Isusove prispodobe – ogledalo njegove duše

Isus se u naviještanju Božjega kraljevstva nije služio definicijama niti spekulativnim argumentiranjem – to je grčki način razmišljanja –, nego kao orijentalni čovjek slikovitim govorom, koji tajnu Božjega kraljevstva otkriva i objavljuje više nego bilo kakva spekulacija.

U taj slikovit govor spadaju: slikovite riječi, poredbe, metafore, alegorije, prispodobe, parabole i poučni primjeri.

Prispodoba (hebrejski mâšâl, grčki παραβολή / parabolḗ od para i ballo, latinski parabola) slikovit je način govora u kojem se slikom iz našega svakidašnjega života ili iz prirode osvjetljuje duhovna zbilja, tajna Božjega kraljevstva. Prispodobe nisu svojstvene samo Novomu zavjetu, pa ni biblijskoj tradiciji općenito, ali u Novom zavjetu, napose u sinoptičkim evanđeljima, zauzimaju središnje mjesto. U čitavoj intertestamentarnoj literaturi antiknoga židovstva, u kumranskim spisima, u Pavla, u rabinskoj literaturi, ne nalazimo ništa što bi se moglo staviti uz bok Isusovim prispodobama, veli veliki poznavalac Novoga zavjeta Joachim Jeremias.[1] Isus nije prvi koji se njima služio, ali u njegovim ustima zvuče tako izvorno nove i nečuvene kao da ih prije njega uopće nije bilo. Oni koji su nakon njega pokušali njima se služiti, primjerice Hermin Pastir, ubrzo su prestali, jer su izgubile svoju čar i svoju moć. Prispodobe su, izgleda, svojstvene samo Isusu; one su kamen temeljac, znak raspoznavanja njegova naviještanja Božjega kraljevstva. U njima susrećemo najneposrednije i najautentičnije njega samoga. One su neodvojive od njega pripovjedača i gube svoju moć, ako nisu u njegovim ustima. Isus i njegove prispodobe idu skupa; on se u njima skriva i one ga otkrivaju; ne osvjetljuju one samo njegov život, one su njegov život, one su ogledalo njegove duše. Tko želi Isusa upoznati, razumjeti i zavoliti, mora slušati njegove prispodobe. One su, kako reče Georg Baudler, via regia, kraljevski put, koji vodi ravno do nepatvorenoga Isusa iz Nazareta.[2] Više od trećine zapisanih Isusovih riječi nalazi se u prispodobama. Sinoptici donose četrdesetak raznih vrsta prispodoba od kojih, prema Biblijskom leksikonu, 21 donosi samo Matej, 2 samo Marko, a 17 samo Luka. Od toga im je zajedničkih deset.[3]

Isusove prispodobe	Matej	Marko	Luka
Kuća na stijeni i kuća na pijesku	7,24-27		6,48.49
Nova krpa na staro odijelo	9,16	2,21	5,36
Novo vino u stare mješine	9,17	2,22	5,37-39
Sijač	13,3-9	4,3-9	8,5-8
Svjetiljka pod stolom ili pod posteljom	5,15	4,2	8,16
Kukolj	13,24
Sjeme koje samo raste		4,26
Gorušično zrno	13,31.32	4,30-32	13,18.19
Kvasac	13,33		13,20.21
Sakriveno blago	13,44
Dragocjeni biser	13,45.46
Ribarska mreža	13,47-50
Okrutni dužnik	18,23-35
Dva dužnika			7,41-43
Milosrdni Samarijanac			10,30-37
Tri prijatelja			11,5-8
Bezumni bogataš			12,16-21
Budni sluge			12,35-48
Neplodna smokva			13,6-9
Uzvanici na veliku gozbu			14,16-24
Kula			14,28-30
Dva kralja			14,31-33
Izgubljena ovca	18,12.13		15,4-7
Izgubljena drahma			15,8-10
Izgubljeni sin			15,11-32
Nepravedni upravitelj			16,1-13
Bogataš i Lazar			16,19.31
Radnik na polju			17,7-10
Nepravedni sudac			18,1-8
Farizej i carinik			18,10-14
Radnici u vinogradu	20,1-1
Dva sina	21,28-32
Vinogradari ubojice	21,33-46	12,1-12	20,9-19
Svadba kraljeva sina	22,2-14	13,28-31	21,29-33
Smokvino lišće	24,32-35
Sluge pozvane na budnost		13,34-37
Deset djevica	25,1-1
Talenti	25,14-30
Deset mna			19,12-27
Ovce i jarci	25,31-46

Raznovrsnost oblika

U usporedbe (prispodobe u širem smislu) riječi spadaju:

Slikovite riječi iz kojih se vidi smisao onoga što je Isus htio reći, primjerice: „Vi ste sol zemlje… Vi ste svjetlost svijeta… grad na gori“ itd. (Mt 5,13-15).

Poredbe u kojima su slika i stvar neposredno povezane poredbenom česticom „kao“: „Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi” (Mt 10,16).

Metafore (grčki μεταφέρω / metaphérō – prenosim) – skraćena poredba u kojoj se značenje jedne riječi prenosi na drugu, primjerice kada Isus značenje riječi lisica prenosi na Heroda: „Idite i kažite toj lisici…“ (Lk 13,31-33)

Alegorije (grčki ἀλληγορέω / allēgoréō – drugo govorim) – produžena metafora u kojoj se također jedno misli a drugo govori, primjerice u paraboli o svadbenoj gozbi govori se o slugama, a misli se na proroke, o kralju, a misli se na Boga, o Sinu, a misli se na Mesiju, o ubojicama, a misli se na Izrael (Mt 22,1-14). Alegorija ide za tim da pouči i da otkrije ono što je skriveno u uvijenu govoru. Za razliku od prispodobe, više je pobudne i meditativne, nego dokazne i uvjeravajuće naravi.

Prispodobe u užem smislu razlikuju se od slikovitih riječi, poredbi i metafora, parabola, poučnih primjera detaljnijom razradbom slike koja se uzima iz našega svakidašnjega života ili iz života prirode i uspoređuje s duhovnom stvarnošću, odnosno Božjim kraljevstvom. Važno je otkriti zajedničku vezu između slike i duhovne stvarnosti, tzv. tertium comparationis, tj. dodirnu točku u kojoj se te dvije stvarnosti podudaraju. Primjerice u prispodobama o izgubljenoj ovci, drahmi i sinu radost je zajednička veza slike i stvarnosti. Kao što se pastir odnosno žena ili otac raduju zbog pronađene ovce, drahme i sina, tako biva radost na nebu zbog jednoga obraćena grješnika. U prispodobi se govori obično u prezentu o stvarima koje se u prirodi i u životu ljudi redovito događaju, imaju univerzalno značenje, vrijede za sve, svagda i svagdje: semper, ubique, ab omnibus i stoga često započinju riječima: Nitko, Svatko, Nemoguće je, ili općenito pitanjem: Tko to od vas…?. Prispodobe ne idu za tim da pouče, nego da snagom svoje redovitosti, općenitosti, suvislosti i zakonitosti uvjere.

Parabole su poseban oblik prispodoba. Za razliku od njih ne polaze od općega slučaja koji vrijedi uvijek i svugdje, koji se može uvijek iznova provjeravati, nego od pojedinačnoga koji se jednom dogodio ili kao takav zamislio. Snaga parabole nije u njezinoj redovitosti i zakonskoj ustaljenosti kao u prispodobe nego u snazi i vještini pripovijedanja koje je često napeto, izazovno i dramatično. Parabole pripovijedaju u prošlom vremenu započinjući obično kao priče: Neki čovjek, ili Bijaše neki bogat čovjek, primjerice u parabolama o dva sina (Mt 21, 28), o izgubljenom sinu (Lk 15,11-32) o svadbenoj gozbi (Mt 22,1-14) o nepoštenu upravitelju (Lk 16,1-8) o bogatašu i Lazaru (Lk 16,19-31) itd. Dok prispodobe smjeraju na razum, parabole pak više na srce i ne idu toliko za tim da uvjere koliko da pouče, potresu, ganu i potaknu na obraćenje.[4]

Poučni primjeri su jedna vrsta parabole; izmišljene priče o ljudskom ponašanju poučna i poticajna sadržaja, nalaze se isključivo u Lukinu evanđelju primjerice o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,29-37), o ludom bogatašu (Lk 12,16-21), o bogatašu i Lazaru (Lk 16,19-31), o farizeju i cariniku (Lk 18,9-14). Svrha im je potaknuti na djelovanje u skladu s navedenim primjerom.

Raznovrsnost slika

Isus je imao izvanredan dar zapažanja, uzimao je slike za svoje prispodobe iz svih dimenzija i zanimanja ljudskoga života: iz svijeta djece i odraslih, muških i ženskih, mladića i djevojaka, očeva, majki i udovica, siromašnih i bogatih, zemljoradnika, vinogradara, obrtnika, slugu, pastira, ribara, trgovaca, bankara, dužnika, razbojnika, sudaca, upravitelja, vojnika, ratnika, kraljeva, farizeja i carinika. Širina slika govori o sveopćem planu spasenja, o Isusovoj želji unijeti Božje kraljevstvo u sva područja ljudskoga života. Božje kraljevstvo je središnja tema Isusova propovijedanja. Ideja potječe iz religiozne baštine izabranoga naroda. Isus je preuzima i obogaćuje novim sadržajem. Novost nije u naviještanju nove budućnosti, različite od one koju su proroci naviještali, nego u predujmu te budućnosti. Za razliku od svih izviđača budućnosti u Izraelovoj povijesti Isus je jedini koji je propovijedao i djelima potvrđivao da je Njegovim dolaskom budućnost već započela. Što su stoljeća očekivala i proroci najavljivali u Isusu je stvarnost. Stoga je mogao reći:

Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli! (Lk 10,23-24; 4,18-21; Mk 1,14-15; Mt 4,14; 11,2-6).

Druga neobična i u židovstvu nečuvena novost u poimanju Božjega kraljevstva bila je njegova bezuvjetna otvorenost prema svima, zlima i dobrima. Što je Isus podrazumijevao pod pojmom Božjega kraljevstva saznajemo iz njegovih prispodoba.

Služeći se slikama iz svakidašnjega života Isus ulazi u svijet i iskustvo svojih slušatelja, uspostavlja brzo vezu s njima, plijeni njihovu pozornost, uvodi ih u zbivanje koje mirno prate sve do onoga časa kada ih iznenada zaskoči jednom novom stvarnošću koja je strana njihovu dosadašnjem iskustvu, koja križa sva njihova dosadašnja stajališta i koja ih zove na izlazak iz njih i na prihvaćanje ponuđenih u prispodobi. To je šok terapija, hladni tuš, iznenadni trenutak, najvažnija točka u Isusovim prispodobama.[5] To je prodor Božjega svijeta u našu stvarnost. Javlja se neočekivano, uznemiruje i protivi se našem iskustvu, ruši dosadašnje naše svjetonazore, razgolićuje našu stvarnost, ukazuje na krivnju, zove na promjenu, na obraćenje. Taj izazovni element prisutan je u brojnim Isusovim parabolama, kao primjer spomenimo samo onu o radnicima u vinogradu (Mt 20,1-16) i o izgubljenom sinu (Lk 15,11-32). Tko ne bi prosvjedovao protiv postupka gospodara vinograda koji daje jednaku plaću radnicima koji su radili samo jednu uru kao i onima koji su 12 sati podnosili tegobu dana i žegu u njegovu vinogradu (Mt 20,10-12)? Tko se ne bi složio sa starijim bratom koji kritizira Oca što je rasipnom sinu koji je s bludnicama spiskao njegovo imanje, na povratku sve oprostio i spremio gala večeru, a njemu koji nikada nije prekršio ni jedne njegove zapovijedi nije dao ni jareta da se s prijateljima proveseli (Lk 15,25-30)? Pred tim stranim elementom u Isusovim parabolama slušatelj stoji u neizbježnoj zoni odlučivanja između dva različita svjetonazora: između onoga u kojem je dosad živio i razmišljao i novoga koji mu se u paraboli nudi. Isus poštuje slobodu svojih slušatelja, ne sili ih, ali ih vabi, gotovo moli i nagovara da se otvore toj novoj Božjoj stvarnosti koja je presudna za njihovu budućnost i njihov spas. Parabola ostaje nedovršena sve dok se slušatelj sam u njoj ne prepozna, ne odluči za ili protiv toga novoga načina razmišljanja, vrjednovanja i djelovanja. I stoga neke Isusove parabole završavaju pitanjem. Pitanje je po sebi uvijek nešto otvoreno, nemirno i u njemu se često krije snaga poruke na koju slušatelj treba odgovoriti. Takva parabola ostaje otvorena dokle god slušatelj ne zauzme stajalište i ne odgovori na nju. Isus svakomu pruža mogućnost da se odazove toj poruci, da iziđe iz svojih stajališta i prihvati nova koja ga vode u svijet Božjega kraljevstva.

Da shvatimo poruku pojedine prispodobe potrebno je imati na umu ne samo njezin sadržaj nego i okolnosti u kojima se Isus nalazio kada ju je izrekao, njezino shvaćanje i tumačenje u prvoj Crkvi i mjesto kamo ju je pojedini evanđelist smjestio u svoje evanđelje. Postoje različite vrste Isusovih prispodoba koje su nastale u različitim okolnostima njegova života.

Raznovrsnost prispodoba

U prvom dijelu svoga djelovanja Isus je htio nekim prispodobama probuditi zanimanje u svojih slušatelja, otvoriti im oči srca za novi Božji svijet koji nastaje njegovim dolaskom, pozvati ih na budnost, na život koji odgovara ponudi Božjega milosrđa. To su tzv. budnice (njem. Weckgleichnisse), kako ih obilježava Georg Baudler, kojima Isus želi nagovoriti svoje slušatelje da svim silama traže Božje kraljevstvo[6]. Tu spadaju, primjerice, prispodobe o skrivenom blagu i dragocjenom biseru (Mt 13,44-46), o raspupaloj smokvi (Mk 13,28-32), o budnom upravitelju (Lk 12,35-48), mudrim i ludim djevicama (Mt 25,1-10), ludom bogatašu (Lk 12,16-20), o nepoštenom upravitelju (Lk 16,1-8), o bogatašu i Lazaru (Lk 16,19-31), o uzvanicima na gozbu (Lk 14,16-24; Mt 22,1-10) itd.

Neke su rezultat konfliktne situacije, odgovor na nemilosrdnu kritiku pobožnih krugova koji su se sablažnjavali nad njegovim teološkim pogledima i mrmljali zbog njegova ponašanja prema grješnicima. Što se je više družio s niskim slojevima društva, to su se elitni krugovi još više zatvarali i u protivnike pretvarali. To je vrijeme kada Isus slavi Oca nebeskoga što je tajnu Božjega kraljevstva sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Dok Isus nepojmljivom susretljivošću i dobrotom traži i prima male ljude: izgubljene, prezrene, otpisane i odbačene i vraća im dostojanstvo Božje djece, dotle poduzima sve da razbije krute stavove umišljenih samodopadnika, pismoznanaca i farizeja, da im ukaže da su se tvrdoćom svoga srca udaljili od Boga milosrđa više nego oni koje osuđuju. Iz toga razdoblja potekle su brojne obrambeno-osvajačke prispodobe (njem. Kampfgleichnisse), ako ih smijemo tako nazvati, prispodobe kojima Isus opravdava svoja stajališta želeći u isto vrijeme pridobiti i svoje protivnike, uvesti ih u iskustvo Boga, koji se raduje kada može oprostiti i koji daje i nagrađuje gdje nikakvih zasluga nema. Iz toga vremena potječe veliki broj Isusovih prispodoba, a to su: prispodoba o kukolju (Mt 13,24-30), o beskorisnom sluzi (Lk 17,7-10), o dva dužnika (Lk 7,41-42), o dva sina (Mt 21,28-32), o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi i izgubljenom sinu (Lk 15), o radnicima u vinogradu (Mt 20,1-15), o nemilosrdnom sluzi (Mt 18,23-33), o talentima (Mt 25,14-28), o farizeju i cariniku (Lk 18,10-14), o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,30-35).

Neke su prispodobe odraz stanja u kojem se Isus zatekao nakon što su vodeći krugovi u Izraelu definitivno odbili njegov poziv i odlučili ga pogubiti. Iz njih izbijaju eshatološki motivi i Isusova bol zbog neprihvaćenosti u svom narodu. U takvu skupinu, koju neki nazivaju prispodobama muke (njem. Passionsgleichnisse), spadaju među inima i tzv. kontrastne prispodobe (Mt 13), izrečene u vrijeme galilejske krize, u vrijeme kada su mnogi i od Isusovih učenika izgubili vjeru i prestali ići za njim. Tim prispodobama Isus želi osvijetliti i protumačiti kritično stanje u kojem se našao sa svojim propovijedanjem Božjega kraljevstva nakon što ga je većina u Izraelu odbila. U slici sijača (Mt 13,3-8) koji neumorno sije, iako iz iskustva zna da će tri četvrtine sjemena propasti, a samo jedna uroditi obilatim rodom, Isus vidi sebe, svoje slušateljstvo i sudbinu Božjega kraljevstva. Unatoč svim protivštinama s kojima se kao Navjestitelj i Stvaratelj zdravoga Božjega svijeta susreo, unatoč nehaju, otporu, preziru, mržnji i smrti kojom mu vodeći krugovi u Izraelu prijete, Isus ostaje nepokolebiv u svome uvjerenju, da će se Božje kraljevstvo iz neznatnoga i beznadnoga početka razviti u veličanstveni svršetak kao što obilna žetva nezaustavljivo dolazi iz ugrožene sjetve.

Zaključak

Isusove prispodobe imaju autobiografski karakter, izriču nešto iz njegova vlastitoga života, otkrivaju njegovu dušu i s pravom ih se može nazvati ogledalom njegove duše. Tko želi Isusa istinski upoznati i zavoljeti, mora Ga tražiti u njegovim prispodobama. Tko ga u njima traži, naći će i samoga sebe, jer one su i naša povijest.

---

[1] J. JEREMIAS, Theologie I, 38.

[2] G. BAUDLER, Jesus im Spiegel seiner Gleichnisse. Das erzählerische Lebenswerk Jesu – ein Zugang zum Glauben, Stuttgart-München, 1986., str. 15, 136 i 257; A. STEINER / V. WEYMANN (Hrsg.), Gleichnisse Jesu, Einsiedeln, 1979., str. 56 sl; O. KUSS, Zum Sinngehalt des Doppelgleichnisses vom Senfkorn und Sauerteig, u: ISTI, Auslegung und Verkündigung I, Regensburg, 1963., str. 85–97, ovdje 85, bilj. 1 i 2.

[3] Gleichnis, https://www.bibelkommentare.de/lexikon/2407/gleichnis#

[4] Vidi opširnije A. HÖFER, Predigt und heutige Exegese. Eine Handreichung für den Seelsorger, Freiburg 1968., str. 166-181.

[5] Vidi E. SCHILLEBEECKX, Jesus. Die Geschichte von einem Lebenden, Freiburg, 1974., str. 138 sl.

[6] G. BAUDLER, Jesus im Spiegel seiner Gleichnisse, str. 146–168.