Iz riznice đakovačkih obrednika: Blagoslov zavjetne odjeće i Blagoslov sv. Antuna
1. Blagoslov pri odijevanju djece zavjetnom odjećom
Poznato je da je u prošlim stoljećima zbog nepostojeće ili pak nedovoljne medicinske skrbi, te zbog loših životnih uvjeta, prosječna životna dob bila znatno niža nego danas, te da je, nažalost, bila razmjerno visoka stopa smrtnosti djece do sedme godine života. U tome je kontekstu posve razumljivo da su se vjernici utjecali zagovoru svetaca za zdravlje, osobito pak za zdravlje svoje djece.[1] Tako u našim starim vlastitim obrednicima nalazimo već zaboravljeni – a u starim vremenima čest – običaj oblačenja malene djece u zavjetnu odjeću, da bi ih se očuvalo zdravima. Iako se govorilo o odjeći na čast Blažene Djevice Marije, to je ponajčešće bila dječja odjeća nalik franjevačkoj redovničkoj haljini s pojasom.
Tako u Strossmayerovom obredniku iz 1878. nalazimo „Blagoslov pri odievanju djece odjećom zavjetnom“.[2] Istovjetan obred na latinskom nalazimo još samo u Kaločkim obrednicima iz 1738.[3] i 1798.[4] Nema ga u ostrogonskim obrednicima, niti pak u bečkom, salsburškom ili pak minhenskom. Iako se u molitvi spominje sveti Franjo, zanimljivo je da ovaj obred nismo našli u dva stara franjevačka obrednika: u onom iz 1685.[5] te u onom iz 1698.[6]
Evo spomenutog obreda prema ĐO 1878. Nakon kratkog responzorija slijedi molitva:
„Gospode Isukrste, koji si rad našega spasenja odjećom puti odjeti se dostojao, svetim blagoslovom svojim blago+slovi ovu malenu odjeću, kojom će se, da hvalu tebi vrati cielom pobožnošću svetim zavjetom i štovanjem bl. djevice Marije ili (sv. N.), diete ovo zaodjenuti. Ulij unj molimo svoj sveti blagoslov +, da čim obuče ovo redovničtvu slično odielo, zagovorom svetog otca našega Franje milost tvoja vrhu njega snidje, i zaštiti ga od svakoga zla duše i tiela, koji živiš i kraljuješ s bogom otcem u jedinstvu duha svetoga bog po sve vieke vieka.“
Puno kasnije nalazimo ovaj obred pod naslovom „Benedicito vestis ex voto assumendi“ u Dodatku Rimskog obrednika iz 1906. s naznakom da je to odobreno za Parišku biskupiju[7] te nešto kasnije u dodatku Rimskog obrednika iz 1925. (latinski) i 1929. (hrvatski)[8] pod naslovom „Blagoslov haljine na čast Blaženoj Djevici Mariji ili kojemu kanonizovanom svecu“. U tome se obredu ne spominje da bi to bilo samo za djecu i ne spominje se sveti Franjo, nego samo Blažena Djevica Marija. Evo ovoga obreda prema Rimskog obredniku iz 1929. Nakon kraćeg responzorija slijedi molitva:
Gospodine Isuse Kriste, ti si se, uzimajući za naše spasenje čovječansku narav, dostojao obući u haljinu tijela: blago+slovi svetim blagoslovom ovu haljinu, što će je tebi u zahvalu sa svom pobožnošću, svetom željom i štujući preblaženu Djevicu Mariju (ili svetog I. ili svetu I.) primiti na se sluga tvoj (službenica tvoja). Izlij na nj (nju), molimo, svoj sveti blag+slov, da obukavši ovo redovničkomu slično odijelo, na zagovor preblažene Djevice Marije (ili svetoga I. ili svete I.) odmah sađe na nj (nju) milost tvoja i štiti ga (je) od svakoga zla duše i tijela. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.
I ovdje se pretpostavlja da haljina bude nalik redovničkoj. Dakle, iako se spominje Blažena Djevica Marija, ipak se daje naglasak na zagovor nekog redovnika (jer se spominje redovnička haljina), a u nas je to bio redovito sveti Franjo.
2. Blagoslov sv. Antuna
Kao zanimljivost spomenimo i to da se nakon ovog blagoslova u sva tri naša vlastita obrednika[9] nalazi molitva svetome Antunu pod naslovom: „Blagoslov sv. Antuna Padovanskoga s molitvom, da se izgubljene stvari opet natrag dobiju“.[10] Blagoslov počinje zaklinjanjem:
„Evo križa + gospodnjega, bježite protivnici, pobijedio je lav iz plemena Judina koren Davidov, koji smilovao se i blagoslovio nam.“
Slijedi poznati himan na čast sv. Antuna:
Tražiš li čudesa, – bježe: smrt, bludnja, nevolja, djavao, guba, bolni ustaju zdravi; podaju se: more, okovi, uda; izgubljene stvari traže i nalaze, mladići i starci, gine pogibelj, uzmiče bieda; neka pripoviedaju oni, koji znadu, neka govore Padovanci.“
Nakon kraćeg responzorija blagoslov završava zbornom molitvom o sv. Antunu iz tada važećeg misala:
„Veselio, bože, crkvu tvoju blaženoga Antuna željeni zagovor, da duhovnom pomoćju učvršćena, dostojna bude uživati vječne radosti.“
Zaključimo. I jedan i drugi blagoslov danas može izgledati suviše prizemljen, naivan, u biti, za današnje vrijeme neprimjeren. Zacijelo je takvo gledanje odraz našega vremena, gdje nekako smatramo da se i sami možemo zaštititi sve većim iznašašćima liječničke skrbi, a k tome će oni – nazovimo ih „čistunci“ – u našoj vjerničkoj praksi pomalo zazirati od (pre)naglašavanja uloge svetaca, jer, eto, dovoljno je moliti se Bogu Ocu po Kristu u Duhu Svetom i dovoljna bi bila redovita liturgija, dok bi pobožnosti suviše odisale srednjim vijekom. Međutim, spomenuti su obredi nastali u ozračju žive i (pro)življene vjere i povjerenja u Božju milost i zagovor Božjih ugodnika. Poticali su vjernike na smjernost, pobožnost, na vjeru i pouzdanje u Boga. Ne mora značiti da bismo ova dva obreda nužno trebali oživiti. Radi se puno više o tome, da danas svoju vjeru i nesvjesno doživljavamo suviše razumski. A potrebna nam je takva djetinja vjera, taj neki osjećaj za sveto, ta neka djetinja privrženost Bogu i duhovnim stvarnostima. Sjetimo se samo one žene iz Evanđelja koja je godinama bolovala od krvarenja. Prišla je u onome mnoštvu Isusu i dotakla se njegove haljine. Veli Marko: „Mislila je: ‘Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.’“ I stvarno, zaključuje Marko: „I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.“ Je li bila bitna Isusova haljina? Naravno da nije. Bitna je bila vjera i pouzdanje te žene. Upravo toga nam u velikoj, velikoj mjeri danas nedostaje. Valjalo bi nad tim popostati te razmisliti, na koji bismo način i danas mogli pobuditi takvu vjeru i takvo pouzdanje u Božju providnost i u zagovor Božjih ugodnika.
[1] I danas će vjernici razmjerno često upisivati misne nakane „za zdravlje djece“.
[2] Obrednik biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, izdan po naredbi preuzvišenog, presvietloga i prečastnoga gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa bosanko-djakovačkoga i Sriemskoga, itd., Zagreb, 1878. (= ĐO 1878), 144-145
[3] Usp. Rituale Romano-Colocensae, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Budae, 1738. (= RC 1738), 303-304
[4] Usp. Rituale Romano-Colocense, seu Formula agendorum in administatione sacramentorum et caeteris Ecclesiae publicis fonctionibus rite obeundis observanada ac in usum colocensis, et comprovintialium dioecesum accomodata, Budae, 1798. (= RC 1798), 309-310.
[5] Usp. Rituale franciscanum… coordinatum a Fr. Bernardo Sannig, Neo-Pragae, 1685.
[6] Usp. Rituale franciscanum… coordinatum a Fr. Bernardo Sannig, Coloniae, 1698.
[7] Usp. Rituale Romanum Pauli V. Pontificis Maximi jussu editum et a Benedicto XIV auctum et castigatum cui novissima accedit benedictionum et instructionum appandix, Turonibus, 1906, 165*.
[8] Usp. Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetoga G. N. pape Pija IX., udešen prema Zakoniku kanonskoga prava, po tipskom izdanju rimskom, Zagreb, 1929., 501.
[9] ĐO 1878, 145; RC 1738 305; RC 1798, 311-312.
[10] Latinski: „Benedictio S. Antonii de Padua, cum oratione ad recuperandas res amissas“.
