Iz riznice đakovačkih obrednika: Obred oblačenja novaka i primanje ministranata
Ovih dana došla mi je u ruke na izvan neugledna knjižica, ali pravi biser: Obred oblačenja novaka i primanje ministranata, Tisak Tiskare Narodne Fronte, Đakovo 1948.[1] Knjižica ima 12 stranica formata 13,5 x 9,5 cm. U onim vremenima strašne represije kad je blaženi Alojzije Stepinac, kao i toliki svećenici, bio u zatvoru, kada su još bili svježi humci ubijenih svećenika, dok se za neke ubijene za grob nikad nije saznalo, Biskupski je ordinarijat u Đakovu našao potrebnim i odvažio se tiskati ovu knjižicu. Navedeni su dr. Z. Marković kao cenzor te dr. A. Akšamović, biskup kao onaj koji je dao odobrenje za tisak.[2]
Na početku se naglašava da se obred oblačenja i primanje ministranata slavi jednom, najviše dvaput godišnje o nekom blagdanu, te da za ovu svečanost treba mnogo priprave i vježbe. Obred se slavi izvan mise. U prvom dijelu se donosi obred oblačenja novaka, koji nakon toga mogu nositi ministrantsku odjeću, ali ostaju novaci. Nakon određenog vremena oni trebaju položiti ispit i biti primljeni među ministrante. U ovoj je knjizi predviđeno da oba stupnja ulaska u ministrantsku skupinu (to jest oblačenje novaka i primanje ministranata) slave u jednom obredu. Ovdje se očito kao uzor uzima redovništvo: onaj koji stupa u redovničku zajednicu oblači redovničku odjeću, postaje novak i onda ulazi u novicijat. Nakon završenog novicijata (najmanje godinu dana), ako poglavari smatraju da je dostojan, novak polaže (prve) zavjete i postaje članom redovničke zajednice. Tako se i u ovom slučaju razlikuje ulazak među novake i ulazak među ministrante. Sve je ovo po sebi razumljivo, jer su izvorno poslužitelji oltara bili klerici (čitači, akolite). Kako na župama, naravno, nije bilo klerika kao u stolnim crkvama, njihovu su službu – u određenoj mjeri – preuzimali dječaci koji su bili smatrani nekom vrstom klerika, tako da se, na primjer, u talijanskom jeziku ministrant naiva „chierichetto“, što je umanjenica od riječju „chierico“ – klerik. Zato je i ova liturgija nadahnuta liturgijom koja je bila predviđena za klerike (tonzura, ostijarijat, posveta djevica, blagoslov opata, zavjetovanje). Upravo zbog toga je klasična ministrantska odjeća bila nalik kleričkoj: suknja je oponašala talar, košuljica roketu, a široki ovratnik kanoničku mocetu…
1. Oblačenje novaka
Novaci izlaze iz sakristije ispred ostalih ministranata i svećenika. Na stoliću ispred oltara nalaze se pripravljena ministrantska odijela. Zanimljivo je da je ovaj obred dijelom nadahnut Redom posvete djevica prema tada važećem Pontifikalu: na početku obreda odjeća za one koje imaju biti posvećene kao djevice položena je na oltar, a kandidatkinje dolaze pred oltar pratnji starijih gospođa, kao što u ovome slučaju novaci dolaze pred oltar u pratnji (starijih) ministranata.[3] Svećenik i ministranti kleknu na prvu stubu oltara, a novaci iza njih na podnožje, gdje se kratko pomole. Nakon toga svećenik se uspne do oltara i svakog novaka poimence proziva, a svaki pojedini na poziv ustane. Svećenik im govori kako su časna odijela[4] koja će primiti, pa će ih on u ime biskupa blagosloviti (za što treba prethodno dobiti dozvolu ordinarija). Svećenik blagoslivlja ministrantsku odjeću molitvom koja se donosi hrvatski i latinski:
Gospodine Isuse Kriste, koji si se dostojao obući ruho naše smrtnosti, molimo neizmjerno veliku darežljivost tvoju, dostoj se ovu vrstu odjeće, koju sveti oci odrediše da se nosi kao znak nevinosti i svetosti tako blago + sloviti, da oni koji se njim služe, zasluže i da se obuku Tobom: koji živiš…
Ovaj je obred nadahnuto Redom posvete opata. Molitva blagoslova ministrantskog odijela identična je molitvi blagoslova odjeće novoposvećenog opata prema tada važećem Pontifikalu:
Domine Jesu Christe, qui tegumen nostrae mortalitatis induere dignatus es, obsecramus immensam tuae largitatis abundantiam, ut hoc genus vestimenti, quod sancti Patres ad innocentiae, vel humilitatis indicium abrenuntiantes seculo ferre sanxerunt, tu ita bene + dicere digneris, ut hic famulus tuus, qui hoc indutus fuerit vestimento, te quoque induere mereatur. Qui vivis…[5]
Nakon toga svećenik poškropi ministrantska odijela blagoslovljenom vodom i sjedne ispred oltara. Ministranti novaci pristupaju svećeniku, pokleknu, a on im predaje odijela koja njemu dodaje najstariji ministrant. Svećenik pri tome govori: „Bog neka te ovim odijelom zaodjene u novoga čovjeka“. Ova je opomena preuzeta iz Pontifikala i identična je onome što govori biskup dok stavlja na novoposvećenoga opata njegovu odjeću: „Induat te Dominus novum hominem, qui secundum Deum creatus est, in justitia et sanctitate veritatis.“[6]
Ministranti odlaze u sakristiju da se preodjenu,[7] a za to vrijeme „svećenik progovori sakupljenim vjernicima nekoliko riječi o dostojanstvu i zadaći ministranata. Nakon toga odjeveni novaci ulaze u svetište i mole (ili pjevaju) naizmjence sa starijim ministrantima psalam 100 („Kliči Gospodinu, sva zemljo“) s antifonom: „Pristupit ću Božjem žrtveniku, k Bogu koji razveseljuje mladost moju“.
Svi pokleknu, a svećenik im veli:
„Čistoća časnog odijela vaše službe, koje od sada smijete nositi, neka bude odraz čistoće vaše duše, i kao što morate brižno čuvati ovo vanjsko odijelo tako se brinite da s Božjom pomoću očuvate posvetnu milost“.
Ovaj poticaj u nekim dijelovima podsjeća na poticaj koji je na koncu obreda tonzure biskup govorio novim klericima o kleričkoj odjeći: „Pazite da zbog vaših grijeha ne izgubite ono što ste dobili, da se Bogu svidite časnom odjećom, dobrim ponašanjem i dobrim djelima…“[8] Svećenik onda govori molitvu:
Gospodine Isuse Kriste, pogledaj na dječake naše župske zajednice, koji danas prvi puta pred tobom stoje svečano obučeni u odijelo tvoje službe. Svi mi molimo za njih: Pomozi im, da ti u ovoj časnoj službi, u koju sada uđoše, uvijek ostanu vjerni.
Slijedi pjesma i odmah nakon toga slijedi drugi obred: primanje ministranata, to jest onih koji su završili novaštvo.[9]
2. Primanje ministranata
Novaci stanu postrance. Pristupaju budući ministranti koji su s uspjehom položili ispit i tako završili novaštvo. Oni kleče dok ih svećenik ne pozove:
„Služba kod svete misne Žrtve traži ozbiljnu pripravu. N., N., N… Vi ste se za vrijeme kušnje pokazali dostojni i sada ćete postati ministranti naše župe. Kao vanjski znak primit ćete iz ruku svećenika predmete kojima ćete se služiti. Blagoslivljam vas, neka vam Bog pomogne, da svoje zvanje dobro i savjesno vršite.“
Svećenik tada pruža ministrantima predmete koji su na oltaru, svakom ministrantu po nešto. Dok predaje ministrantu knjigu svećenik govori:
„Sad si ministrant, službenik oltara kod svete Mise. U svojoj službi nosit ćeš knjigu, u kojoj se čuvaju tajne naše vjere. Uzmi ju i postupaj s njom tako kao da ti je povjereno dragocjeno blago“
Dok predaje kotarice (vrčiće za vodu i vino) svećenik govori:
„Ti ćeš donositi vino za svetu Žrtvu, koje će se po svećenikovim riječima pretvoriti u krv Kristovu. S poštovanjem i pobožnošću ga nosi, jer si tako blizu velikim otajstvima svete vjere.“[10]
Dok predaje zvonce svećenik govori:
Primi zvonce. S njim ćeš davati znakove, da vjenici u crkvi mogu s pobožnošću pratiti svetu Pretvorbu. S njime zvon na čast Božju.“[11]
Slijedi završna molitva:
„Gospodine Isuse Kriste naš Veliki Svečeniče! Ovi dječaci su predstavljeni pred cijelom župskom zajednicom da će služiti Tvojemu zamjeniku kod oltara – Mi znademo da oni sami po sebi ne bi mogli dobro vršiti tako uzvišenu službu. Daj im milost da oni Tebi o Tvojem svećenku tako služe, kako ti od njih očekuješ.
Svi mole ili pjevaju psalam 150: „Hvalite Boga u Svetištu njegovu“.
Na koncu slijedi euharistijski blagoslov. Izloži se Presveto i pjeva kao što je uobičajeno. Zatim svaki pojedini novi ministrant kaže: „Ja, N., nedostojni sluga Božji obećajem da ću svoje ministrantske dužnosti vršiti pobožno, savjesno, revno i točno.“
Zatim svi ministranti mole uobičajenu molitvu ministranata:
„Bože, koji divnim redom dijeliš službe anđelima i ljudima,[12] daj, da služimo tvome žrtveniku poput anđela, sa strahopoštovanjem, pažljivo i ponizno.[13]
O presveta Djevice i Majko, koja si stajala pod križem, kad se je Sin tvoj na njemu žrtvovao, budi uz nas uvijek, da i mi po tvojemu primjeru možemo prisustvovati sa strahopočitanjem nekrvnoj Žrtvi u kojoj se prikazuje isti Sin Tvoj, Isus Krist, koji s Bogom Ocem i duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova.“
Euharistijski se blagoslov nakon ovoga obavlja kao obično, prema Obredniku. Na koncu se svi ministranti sa svećenikom u procesiji vraćaju u sakristiju.
Zaključak
Ova dva obreda brižljivo su pripravljena i stoga su izuzetno vrijedna. Nadahnuta su obredima iz prethodnog pontifikala: tonzura, ostijarijat, akolitat, posveta djevica, posveta opata, što je razumljivo, jer su ministranti preuzimali službu koju su po sebi trebali imati zaređeni klerici (oni koji su primili tonzuru), vratari čitači i akolite. Očituje se također stupnjevitost te ozbiljnost kojom se odabiru i promiču kandidati. Valja uzeti u obzir da je u ono vrijeme ministrantska služba bila zahtjevnija nego danas. Trebali su pratiti misu na latinskom jeziku (kada se većina molitava govorila tiho), poslužiti vodu i vino te pozvoniti kada je trebalo. Osim toga trebali su naizust naučiti određene odgovore na latinskom. Zato se njihovoj pripravi pristupalo ozbiljno. Da bi se naglasila važnost ove službe, ona se dobivala u dva stupnja: oblačenje i primanje u punu službu, kao što je to kod ulaska u neku redovničku zajednicu. Ovaj obred se nadahnjuje postojećim obredima iz kojih uzima neke dijelove i neke molitve. Iz svega ovoga možemo vidjeti kako su u svoje vrijeme ozbiljno pristupali određenim liturgijskim službama te kako je obred propisan i određen od dijecezanskog biskupa, koji po sebi jedini ima pravo dužnost uređivati bogoslužje u svojoj biskupiji. Danas je, nažalost, ovakvo bogoslužje prepušteno umješnosti i kreativnosti svećenika ili drugih župskih suradnika, što nužno ne jamči kvalitetu. U svakom slučaju, bilo bi i dobro i potrebno ovo bogoslužje – kao i neka druga koja se danas stvaraju u pojedinim župama – urediti i uvrstiti u naš vlastiti obrednik. Jer, Crkva je Crkva prvenstveno po bogoslužju koje slavi.
[1] Zahvaljujem studentu Bogdanu Rudinskom koji pronašao ovu knjižicu i velikodušno mi je poklonio.
[2] Isti je obred objavljen u: Vjesnik Đakovačke biskupije, 5 (1948) 66-69. Prema tome, netko se potrudio izdati u maloj praktičnoj knjižici ono što je objavljeno u biskupijskom glasilu.
[3] Pratiteljice djevica bile su „kume“, latinski paranymphae. Riječ je grčkog podrijetla a označava pratitelja ili pratiteljicu mladoženje ili mladenke, što u našoj tradiciji označava djevera, odnosno djeverušu. Za obred posvete djevica navodimo posljednje izdanje prije sabora – koje se ne razlikuje od izdanja iz 1595.: Pontificale Romanu, Pars prima. Editio typica, Typis polygottis Vaticanis, 1962., str. 139-163.
[4] Izraz „časno odijelo“ nadahnut je Redom posvete djevica prema prethodnom pontifikalu.
[5] Navodimo ovdje posljednje izdanje prije sabora – koje se ne razlikuje od izdanja iz 1595.: Pontificale Romanum. Pars prima, Typis polyglottis Vaticanis, 1962., str. 93-138.
[6] Istu je opomenu govorio biskup u obredu tonzure, dok bi stavljao na nove klerike roketu. Usp.: Pontificale Romanum. Pars porima, Typis polyglotts Vaticanis 1962., str. 12-18.
[7] Dok se opat odijevao pred biskupom, ministranti se idu odjenuti u sakristiju, što je slično obredu posvete djevica, gdje bi se one (naravno) preodijevale u zasebnoj prostoriji.
[8] Latinski: „Filii charissimi, animadvertere debetis, quod hodie de foro Ecclesiae facti estis, et privilegia clericalia sortiti estis; cavete igitur, ne propter culpas vestras illa perdatis; et habitu honesto, bonisque moribus atque operibus Deo placere studeatis. Quod ipse vobis concedat per Spiritum Sanctum suum.“
[9] I ovo je nalik na prijesabosku liturgiju gdje su se redovito u jednom bogoslužju podjeljivala po dva niža reda. Usp. Z. PAŽIN, Liturgijski život svećeničkih kandidata u đakovačkom Sjemeništu (1907. – 1987.), u: Diacovensia 14(2006.)2, 533-630., ovdje 578.
[10] U prijesaborskom ređenju akolita biskup bi slično govorio: Accipite urceolum, ad suggerendum vinum, et aquam in Eucharistiam sanguinis Christi, in nomine Domini.
[11] U prijesaborskoj liturgiji pri ređenju vratara biskup bi ih također ovlastio da u crkvi zvone na službu vjernicima. Usp. Pontificale Romanum. Pars prima, Typis Polyglottis Vaticanis, 1962., str.19-20.
[12] Prvi dio ove molitve preuzet je iz zborne molitve mise na blagdan sv. Mihaela: „Deus, qui miro ordine Angelorum ministeria hominumque dispensas: concede propitius; ut, a quibus tibi ministrantibus in caelo semper assistitur, ab his in terra vita muniatur.“ U važećem hrvatskom misalu ova je molitva ovako prevedena: „Bože, ti savršeno raspoređuješ službe anđela i ljudi. Tebi anđeli u nebu uvijek stoje na službu: daj da nas čuvaju u našem životu na zemlji.“ Inače, izvor ove molitve je Grgurov sakramentar, br. 726.
[13] Ovaj dio molitve redovito se i danas nalazi u našim sakristijama kao molitva koju mole ministranti prije mise.
