Nedjelja, 28 veljače

Isusovci [video]


Kad ti život da limun, ti napravi limunadu. To bi se moglo reći za Ignacija, njegove cimere i drugove koji su živjeli u groznim vremenima, sanjali jedno, a morali ostvariti drugo. Ali, kad se sve radi na veću slavu Božju onda se već mora uspjeti. 


Što je Družba Isusova?


Družba Isusova crkveni je red koji se ubraja u one “svećeničke”. To načelno znači da red okuplja samo muškarce tj. klerike koji se ponajviše posvećuju upravo onome što je vlastito svećenicima: dijeljenju sakramenata, propovijedanju, obrazovanju mladih. Osim toga nemaju neki strogo definiran habit te su posvećeni izučavanju znanosti. Isusovci su, nadalje, posebni i po tome što su poput vojnika spremni ići i u najopasnije dijelove svijeta ukoliko je to volja Boga i rimskog biskupa. Zbog latinskog naziva pored imena isusovca možete naići i na kraticu S. J. Utemeljio ih je sv. Ignacije Lojolski uz odobrenje pape Pavla III. 1540. godine.


Tko je sveti Ignacije?


Sv. Ignacije (Iñigo López de Oñaz) rođen je 1491. u dvorcu Loyola koji se nalazio u Španjolskoj pokrajini Baskiji kao posljednje od ukupno dvanaestero djece njegovih plemićkih roditelja. Slično kao i sv. Franjo, Ignacije je maštao o viteštvu, ali je na jednom bojištu teško ranjen. Budući da je bio prikovan za krevet, a nije imao ni playstation ni mobitel da si krati dane, bio je primoran čitati životopise svetaca. U skladu sa svojim viteškim duhom počeo se pitati ne bi li on možda bio bolji, jači, uspješniji od ovog ili onog sveca. Istovremeno je u svom duhu počeo zamjećivati određene promjene te ga više nije toliko privlačila svjetovna slava koliko djelovanje na veću slavu Božju. S vremenom odlučuje da će postati vitez, ali vitez Isusa Krista koji u Svetu zemlju neće ići mačem na protivnike, već evanđeljem. U tome ga je od početka pratilo i nekoliko drugova koji su tako tvorili prvu isusovačku zajednicu. Ignacije umire 1556., a svetim je proglašen 1622.


Zašto naziv isusovci?


I dok je sv. Benedikt utemeljio benediktince, sv. Franjo franjevce, naš Ignacije nije utemeljio ignacijevce, ne samo zato što je to teško izgovoriti, već i zato jer je htio da se njegova braća potpuno posvete imitaciji Krista te da im Isus bude jedini pravi i istinski vođa! Ali jasno, u praksi je ipak morao definirati neku strukturu i hijerarhiju zajednice da s padom entuzijazma ne bi nestao i čitav red. Sam termin “isusovci” Ignacije nije koristio te je ponekad korišten podrugljivo, ali je s vremenom postao općeprihvaćen i prikladan.


Duhovnost


Isusovačku duhovnost definirao je Ignacije koji je svoja brojna duhovna iskustva zapisivao i u njima vježbao svoju braću. Poanta je njegovih vježbi pobijediti samog sebe da se može u potpunosti služiti Isusu. To je režim koji traje četiri tjedna i radi se o vježbama u pravom smislu te riječi.

Ranije spomenuti  entuzijazam u početku je bio poprilično militantan. Naime, sama družba treba se shvatiti u vojnom smislu pa su prema tome isusovci zapravo vojnici Krista Kralja. Jasno, kao ni Isus, ne bore se mačem protiv sila zla i tame, već siromaštvom, čistoćom i hodočašćem u Svetu zemlju. S time da hodočašće nije baš bilo lako ostvariti, što zbog ratova, što zbog bolesti, što zbog toga što su franjevci koji su tada služili u Jeruzalemu bili…, pa…, recimo da su Ignacija najljubaznije zamolili da se vrati kući.


Povijesni kontekst


A onaj koji ne može u Jeruzalem, barem može u Rim, pa je tako Ignacije, zajedno sa svojih 6 drugova odlučio svu svoju volju i pamet dati na raspolaganje papi da ih iskoristi kako god zna i umije. E sad, papa Pavao III. je trebao bilo kakvu pomoć kakvu je mogao dobiti jer je Crkva bila u velikoj krizi zbog reformacijskih težnji, Europa je bila u krizi što zbog unutarkršćanskih ratova što zbog muslimanske ekspanzija koja je bila u punom jeku. Ne samo da je uzdrmano crkveno jedinstvo i teologija, uzdrmana je i sama institucija papinstva što je pak bila prilika koju su mnogi europski vlastodršci nastojali iskoristiti da se oslobode utjecaja rimskog biskupa. Obrani papinstva sigurno nije pomoglo ni to što je Pavao III. imao živahnu prošlost, što mu je u karijeri vjerojatno pomagala zloglasna obitelj Borgia i što je za kardinale postavio čak i dvojicu svojih unuka…

Sve u svemu, vojnički nastrojeni isusovci papi su došli kao naručeni te su ubrzo poslani na razne zadatke. Iako je njihova prva intencija bila ići na Istok i obraćati muslimane, s vremenom su postali izrazito aktivni u tzv. protureformaciji. Naravno, da bi u takvim turbulentnim vremenima opstali, isusovci su morali biti izuzetni u svakom pogledu. Ne samo da su bili vrsni poznavatelji nauka i teologije Crkve, već su bili i odlični apologeti, retoričari, govornici te su se posvetili obrazovanju djece. Taj obrazovni segment ostat će onaj po kojem se i danas često poistovjećuju, a uvelike je doprinio tome da je red mogao nastaviti rast i u dalekim misijskim krajevima.


Ukinuće i ponovna uspostava


S vremenom su isusovci postali toliko vješti i izučeni da su postali izazov i konkurencija težnjama vlastodržaca što je kasnije dovelo i do raznih problema i optužbi u detalje kojih nećemo ulaziti. Ukratko, 1773. godine (Klement XIV.) su ukinuti i oduzeto im je valjda sve što se moglo oduzeti, ali su 1814. godine (Pio VII.) ponovno priznati od strane Crkve. Kasnije su si načelno bili jako dobri s papama te su uvelike zagovarali papinu nepogrešivost. A sve ideale gotovo savršeno utjelovljuje sadašnji papa koji dolazi iz reda isusovaca, Franjo.

Prema statistikama iz 2012. radi se o najvećem crkvenom redu i danas broje oko 16 tisuća članova.


Isusovci u Hrvatskoj


Od 1559. djeluju u Hrvatskoj. Toma Zdelarić prvi je hrvatski isusovac. Godine 1909. uspostavljena je Isusovačka hrvatska misija koja se od 1941. naziva Hrvatskom provincijom. Središte joj je u Zagrebu, ali su isusovci prisutni i u Rijeci, Opatiji, Osijeku, Splitu, Dubrovniku te djeluju na nekoliko škola, fakulteta, izdaju časopise, brinu za izbjeglice te okupljaju mlade.