Iz riznice đakovačkih obrednika: Molitva za kralja
U našem vlastitom obredniku iz 1933. nalazimo molitvu za kralja.[1] Molitva za kralja? Danas nam to može izgledati nekako neprimjereno, jer odaje dojam (pre)velike sveze Crkve i državne vlasti. Što reći? Kakav je stav Crkve, kakav je bio stav Isusov o društvenom uređenju i o državi? Pojednostavljeno rečeno, Isusovi su suvremenici očekivali od njega da kao Mesija uspostavi Božje kraljevstvo na zemlji, što je za njih značilo da uspostavi snažnu židovsku državu utemeljenu na opsluživanju Mojsijeva zakona, što je onda, naravno, značilo zbacivanje rimske vlasti. Međutim, Isus govori da kraljevstvo Božje koje on naviješta nema svrhu uspostaviti nov građanski poredak, novo zemaljsko kraljevstvo. Zato jasno veli: „ Neće se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!“ (Lk 17,21) Novo srce i nov duh – to je kraljevstvo o kojem Isus govori. A evo, i danas se mogu čuti (ne)dobronamjerne primjedbe da se Crkva suviše povezuje s državom, tako da Crkva – svjesno i nesvjesno – pokriva sve dobre, ali i one druge poteze svjetovne vlasti. Zato danas kao s nelagodom listamo stare obrednike koji sadržavaju molitvu za kralja što bi onda moglo značiti onu nesretnu spregu države i Crkve… Međutim, prisjetimo se, i
ako je Isusu govorio prvenstveno o duhovnom, nebeskom kraljevstvu, on je ipak poštovao građansku vlast- Tako čitamo kako je Isus rekao Petru da plati porez za sebe i za njega (Mt 17, 24-27). Isus nadalje zaključuje da valja dati caru carevo a Bogu Božje (Mt 22,21). A znamo kakvi su u ono vrijeme bili rimski carevi: proglašavali su sebe božanstvima!
1. Najstarije molitve za nositelje građanske vlasti
Crkva je od samih početaka išla upravo tim putem. Poštovala je građansku vlast, dokle god se ona nije suprotstavljala Božjim zakonima. Štoviše, Crkva se molila za nositelje građanske vlasti da budu pravedni i da pravdu promiču. Tako čitamo u 1 Tim 2,1-3:
„Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“
Ova se preporuka, očito, odnosi na liturgijske sastanke. U molitve su se uključivale ne samo vlastite potrebe i potrebe Crkve, nego i cijelog (poganskog) svijeta.[2]
U tome smislu i Poslanica Diogenetu iz 2. st. prihvaća stvarnost svijeta u kojem kršćani žive, ali tako da se oni tome svijetu ne poistovjećuju:
„Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobit život… Prihvaćaju svugdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i, po jednodušnom mišljenju svih, nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani, s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju… Da kažem jednostavno, što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu.“[3]
Dakle, kršćani prihvaćaju društveno uređenje i običaje, dokle god se ne protive njihovu moralu i njihovoj vjeri. Nadalje, u Pismu Korinćanima Klementa Rimskoga (oko 96. godine) nalazimo molitve za obnašatelje svjetovne vlasti:
„Udijeli slogu i mir nama i svima koji borave na zemlji kao što si dao našim ocima kada su te sveto zazivali u vjeri i istini. To je da budemo poslušni tvome svemogućemu i najizvrsnijemu imenu kao i onima koji nas na zemlji vode i predvode.
Ti si im, Gospodaru, dao kraljevsku vlast po svojoj veličanstvenoj i nebeskoj moći. To je da im se podložimo ukoliko spoznasmo da si im udijelio slavu i čast te se ničim ne suprotstavimo tvojoj volji. Udijeli im, Gospodine, zdravlje, mir, slogu, čvrstoću: da bez pomutnje izvršavaju vlast koju si im dao.
Ti si, nebeski Gospodaru, kralju vjekova, dao ljudskim sinovima slavu, čast i vlast nad stanovnicima zemlje. Ti, Gospodine, usmjeri njihovo određivanje po dobru i ugodnu pred tobom, da im budeš milosrdan jer u miru i blagosti pobožno izvršavaju vlast koju si im udijelio.“[4]
Kada su kršćani dobili slobodu, onda su se tim više molili za građansku vlast koja je u velikoj mjeri štitila kršćansku vjeru. U Litanijskoj molitvi pape Gelazija (konac 5. st.) poznatoj pod imenom Deprecatio Gelasii nalazimo molitvu za nositelje vlasti.
“Pro religiosis principibus omnique militia eorum qui iustitiam et rectum iudicium diligunt / Domini potentiam obsecramus.”[5]
2. Obredi krunjenja kralja i svečanog dočeka kralja
Od vremena Karla Velikog od svih se vladara očekivalo da promiču pravednost i štite kršćansku vjeru. Sa svoje strane i car, kao i kraljevi, sami su tražili da budu okrunjeni od pape ili biskupa, jer su time povećavali svoj autoritet. Tako već u liturgijskoj zbirci Ordines Romani (7.-8. st) nalazimo obred krunjenja i blagoslova cara, kao i misu za cara.[6]
Rimsko-germanski pontifikal[7] iz 10. st. bio je prvi pontifikal.[8] On donosi obrede blagoslova kralja,[9] misu prigodom krunidbe[10], obred krunidbe cara,[11] misu prigodom krunidbe cara[12] i blagoslov kraljice.[13] Slične obrede nalazimo i u kasnijim pontifikalima: Rimski pontifikal XII. st.,[14] Pontifikal Rimske kurije iz XIII. st.,[15] te u Pontifikalu Vilima Duranda s konca XIII. st.[16] U ovome pontifikalu po prvi puta nalazimo i obred svečanog dočeka cara, kralja ili nekog velikodostojnika.[17]
Nakon Tridentskog sabora objavljen je Rimski pontifikal 1595.-1596.[18] kao službena liturgijska knjiga.[19] Obredi krunjenja kralja ili kraljice ostali su uglavnom isti sve do Pontifikala koji se pojavio 1962., neposredno prije početka Drugog vatikanskog sabora. Ovdje navodimo izdanje iz 1888.[20] Sadrži obred blagoslova i krunjenja kralja,[21] kraljice-supruge,[22] kraljice-supruge nakon što je ranije kralj već bio okrunjen,[23] blagoslov i krunjenje kraljice kao vladarice[24] te blagoslov i krunjenje supruga kraljice-vladarice.[25] U ovom se pontifikalu javljaju i obredi u kojima kler u procesiji dočekuje cara,[26] kralja,[27] velikodostojnika,[28] caricu ili kraljicu[29] te velikodostojnicu.[30] U Pontifikalu iz 1962. nema više ovih obreda.[31]
3. Molitva za obnašatelje građanske vlasti u Sveopćoj molitvi Velikoga petka
Od davnina je poznata Sveopća molitva koja se molila na Veliki petak. Sadržavala je devet zaziva od kojih je četvrti bio za kralja ili cara. Najstariji formular nalazimo u Gelazijevom sakramentaru (6.-7. st.)[32] i – tek nešto izmijenjen – u Grgurovom sakramentaru.[33] Ostali sakramentari preuzimaju ove tekstove. Svi kasniji misali (uz zanemarive izmjene) preuzimaju verziju iz Grgurovog sakramentara, pa tako i Misal Pija V.1570.[34] Molitva se sastoji od poziva na molitvu i same molitve. Ovdje navodimo četvrtu, onu za cara ili kralja.
Svi izvori do 1956. donose gotovo istovjetnu molitvu za rimskoga cara i rimsko carstvo (s tim da se od 1860. ova molitva mogla ispustiti)[35]:
„Oremus et pro christianissimo imperatore nostro[36] N… ut deus et dominus noster subditas illi faciat omnes barbaras nationes ad nostram perpetuam pacem.
Omnipotens sempiterne deus in cuius manu sunt omnium potestates et omnia iura regnorum, respice ad romanum[37] benignus Imperium, ut gentes quae in sua feritate confidunt, potentiae tuae dexterae comprimantur.“
U vremenu nastanka ove molitve bilo je još dosta nekrštenih naroda („barbara“). Uloga kršćanskog cara jest da pokori (i pokrsti) te narode i tako uspostavi mir. Tako pax Romana postaje pax christiana.
Reformom iz 1956. u Sveopćoj molitvi Velikoga petka ne spominje se više kršćanski kralj, nego se donosi nova molitva za upravitelje država:
„Molimo i za upravitelje država, i za njihova poglavarstva i oblasti: da Bog i Gospodin naš upravi njihov duh i srce prema svojoj volji, nama za trajni mir.
Svemogući vječni Bože, u čijoj su ruci sve vlasti i prava svih naroda: pogledaj milostivo na one, koji po vlasti nad nama vladaju (regunt), da se na cijeloj zemlji pod zaštitom tvoje desnice trajno ustali i cjelovitost vjere i sigurnost domovine.“[38]
U važećoj molitvi zaziv je neznatno izmijenjen dok je molitva nova:
„Molimo i za sve državne poglavare: da im Bog i Gospodin naš upravi um i srce po svojoj volji da traže mir i slobodu svih ljudi.
Svemogući, vječni Bože, u tvojoj su ruci srca ljudi i prava naroda. Milostivo pogledaj na one što nama upravljaju (moderantur): da se tvojim darom po svem svijetu učvrsti blagostanje naroda, siguran mir i sloboda vjere.“[39]
U molitvi za vladare se više ne kaže „vladaju“ (regunt), nego „upravljaju“ (moderantur). Osim mira sada se, kao važne oznake društvenoga života, prvi puta spominju sloboda, napredak, sigurnost i vjerske slobode.
4. Misa za državne poglavare i za domovinu
Osim mise koja se služila u sklopu krunidbe cara, Tridentski je misal imao misu za cara koji se shvaća kao kršćanski vladar i branitelj kršćanske vjere.[40] Tako se u zbornoj molitvi car naziva najvećim zaštitnikom kršćanskoga carstva, u darovnoj se moli za kršćansku slobodu, a u popričesnoj se moli za mir (svih) Crkava. Slično je i u misi za kralja. U zbornoj se između ostaloga moli da kralj dospije do Boga (Krista) koji je Put, Istina i Život. U popričesnoj se kralj predstavlja kao onaj koji treba priskrbiti mir Crkvi. Tako je bilo u svim misalima do sredine 20. st.[41] Međutim, u misalu izdanom 1962., neposredno prije sabora, nema više mise za cara, ali se donosi misu za kralja (istovjetna onoj iz prethodnog misala), ali po prvi puta donosi i misa za upravitelje država, (zborna, darovna i popričesna).[42]
U sklopu Rimskog kanona neki stari izvori imaju odulji popis onih za koje se moli u misi: za poglavare, djevice, udovice, za povoljno vrijeme i plodnost zemlje, za mir i pravednost, za povratak zarobljenih, za one koji žive u tami nevjere, za potrebe nazočnih, za papu, biskupa, svećenike, crkvene službenike, ali i za rimskoga cara i sve kršćanske kraljeve, za sve one koji trpe, itd.[43] Drugi, uz cara, spominju i njegovu suprugu i potomstvo.[44] Tridentski misal u kanonu ne spominje kralja ili cara. Međutim, na području naše biskupije u vremenu Austrijske carevine u kanonu se spominjao i car i to nakon pape i biskupa, s time da je u zagradi stajalo da to vrijedi u Austrijskoj carevini.[45] Spomenimo i uputu važećoj u našoj biskupiji u tome istome razdoblju. Naime, u našem Glasniku iz 1874. daju se jasne odredbe o molitvi za kralja:
„Upitani bijasmo sa više strana da li se u našoj biskupiji molitva za kralja svaki dan, t. j. pri svagdanjoj sv. misi (in missis quotidianis vel privatis) ako to rubrike dozvoljuju, ili samo kod pjevanih (in missis cantatis), ili pako samo kod tako zvanih župskih misa (missis parochialibus) uzimati ima?
Prevraćajuć listove u protokollu dijecezanskih okružnica naidjosmo na okružnicu, izdanu na biskupijsko svećenstvo dne 29. veljače 1852, pod brojem 237 u kojoj se doslovce ovako veli: ‘Ovom prigodom želim sve svećenike opomenuti, da, kad god slave sveti misnu žrtvu. Njegovo Uzvišeno Veličanstvo spomenu ne samo u kanonu nego da, kad god to rubrike dopuštaju, dodaju i zbornu molitvu za kralja: Quaesumus ut famulus tuus Franciscus Josephus Imperartor et rex noster Apostolicus…‘“[46]
I onda se određuje da se ova molitva ispušta samo o najvećim blagdanima („duplex 1. classis“), ali se govori i nedjeljama, pa i onima u korizmi i došašću. Dakle, u kanonu se u svakoj misi trebalo spominjati cara i kralja, a zborna molitva za cara i kralja ispuštala bi se u misi samo o najvećim blagdanima! Spomenimo da je u to vrijeme bilo uobičajeno da se nakon redovne zborne molitve dodaju i još neke druge. Tako se, na primjer, na božićnoj misi zornici nakon božićne zborne molitve dodavala i zborna o sv. Anastaziji. Sadašnji misal ne dopušta da se uzimaju više od jedne zborne molitve.
Važeći misal donosi zborne molitve: za domovinu ili državu, za nosioce vlasti, za sastanak državnih predstavnika te za državnog poglavara.[47] U svim ovim molitvama moli se općenito za mir, slogu i napredak, ne spominjući probitak Crkve. Tek u molitvi za državnog poglavara spominje se Božji autoritet: „da se tebe boji, narodu služi“. Napomenimo također da u važećem Lekcionaru nemamo ponuđena vlastita čitanja za domovinu ili za državnike, nego se pod naslovom „Za narode i državnike“ nude samo čitanja „Za mir i pravednost“.[48]
5. Molitva za kralja o Đakovačkom obredniku iz 1933.
Rimski obrednik donosi „Ophod za zahvalu“ u kojem se prvo pjeva „Tebe Boga hvalimo“ s napomenom da se u ophodu mogu pjevati psalmi (numeracija prema Vulgati): 65; 80; 95; 99; 102; 116; 148; 149 i 150. Nakon responzorija ophod završava s tri molitve.[49] Đakovački obrednik iz 1933. donosi samo himan Tebe Boga hvalimo s dvije završne molitve i onda se stoji naslov „Molitva za kralja“. Nakon responzorija govori se molitva koja je istovjetna molitvi iz tada važećeg Pontifikala a koja se molila prigodom svečanog dočeka kralja:
“Bože, komu svaka vlast i dostojanstvo služi: podaj slugi svojemu kralju našemu N. sretan napredak njegova dostojanstva; u kojem da se uvijek tebe boji, tebi vazda ugoditi nastoji.”[50]
Na koncu s ponavlja završna molitva koja se inače moli nakon „Tebe Boga hvalimo“. Zanimljivo je da Strossmayerov obrednik iz 1878. kao i Zagrebački iz 1933. donose „Tebe Boga hvalimo“, ali bez molitve za kralja.[51] Međutim, molitvu za kralja nalazimo u molitveniku „Kruh nebeski“ iz 1921.[52]
6. Zaključak i perspektiva
Vidjeli smo da je u skladu s vremenom od samih početaka Crkva molila za građansko društvo i za nositelje građanske vlasti. Bogoslužje za domovinu i za nositelje građanske vlasti nalazimo i u važećim liturgijskim knjigama. Dobro je u tome smislu imati pravu mjeru. Crkva nije u službi države, ali su kršćani također članovi određene građanske zajednice, to jest države. Zato i danas ova bogoslužja imaju svoju važnost i vrijednost. Šteta je da se u važećem misalu donose samo zborne molitve za domovinu ili državu, za nosioce vlasti, za sastanak državnih predstavnika te za državnog poglavara. Bilo bi zacijelo jednako tako korisno dodati darovne i popričesne molitve i predslovlje. Bilo bi jednako korisno donijeti i odgovarajuća biblijska čitanja. Osim toga trebalo bi ustrojiti i prikladno izvanmisno bogoslužje za ovakve prigode. To bi, na primjer, moglo biti bogoslužje s Tebe Boga hvalimo ili svečana Večernju u kojoj se pjeva himan „Veliča“. Domovina je Božji dar. Ona je okvir našega života na zemlji i drugih Božjih darova. Važno je to uvrstiti u naše bogoslužje i u naš budući vlastiti obrednik.
[1] Priručni obrednik. dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Đakovo, 1933., str. 123.-124.
[2] Molitva za različite potrebe postoji i u židovskoj predaji kao drevna molitva zvana Osamnaest blagoslova (Tefilah). Za tekst usp. L. DELLA TORRE (prir.), Pregare l’eucaristia. Preghiere eucaristiche di ieri e di oggi per la catechesi e l’orazione, Queriniana, Brescia, 1982., str. 35.-40. Postoji hrvatski prijevod ove molitve: Š. M. FREIBERGER (preveo i uredio), Molitvenik, Zagreb, 1938. (reprint Zagreb 1994.), 296.-303.
[3] Poslanica Diogenetu, 5,1-4 u: Božanski časoslov obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora II. vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Časoslov rimskog obreda, II., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984., 613.-614.
[4] KLEMENT RIMSKI, Pismo Korinćanima (preveo, napisao uvod i bilješke M. Mandac), Split, 2007., str. 244.-246. Usp. također: Apostolski oci II. Didaché, Klement Rimski: Pismo Korinćanima, Barnabina poslanica, (preveo B. JOZIĆ, uredio: I. BODROŽIĆ) Verbum, Split, 2010., str. 94.-96. Usp. također: Z. PAŽIN, K. VIŠATICKI, Sveopća molitva Velikog petka, u: Crkva u svijetu, 47 (2012), br. 2, 210.-234.
[5] E. LODI (prir.), Enchiridion euchologicum fontium liturgicorum, C. L. V. – Edizioni liturgiche, Roma, 1979, br. br. 742; PL 101,560; Z. PAŽIN, K. VIŠATICKI, Sveopća molitva, 215.-216.
[6] Usp. M. ANDRIEU (prir.), Les Ordines Romani du haut moyen âge, IV, Louvain, 1956., Ordo XLV: Incipit ordo romanus ad benedicendum imperatorem quando coronam accepit, str. 459.-462; Ordo XLVI: Ordo romanus ad benedicenum imperatorem, str. 483.-485; Ordo LXXVII: Item benedictio ad ordinandum imperatorem secundum Occidentales, str. 503.-505; Ordo XLVIII: Missa pro imperatore, str. 517.-519.
[7] Da podsjetimo: pontifikal je liturgijska knjiga za liturgijska slavlja koja predvodi biskup. Pontifikal je veoma praktičan, jer u sebi skladno sjedinjuje sakramentar (molitve za pojedino bogoslužje) i Ordines (opis obreda, to jest ceremnija).
[8] C. VOGEL – R. ELZE (prir.), Le Pontifical Romano-Germanique du dixième siècle, Le texte I., Città del Vaticano, 1963. (= PRG)
[9] PRG, svez. I., LXXII: Incipit ordo ad regem benedicendum quando novus a clero et populo sublimatur regnum, str. 246.-259; PRG, svez. I., LXXII: Appendix I. Incipit ordo ad regem benedicendum quando novus a clero et populo sublimatur in regnum, str. 259-261; PRG, svez. I., LXXII. Appendix II. Ordo qualiter rex ordinari debet, str. 261.
[10] PRG, svez. I., LXXII. Sequitur ordo missarum, si in feria evenerit, sed melius et honorabilius die dominico, str. 262.-263; PRG LXXIV, svez. I., Item alia missa pro rege, str. 263.
[11] PRG LXXV, svez. I., Incipit ordo romanus ad benedicendum imperatorem quando coronam accepit, str. 263-264 (isti kao gore navedeni Ordo XLV iz Ordines Romani); PRG LXXVI, svezak I., Item benedictio ad ordinandum imperatorem secundum Occidentales, str. 265.-266 (isti kao gore navedeni Ordo XLVII iz Ordines Romani).
[12] PRG LXXVII, svezak I., Missa pro imperatore, str. 266.-267. (isti kao gore navedeni Ordo XLVIII iz Ordines Romani).
[13] PRG LXXVIII, svezak I., Benedictio reginae, str. 267.-269.
[14] Usp. M. ANDRIEU (prir.), Le Pontifical Romain au Moyen-âge, I. Le Pontifical Romain de XIIe siècle, Città del Vaticano, 1937. (= PR XII), XXXXVa Incipit ordo ad benedicendum imperatorem quando coronam accipit, str. 251.-252; XXXVb Incipit ordo qualiter rex Teutonicus Romam ad suscipiendam coronam imperii debeat ibique per manum romani pontificis imperatorem coronari, str. 252.-254.
[15] Usp. M. ANDRIEU (prir.), Le Pontifical Romain au Moyen-âge, II. Le Pontifical Romain de la Curie Romaine au XIIIe siècle, Città del Vaticano, 1940. (= PR XIII), XVa: Incipit ordo ad benedicendum imperatorem quando coronam accipit, 382.-385 ; XVb: Ordo ad benedicendum seu coronardum imperatorem, 385.-408
[16] Usp. M. ANDRIEU (prir.), Le Pontifical Romain au Moyen-âge, III. Le Pontifical Romain de Guillaume Durand, Città del Vaticano, 1940. (= PR VD), Liber primus XXV Ordo Romanus ad benedicendum regem vel reginam, imperatorem vel imperatricem coronandos, str. 427.-435 ; XXVI Liber primus, De benedictione et coronatione aliorum regum vel reginarum, str. 436.-440 ; XXVII Liber primus, De benedictioni principis sive comitis palatini, str. 446-447 ; PR VD Appendix, II., Incipit ordo ad coronandum et inungendum regem Cicilie (= Sicilie), str. 669-677.
[17] Usp. PR VD Liber tertius, XIII Ordo ad recipiendum processionaliter prelatum vel legatum, str. 627-629 ; PR VD Liber tertius, XIV Ordo ad recipiendum regem vel principem processionaliter, str. 629 ; PR VD Liber tertius, XV Ordo ad recipiendum reginam vel principessem processionaliter, str. 629.
[18] Pontificale Romanum. Editio princeps (1595-1596), Città del Vaticano, 1999. (fototipsko izdanje) (= PR 1595-1596).
[19] Da podsjetimo: nakon Tridentskog sabora rimska liturgija i rimske liturgijske knjige po prvi puta su postale obvezatne za cijelu Crkvu, osim onih biskupija ili pokrajina koje su mogle dokazati da imaju drugačiju tradiciju stariju od 200 godina.
[20] Pontificale Romanum summorum pontificium jussu editum a Benedicto XIV. et Leone XIII, pont. max. recognitum et castigatum, pars prima, editio typica, Ratisbonae, 1888. (= PR 1888.) Istovjetne obrede nalazimo i u drugim pontifikalima. Usp. npr. Pontificale Romanum summorum pontificium jussu editum a Benedicto XIV. et Leone XIII, pont. max. recognitum et castigatum, Mechelen, 1895., 987.-1015; 1020.-1026. Usp. još jedno ranije izdanje: Pontificale Romanum Clementis VIII. primum, nunc denuo Urbani PP VIII auctoritate recognitum, Antverpiae, 1765., str. 164.-194; 489.-496.
[21] PR 1595-1596. I. dio, De benedictione et coronatione regis, 224-242; PR 1888, De benedictone et coronatione Regis, svez. I., str. 173.-184.
[22] PR 1595-1596. I. dio, De benedictione et coronatione reginae, 242.-256; PR 1888, De benedictone et coronatione Reginae, svez. I., str. 185.-191.
[23] PR 1888, De benedictone et coronatione Reginae solius, svez. I., str. 192.
[24] PR 1595-1596. I. dio, De benedictione et coronatione Reginae, ut regni Dominae, 256.-272; PR 1888, De benedictone et coronatione Reginae ut regni Dominae, svez. I., str. 193.-200.
[25] PR 1595-1596. I. dio, De benedictione et coronatione Reginae, ut regni Dominae, 256.-272; PR 1888, De benedictone et coronatione Reginae ut regni Dominae, svez. I., str. 193.-200.
[26] PR 1595-1596. III. dio, Ordo ad recipiendum procesionaliter Imperatorem, 671.-673; PR 1888, Ordo ad recipiendum procesionaliter Imperatorem, svez. III, 127.-128.
[27] PR 1595-1596. III. dio, Ordo ad recipiendum procesionaliter regem, 673.-67675; PR 1888, Ordo ad recipiendum procesionaliter regem, svez. III, 129.-130.
[28] PR 1595-1596. III. dio, Ordo ad recipiendum procesionaliter principem magnae potentiae, 675-677; PR 1888, Ordo ad recipiendum procesionaliter principem magnae potentiae, svez. III., 130-132.
[29] PR 1595-1596. III. dio, Ordo ad recipiendum procesionaliter Imperatricem vel reginam, 677-680; PR 1888, Ordo ad recipiendum procesionaliter Imperatricem vel reginam, svez. III., 132-134.
[30] PR 1595-1596. III. dio, Ordo ad recipiendum procesionaliter Principessam magnae potentiae, 681; PR 1888, Ordo ad recipiendum procesionaliter Principessam magnae potentiae, svez. III., 134.
[31] Usp. Pontificale Romanum, Pars prima, secunda, tertia et Appendix, Typis Polyglottis Vaticanis, 1962.
[32] L. C. MOHLBERG (prir.), Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Casa editrice Herder – Roma, 1981. (= GeV), br. 399.-417.
[33] J. DESHUSSES (prir.), Le sacramentaire Grégorien, 1 Le Sacramentaire, Le Supplément d’Aniane, Fribourg, 1979., br. 338-355.
[34] M. SODI – A. M. TRIACCA (prir.) Missale Romanum. Editio Princeps (1570) (fototipsko izdanje), Libreria editrice vaticana 1998., 246.-248. Primjera radi navedimo jedno od zadnjih izdanje prije 1956.: Missale Romanum ex decreto sacrosacti Concilii Tridentini Restitutum, S Pii V Pontificis Maximi iussu editum aliorum pontificium cura recognitum a Pio X reformatum et Benedicti XV auctoritate vulgatum, Marietti Torino – Rim, 1949., 144-150.
[35] Godine 1860. dana je mogućnost da se ispusti molitva za kralja (očito nakon što je 1859. nasilno iz Papinske države otrgnuta pokrajina Emilia Romagna, te 1860. Umbrija i Abruzzo). Usp. P. DE CLERCK, La “prière universelle” dans les liturgies latines anciennes. Témoignages patristiques, Aschendorff, Münster Westfalen, 1977, str. 869. Zanimljivo je da naša dva prijevoda za puk također tu molitvu ispuštaju: P. VLAŠIĆ (prir.), Obredi Velike sedmice po novom Misalu i Brevijaru, Dubrovnik, 1921., D. KNIEWALD (prir.) Rimski misal, Zagreb, 1930.
[36] GeV 406 dodaje: vel rege nostro.
[37] Gev 407 ima nešto izmijenjen početak: Omnipotens sempiterne Deus, qui regnis omnibus aeterna potestate dominaris, respice pripicius ad romanum sive Francorum benignus imperium.
[38] Obnovljeni obred Svete sedmice, Vatikanska tiskara „Polyglotta“, 1967., str. 102.-103. Za latinski tekst usp. Ordo Hebdomadae Sanctae instauratus. Editio iuxta typicam vaticanam, Ratisbonae, 1956.,str. 93. Za prvi hrvatski prijevod usp. hrvatski prijevod usp. P. VLAŠIĆ (prir.), Sveta sedmica, Dubrovnik 1959., str. 93.
[39] Rimski misal, KS, Zagreb, 1980., str. 191.-192.
[40] Missale Romanum. Editio Princeps (1570), 639.-640.
[41] Npr. jedno od zadnjih izdanja prije sabora: Missale Romanum, 1949, str. [77-78].
[42] Missale Romanum ex decreto sacrosancti Concilii Tridentini restitutum, summorum pontificum cura recognitum. Editio prima iuxta typicam, Romae, Turonibus-Pariisis, 1962, str. 101*.
[43] Tako Stowe Missal, keltski liturgijski spis iz 8 st. Usp. G. F. WARNER (prir.), The Stowe Missal, London, 1915., 11. (= Stowe Missal).
[44] Tako Sakramentar iz Bergama, 814. Usp. Usp. A. PAREDI, Sacramentarium Bergomense, Bergamo, 1962., br. 814. Usp. Z. PAŽIN, Misal Pavla VI. i Misal Pija V. Novo i staro u bogoslužju Crkve, Đakovo 2021., 103.
[45] Usp. npr. misal izdan u Beču 1842.: Missale Romanum ex decreto sacrosancti concilii Tridentini jussu editum S. Pii V. Pontificis maximi restitutum, Clementis VIII et Urbani VIII auctoritate recognitum…, Viennae, 1842., 221.
[46] Glasnik Biskupije Djakovačke i Sriemske 2(1874)5, 42. Evo latinskog originala ove odredbe: „Eadem occasione cuntos sacerdotes admonitos esse volo ut, quotiescumque SS. missae sacrificium celebraverint, non saltem in canone expressam Suae Sacratissimae Majestatis mentionem faciant, sed etiam, quandocunquae rubrica admittit in collecta pro rege ‘Quaesumus’ ut famulus tuus Franciscus Josephus Imperartor et rex noster Apostolicus… nominet.“
[47] Rimski misal, KS, Zagreb, 1980., str. 722. Istovjetne molitve nalazimo i u trećem tipskom izdanju iz 2002. koji još nije preveden na hrvatski.
[48] Red čitanja. Prigodna i zavjetna čitanja, KS, Zagreb, 1973., str. 89.101.
[49] Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetoga G. N. pape Pija IX., udešen prema Zakoniku kanonskoga prava, po tipskom izdanju rimskom, Tisak Nadbiskupske tiskare, Zagreb, 1929., 345.-353.
[50] Latinski: „Deus, cui omnis potestas et dignitas famulatur, da huic famulo tuo Regi nostro N. prosperum suae dignitatis effectum, in qua te semper timeat, tibique jugiter placere contendat.“
[51] Obrednik biskupije Bosansko-djakovačke i sriemske, Zagreb, 1878., („Provod u zahvalnost“), str. 270.-274; Priručnik Rimskog obrednika izdan za porabu svećenstvu Nadbiskupije zagrebačke, Zagreb, 1933., 311.-315.
[52] Kruh nebeski. Crkveni molitvenik¸ Zagreb, 1921., 100.-103.
