Iz riznice đakovačkih obrednika: Pobožnosti i liturgija
Dok govorimo o posebnostima i bogatstvu naših vlastitih obrednika, te dok razmišljamo što bismo danas od toga mogli posebno vrednovati i preuzeti, te što bismo i na koji način mogli novoga uvesti odgovarajući trenutnom hodu naše mjesne Crkve, dobro će biti pogledati kakav jest i kakav bi trebao biti odnos između (službene) liturgije i pučke pobožnosti. Pogledat ćemo ukratko kako su pobožnosti nastale i opstale uz bok liturgije, zatim kakve su važeće crkvene odredbe o tome pitanju, te kakva je moguća perspektiva.
1. Postanak pobožnosti
U samim počecima – osim slavljenja sakramenata inicijacije – u kršćana je jedino bogoslužje bila nedjeljna euharistija. Uz to su crkveni oci preporučivali redovitu (privatnu) molitvu u određena doba dana, kao što su to činili i Židovi. Međutim, od sredine 4. st. u Palestini, Antiohiji, Carigradu i u drugim značajnijim središtima ima više svjedočanstava o tome kako su se vjernici sastajali dvaput dnevno na molitvu, a španjolski su sabori u 5. i 6. st. određivali i pojedinosti o tome. Vjernici su jutrom i večerom dolazili pjevati psalme dodajući njima i neke biblijske hvalospjeve. Da bismo ovo bolje razumjeli, valja uzeti u obzir da su u to vrijeme grčki na Istoku i latinski na Zapadu bili govorni jezici, pa je puk mogao lako sudjelovati i to tako da su većinu psalama i hvalospjeva znali napamet, baš kao što su vjernici u nas u donedavnim svibanjskim pobožnostima napamet pjevali Gospine litanije. Struktura je bila slična današnjoj Jutarnjoj ili Večernjoj. Nakon himna slijedili bi psalmi, zatim čitanja, homilija, molbenica, završna molitva i blagoslov, a cijelom je bogoslužju redovito predsjedao biskup. Osim toga, vjernici su povremeno bili pozivani na noćna bdjenja. Po uzoru na vazmeno bdjenje ova su se bdjenja održavala uglavnom uoči nekih značajnijih blagdana. Ponegdje su se ovakva bdjenja održavala uoči svake nedjelje, a najomiljenija su bila bdjenja koja su se uoči blagdana mučenika slavila na njihovim grobovima. Ostaci toga se i danas vide u misi bdjenja za svetkovine sv. Ivana Krstitelja i sv. Petra i Pavla.
Međutim, uskoro puk nije aktivno sudjelovao ni u euharistiji ni u slavlju časova. Razlog je jednostavan. Latinski jezik više nije bio govorni jezik, a liturgija je sve više postajala stvar klera dok je puk bio isključen i mogao je „sudjelovati“ tek „slušajući“ svetu misu.[1] U praksi se liturgija shvaćala u starozavjetnom smislu: slavili su je svećenici-profesionalci u ime puka. I onda, kao nadomjestak za liturgiju u kojoj puk nije mogao sudjelovati, s vremenom su se pojavile pučke pobožnosti. One su u puku bile veoma omiljene. Tome je više razloga. Kao prvo, liturgija je bila na latinskom, a pobožnosti na narodnom jeziku. Drugo, liturgiju su slavili samo klerici, dok su pobožnost mogli voditi i laici. Nadalje, liturgiju se „slušalo“ jer je tako bilo zapovjeđeno, a pobožnost se slavila spontano, dragovoljno i punim srcem. Tako su nastajale procesije, devetnice o nekim svetkovinama i blagdanima. Tu je naravno križni put, pobožnost zvana „Uskrsnuće“ na Veliku subotu navečer (jer je Vazmeno bdjenje sve do 1951. bilo na veliku subotu ujutro), zatim različite pobožnosti u čast Blažene Djevice Marije od kojih su najpoznatije bile one listopadske i svibanjske. Konačno, tu su bezbrojne zavjetne molitve svecima, što se često očitovalo u trodnevnicama, devetnicama, sve do Trinaest utoraka sv. Antuna i tome slično. Mi ćemo se ovdje zadržati na dva najpoznatija primjera. To su krunica i molitva Anđeo Gospodnji. Puk nije mogao slaviti službu časova – koja se u međuvremenu nazivala oficij ili brevijar – jer je bila na latinskom, a osim toga puk je bio i nepismen. Nadomjestak za službu časova jest – krunica. Kako? Osnovni sadržaj časoslova jesu psalmi, njih stotinu i pedeset. Cijela krunica – radosna, žalosna i slavna – ima ukupno stotinu i pedeset Zdravomarija, koji su onda nadomjestak za psalme, a svaka desetina krunica ima završetak Slava Ocu, baš kao što je to s psalmima u molitvi časova. Tom istom logikom u franjevačkom je redu bilo dopušteno da onaj koji u svom misijskom poslanju ima puno pješačiti, umjesto brevijara moli krunicu. Drugi, veoma uspjeli nadomjestak za krunicu jest molitva Anđeo Gospodnji. Ovdje se nazire struktura jutarnje ili večernje iz časoslova. Tri su antifone, tri Zdravomarije (koje zamjenjuju psalam), tri Slava Ocu (izvorno na koncu svake Zdravomarije, kao što je to na koncu svakoga psalma u molitvi časova) te završna molitva. Usto, ova je molitva u jednom elementu bila i kvalitetnija od molitve časova: ona je potpuno poštovala takozvanu „istinitost časova“, molila se ujutro, u podne i navečer onda kada bi zvonilo zvono, dok su svećenici molitvene časove molili kako bi već stigli, ne obazirući se previše na doba dana i „istinitost časova“. To je išlo čak dotle da se u korizmi preporučivalo svećenicima da cijeli oficij izmole prije podne.[2]
2. Odnos liturgije i pobožnosti u današnjoj Crkvi
Nakon Drugog vatikanskog sabora liturgija se ponovno počela slaviti na narodnom jeziku, tako da i puk može sudjelovati. Štoviše, Liturgijska konstitucija Sacrosanctum concilium u broju 26 jasno veli: „Liturgijski čini nisu privatni čini: oni su slavlje Crkve koja je ‘otajstvo jedinstva’ – sveti puk pod biskupima okupljen i uređen. Stoga ti čini pripadaju čitavome Tijelu Crkve te ga očituju i na nj se odnose: ali pojedine njegove udove dosežu na različit način, prema raznolikosti staleža, službi i djelatnog sudjelovanja.“ I stvarno, sada puk sudjeluje u bogoslužju – kao što je to bilo u počecima Crkve – i to tako da svatko sudjeluje na svoj način, baš kao što u velikom orkestru svaki pojedinac ima svoju vlastitu dionicu i svi zajedno izvode glazbeno djelo. Tako puk može sudjelovati u euharistijskom slavlju, ali jednako tako može slaviti i bogoslužje časova te sudjelovati i u svim ostalim liturgijski činima.
Međutim, uza sve to i dalje su u puku žive i važne mnoge pobožnosti. Crkva to prepoznaje, vrednuje i preporučuje. Tako Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji navodi mnoge pobožnosti, pogotovo one koje prate hod liturgijske godine.[3] Spomenimo samo neke pobožnosti u nas prisutne i omiljene. Veoma je živa pobožnost križnoga puta te molitva krunice koja se od domovinskog rata moli prije svake svete mise.[4] Rado su posjećene trodnevnice, devetnice i ine molitve uoči crkvenoga goda i blagdana nekih svetaca. U mnogim je vjernicima silno jak žar kojim (pješice) odlaze na hodočašća, osobito u marijanska svetišta. Veoma je živa potreba mnogih vjernika da sudjeluju baš na svakoj zornici, da se mole pred jaslicama, te da tamo dovode svoju djecu. Međutim, može li se i smije li se povezati pobožnost i liturgija, kao na primjer misu i križni put? Neki su se svećenici počeli „snalaziti“ da povežu jedno i drugo: kad je puk već došao na misu, neka odmah obavi i pobožnost. Tako su počeli u misi poslije pričesti ubacivati molitve, litanije i ine pobožne vježbe koje su prije bile zasebne, uvijek odijeljene od (tihe latinske) mise. I danas se u nekim župama poslije pričesti ubace neke druge, župniku ili redovničkom poglavaru omiljene pobožnosti i molitve. Je li to u redu?[5] Evo što o tome kaže spomenuti Direktorij u br. 13:
„Objektivna razlika između pobožnih vježba i prakticiranje pobožnosti s obzirom na liturgiju treba biti vidljiva u bogoštovnom izrazu. To znači nemiješanje obrazaca vlastitih pobožnim vježbama s liturgijskim činima. Prakticiranje pobožnosti svoje mjesto ima izvan slavlja euharistije i ostalih sakramenata.
S jedne strane, trebaju se stoga izbjeći preklapanja, budući da se govor, ritam, tijek, teološki naglasci pučke pobožnosti razlikuju od odgovarajućih elemenata liturgijskih čina. Slično tomu, gdje to postoji, valja nadvladati suparništvo i suprotstavljenost liturgijskim činima. Valja očuvati prednost koju treba dati nedjelji, svetkovini, liturgijskim vremenima i danima. S druge strane, neka se izbjegava prenošenje načina ‘liturgijskog slavlja’ na pobožne vježbe, koje trebaju čuvati svoj stil, svoju jednostavnost i vlastiti govor“.
Stvar bi po sebi trebala biti jasna. U sklopu mise mogu se – što je često i preporučljivo – slaviti i druga bogoslužja. Tako u misi slavimo krštenje, potvrdu, vjenčanje, ređenja, zavjetovanja, posveta opata, posveta opatice, posveta djevica, zlatni pir, obljetnicu redovničkog zavjetovanja.[6] Nadalje, sklopu mise može se moliti i časoslov, a uz misu se mogu vezati i sprovodni obredi. Ali ne i pobožnosti. Tako kaže spomenuti Direktorij. Tako kažu liturgijski propisi.
E, kad bi sve bilo tako jednostavno… Evo. Dana 30. studenoga 2022. papa Franjo bio je u gradu imenom Asti (blizu Milana) odakle su porijeklom njegovi roditelji. Na koncu svečane mise u tamošnjoj katedrali papa je nakon popričesne molitve, a prije završnoga blagoslova, predvodio (na latinskom) molitvu „Anđeo Gospodnji“. Pobožnost u sklopu mise! Protivno odredbi spomenutog Direktorija! Ali, evo, čisto pravno govoreći, papa sebi to može dopustiti. On može mijenjati pravila. Prisjetimo se: papa Benedikt XVI. dopustio je da se 10. travnja 2009. u mjestu Aquila na sâm Veliki petak održe sprovodni obredi zajedno s euharistijom za 205 (od ukupno 289) žrtava strašnog potresa. Misa na Veliki petak! Što nikad nije bilo! Međutim, papa je mogao učiniti ovaj izuzetak. Prema tome, mogao je i papa Franjo moliti Anđeo Gospodnji prije završnog misnog blagoslova, vjerojatno baš onako kao je bio običaj u njegovoj domovini dok je bio dječak. Međutim, ako to može papa Franjo, može li to i seoski župnik? Prije nego što pokušamo odgovoriti na ovo osjetljivo pitanje, evo primjera iz prošlosti.
Prema redu mise iz prethodnog Misala svećenik bi, nakon što dođe do oltara, odložio biret, odnio kalež na oltar i postavio ga na korporal, vratio se ispred oltara, te stojeći ispred prve stube započeo misu znakom križa, a nakon toga bi naizmjence s poslužiteljem recitirao Psalam 43 (Dosudi mi pravo, Bože), s antifonom Pristupit ću Božjem žrtveniku. Kako je došlo do ovoga? U početcima rimske liturgije, dok bi papa svečano ulazio u crkvu, pjevao bi se psalam za ulaz. Kad bi došao do oltara, papa bi se naklonio oltaru u tihoj molitvi, zatim poljubio oltar i rekao: „Gospodin s vama“ te kazao molitvu. Umjesto ove molitve u tišini, u 9. st. uvodi se recitiranje spomenutog Psalma 43, koji bi svećenik recitirao kao osobnu pripravu dok bi išao prema oltaru (što je razumljivo, jer antifona glasi: „Pristupit ću Božjem žrtveniku“). Kasnije, za Inocenta III. (početak 13. st.), ono što je bila osobna svećenikova priprava, ušlo je u red mise, pa se taj se psalam počeo moliti ispred prve oltarne stube. Taj je običaj prešao u kasnije misale, a preuzima ga i Misal Pija V. Tako je privatna pobožnost ušla u red mise, u liturgiju. Drugi primjer. Ivanov Prolog oduvijek je u Crkvi uživao veliku čast. Uskoro se počeo smatrati najboljom blagoslovnom molitvom. Tako se, na primjer, on čitao prije podjeljivanja bolesničkog pomazanja ili poslije krštenja. Osobito se rado taj tekst čitao ljeti pri blagoslovu za dobro vrijeme (od blagdana Našašća Sv. Križa, 3. svibnja, do blagdana Uzvišenja Sv. Križa, 14. rujna). Nadalje, na koncu mise, dok bi išao u sakristiju, biskup bi, blagoslivljajući, molio, to jest govorio Ivanov Prolog. Preporučivalo se privatnoj pobožnosti svećenika da ovaj evanđeoski odlomak govore kao zahvalnu molitvu u sakristiji poslije mise. I evo, Ivanov Prolog, kao „posljednje evanđelje“, ušao u red mise s Misalom Pija V. 1570., a čitao se nakon završnog blagoslova. Što hoćemo reći? Nešto što je izvorno bila privatna pobožnost, odlukom nadležne crkvene vlasti postalo je dijelom službene liturgije.[7]
3. Mogući zaključak
Sigurno nije dobro uvoditi bilo kakve pobožnosti u službenu liturgiju. To je protiv crkvenih odredaba ali i protiv duha liturgije. Sasvim se zgodno može slaviti jedno uz drugo. Prije (ili poslije) mise može biti krunica ili pobožnost križnoga puta, može se slaviti pobožnost nekome svecu. Upravo tako redovito i činimo. Slično tome, mnogi razboriti župnici, prije nego što uopće počne neka svečana misa, izađu pred puk i najave slavlje koje predstoji, predstavi predvoditelja slavlja ili zbor koji je došao u goste ili hodočasnike koji su pristigli. Sve to prije, dakle, izvan mise. Time se ne remeti red mise.[8]
Međutim, kada je u pitanju uvođenje nekih molitava u misu ili pak kada je pitanje, mogu li se zadržati neke molitve koje su se „oduvijek“ molile u sklopu mise, ostaju ipak neke dvojbe. Evo. Reći ćemo da nije u redu uvoditi neke molitve poslije pričesti. Najčešći je primjer molitva „Dušo Kristova“. Dobro. A je li onda korektno pjevati bilo koju pjesmu poslije pričesti, kao na primjer „Moj Isuse“? Ako se mogu pjevati euharistijske pjesme, netko će spremno reći da postoje note i za molitvu „Dušo Kristova“. Kako se postaviti? „Tu se hoće mudre pameti“, rekla bi Ivana Brlić-Mažuranić…
Veli Pavao: „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite“ (1 Sol 5,19). Naravno da župnik treba odgajati svoje vjernike u ispravnom liturgijskom duhu. Naravno da se običaji i navade mogu mijenjati. Međutim, treba uvijek odvagnuti, ima li od toga veće štete ili koristi. Evo primjera iz apostolskih vremena. U pogana su (slično kao i u Židova) postojale žrtve pričesnice: dio bi se životinje spalio na žrtveniku, dio bi blagovali oni koji bi žrtvu prinosili, dok bi ostatak se prodavao na tržnici. E sad, u Korintu je bilo kršćana osjetljive savjesti koji su bili uvjereni da je težak grijeh kupovati i blagovati takvo meso. Pavlu je jasno. Poganski bogovi ne postoje, pa prema tome ni ta žrtva ne vrijedi. Dosljedno tome, kršćani mogu mirno blagovati takvo meso. Međutim, Pavao ne želi sablažnjavati one koji smatraju da je to ipak grijeh, pa zato savjetuje vjernicima da se zbog takvih „slabih“ i sami uzdrže od blagovanja takvoga mesa da ne sablazne one „slabe“ Što hoće reći? Nije presudno tko je u pravu. Nije po sebi bitno znanje koje netko ima. Pa onda poentira: „Ali znanje nadima, a ljubav izgrađuje“ (1 Kor 8,1). U drugom kontekstu Pavao slično veli: „Slovo ubija, a Duh oživljuje“ (2 Kor 3,6). Vratimo se u naše vrijeme. Evo primjera. Ako je u nekoj župi postoji običaj da se „Anđeo Gospodnji“ moli prije završnog misnog blagoslova, tako da pobožne duše vele da je to tako od pamtivijeka, što je činiti župniku koji zna da to baš i nije ispravno? Jednostavno dokinuti? Prešutno ostaviti, prema onome: „Ako je papa mogao Anđeo Gospodnji prije završnog misnog blagoslova“… Ili tu molitvu na neki način staviti izvan misnog slavlja?[9] Ne znam. S druge strane, možemo se upitati, je li to stvarno životno važno pitanje naše liturgije?[10] U svakom slučaju, neće biti mudro u misu ubacivati prigodne molitve, kao npr. u „Godini obitelji“ ili u „Godini“ bilo čega… Zacijelo bi i u ovim pitanjima dobro došla jasna odredba i preporuka nadležne crkvene vlasti, barem na području jedne (nad)biskupije, tako da i ovdje pokušamo provesti ono nikad do kraja provedivo načelo „ujednačavanja pastoralne prakse“.
[1] Časni izuzetak bila je sve do naših dana staroslavensko bogoslužje u našim krajevima. Kršćanske su bratovštine sačuvale slavljenje nekih dijelova Službe časova na staroslavenskom jeziku. Iako je i staroslavenski i međuvremenu prestao biti govornim jezikom, ipak je bio do neke mjere razumljiv, što nije bilo slučaj s latinskim.
[2] Neki (zlobnici) smatraju da je tomu razlog posve prizeman. Kako je bilo rečeno da se u korizmi treba postiti tako da se prvi kompletan obrok može uzeti nakon što se izmole Vespere, onda su se Vespere molile jednostavno prije ručka…
[3] Usp. KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE I DISCIPLINU SAKRAMENATA, Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, KS, Zagreb, 2003., br. 94-168.
[4] Da podsjetimo. Običaj da se moli krunica prije svete mise nastao je devedesetih godina prošloga stoljeća u vremenu najveće agresije na Hrvatsku. Puk se svim žarom utjecao Gospi za spas domovine, za prestanak rata i za živote vojnika i civila. Običaj se uglavnom zadržao do danas.
[5] O ovome je već bilo govora. Usp. Z. PAŽIN, Pučke pobožnosti u misi?, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 143 (2015) 7-8, 51
[6] Spomenimo kao zanimljivost da je izričito zabranjeno slaviti sakrament pomirenja pod misom. To što se neki ispovijedaju dok traje misa, ne smatra se da je to „u sklopu mise“
[7] Za ovo usp. Z. PAŽIN, Misal Pavla VI. i Misal Pija V. Novo i staro u bogoslužju Crkve, Đakovo 2021., 72-73; 136-137.
[8] Evo primjera iz prošlosti. U starim vremenima, kada se nije molila krunica prije mise, djevojke bi desetak minuta prije pučke mise molile sve najvažnije molitve: Oče naš, Zdravo Mariju, Slava Ocu, Vjerovanje. Zatim bi recitirale Deset zapovijedi Božji, Pet crkvenih zapovijedi, Sedam glavnih grijeha, Tjelesna i duhovna djela milosrđa, Čin vjere, ufanja i ljubavi, Posljednje stvari čovjekove, itd.
[9] Nije lako dokinuti „prastaru“ tradiciju. Prisjetimo se. Kada je nakon Tridentskog sabora bilo određeno da se u cijeloj Katoličkoj crkvi ubuduće ima slaviti bogoslužje isključivo prema rimskim liturgijskim knjigama potvrđenima papinim autoritetom, ipak je rečeno da se mogu zadržati liturgije koje su imale drugačiju tradiciju stariju od 200 godina. Tako za zadržala milanska liturgija.
[10] Netko će – ne bez osnove – reći da mi mirno toleriramo mnoge druge nepravilnosti. Spomenimo samo pozdrave uzvanika na početku nekih veleslavlja, preduge uvode u misu, beskrajne zahvale i župske obavijesti na koncu mise, liturgijska glazba izabranog zbora u misi tako da zbor zapravo ima svoj koncert, dok je puk isključen. A što reći o homilijama koje uopće ne tumače naviještenu Božju riječ…
