Iz riznice đakovačkih obrednika: Ophod (procesija) na Tijelovo

Iz riznice đakovačkih obrednika: Ophod (procesija) na Tijelovo


1. Nastanak ovog blagdana


Tijelovo, odnosno Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove nastala je sredinom 13. st. U ranom srednjem vijeku kršćani su se sve rjeđe pričešćivali, jer se previše naglašavala ljudska nedostojnost za primanje tako uzvišenog sakramenta. Uskoro je pučka pobožnost u svetoj misi sve više častila Krista prisutnog pod prilikama kruha i vina, a sve manje doživljavala da se tu radi o Kristu žrtvovanom koji se daje kao hrana. Misa je postala trenutak slavodobitnog silaska Kristova među svoje vjernike. Tako je vrhunac euharistijske pobožnosti bilo promatranje posvećene hostije. Ta se pobožnost posebno počela širiti poslije 1000. godine, a osobito na području današnje Belgije. Tako stižemo do jedne privatne objave: Ivana od Retinea (1193.-1258.), poglavarica jednog samostana u blizini Liègea, u molitvenom je zanosu vidjela jedan svijetao krug, čiji je tek jedan isječak bio taman. Razumjela je da taj krug predstavlja liturgijsku godinu kojoj nedostaje jedan blagdan u čast Presvetog Oltarskog Sakramenta. Tamošnji su teolozi prihvatili istinitost tih objava, pa je biskup iz Liègea 1246. odredio da se u njegovoj biskupiji Tijelovo slavi četvrtkom iza svetkovine Presvetog Trojstva.

Teolog koji je prihvatio tu privatnu objavu bio je Hugo od Thierry-a koji je 1261. postao papa pod imenom Urban IV. I tada se dogodila i druga privatna objava. Jedan je češki svećenik-hodočasnik služio misu u Bolseni, u blizini Orvieta. Dok je slavio misu imao je velikih sumnji glede stvarne prisutnosti Kristove na oltaru. I tada se dogodilo čudo: posvećena se hostija pretvorila u živo ljudsko tkivo koje je krvarilo, tako da se krv s plitice prelijevala po tjelesniku. Ovaj su tjelesnik u svečanoj procesiji odnijeli papi u Orvieto, gdje se on tada nalazio. Bilo je to 19. lipnja 1264. Urban IV. se riješio svih sumnji i 11. kolovoza iste godine bulom Transiturus de hoc mundo propisuje ovu svetkovinu obvezatnom za svu Crkvu. Iako se u ovoj buli nije izrijekom govorilo o procesiji vezanoj uz ovaj blagdan, ipak se tijelovske procesije javljaju usporedo s uvođenjem ovog blagdana. Ove procesije i odgovaraju onom duhu u kojem je i nastao ovaj blagdan: kler i vjernici su htjeli na što svečaniji način iskazati počast Kralju slave, Kristu prisutnom u Sakramentu među svojim vjernicima. Uskoro se Sakrament nije nosio jednostavno u čestičnjaku, nego u pokaznici, tako da se može vidjeti posvećena hostija.[1] Nakon reformacije su tijelovske procesije na poseban način imale značenje ispovijesti vjere, nasuprot protestanata koji su stavljali u pitanje stvarnu prisutnost Kristovu pod svetim prilikama poslije mise. Tako su, osobito u vrijeme baroka, tijelovske procesije postale najsvečaniji dio liturgijske godine.


2. Ophod na Tijelovo u Rimskim obrednicima (1614.-1925.)


U uvodnim se napomenama naglašava uzvišenost i svečanost ovoga ophoda, ali ne daje se puno tekstova. Nakon mise svećenik okadi sakrament i onda krene procesija izvan crkve s pokaznicom pod „nebom“. Pjeva se himan Usta moja, Veselo svetkujmo, Posljednju večeru, O Spase roda ljudskoga, Nebeski kralju vječiti. Kada se ophod vrati u crkvu pjeva se Divnoj dakle, i zaključna molitva. Nakon toga svećenik blagoslovi vjernike Presvetim i pohrani ga.


3. Ophod na Tijelovo prema našim starim vlastitim obrednicima


Vlastiti obrednici u našim krajevima uvijek predviđaju ophod na Tijelovo s četiri postaje. Istovjetan obred nalazimo u svim obrednicima koji su bili u uporabi u našim krajevima. To su: Ostrogonski iz 1625.,[2] Zagrebački iz 1796.,[3] Kaločki iz 1798.,[4] Đakovački iz 1878.[5] te Ostrogonski iz 1907.[6] Svi su na latinskom, osim Đakovačkog, koji je na hrvatskom.

Nakon svečane mise krene ophod. Pjevaju se euharistijski himni od postaje do postaje. Predviđene su četiri postaje, nadstrešnice tzv. „sjenice“ gdje se postavi priručni oltar ukrašen cvijećem i svijećama. Na svakoj se pročita evanđelje, pjeva redak, rekne molitva i onda svećenik blagoslovi puk Presvetim. Kad se obiđu sve četiri postaje, svi se vrate u crkvu gdje se pjeva Tebe Boga hvalimo s pripadajućom molitvom, zatim O tolika tajna to je, redak Kruh s neba dao si njima i zaključna molitva nakon koje svećenik puk blagoslovi Presvetim koje onda pohrani. Evo sada slijeda evanđeoskih odlomaka.

  • Prva postaja: Iv 6,55-58 (Tijelo je moje jelo istinsko)
  • Druga postaja: Lk 11,-13 (Ištite i dat će vam se)
  • Treća postaja: Mk 11,22-25 (Reknete li ovoj gori: Digni se i baci u more)
  • Četvrta postaja: Iv 1,1-14 (Ivanov proslov).

Đakovački obrednik iz 1933. ima isti redoslijed i molitve, ali su drugačiji evanđeoski odlomci.[7]

  • Prva postaja: Mk 6,34-44 (umnažanje kruha)
  • Druga postaja: Iv 6,51-55 (Ja sam kruh živi)
  • Treća postaja: Iv 6,55-58 (Tijelo je moje jelo istinsko)
  • Četvrta postaja: Iv 1,1-14 (Ivanov proslov)

I u njemačkim obrednicima je ophod na Tijelovo s četiri postaje, ali tako da se na prvoj postaji čita prolog Matejeva evanđelja, na drugoj prolog Markova evanđelja, na trećoj prolog Lukina evanđelja i na četvrtoj Ivanovo prolog. K tome se uzimaju neke molitve i zazivi koji su u nas bili uobičajeni na Markovo. Tako se na prvoj postaji govorio zaziv: „Od munje i groma – oslobodi nas, Gospodine”, na drugoj: „Od kuge, glada i rata“, na trećoj: „Od nagle i nepripravne smrti“, te na četvrtoj: „Od svakoga zla“.[8]


4. Ophod na Tijelovo prema našem važećem obredniku


Hvalevrijedno je da je naša Biskupska konferencija izdala vlastiti obrednik prema kojem se može slaviti ophod na Tijelovo.[9] U uvodnim se napomenama kaže da je dobro imati procesije na Tijelovo tamo gdje bi one bile „dostojne i (da) ne naude poštovanju koje dugujemo presvetom sakramentu“. Ova je napomena važna iz barem dva razloga. Prvo, tijelovske su procesije u nas bile nasilno dokinite poslije 1945. i počele su se ponovno slaviti tek nakon 1990., tako da je kontinuitet prekinut, pa u vjernika nije više onako živ osjećaj za tijelovsku procesiju. Drugo, kojiput će biti posve neprikladno upriličiti procesiju ulicama grada gdje prolaznici, šetači i gosti ugostiteljskih objekata pokazuju ravnodušnost za takav izraz pobožnosti. No, s druge strane, svakako će biti mjesta gdje ova pobožnost može poticati na veću pobožnost vjernika. Tu se onda treba očitovati ona pastoralna razboritost.

U svakom slučaju obrednik, kako i oni prethodni, nudi četiri postaje, ali njihov broj može biti i manji. Procesija je redovito nakon svete mise ili nakon euharistijskog klanjanja. Napomene vele: „Prema mjesnim običajima nosit će se svijeće, kadilo i nebnica pod kojom ide svećenik noseći sakrament.“ Na svakoj od četiri postaje struktura je ista. Svećenik odloži sakrament na pripravljen oltar i pokadi ga. Započne Uvodna euharistijska pjesma. Nakon kraćeg nagovora („ovim ili sličnim riječima“) čita se evanđeoski odlomak, i pripjevni psalam. Slijedi litanijska molitva i blagoslov Presvetim.

Tematika prve postaje je „Euharistija – trajna prisutnost Kristova“. Čita se evanđeoski odlomak Iv 6, 41-51 („Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla“) ili pak Iv 6, 51-58 („Ja sam kruh živi koji je s neba sišao“). Slijedi pripjevni psalam 84 s antifonom „Duša mi gine i čezne za dvorima Gospodnjim!“ Slijedi litanijska molitva sa zazivom: „Klanjamo ti se, Kriste, i slavimo te!“ Nakon što svećenik ove molitve zaključi završnom molitvom. Napominje se da se u primorskim krajevima na ovome mjestu mogu uzeti i druge molitve koje su tamo uobičajene. Na koncu svećenik blagoslivlja puk sakramentom uz zazive (kao što je običaj u primorskim krajevima): „Od groma i zla vremena…“ itd. sa zaključnim blagoslovom: „Blagoslov Boga Svemogućega, Oca i Sina i Duha Svetoga…“[10]

Na drugoj postaji, koja nosi naslov „Euharistija – Kristov i naš Vazam“, nakon uvodne pjesme i kratkog nagovora čita se evanđeoski odlomak Lk 22, 7-8. 14-20 („Kada dođe Dan beskvasnih kruhova, u koje treba žrtvovati pashu, posla Isus Petra i Ivana…“) ili pak Mk 14,12-16. 22-26 („Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha upitaju učenici Isusa…“). Slijedi Ps 111 s antifonom: „Čudesima svojim spomen postavi Gospodin!“ Nakon litanijske molitve (po strukturi je to molitva vjernika) svećenik opet okadi sakrament i njime blagoslovi puk. U primorskim krajevima (i tamo gdje je običaj) prilikom blagoslivljanja svećenik govori: „Od kuge, glad i rata…“ itd. Zaključna molitva prije samog konačnog blagoslova je ona iz drevnog obreda blagoslova kuća: „Blagoslovi, Gospodine, Bože svemogući ovo mjesto, da bude u njemu zdravlje, čistoća…“

Treće postaja ima naslov „Euharistija – žrtva“. Čita se odlomak 1 Kor 11, 23-29 („Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh…“ ili pak Heb 9, 11-15 („Krist se pojavi kao veliki svećenik budućih dobara“) Pripjevni se psalam uzima iz Otk 4,5-12 uz antifonu „Svećenici Gospodnji, blagoslivljajte Gospoda!“ Slijedi litanijska molitva i – gdje je uobičajeno – zaziv „Od nagle, nepripravne i vječne smrti oslobodi nas Gospodine!“ i završni blagoslov samim sakramentom.

Na četvrtoj postaji pod nazivom „Euharistija – Gozba“ čita se Iv 6, 24-35 („Kad mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice u odu u Kafarnaum…“ ili pak: 1 Kor 10, 16-17 („Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove?“) Nakon litanijskih molitava slijedi opet – gdje je uobičajeno zaziv: „Od svakoga zla…“ i završni blagoslov sakramentom.

Kada procesija stigne u crkvu, pjeva se – kako je to i prije bilo – himan Tebe Bog hvalimo. Svećenik postavi sakrament na oltar, pjeva se himan Divnoj dakle, svećenik okadi sakrament, te nakon retka Kruh s neba dao si njima kaže završnu molitvu: „Gospodine Isuse Kriste, u divnom sakramentu ostavio si nam spomen svoje muke…“ i udijeli završni blagoslov Presvetim.


Zaključak


Sa zadovoljstvom možemo konstatirati da je u nas očuvan i obnovljen obred tijelovske procesije s četiri postaje, kakvog ne poznaje Rimski obrednik, a koji je u našim krajevima od davnine poznat. U uvodnim se napomenama razborito upozorava da se ovaj obred ima uzeti tamo gdje on doista može pobuditi vjeru i pobožnost vjernika. Svjedoci smo toga da se u mnogim našim župama ovaj obred slavi na radost i pobožnost puka Božjega. Naravno, za nadati se je da će i drugi naši vlastiti obredi i naše vlastitosti u nekim obredima biti vrednovane u našem budućem vlastitom obredniku.


[1] Te su pokaznice znale biti vrlo maštovite, kao npr. križ optočen zlatom i dragim kamenjem u čijoj je sredini bila hostija, lik Kristov kojemu je na mjestu gdje je srce bila postavljena hostija, lik Gospe i sv. Ivana kako kleče pred Hostijom, kip Krista uskrsloga s hostijom. U svakom je slučaju bilo bitno da hostija bude vidljiva.

[2] Rituale Rituale Strigoniense, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Posonii 1625., 232-243.

[3] Rituale Romano-Zagrabiense seu formula agendeorum in administratione sacramentorum caeteris Ecclesiae publicis functionibus rite obeundis observanda, ac in usum Zagrabiensis diaecesis accomodata, et utilibus additamentis aucta, M. Vrhovac (ur.), Zagrabiae, 1796., 274-282.

[4] Rituale Romano-Colocense, seu Formula agendorum in administatione sacramentorum et caeteris Ecclesiae publicis fonctionibus rite obeundis observanada ac in usum colocensis, et comprovintialium dioecesum accomodata, Budae, Typis regiae Universitatis pestiensis, 1798., 253-261.

[5] Obrednik biskupije Bosansko-Djakovačke i Sriemske izdan po naredbi preuzvišenoga i prečastnoga Gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa Bosansko-djakovačkoga i Sriemskoga itd., Tisak dioničke tiskare, Zagreb, 1878., 254-258.

[6] Rituale Rituale Strigoniense, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Strigoni, 1907., 331-341.

[7] Priručni obrednik. Dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Tisak biskupijske tiskare, Đakovo, 1933., 85-91.

[8] Usp. Rituale Salisburgense, ad usum Romanum accomodatum, Salzsburg, 1740. 297-311; Ritale Viennense, ad usum romanum accomodatum, Beč, 1774, 335-352; Rituale Monaco-Frisigense iuxta normam et ritum Ecclesiae romanae, München, 1840., 711-731.

[9] Usp. BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE, Red euharistijske procesije i Bogoslužja kvatri i Prosnih dana,  KS, Zagreb, 1985.

[10] Kao što smo vidjeli, ovi zazivi (gdje je uobičajeno, odnosno u primorskim krajevima) u tijelovskoj su procesiji bili uobičajeni u njemačkim obrednicima.