Iz riznice đakovačkih obrednika: Ophod na Markovo

U našem vlastitom obredniku iz 1933. nalazimo „Ophod n Markovo“.[1] U Strossmayerovom obredniku stoji: „Red po kojem uz Velike litanije biva provod za dan sv. Marka, kad se i usjevi blagoslivlju“.[2] U Rimskom je obredniku ovaj obred poznat kao „Velike litanije“ (Litaniae maiores) i to 25. travnja, na Svetog Marka.[3] Povijesno govoreći, to su bile pokorničke procesije. Tu je procesiju uveo već papa Liberije (352.-366.) kao ustuk poganskim procesijama (ambarvalia) za dobar uspjeh sjetve koje su se također slavile 25. travnja.[4] U Rimskom je obredniku sačuvan izrazito pokornički značaj ovih procesija, dok se u našim obrednicima to prvenstveno gleda kao na blagoslov usjeva i ne odaje toliko dojam pokorničkih procesija.

1. Velike litanije u Rimskom obredniku

Red je vrlo jednostavan. U crkvi svećenik, obučen u roketu sa štolom (i plaštem) ljubičaste boje zapjeva antifonu i redak, a onda svi klečeći otpjevaju Litanije svih svetih. Nakon toga se ide u ophod. I to je sve što se nudi od tekstova. Rubrika precizira: „Ako se ophod oduži, tada se, ili ponavljaju litanije ili se svrše samo do prošnja, pa se govori koji od psalama pokorničkih ili stepeničnih (koji se klečeći pred oltarom mole prije mise). Neka se pak ne pjevaju himni ni vesele popijevke ni na onim ophodima ni na drugima koji se vrše radi pokore.“

2. Ophod na Markovo u našim vlastitim obrednicima.

Ovdje ćemo podrobnije prikazati obred prema Strossmayerovom obredniku iz 1878.[5] Na početku svećenik u crkvi[6] govori antifonu i jedan redak Ps 69, 17 („Usliši me, Gospodine, jer je dobrostiva milost tvoja“). Nakon druge antifone slijedi responzorij i molitva: „Oprosti, Gospodine, narodu svojemu…“ a zatim se pjevaju litanije Svih svetih. Kad se zapjeva Sveta Marijo, kreće se u ophod. Nosi se ophodni križ, uskrsna svijeća „Jedinstvo“ (tj. današnja uskrsna svijeća), svijeća „Trojstvo“ (Tri svijeće na trokrakom svijećnjaku koje su se palile u ondašnjem Vazmenom bdjenju), blagoslovljena voda, tamjan i kadionica, a kada dođu na određeno mjesto svećenik riječima iz litanija blagoslovi polja: Da se dostojiš ova polja blagosloviti…, itd. Kad se završe litanije, svećenik se okrene prvo prema istoku, zatim prema jugu, zapadu i sjeveru i svaki puta čita odlomak iz evanđelja koji zaključi molitvom. Jednako se tako prema stranama svijeta svaki puta okrene u ophodni križ. Evanđeoski odlomci i molitve djelomično se razlikuju u ĐO 1878. i PO 1933:

Na koncu svećenik prema sve četiri strane svijeta blagoslivlja „Trojstvom“ pjevajući Od munje leda i groma. Jednako tako četiri puta blagoslivlja „Jedinstvom“ pjevajući Od kuge glada i rata a na koncu to čini ophodnim križem pjevajući Za križ i muku svoju; Tebe molimo usliši nas. Nakon Očenaša, Zdravomarije i Slava Ocu svećenik (ubranu) pšenicu poškropi blagoslovljenom vodom i okadi uz završni blagoslov. Slijedi povratak u crkvu uz pjevanje lauretanskih litanija ili marijanskih pjesama. U crkvi se pjeva Kraljice neba sa završnom molitvom. Slijedi Tebe Boga hvalimo, zaključna molitva i blagoslov križem.

U starim mađarskim i zagrebačkim obrednicima nalazimo (na latinskom) obred koji je nešto siromašniji od naših vlastitih. U njima nema blagoslova Jedinstvom, Trojstvom i ophodnim križem. Evanđeoski odlomci su drugačiji: istok: Iv 1,1-14 („U početku bijaše Riječ“); jug: Mk 16,14-20 („Isus se ukaza jedanaestorici dok bijahu za stolom“); zapad: Mt 1,1-16 („Rodoslovlje Isusa Krista“); sjever: Lk 1,5-17 („U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija“).[7] Obred je istovjetan u svim mađarskim obrednicima, kao i u starim zagrebačkim obrednicima. Još jednostavniji obred pod nazivom „Blagoslov polja“ nalazimo (na hrvatskom) u Zagrebačkom obredniku iz 1933.[8] Na početku se izrijekom ne spominje obred u crkvi niti litanije koje bi se pjevale u ophodu, nego samo obred „na mjestu gdje treba blagosloviti plodove, njive i vinograde“. Na koncu obreda ipak se veli da se Litanije svih svetih nastave dok ophod opet ne dođe u crkvu, gdje s obred završava završnim dijelom litanija. Evanđeoski odlomci su drugačiji: istok: Mt 7,7-11 („Ištite i dat će vam se“); jug: Mk 11,22-26 („Imajte vjeru Božju“); zapad: Lk 12,22-31(„Ne budite zabrinuti za život“); sjever: Iv 15,1-7 („Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar“).

Bečki obrednik donosi puno kraći obred blagoslova polja ne spominjući da bi to bilo na Markovo. Blagoslov usjeva slijedi nakon Litanija svih svetih.[9] Vlastiti Salcburški i obrednik kao i onaj iz Münchena slijedi Rimski obrednik s nešto izmijenjenim napomenama ali s naznakom da na koncu slijedi misa.[10]

3. Današnji red

Naša je biskupska konferencija 1985. obnovila ovaj obred pod naslovom „Bogoslužje prosnih dana“ (koje se po sebi slavi tri dana prije Uzašašća), pri čemu se naglašava da je ovo bogoslužje prikladno također  i za Markovo.[11] Obred se može uzeti i u uobičajenim danima zahvale.[12] Za ove ophode Uvodne napomene razborito kažu:

„U seosko-ratarskim sredinama i danas su obljubljeni i pastoralno razboriti. A u urbanim sredinama mogu biti dobrodošla prilika za kršćansko vrednovanje ljudskoga rada i za razvijanje solidarnosti s braćom u nevoljama“. (…) Ovo molitveno bogoslužje treba da spontano izraste iz života, tj. da bude poticaj i kruna šireg kršćanskog nastojanja u ostvarivanju vjere i ljubavi kroz ljudski rad kao izraz suradnje u Božjem djelu stvaranja i kao izraz solidarnosti i služenja braći, na razini mjesne kršćanske zajednice, naroda i čitave ljudske obitelji na zemlji. Samo tako ono će imati svoj puni smisao.“

Obred se po sebi može slaviti pod misom. U tome slučaju nakon pozdrava navijesti se jedno od triju evanđeoskih odlomaka: Mt 7,7-12 („Ištite i dat će vam se“), Mk 11,22-25 (Imajte vjeru Božju“), Lk 12,22-32 („Ne budite zabrinuti za život“).[13] U ophodu se pjevaju ili mole Litanije svih svetih. Na prikladnom mjestu govori se blagoslovna molitva za polja i – ako je potrebno – za vinograde. Nakon završnog blagoslova škropi se blagoslovljenom vodom i kadi, te se ophod vraća u crkvu. Misa se nastavlja zbornom molitvom. Uzme se „po pastoralnim kriterijima“ jedan od misnih obrazaca iz Prigodnih misa: Za posvećenje ljudskog rada; Za sjetvu; Za gladi ili za gladne; Za izbjeglice i prognanike; Za kišu; Za vedrinu; Za lijepo vrijeme; U svakoj potrebi. Ukoliko nema ophoda, misa se slavi uobičajenim redom.

4. Zaključak

Kao što smo vidjeli, u odnosu na neke druge ondašnje vlastite obrednike, đakovački vlastiti obrednici donose najbogatiji obred blagoslova usjeva i to na hrvatskom, dok je u svim ostalima obred bio samo na latinskom. Vezano uz aktualnost ovoga obreda, valja pripomenuti da se do sredine 20. st. najveći dio seoskog stanovništva bavio poljodjelstvom, te je zbog toga ovaj blagoslov bio veoma važan i omiljen. Danas je to posve drugačije, tako da u selima teko nekolicina domaćinstava živi isključivo od poljodjelstva ili stočarstva. Pa ipak ovaj blagoslov je i danas u mnogim župama prepoznat i vrednovan. Pri tome, kako vele Uvodne napomene važećeg vlastitog obrednika, valja razborito prosuditi gdje će ovaj blagoslov biti koristan, te na koji će se način slaviti (samo u crkvi ili i u ophodu). Naglašavam, međutim, da bi u našem budućem vlastitom obredniku ipak valjalo vrednovati i čuvati našu tradiciju prema obrednicima iz 1878. i 1933. tako da, prema Isusovim riječima, budemo slični „čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.“ (Mt 13,52)

[1] Usp. Priručni obrednik. Dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Đakovo, 1933., 61.-71. (= PO 1933)

[2] Usp. Obrednik biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, izdan po naredbi preuzvišenog, presvietloga i prečastnoga gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa bosanko-djakovačkoga i Sriemskoga, itd., Zagreb, tisak dioničke tiskare, 1878., 230.-240. (= ĐO 1878)

[3] Rimski je obrednik izdan 1614. Ovdje ćemo navoditi zadnje hrvatsko izdanje. Naslov je: „Ophod Velikih prošnja na blagdan sv. Marka Evanđelista i Malih na tri prosna dana prije Uzašašća Gospodnjega“. Usp. Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetoga G. N. pape Pija IX., udešen prema Zakoniku kanonskoga prava, po tipskom izdanju rimskom, Tisak Nadbiskupske tiskare, Zagreb, 1929., 321.-323.

[4] Evo jedne zanimljivost. Od starih je vremena bila poznata bolest zvana „vatra sv. Antuna“, to jest suha gangrena. Stručni naziv je ergotizam. a uzročnik su ergot alkaloidi na zrnima žitarica (osobito raži) koji nastaju naseljavanjem jedne plijesni. Kada bi tu plijesan primijetili, Rimljani su palili takvo polje, a ambarvalije su bile procesije koje su tražili zaštitu bogova ponajviše od takve štete u žitaricama.

[5] Iako obrednici o tome ne govore, ovaj je blagoslov često bio poslije mise.

[6] U Obredniku iz 1933 napominje se da to svećenik govori „s raspećem u rukama“.

[7] Za stare mađarske obrednike usp. npr.: Rituale Strigoniense, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Posonii 1625., 214.-227.; Rituale Strigoniense, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Posonii 1625, Trnaviae 1715., 186.-197.; Rituale Romano-Colocensae, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Budae, 1738., 240.-249.; Rituale Romano-Colocensae, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Budae, 1798., 240.-249. Usp. također dva stara zagrebačka obrednika: Rituale Romano-Zagrabiense seu formula agendeorum in administratione sacramentorum caeteris Ecclesiae publicis functionibus…, Zagrabiae, 1729., 223.-234;  Rituale Romano-Zagrabiense seu formula agendeorum in administratione sacramentorum caeteris Ecclesiae publicis functionibus rite obeundis observanda, ac in usum Zagrabiensis diaecesis accomodata, et utilibus additamentis aucta, M. Vrhovac (ur.), Zagrabiae, 1796.,261-269.

[8] Usp. Priručnik Rimskoga obrednika izdan za porabu svećenstvu Nadbiskupije zagrebačke, Zagreb, 1933., 278.-291.

[9] Usp. Ritale Viennense, ad usum romanum accomodatum, Beč, 1774., 391.394.

[10] Usp. Rituale Salisburgense, ad usum Romanum accomodatum, Salzsburg, 1740., 295.-296.; Rituale Monaco-frisingense, München, 1840-1841., 693.-699.

[11] Usp. BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE, Red euharistijske procesije i Bogoslužja kvatri i Prosnih dana,  KS, Zagreb, 1985., 54.-62.

[12] U nas je u nekim sredinama još uvijek poznata Nedjelja zahvalnica koja se koji puta uklapa i u Dane kruha.

[13] Evanđeoski su odlomci identični onima u Zagrebačkom obredniku iz 1933.