Iz riznice đakovačkih obrednika: Ophod na Dan svetoga Florijana

Nakon domovinskog rata, kada je završilo (nadajmo se) vrijeme jednoumlja i potiskivanja svega što bi bilo vjerničko i katoličko, mnoga su se vatrogasna društva sjetila da su u starini imali svoga zaštitnika – svetoga Florijana. Redovito bi negdje pronašli stari kip toga sveca, postavili ga na počasno mjesto (gdje je i prije bio), pa bi onda zamolili župnika da taj kip blagoslovi ili da na Dan svetoga Florijana nekom molitvom započne proslavu mjesnog vatrogasnog društva. Što da čini župnik? Koju molitvu da kaže? Koje bogoslužje da uzme? Pa su se župnici, vjerojatno, snalazili i improvizirali.

I onda, naravno, u naša dva vlastita obrednika, u onom iz 1878. te u onom iz 1933. nalazimo ne samo molitvu, nego i ophod na Dan svetoga Florijana,[1] što ne nalazimo u tada važećem Rimskom obredniku, ali ni u drugim starijim obrednicima u našem okruženju (npr. Ostrogon, Kaloča, Beč, Salzburg, München Regensburg). Zanimljivu potvrdu o tome ophodu nalazimo u zapisu đakovačkih bogoslova iz 1907.:

„4. svibnja: Florijanovo. Ustaje se u 5 ½. Prijeko se ide 5 časova poslije 7 ½. Procesija ide kipu sv. Florijana – u župnoj crkvi bude tiha misa. Poslije podne šetnja“.[2]

Taj je ophod bio tako važan, da bogoslovi toga dana nisu imali predavanja! Slično, prema jednom istraživanju u Brodskom Varošu, Florijanovo je bio dan kada „netko radi, a netko ne“, što znači da je za neke to bio „zapovjedni blagdan“.[3] Važnost ovog spomendana vidljiva je i iz činjenice  da je u vlastitim misalima Đakovačke i Srijemske biskupije iz 1878., 1919. i 1932., misa na Sv. Florijana imala sve tri vlastite molitve, a vlastiti časoslovi iz tih vremena imali su vlastitu službu o tome svecu.[4]

I na građanskom području spomen sv. Florijana se veže uz vatrogastvo. Tako na mrežnoj stranici Hrvatskog vatrogasnog društva stoji da je Dan vatrogastva upravo 4. svibnja na Sv. Florijana, a cijeli je svibanj proglašen Mjesecom zaštite od požara.[5]

1. Sv. Florijan

O svetom Florijanu i dosadašnji kao i važeći Martirologij za dan 4. svibnja jednako kratko pišu:

„Dana 4. svibnja (spomen) svetoga Florijana, mučenika, koji je za cara Dioklecijana, po zapovijedi prefekta Akvilina, s kamenom zavezanim o vrat bio s mosta bačen u rijeku Enns“.[6]

To je jedino što Martirologiji smatraju sigurnim. Dan njegova mučeništva bi prema tradiciji bio 4. svibnja 304. Naime, nekoliko stoljeća kasnije nastala je pasija, to jest izvješće o mučeništvu koje u sebi može sadržavati istinitu jezgru, ali i legendarne elemente. Prema tome izvješću Florijan je bio rimski časnik na službi u današnjem Kremsu u Austriji. Kada je čuo da su u Lorchu, dijelu današnjeg grada Ennsa na istoimenoj rijeci koje tu uvire u Dunav, bili zatočeni kršćani, i on je tamo pošao. Tada je i on bio uhićen te su mu, kako se nije htio odreći svoje kršćanske vjere, vezali kamen o vrat i s mosta ga bacili u rijeku Enns. Prema istom izvješću Florijanova je vojna jedinica bila zadužena za gašenje požara. Zato se u drugim legendama pripovijeda kako je spasio jednoga čovjeka iz požara te kako je drugom zgodom na čudesan način ugasio veliki požar samo jednim vrčem vode, što je onda čest motiv na slikama koji prikazuju toga sveca. Njegov se kult proširio u Njemačkoj i u Austrijskim zemljama, pa onda i u nas. Zaštitnik je od poplave i od požara.

2. Ophod na Dan svetoga Florijana

U Obredniku iz 1933. stoji da se najprije služi misa, a nakon mise svećenik stupi pred oltar. Svi kleknu i započnu se pjevati Litanije Svih svetih. Kad se u litanijama dođe do „Sveta Marijo“, svi ustanu i ophod krene iz crkve. Kad dođu do kipa svetoga Florijana, moli se Oče naš i Zdravo Marijo. Slijedi responzorij:

„Slavom i čašću krunio si ga, Gospodine (Aleluja).
I postavio si ga nad jela ruku svojih (Aleluja)
Moli za nas, sveti Florijane.
Da od svih ognjenih pogibelji očuvani, postanemo dionici obećanja Kristovih (Aleluja)
Gospodin s vama, itd.

Pomolimo se. Svemogući, vječni Bože, koji si slugu svoga svetoga Florijana iz premilostive ljubavi obranio od grješne propasti, i usred buke vojničkoga zvanja sačuvao od pogibelji svijeta, te ga ovjenčao mučeničkim vijencem i nama dao za odvjetnika proti škodljivom ognju i pustošećoj poplavi: molimo te ponizno, oslobodi nas po zagovoru svetoga Florijana od grješnog ognja i spona grješnih, prosvijetli i ojačaj nas svojom nebeskom svjetlošću i jakošću proti svakomu grijehu, brani i sačuvaj naše prebivalište i zgrade od svih ognjenih i poplavnih pogibelji i zala: da i mi po vjernom ispunjavanju svojih dužnosti i držanju svetog zakona, nasljedujući izgled svetog Florijana, njegovim zagovorom postanemo dionici vječne slave. Po Kristu, Gospodinu našemu.“

Nakon toga se procesija uputi prema crkvi, a putem se pjevaju marijanske pjesme. U crkvi se zaključno pjeva „Kraljice neba“ s uobičajenom završnom molitvom. Obrednik iz 1878. ne spominje misu prije ophoda niti predviđa povratak u crkvu. Donosi se samo navedeni responzorij i zaključna molitva.

Zaključimo. I u ovom primjeru vidimo kako su se donedavno posvećivali gotovo svi važniji događaji i običaju u društvu i u Crkvi. Zaštita od požara jest izraz ljudske i kršćanske brige za dobrobit svih, izraz je to i ljudske solidarnosti i kršćanske ljubavi. U tome smislu je i ovo staro bogoslužje imalo svoje mjesto u društvu i u Crkvi. I danas je to jednako važno. Zato bi i u ovom slučaju bilo potrebno prirediti prikladno bogoslužje (u našem vlastitom obredniku). Puno je prigoda u kojima možemo i trebamo tražiti Božji blagoslov odgovarajućim bogoslužjem. Istina jest  da postoji pogibao da neka naša bogoslužja i pobožnosti postanu tek dijelom neke izvanjske manifestacije, kao što se to može dogoditi kada je u pitanju i spomenuto bogoslužje o spomenu svetoga Florijana, a vezano uz vatrogasna društva. No, s druge strane, zacijelo će biti dobro da dademo duhovnu i vjerničku notu i našim običajima i našim kulturnim manifestacijama. Pri tome je, naravno, važno imati i osjećaja i mjere, to jest valja paziti da, makar bilo i dijelom nekog protokola, naše bogoslužje i pobožne vježbe odišu sabranošću, dostojanstvom i pobožnošću. Mudar će svećenik svakako znati naći razboritu mjeru.

[1] Obrednik biskupije Bosansko-Djakovačke i Sriemske izdan po naredbi preuzvišenoga i prečastnoga Gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa Bosansko-djakovačkoga i Sriemskoga, Zagreb, 1878., 253.; Priručni obrednik. Dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Đakovo, 1933., 83-84.

[2] Usp. Tefter svih prava i dužnosti mlađega klera u đakovačkom sjemeništu, Đakovo 1. IV. 1907., str. 29 (rukopis). „Tefter“ je objavljen u: Z. PAŽIN, Liturgijski život svećeničkih kandidata u đakovačkom Sjemeništu (1907.-1987.), u: Diacovensia 14(2006.)2, 533-630, ovdje 624.

[3] Usp. M. SVIRAC, U početku bijaše riječ. Kršćanski simboli u hrvatskoj tradicionalnoj kulturi, Zagreb, 2023., 58.

[4] Usp. Z. PAŽIN, K. VIŠATICKI, Vlastiti misal Đakovačke i Srijemske biskupije, Đakovo, 2013., 29; 34; 36. Ni jedna od ovih molitva ne uzima se za ophod koji je slijedio poslije mise, nego se u ophodu govori druga vlastita molitva. 

[5] Usp. https://hvz.gov.hr/vijesti/1348 (pristupljeno 24. 5. 2023.).

[6] Martyrologium Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Ioannis Pauli PP. II promulgatum. Editio altera, Typis Vaticanis, 2004., 269; Martyrologium Romanum, Gregorii Papae XIII iussu editum Urbani VIII et Clementis X auctoritate recognitum ac deinde anno MDCCXLIX Benedicti XIV opera ac studio emandatum et auctum, prima post typicam editio propriis recentium sanctorum officirumque elogiis expleta, a sanctissimo Domino nostro Benedicto Papa XV approbata, Romae, Typis Polyglottis Vaticanis, 1922., 100.