Iz riznice đakovačkih obrednika: Himan “Tebe Boga hvalimo”
U svim je našim župama uobičajeno da se na Staru godinu, to jest 31. prosinca navečer, slavi Misa zahvalnica. Župnik se tada redovito kratko osvrne na godinu koja je na izmaku te sažeto iznese župsku statistiku: koliko je krštenih, pričešćenih, krizmanih, vjenčanih, umrlih… Na koncu mise redovito pjeva se himan Tebe Boga hvalimo, odnosno, njegov prepjev. Stari župnici, koji su još pamtili prijesaborsku liturgiju, puštali su da zbor pjeva prepjev toga himna („Tebe Boga hvalimo, vjerno ispovijedamo“), dok bi oni tiho molili taj himan onako kako stoji u Časoslovu sa završnom molitvom prema našem Vlastitom obredniku iz 1933. Danas to nigdje nije određeno ni propisano, tako da na Staru godinu svećenik redovito ne zna treba li (i u kojem dijelu obreda) taj himan pjevati, zatim treba li uzeti prepjev ili izvorni tekst iz Časoslova, a pogotovo kojom bi molitvom trebalo himan završiti. Evo i u ovom je segmentu liturgija nedorečena. A u našem vlastitom obredniku iz 1933. sve je bilo jasno određeno…
Spomenimo kratko da se ovaj Himan tradicionalno pripisivao sv. Ambroziju, tako da se u prijesaborskom Brevijaru on naziva „Himnus Ambrosianus“. Međutim, autor ovoga himna nije poznat. Izvjesno je da su pojedini njegovi dijelovi sastavljeni u različiti povijesnim epohama. Smatra se naime da je u 5. st. nepoznati pisac sabrao različite himne sastavljene od 3. do 5. st. te načinio konačnu redakciju koja je do nas došla.[1] U ovom ćemo članku prvo ukratko prikazati kako se ovaj himan pjevao u bogoslužju tijekom povijesti, s naglaskom na naš vlastiti obrednik iz 1933. Pokazat ćemo zatim koje je mjesto ovoga himna u važećoj liturgiji. Na koncu ćemo pokušati dati moguću perspektivu pjevanja Tebe Boga hvalimo u današnjem bogoslužju, odnosno o njegovom mjestu u našem budućem vlastitom obredniku.
1. Himan Tebe Boga hvalimo u bogoslužju prije Drugog vatikanskog sabora
a) Pontifikali
Ovaj se himan molio nedjeljom i blagdanom u Brevijaru na koncu Matutina (Službe čitanja). Osim toga pjevao se na koncu drugih svečanih bogoslužja. Tako Rimsko-germanski pontifikal iz 10. st.[2] navodi da se Tebe Boga hvalimo pjeva u dva različita obredu „ređenja“ (tj. posvete) opatice,[3] u obredu ređenja (tj. posvete) opata,[4] u obreda blagoslova kralja[5] te u obredu zaključenja pokrajinskog sabora.[6] U Pontifikalu Rimske kurije iz 13. st.[7] dvaput se spominje ovaj himan: u obredu posvete biskupa[8] te u obredu posvete pape.[9] Prema Pontifikalu Vilima Duranda s konca 13. st.[10] ovaj se himan pjevao u obredu svećeničkog ređenja,[11] posvete biskupa,[12] blagoslova opata[13] i blagoslova kralja[14] te, konačno, u obredu u kojem se ispituje je li komadić drveta svetoga križa autentičan ili ne.[15] Ovaj se himan redovito pjevao na samom kraju spomenutih obreda. Na koncu ovaj Pontifikal donosi i načelna pravila o tome kada se ovaj himan treba pjevati.[16]
Rimski pontifikal iz 16. st. izdan nakon Tridentskog sabora[17] određuje da se Tebe Boga hvalimo govori odnosno pjeva u ovim obredima: posveta biskupa,[18] blagoslov opata,[19] blagoslov opatice,[20] posveta djevica,[21] krunjenja kralja[22] i krunjenje kraljice.[23] Osim toga, u Rimskom pontifikalu izdanom 1895. po prvi puta se javlja obred krunjenja slike Blažene Djevice Marije te se na koncu toga obreda također pjevao himan Tebe Boga hvalimo.[24]
Zadnji Rimski pontifikal prije Drugog vatikanskog sabora jest onaj izdan 1962.[25] U prvom dijelu ovog pontifikala određeno je da se Tebe Boga hvalimo pjeva u obredu posvete biskupa,[26] blagoslova opata,[27] blagoslova opatice,[28] posvete djevica[29] te još jednom u Dodatku (Appendix) u obredu posvete više biskupa.[30] Obred krunjenja kralja i kraljice ne nalazi se u ovom izdanju Pontifikala, kao ni obred krunjenja slike Blažene Djevice Marije.
b) Biskupski ceremonijal
Biskupski ceremonijal iz 1600.,[31] jednako kao i Biskupski ceremonijal iz 1948.[32] određuje se da se Tebe Boga hvalimo pjeva kod prvog ulaska biskupa ili nadbiskupa u svoju biskupiju ili provinciju,[33] kod Matutina kada je nazočan biskup,[34] kod Matutina kada biskup nije nazočan,[35] te kod božićnog bdjenja na koncu Matutina.[36] Konačno, u onom dijelu ovog Ceremonjala gdje se govori o bolesti, smrti i sprovodu biskupa te o molitvama za novoga biskupa napominje se da redovnici mogu ovaj himan pjevati onda, kada čuju glas da je izabran novi biskup.[37]
c) Obrednik
U Rimskom obredniku, kako u onom prvom izdanju iz 1614., tako i u jednom od posljednjih izdanja, iz 1929., himan Tebe Boga hvalimo pjevao se samo jednom i to na samom početku Ophoda za zahvalu.[38] U ophodu su se pjevali psalmi 66; 81; 96; 100; 117; 147; 150, a zaključivalo se trima molitvama.
d) Vlastiti obrednici
Strossmayerov obrednik donosi „Provod u zahvalnost“ slično kao što je to u Rimskom obredniku. I ovdje ophod započinje himnom Tebe Boga hvalimo, ali se uzima samo psalam 66 i jedna završna molitva.[39] Međutim ovaj obrednik donosi „provod“ (ophod) prigodom prenošenja relikvija nekoga sveca. I u tome se slučaju na početku pjeva Tebe Boga hvalimo.[40] Kao što se vidi, u ovom obredniku nije predviđeno da se ovaj himan pjeva nekom drugom prigodom. Zagrebački obrednik iz 1933. donosi ovaj himan s dvije zaključne molitve. Prva je molitva istovjetna zbornoj molitvi na svetkovinu Presvetoga Trojstva (prema tada važećem misalu) a druga je molitva preuzeta iz Rimskog obrednika iz spomenutog Ophoda za zahvalnost. Nema naznake kojom bi se prigodom ovaj himan trebao pjevati.[41] Očito je da se uzimao u različiti svečanim prigodama, kada se htjelo Bogu zahvaliti, kao na primjer, na Staru godinu. Naš Vlastiti obrednik iz 1933., jednako kao i Zagrebački, donosi ovaj himan s istim završnim molitvama također bez napomene o tome kada se on trebao pjevati. Za razliku od Zagrebačkog obrednika, u ovome je obredniku dodana još i molitva za kralja.[42] Ostavljeno je, dakle, na volju kojom sve prigodom pjevati ovaj himan.
2. Himan Tebe Boga hvalimo u bogoslužju u važećoj liturgiji
U važećem misalu kao i u važećem obredniku blagoslova nema ovoga himna. U važećem Časoslovu, naravno, ovaj se himan pjeva (govori) svetkovinom i blagdanom na koncu Službe čitanja. Pjevanje ovoga himna određuje se u Rimskom pontifikalu i u Biskupskom ceremonijalu. U Rimskom pontifikalu stoji da se u obredu ređenja biskupa poslije popričesne molitve pjeva himan Tebe Boga hvalimo ili koji drugi ovome podoban (sličan).[43] Pontifikal, nadalje, određuje da se ovaj himan pjeva na koncu obreda blagoslova opata[44] i opatice.[45] Jednako kao i u Pontifikalu, i u važećem Biskupskom ceremonijalu stoji da se himan Tebe Boga hvalimo (ili koji drugi tome sličan) pjeva poslije popričesne molitve u obredu ređenja biskupa,[46] na koncu obrede blagoslova opata[47] i opatice[48] te, konačno, u obredu zaključenja plenarnog ili pokrajinskog sabora ili biskupske sinode. Ako je slavlje pod misom himan se pjeva prije popričesne molitve.[49] Možemo kratko zaključiti da se, osim u molitvi časova ovaj himan zapravo rijetko pjeva. Biskupsko ređenje po sebi nije često slavlje, posveta opata ili opatice je još rjeđe (s tim hrvatskog prijevoda uopće nema), a obred zaključenje sabora ili sinode u jednoj mjesnoj crkvi je vjerojatno jednom u stotinu godina.
3. Perspektiva
Bilo bi dakako korisno više vrednovati himan Tebe Boga hvalimo i uključiti u različita zahvalna bogoslužja. Ako važeća liturgija poznaje ovaj himan na koncu biskupskog ređenja, te na koncu blagoslova opata i opatice, mogao bi se on uključiti i na koncu drugih ređenja, zatim kod zavjetovanja kao i u nas do sada ne vrednovanoga obreda posvete djevica. Nadalje bio bi vrlo primjeren u svim misama zahvalnicama, kao na primjer u misama za domovinu. Jednako bi tako bilo prikladno pjevati ovaj himan o različitim obljetnicama kao što je srebrni ili zlatni pir, srebrna ili zlatna obljetnica svećeništva ili redovničkih zavjeta. Zacijelo bi bio dobro prihvaćen i obred u kojem bi se ovaj himan pjevao prigodom svečanog završetka studija ili nekog važnog društvenog i crkvenog poduhvata.
Pjevanje ovoga himna na dvostruk način može biti u bogoslužju. Kao što je bilo rečeno, himan se može uvrstiti u misu i u druga postojeća bogoslužja, Međutim, bilo bi dobro pripraviti posebno izvanmisno bogoslužje (bogoslužje riječi) s pjevanjem toga himna. I sve bi se to, naravno, moglo uvrstiti u naš vlastiti obrednik. Za sve to treba znanja, umješnosti, odmjerenosti, primjerenosti i – Duha Božjega. A mi, naravno, znamo i vjerujemo da Božji Duh neprestano djeluje u Crkvi, pa i u ovoj našoj, mjesnoj.
[1] Usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica. I. Introduzione generale, Ancora, Milano 1964 (fototipsko izdanje 1998.), 242.-244.
[2] C. VOGEL – R. ELZE (prir.), Le Pontifical Romano-Germanique du dixième siècle, Le texte I., Città del Vaticano, 1963. (= PRG)
[3] Usp. PRG I., XXII, Ordinatio abbatissae canonicam regulam profitentis, str. 48-51, ovdje 51, br. 11; PRG I., XXXII Ordinatio abbatissae monasticam regulam profitentis, str. 76-82, ovdje 82, br. 15.
[4] Usp. PRG I, XXVI Ordinatio abbatis, str. 62-69, ovdje 68, br. 16
[5] Usp. PRG I, LXXII Incipit ordo ad regem benedicentum quando novus a clero et populo sublimatur in regnum, 246-259, ovdje 259, br. 27.
[6] Usp. PRG I, LXXX. Item ordo qualiter agatur concilium provinciale, 275-291, str. 291, br. 58.
[7] M. ANDRIEU (prir.), Le Pontifical Romain au Moyen-âge, II. Le Pontifical Romain de la Curie Romaine au XIIIe siècle, Città del Vaticano, 1940. (= PR XIII).
[8] PR XIII, XI. Incipit ordo ad vocandum seu examinandum vel consecrandum electum episcopum, quod si fuerit electus de ecclesia romana non examinabitur prerogativa romanae ecclesie, 351-368, ovdje 567 (bilj. 35).
[9] Usp. PR XIII, Apendix I, Ordo Gregorii X. iussu editus, qualiter Romanus Pontifex consecretur, 525.-541, ovdje 527, br. 6 i 540, br. 91.
[10] Usp. M. ANDRIEU (prir.), Le Pontifical Romain au Moyen-âge, III. Le Pontifical de Guillaume Durand, Città del Vaticano, 1940. (= PR VD).
[11] Usp. PR VD Liber primus, XIII. De ordinatione presbyteri, 364-373, ovdje 373 (bilješka 42).
[12] Usp. PR VD Liber primus, XIV De examinatione, ordinatione et consecratione episcopi, 374-393, ovdje 391, br. 62.
[13] Usp. PR VD Liber primus, XX. De confirmatione et benedictione regularis abbatis, 400.-408, ovdje 408, br. 27.
[14] Usp. PR VD Liber primus, XXVI. De benedictione et coronatione aliorum regum et reginarum, 436-446 ovdje 443, br. 26.
[15] Ovaj je obred s konca 15. st. Usp. PR VD Apendix V, Ordo ad probandum lignum sanctae crucis ubi dubitatur si vere sit lignum at non, 682-683, ovdje 683.
[16] Usp. PR VD Liber tertius, XXII, Quando Gloria in excelsis Deo dicendum sir vel non, 649-651, ovdje 650 i 651 ; PR VD Liber tertius, XXIX Quibus diebus sit mitra aurisfrisata vel simplici utendum, 660-661, ovdje 660.
[17] Pontificale Romanum. Editio princeps (1595-1596), Città del Vaticano, 1999. (fototipsko izdanje) (= PR 1595-1596).
[18] Usp. PR 1595-1596, 82-124, ovdje 120, broj 185 (originalna paginacija 75-117, 113).
[19] Usp. PR 1595-1596, 129-177, ovdje 170, broj 263, (originalna paginacija 122-170, ovdje 163).
[20] Usp. PR 1595-1596, 177-192, ovdje 192, broj 306 (originalna paginacija 170-185, ovdje 185).
[21] Usp. PR 1595-1596, 193-231, ovdje 230, broj 361 (originalna paginacija 186-224, ovdje 230).
[22] Usp. PR 1595-1596, 231-249, ovdje 246, broj 388 (originalna paginacija 224-242, ovdje 239).
[23] Usp. PR 1595-1596, 249.-279, ovdje 277, broj 430 (originalna paginacija 242-272, ovdje 270).
[24] Usp. Pontificale Romanum summorum pontificum jussu editum a Benedicto XIV. et Leone XIII. pontificibus maximis recognitum et castigatum, Mechelen 1895. (ponovljeno izdanje 1934)., 983-986, ovdje 986.
[25] Usp. Pontificale Romanum, I., II., III.(Pars prima, secunda, tertia) Appendix, Typis Polyglottis Vaticanis, 1962. (= PR 1962)
[26] Usp. PR 1962, I., 60-89, ovdje 84-87.
[27] Usp. PR 1962, I., 100-122, ovdje 121.
[28] Usp. PR 1962, I., 128-138, ovdje 137.
[29] Usp. PR 1962, I., 139-163, ovdje 163.
[30] Usp. PR 1962, Appendix, 104*-132*, ovdje 129*.
[31] Usp. Caeremoniale epscoporum, Editio princeps (1600), fototipsko izdanje, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2000. (= CE 1600)
[32] Usp, Caeremoniale episcoporum Clementis VIII, Innocentii X et Benedicti XIII jussu editum, Benedicti XIV et Leonis XIII aucotritaet recognitum, Editio tertia post typicam, Marietti, 1948. (= CE 1948)
[33] Usp. CE 1600, 11-17, ovdje 14 i 15, broj 17 i 19 (originalna paginacija 3-9, ovdje 14 i 15); CE 1948, 1-6, ovdje 4.
[34] Usp. CE 1600, 149-152, ovdje 152, broj 631, (originalna paginacija 141-144, ovdje 144; CE 1948, 105-108, ovdje 108.
[35] Usp. CE 1600, 153-156, ovdje 156, broj 651 (originalna paginacija 145-148, ovdje 148); CE 1948, 108-111, ovdje 111.
[36] Usp. CE 1600, 204-208, ovdje 206, broj 889 (originalna paginacija 196-100, ovdje 198; CE 1948, 144-147, ovdje 146.
[37] Usp. CE 1600, 291-300, ovdje 300, broj1363 (originalna paginacija 283-292, ovdje 292; CE 1948, 212-217, ovdje 217.
[38] Usp. Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetoga G. N. pape Pija IX., udešen prema Zakoniku kanonskoga prava, po tipskom izdanju rimskom, Tisak Nadbiskupske tiskare, Zagreb, 1929., 345-353, ovdje 345-346. Usp. također Rituale romanu. Editio primnceps (1614) (fototipsko izdanje), Libreria editrice vaticana, Città del Vaticano, 2004, 196-205, ovdje 196-197, broj 842 (originalna paginacija 188-197, ovdje 188-189).
[39] Usp. Obrednik biskupije Bosansko-djakovačke i sriemske, Zagreb, 1878. (= ĐO 1878), str. 270.-274, ovdje 270-272; Priručnik Rimskog obrednika izdan za porabu svećenstvu Nadbiskupije zagrebačke, Zagreb, 1933., 311.-315.
[40] Usp. ĐO 1878., 274.
[41] Usp. Priručnik Rimskog obrednika izdan za porabu svećenstvu Nadbiskupije zagrebačke, Zagreb, 1933., 311.-315.
[42] Usp. Priručni obrednik. dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Đakovo, 1933., str. 121.-124.
[43] Tako stoji u oba tipska izdanja. Usp. hrvatski prijevod: Rimski pontifikal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Službe u crkvi. ređenja. Posvete. Zavjetovanja, KS Zagreb 1988., 97-11, ovdje 110; 112-1250, ovdje 118; Rimski pontifikal prerađen odlukom svetog općeg sabora Drugog vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II. ređenje biskupa, prezbiterâ i đakonâ, KS Zagreb 2000., 25-44, ovdje 42; 45-57, ovdje 55.
[44] Usp. Pontificale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Pauli PP. VI promulgatum. Ordo benedictionis abbatis et abbatisae, Libreria editrice Vaticana, 1970 (ponovljeno izdanje 1978.), str. 7-19, ovdje 19, br 32 (navodimo latinski tekst jer nema hrvatskog izdanja).
[45] Usp. Isto, 20-28, ovdje 28, broj 22.
[46] Usp. Biskupski ceremonijal obnovljen prema odredbi svetog sveopćeg sabora Vatikanskoga II. a proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., KS Zagreb, 1987. (= BC 1987), str. 145, broj 594.
[47] Usp. BC 1987, 170, broj 693
[48] Usp. BC 1987, 173, broj 714.
[49] Usp. BC 1987, 288, broj 1175.
