Iz riznice đakovačkih obrednika: Ophod na Veliku subotu


Još prije domovinskog rata jedna je pobožna bakica na Veliku subotu nazvala telefonom župni ured u Osijeku i upitala: „U koliko je sati Uskrsnuće?“ Uskrsnuće? Zar to nije uskrsna ponoćka, odnosno vazmeno bdjenje? Nije se spomenuta bakica zabunila, nego se očito prisjećala kada je kao dijete – do pedesetih godina prošloga stoljeća – išla u crkvu na Veliku subotu navečer, gdje se slavila procesija zvana „uskrsnuće“. O čemu je riječ?

Godišnja proslava vazmenog otajstva, Vazam, odnosno Uskrs, počeo se slaviti od sredine 2. st., a slavlje se sastojalo od vazmenog bdjenja, to jest službe koja je trajala cijelu noć između Velike subote i Uskrsa. To je bogoslužje imalo snažno otajstveno značenje: kao što je Krist iz smrti prešao u život, tako i vjernici, nakon korizmenog i vazmenog posta, oko ponići započinju slaviti uskrsnu euharistiju, prelaze iz žalosti u radost, iz smrti grijeha u nov život s Kristom. U tome se slavlju ostvaruje ono što je u Starom zavjetu tek naznačeno izlaskom židovskog naroda iz Egipta. Zbog toga se u starini – a djelomično i danas – u sklopu vazmenog bdjenja podjeljuju sakramenti inicijacije katekumenima-izabranicima. Zato je vazmeno bdjenje bilo – a i danas je – najvažnije slavlje cijele liturgijske godine. Međutim, uskoro se dogodila dekadencija ovoga slavlja, a dekadencija se očitovala u tome što se bdjenje sve više i više anticipiralo, jer je za vjernike postalo manje privlačno: bilo je na latinskom i dugo je trajalo. Osim toga, kako više nije bilo odraslih novokrštenika, nestalo je sve simbolike inicijacije. Već u 7. st. je iščezlo noćno bdjenje, tako da je „bdjenje” započinjalo već u 14 sati, zatim se čekalo sve do pojave prve zvijezde, kada bi se započinjalo s misom. Uskoro se već u podne blagoslivljao novi oganj. Tako je simbolika vazmenog hvalospjeva izgubila svu svoju snagu, jer hvalospjev kliče „svetoj noći” i Kristu koji je raspršio tmine grijeha. Razumljivo je stoga da su vjernici sve manje sudjelovali u ovim, za njih nerazumljivim obredima (koji su se k tome slavili isključivo na latinskom). Zato su vjernici sve više pohađali ranu uskrsnu misu koju su povezivali sa simbolikom dolaska pobožnih žena na Isusov grob.[1] Na koncu je Pio V. (1566.) zabranio slaviti poslijepodnevnu misu. Gotovo četiri stotine godina kasnije papa Pio XII. je 1951. odredio da se 1952. ad experimentum (na probu) obnovljeno vazmeno bdjenje slavi po drevnoj uredbi na Veliku subotu navečer u zgodan čas, tako da svečana misa bdjenja započne oko ponoći. Od godine 1956. ovaj je obred postao obvezatnim. Reformiran je s novim misalom 1970., ali ono bitno je ostalo: vazmeno se bdjenje slavi u uskrsnoj noći. Važeće odredbe vele da može započeti na Veliku subotu kada padne noć, a treba završiti prije svitanja.

Međutim, prije ove reforme, kada je „bdjenje“ bilo prije podne, vjernici su ispravno osjećali kako bi najvažnije slavlje trebalo biti na Veliku subotu u noći ili bar u subotu navečer, jer su na vjeronauku učili da je Isus bio u grobu na Veliku subotu. Tako se uskoro u nas javila pobožnost zvana Uskrsnuće koja se slavila na Veliku subotu navečer (nakon što se „bdjenje“ već proslavilo prije podne). Toga obreda nije bilo u Rimskom obredniku, ali ga – na hrvatskom jeziku – nalazimo u našim vlastitim obrednicima iz 1878.[2] i 1933.[3] Isti obred na latinskom nalazimo i u Zagrebačkom obredniku iz 1796.,[4] kao i u mađarskim obrednicima. Najstariji od njih jest Ostrogonski iz 1625.,[5] te i u ostalim obrednicima koji su bili u uporabi u našim krajevima.[6] U svim se ovim obrednicima ovaj obred tek neznatno razlikuje. U opisu ćemo uglavnom slijedi obred prema ĐO 1933.

Navečer se zvoni (najvećim zvonom).[7] Svećenik obučen u roketu, bijelu štolu i bijeli plašt dođe s pjevačima do „Božjeg groba“ i zapjeva, a pjevači prihvate: „Ustani, što spavaš, Gospodine“, itd.[8] Nastavlja se zatim cijeli psalam 139 („Gospodine, Proničeš me svega i poznaješ“). Okadi se Sakrament (koji bude izložen na „Božjem grobu“), svećenik ga uzme u ruke, otkrije veo i okrene Sakrament prema grobu i pjeva a pjevači nastave: „Ustadoh i još s tobom jesam, na mene si ruku svoju stavio“ (Ps 139,5-6).

Kreće ophod prema glavnom oltaru. Kad se tamo stigne, svećenik okrene Sakrament prema narodu i tri puta pjeva, svaki puta višim glasom: „Mir vam ja jesam, aleluja!“ a pjevači odgovaraju: „Nemojte se bojati, aleluja!“ Zatim krene ophod uobičajenim putem izvan crkve. Pjevaju se uskrsne pjesme.[9] ĐO 1933. ovdje pripominje da je u procesiji red koji je u ovom obredniku naznačen na str. 34., a vrijedi za sve ophode.[10] Kad se vrate u crkvu, svećenik stavi Sakrament na oltar. Samo u ĐO 1933 stoji da se tada pjeva „Tebe Boga hvalimo“. Slijedi „O tolika tajna to je“.[11] Sakrament se okadi. Prema ĐO 1878. obred ovdje završava tako da se Sakrament stavi u svetohranište. U ĐO 1933, slijedi responzorij i zaključna molitva uz himan Tebe Boga hvalimo i zaključna molitva o Tijelu Kristovu: „Bože koji si nam u divnom sakramentu…“[12] Nakon responzorija slijedi molitva, blagoslov s Presvetim, koje se onda spremi. Na koncu se pjeva se „Kraljice neba“ sa završnom molitvom. U mađarskim obrednicima „Kraljice neba“ dolazi prije „Divnoj dakle“.

Evo kako ovaj obred na Veliku subotu opisuje jedan priručnik iz toga vremena:

„Svečanost se uskrsnuća vrši podveče [u napomeni se veli da se u mnogim krajevima ta svečanost obavlja na sam Uskrs rano ujutro]. Svećenik došavši sv. grobu duboko se pokloni Spasitelju i pokadi sveto otajstvo, zatim uzme u ruke sveto otajstvo, okrene se prema narodu i pjeva izmjenično s pjevačima tri puta ‘Alleluja’ Sada polazi procesija. Na čelu procesije nosi se kao obično križ i ‘aleluja’, to jest lik uskrsnuloga Spasitelja sa zastavicom u desnoj ruci. Putem se pjevaju uskršnje pjesme. Kad se vrati procesija u crkvu zapjeva svećenik ‘Te Deum’ i blagoslovi narod sa Presvetim. ‘Alelija’ se metne povrh glavnog žrtvenika gdje ostaje kroz čitavo uskršnje vrijeme. U Dalmaciji nema ove procesije“[13]

Neki će se sjetiti da je kip Krista uskrsloga, koji se ovdje naziva „Aleluja“, a drugdje „Uskrsnuće“, stajao umjesto križa na glavnom oltaru i to od Velike subote, to jest od obreda uskrsnuća pa do Spasova, jer se po starom kalendaru računalo da tada završava vazmeno vrijeme. Taj se običaj i dalje zadržao u nekim crkvama.[14]

Donosimo i jedno zanimljivo svjedočanstvo „iz prve ruke“ (prema duktorskom „tefteru“ đakovačkih bogoslova) kako se od 1952. do 1956. u Đakovu slavilo i Uskrsnuće i vazmeno bdjenje. U katedrali je od 1952. do 1955. bdjenje bilo na Veliku subotu u 23 sata. Zanimljivo je, međutim, da se pokušalo pomiriti novo i staro. U župnoj crkvi se tih godina slavilo bdjenje kao i ranije na Veliku subotu ujutro u 6.30, a u katedrali je u 18 sati bilo je „uskrsnuće“, a nakon toga bi se u katedrali po novom obredu još slavilo i bdjenje u 23 sata i završavalo bi oko 1.30. Naime, bdjenje u 23 sata bilo je potpuna novost, pa je postojao određena bojazan da se vjernici neće odazvati. Zadnje tragove pobožnosti „uskrsnuća“ nalazimo u đakovačkoj katedrali 1956. godine kada je stupio na snagu novi Red vazmenoga bdjenja. Te godine je bdjenje bilo u 18 sati, a završilo je procesijom po katedrali. Po sebi su htjeli imati procesiju izvan katedrale, ali građanske vlasti nisu dopustile (zbog „remećenja javnoga reda“). Dakle, te su godine htjeli obrede vazmenoga bdjenja završili starom pobožnošću uskrsnuća. Očito su to učinili zato što je obred uskrsnuća u puku bilo izuzetno popularno. Međutim, od godine 1957. u đakovačkoj se katedrali slavilo samo vazmeno bdjenje s početkom u 23 sata, a pobožnost „uskrsnuća“ je nestala.[15]

Evo još jedne zanimljivosti. Od 8. st. u Rimu je zabilježen blagoslov novoga ognja na početku vazmenoga bdjenja. Uskoro se javio običaj da se sva svjetla gase na Veliki četvrtak, pa su i vjernici toga dana gasili i svoja ognjišta, da bi onda od uskrsnog ognja palili baklje i nosili ih u svoje domove kao vazmeno svjetlo.[16] Nešto slično je u ovo vrijeme zabilježeno u župi Kristova uskrsnuća u Čepinu: nakon vazmenog bdjenja vjernici bi noseći svijeće (lampione) išli u procesiji po groblju (jer je crkva u groblju) i onda te svijeće nosili kućama.[17]

Zaključimo. Tamo gdje je liturgija bila manjkava, puk je u vlastitim pobožnostima tražio nadomjeske, koji su na određeni način bili kvalitetniji od liturgije. Evo primjera. U svoje je vrijeme bogoslužje časova, odnosno latinski brevijar bio namijenjen klericima, jer su samo oni razumjeli latinski. Klerici su to bogoslužje obavljali kako su mogli i stigli. Čak je bilo preporučljivo da se cjelokupna služba časova u korizmi izmoli tijekom prijepodneva, iako se časoslov između ostalog sastoji od Jutarnje i Večernje. Puk je ispravno shvatio „istinitost časova“, pa su molitvu Anđeo Gospodnji (koja je nadomjestak za službu časova) na znak zvona tri puta na dan molili u točno određeno vrijeme: ujutro, u podne i navečer. Tako je bilo i s vazmenim bdijenjem. Budući da je do 1952. vazmeno bdjenje bilo na Veliku subotu ujutro (u kojem puk praktički nije sudjelovao), javila se pobožnost „uskrsnuće“ koju je puk u nas u velikom broju slavio na hrvatskom jeziku uz procesiju, pjesme i „gruvanjem topova“. Zar ne, da ponešto od toga osjećamo i danas? Tamo gdje je liturgija – po osjećaju puka – siromašna i nedorečena, javljaju se neki ne uvijek sretan paraliturgijski običaji, kao što je u obredu vjenčanja paljenje „svadbene svijeće“ uz prigodni – prilično plitki – tekst. U tome smislu naš bi zadatak bio dvostruk. Prvo, potrebno je puk – osobito mlade – odgajati da razumiju današnje bogoslužje i njegovu simboliku i otajstvenost. Drugo, tamo gdje ima prostora, potrebo je vrednovati i našu vlastitu liturgijsku baštinu mudro uvodeći tamo gdje je potrebno i nove elemente. A ti novi elementi trebaju, naravno, odgovarati duhu liturgije, a u isto vrijeme odgovarati potrebama vjernika, tako da se i u našim vlastitim obredima ostvaruje ono sentire cum Ecclesia. Pri tome valja imati na umu da Crkvu čini vjerni Božji puk zajedno sa svojim pastirima.


[1] Na toj je jutarnjoj misi znalo biti i „skazanje“ susreta žena i anđela kod praznog Isusovog groba.

[2] Usp. Obrednik biskupije Bosansko-Djakovačke i Sriemske izdan po naredbi preuzvišenoga i prečastnoga Gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa Bosansko-djakovačkoga i Sriemskoga itd., Tisak dioničke tiskare, Zagreb, 1878. (= ĐO 1878), 227-229.

[3] Usp. Priručni obrednik, dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Tisak biskupijske tiskare, Đakovo, 1933. (= ĐO 1933), 56-60.

[4] Usp. Rituale Romano-Zagrabiense seu formula agendeorum in administratione sacramentorum caeteris Ecclesiae publicis functionibus rite obeundis observanda, ac in usum Zagrabiensis diaecesis accomodata, et utilibus additamentis aucta, M. Vrhovac (ur.), Zagrabiae, 1796., 159-261.

[5] Usp. Rituale Rituale Strigoniense, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Posonii 1625., 211-214.

[6] Rituale Romano-Colocense, seu Formula agendorum in administatione sacramentorum et caeteris Ecclesiae publicis fonctionibus rite obeundis observanada ac in usum colocensis, et comprovintialium dioecesum accomodata, Budae, Typis regiae Universitatis pestiensis, 1798., 238-239. Isti se obred nalazi u kasnijim ostrogonskim i kaločkim obrednicima. Austrijski obrednici (Beč, Salzburg) ne poznaju ovaj obred.

[7] Ove napomene nema u ĐO 1933.

[8] Radi se o Ps 44,24-27. Evo tih redaka u novom prijevodu: Preni se! Što spavaš, Gospode? Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka! Zašto lice svoje sakrivaš, zaboravljaš bijedu i nevolju našu? Jer duša nam se u prah raspala, trbuh nam se uza zemlju prilijepio. Ustani, u pomoć nam priteci, izbavi nas radi ljubavi svoje!

[9] ĐO 1878 veli da se pjevaju pjesme o presvetom tijelu. U mađarskim obrednicima stoji da se pjeva latinski himan nepoznatog autora „Christus surrexit /mala nosta texit…“. Himan je preuzet iz jedne češke zbirke: G. M. DREVES (prir.), Analecta hymnica. Cantiones bohemicae. Leiche, Lieder und Rufe des 13., 14. und 15. Jahrhunderts nach Handschriften aus Prag, Jistebniez, Wittingau, Hohenfurt und Tegernsee, Leipzig, 1886, str. 99-100, br. 65. Pjevao se na melodiju „Christ ist erstanden“. Usp. Gotteslob. Katholisches Gebet- und Gesangbuch. Ausgabe für das Erzbistum Freiburg, Freiburg, 1975., str. 300, br. 237. Hrvatski bi prepjev ovog himna bio „Isus je uskrsnuo, od smrti nas spasio“. Tekst i note su iz zbirke Cithara octochorda iz godine 1757. Usp. Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, Zagreb 2003., 648.

[10] Usp. Usp. Z. PAŽIN, Iz riznice naših vlastitih obrednika (10). Red u ophodima, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, 150(2022.)11, 64-67.

[11] Napomenimo da je O tolika tajna to je naš vlastiti prepjev himna Tantum ergo a uobičajeni je prepjev Divnoj ,dakle.

[12] U mađarskim obrednicima nema himna Tebe Boga hvalimo kao ni pripadajuće molitve.

[13] D. PEČEK, Liturgika ili nauka o bogoštovnim obredima Katoličke crkce, Zagreb 1939.7, 52. Osim pjevanjem i zvonjavom, procesija je bivala popraćena i „gruvanjem topova“. Usp. M. PAJIĆ, Crkveni obredi i kršćanski običaji, Sarajevo, 1892., 416-417; F. BARAC, Liturgika ili nauka bogoštovnim obredima Katoličke crkve, Zagreb, 1908., 29. Kniewwald samo kratko spominje ovaj običaj: D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937, 172.

[14] Tako je, na primjer, u konkatedrali sv. Petra i Pavla u Osijeku.

[15] Usp. Z. PAŽIN, Liturgijski život svećeničkih kandidata u đakovačkom sjemeništu (1907.-1987.), u: Diacovensia 14 (2006.)2, 533-630, ovdje: 536.538.

[16] Usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica. II. L’anno liturgico, ili breviario, Milano 1969. (fototipsko izdanje 2005.), 254-255

[17] Prema svjedočanstvu vlč. Bože Rimca, doskorašnjeg župnika u toj župi.