Isusovo krštenje
Isusov javni život započinje njegovim krštenjem na Jordanu i kušnjom u pustinji. Ta dva događaja čine jednu cjelinu i služe kao priprava za Isusovo javno djelovanje. Isusovo krštenje spada među najzajamčenije događaje njegova života. Spominju ga sva četiri evanđelista (Mk 1,9-11; Mt 3,13-17; Lk 3,21-22; Iv 1,29-34). To nije samo povijesni događaj iz Isusova života nego ujedno i očitovanje dotad gotovo nepoznatog Isusa iz Nazareta kao Izraelova Mesije i Božjega Sina. Isusovo krštenje je proročka simbolička akcija, koja u sebi sadržava:
1. nagovještaj njegova djelovanja,
2. predujam njegove smrti i uskrsnuća,
3. početak novog Božjeg naroda,
4. objavu Trojstva i
5. objavu kršćanskog dostojanstva
1. Nagovještaj Isusova djelovanja
S krštenjem Isus započinje svoje mesijansko djelovanje u ostvarivanju zdravog Božjeg svijeta. Iako je Ivanovo krštenje bilo krštenje obraćenja na otpuštenje grijeha (Lk 3,3) i kao takvo Isusu nepotrebno, ipak se on uvrstio među grešnike čekajući da ga Ivan krsti. Tim činom naznačio je svoje poslanje i očitovao se kao Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29), kao prijatelj carinika i grešnika (Lk 7,34).
2. Predujam Isusove smrti i uskrsnuća
Isusovo krštenje usko je povezano s njegovom smrću i uskrsnućem. Za vrijeme svog javnog djelovanja nazvat će svoju muku i smrt krštenjem. Kad su sinovi Zebedejevi došli da traže prva mjesta u njegovu kraljevstvu, pitao ih je:
Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim? (Mk 10,38).
Na drugom mjestu veli:
Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši (Lk 12,49).
Očito da Isus pod riječju krst misli na svoju smrt. A i popratne pojave kako kod Isusova krštenja tako i kod njegove smrti govore o uzajamnoj povezanosti. Evanđelisti primjećuju da su se kod krštenja otvorila nebesa (Mk 1,10), a kod smrti hramski zastor razderao nadvoje (Mk 15,38). Zatvoreno nebo i hramski zastor dijelili su čovjeka od Boga. Isusovom smrću ostvarilo se ono što će Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov reći u Ivanovu Otkrivenju:
Evo, otvorio sam perd tobom vrata kojih nitko zatvoriti ne može (Otk 3,7-8).
Pristup k Bogu je Isusovim krštenjem, odnosno smrću, slobodan. A i sam način krštavanja upućuje na smrt i uskrsnuće. Uranjanje u vodu i izranjanje iz vode simbolizira smrt, ukop i uskrsnuće na novi život.
3. Početak novog Božjeg naroda
Silazak Duha Svetog u obliku goluba događaj je višestrukog značenja. Neki teolozi prepoznaju u njemu početak novog stvaranja (usp. Post 1,2), drugi pak povezuju lik goluba s golubicom iz potopa (Post 8,10-12) i vide u Isusovu krštenju kraj suda i pomol milosnog doba, pomirenje između Boga i ljudi. Neki ukazuju da golub u Starom zavjetu i u židovstvu nije nigdje prikazan kao simbol Duha Svetoga, ali vrlo često kao simbol Božjeg naroda. Prorok Hošea govori o povratku iz progonstva i uspoređuje narod s golubicom:
Kao ptice će dohrliti iz Egipta, kao golubica iz zemlje asirske (Hoš 11,11).
Silaskom Duha Svetoga u obliku goluba Bog najavljuje u Isusu novi narod, novi Izrael. Kasniji silazak Duha Svetoga na Zajednicu u Jeruzalemu u obliku ognjenih jezika nastavak je tog prvog silaska, a simbolizira poslanje tog novog Božjeg naroda u svijet.
4. Isusovo krštenje trinitarni događaj, objava Oca, Sina i Duha Svetoga
Vrhunac Božje objave u Isusovu krštenju jest Očev glas kojim pred čitavim svijetom Isusa proglašava Mesijom: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! (Mk 1,11). Taj Očev proglas upućuje nas na tri starozavjetna teksta koji nam otkrivaju tajnu Krštenika na Jordanu.
Ti si Sin moj – to su riječi ustoličenja Mesije iz Ps 2,7:
Ti si sin moj, danas te rodih. Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske.
Riječ Ljubljeni podsjeća na Izaka, Abrahamova ljubimca:
Uzmi svoga sina, jedinca, svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati (Post 22,2),
A U tebi mi sva milina na Slugu Gospodinova:
Evo Sluge mojega koga podupirem, moga izabranika, miljenika duše moje (Iz 42,1).
Prema tome Isus je Mesija, novozavjetni Izak i Sluga Gospodinov koji već svojim krštenjem preuzima na se naše slabosti i naše grijehe. Zgoda Isusova krštenja je veoma bremenita: ima kristološko-soteriološko, pneumatološko-eklezijalno i eshatološko značenje.
5. Naše krštenje aktualizacija Isusova krštenja
U našem krštenju događa sve ono što se dogodilo u Isusovu krštenju. Kao što je Isusovo krštenje objava njegova dostojanstva i ima veze s grijehom, smrću, uskrsnućem, otvorenim nebom, silaskom Duha Svetoga, s Crkvom, tako i naše krštenje ima veze s grijehom (oslobođenje od istočnog i svakog osobnog grijeha), sa smrću (umire stari čovjek), s uskrsnućem (novorođenje), s otvorenim nebom (imamo pristup k Ocu), s Duhom Svetim (primiste duha posinstva u kojem kličemo: Abba, Oče! Rim 8,15), s Crkvom u koju po krštenju ulazimo i preko koje nam Bog objavljuje naše dostojanstvo. Tu misao KKC izriče citirajući sv. Grgura Nazijanskoga i sv. Hilarija Poatjerskoga:
Po krštenju silazimo u grob zajedno s Kristom, da mognemo s njim i uskrsnuti; silazimo s njim da bismo mogli i uzaći s njim; uzlazimo s njim da bismo mogli biti proslavljeni s njim. Sve što se zbilo u Kristu daje nam shvatiti da, nakon uranjanja u vodu, Duh Sveti s nebesa nad nama lebdi te, posvojeni Očevim glasom, postajemo sinovi Božji (KKC 537).
