Kada na osječkim grobljima svećenik dovrši onaj dio sprovodnih obreda koji se slavi pred mrtvačnicom, prije nego što povorka krene, službenik „Ukopa“ koji nosi križ redovito glasno kaže: „Muškarci koji nisu rod, neka krenu za križem.“ Očito je da bez toga upozorenja mnogi ne bi znali kakav je običaj u ophodu na sprovodu. I sada dolazimo do određenih poteškoća u važećoj, obnovljenoj liturgiji. U liturgijskim knjigama prije Drugog vatikanskog sabora neki su obredi i geste do tančine opisani, tako da se točno znalo tko, kako i koliko. Na primjer, za kađenje oltara postojala je točno određena shema u misalu gdje je bilo točno označeno kojim redom se pojedini dijelovi oltara kade zamasima kadionice. Danas se jednostavno kaže da svećenik okadi oltar. Kako? Koliko? Nadalje, bilo je točno opisano kako svećenik u misi ima širiti ruke: tako da su palčevi spojeni s dlanom, dlanovi okrenuti jedan prema drugome i u visini ramena. Tako i nikako drugačije. Danas jednostavno stoji da svećenik „raširenih ruku“ govori molitvu. Očito je da se pretpostavlja da svećenik ima mjeru i sklad. A što ako nema? Tako dolazimo do našega naslova. Kako se imaju odrediti ophodi na Tijelovo, na Svijećnicu, kod sprovoda? To jednostavno nigdje ne piše. Stare knjigo su to imale. Tu osobito možemo istaknuti naš Obrednik iz 1933.
1. Ophodi u drevnim liturgijskim knjigama
a) Ordines Romani
Ova liturgijska knjiga, nastala u 7.-8. st., zbirka je rimskih obreda. Između ostaloga, opisan je red u ophodu u kojem sudjeluje papa. Primjera radi, navest ćemo dva takva ophoda. Na Uskrs se ophod ustrojava na sljedeći način. Papu prate do Lateranske bazilike akoliti trećeg okruga (regije) koji idu pješice s predstavnicima („braniteljima“) svih rimskih okruga. Laici koji idu pješice stanu s desne strane, a oni koji jašu s lijeve. Ispred pape na konjima jašu đakoni i dva regionalna bilježnika, regionalni predstavnici i regionalni subđakoni. Jašu tako da bude razmak između njih i pape. Slijedi papa na konju. Jedan od regionalnih akolita ide pješice ispred papinog konja noseći sveto ulje. Iza pape jašu nadstojnik papinskog dvora, onaj koji se brine za crkvenu odjeću i sacelan. Ako netko jašući dođe u susret papi, treba sjašiti s konja i pričekati sa strane dok ophod ne prođe. Jednako tako čine i oni koji idu pješice.[1] Na drugom se mjestu navodi kako naprijed idu akoliti sa svijećama a između njih su subđakoni i arhiđakon koji nosi evanđelistar. Sedmorica se đakona rasporede tako da su s desne strane četvorica a s lijeve trojica, na sličan se način rasporede ostali akoliti: s desne strane četvorica a s lijeve trojica. Papu prate dvojica prezbitera.[2]
b) Rimsko-germanski pontifikal
Rimsko-germanski pontifikal iz 10. st. opisuje procesiju poslije ređenja. Ispred pape ide trideset svjećonoša. Papa jaše na bijelom konju i neprestano blagoslivlje. Zanimljivo da u ophodu također sudjeluju đakonise i prezbiterese: Similiter etiam feminae diaconissis et presbiterissis, quae eodem die bendicuntur. Prezbiterese su ovdje supruge novozaređenih svećenika. Vjerojatno su ovdje i đakonise bile supruge novozaređenih đakona.[3]
2. Liturgijske knjige poslije Tridentskog sabora
a) Biskupski ceremonijal (1600.-1948.)
Biskupski ceremnijal izdan poslije Tridentskog sabora uglavnom je ostao nepromijenjen sve do Drugog vatikanskog sabora, što je vidljivo iz propisa o redu u ophodima.[4] Tako se određuje kako treba ustrojiti ophod na Tijelovo (slično kao za ophod na Markovo) koji predvodi biskup:
„Prvo idu laičke bratovštine, zatim redovnici prema redu starosti odnosno onako kako idu prema odredbi prava ili običaja. Zatim poslužitelji koji nose upaljene svijeće a poslije njih idu odličnici i predstavnici vlasti, zatim kler, to jest prvi služitelj noseći križ katedralne crkve između dva klerika koji nose upaljene svijeće, zatim, ako ih ima, klerici sjemeništarci, zatim župnici župskih crkava u roketama, zatim pitomci crkvenih zavoda sa svojim znakovljem, koje već običavaju nositi i na posljednjem mjestu katedralni kler. Iz te se crkve uzimaju barem osam služitelja u bijelim plaštevima koji nose baldahin na motkama. Oni idu ispred kanonika koji su kao i svi odličnici odjeveni u bijelo u skladu sa svojim stupnjem. Ispred biskupa stupaju subđakoni u tunicelama i đakoni u dalmatikama, zatim svećenici u misnicama te na zadnjem mjestu odličnici u plaštevima. Ako se radi o nadbiskupu, nosi se ispred osam služitelja nadbiskupski križ. Neposredno ispred biskupa ide poslužitelj koji nosi pastirski štap (bakulista), zatim prema mjesnom običaju još odličnici ili kanonici. S obje strane ide osam kapelana u roketama koji služe kod mise, po četiri sa svake strane s upaljenim svijećama koje služe kod mise, a iza njih dvojica akolita koji nose kadionice kojima neprestano kade Presveti Sakrament. Slijedi biskup pod baldahinom otkrivene glave koji u rukama drži Presveti Sakrament u tabernakulu ili u pokaznici između dvojice đakona koji mu pridržavaju plašt. Iza biskupa ide mitrifer u roketi s velom kojim drži mitru.“
b) Rimski obrednik (1614.-1925.)
Navodimo jedno od zadnjih izdanja prije Drugog vatikanskog sabora[5] koje se u ovome ne razlikuje od prvoga.[6] Donose se odredbe za sve ophode. Upute glede reda i redoslijeda u ophodima ovdje su puno jednostavnije:
„Svi treba da su obučeni u pristojno odijelo, kotu ili drugu svetu odjeću, bez šešira, osima ako ih prisili kiša. Neka idu ozbiljno, čedno i pobožno, dva po dva u svome redu. Neka tako zarone u molitve, da kloneći se smijeha, međusobna razgovora i razgledavanja, potaknu i narod na bogoljubnu i pobožnu molitvu. Neka moleći se idu odvojeno svjetovnjaci od klerika, ženske od muškaraca. Neka se naprijed nosi križ, i gdje je običaj, zastave urešene svetim slikama, ali ne načinjene po vojničku i trouglaste.“
c) Rimski misal (1570.-1962.)
Rimski misal opisuje samo ophod na Svijećnicu, a ne daje nikakve upute glede ophoda na Velike i Male litanije kao ni na Tijelovo [7]. Prvo izdanje Rimskog misala nakon Tridentskog sabora donosi kraću uputu za procesiju na Svijećnicu,[8] a kasnija izdanja donose nešto opširnije upute. Navodimo ih prema zadnjem misalu prije Drugog vatikanskog sabora:
„Naprijed ide turifer s kadionicom, zatim subđakon koji nosi križ između dvojice akolita s upaljenim svijećama. Slijedi kler po svome redu, zadnji celebrant s đakonom s lijeve strane a svi s upaljenim svijećama.“[9]
3. Naši vlastiti obrednici
Za ophode Strossmayerov obrednik iz 1878. donosi odredbe koje su gotovo identične onima iz gore spomenutog Rimskog obrednika:
„Svi svećenici pristojno odjeveni, u košuljicah ili drugim svetim odijelom, gologlavi, van d kiša navali, dostojno, čedno i pobožno dva po dva stupajuć, molitvom imaju biti tako zaokupljeni da bez smieha, razgovora , i razgledavanja isti narod na pobožno molenje potaknu. Svjetovnjaci od klerika, muški od ženskih razstavljeni, neka stupaju i mole se.“[10]
Đakovački obrednik iz 1933. u naslovu „Sprovodi i ophodi“ donosi toče upute:
„1. Na ophodu i procesiji treba da vlada uzoran red. Glavnu brigu vodi župnik preko redatelja.
2. Raspored je ovaj: 1. Križ, 2. Školska mladež, 3. Gimnastička društva, 4. Vatrogasci (s glazbom), 5. Muškarci, 6. Katolička društva, 7. Pjevači (na selima djevojke idu iza svećenika), 8. Svćenstvo, 9. Baldahin, celebrant s pratnjom, 10. Predstavnici drž. vlasti, patronata i inih nadleštava, 11. Redovnice, 12. Ženska Društva po starini ili važnosti, 13. Ženske (u redu po 4, 6 ili 8).
3. Procesiju vodi jedan stariji redatelj, koji neka pazi da procesija uvijek ostane na skupu. Na većim procesijama treba da bude više redatelja.
4. Treba se pobrinuti da svi idu u procesiji, a ne da stoje ili šetaju po pločniku.
5. Ako na procesiji svira glazba, neka to čini izmjenično sa pjevanjem, i može da svira tek čisto crkvene stvari (pjesme).
6. Na svečane dane neka se iskite kuće i ulice cvijećem i zelenilom a po potrebi i svijećama.
7. Svećenik neka moli i pjeva polako i tako glasno, da ga svi mogu razumjeti.
8. Na povratku neka svi dođu natrag u crkvu, istim redom kako su i pošli, i tu pjesmom, molitvom i blagoslovom svršava procesija.
9. Pri crkvenim svečanostima odredjuje mjesta u crkvi pojedinoj organizaciji ili grupi župnik sa crkvenim odborom.“[11]
4. Liturgijske knjige nakon Drugog Vatikanskog sabora
a) Biskupski ceremonijal
U ovoj se knjizi, izdanoj 1984., na nekoliko mjesta gotovo na istovjetan način određuje kako treba ići ophod koji predvodi biskup. Za ophod na Cvjetnicu stoji:
„Naprijed ide kadioničar s kadionicom koja se dimi, zatim akolit s križem ukrašenim palminim grančicama prema običaju mjesta, između dvojice drugih akolita sa zapaljenim svijećama. Slijedi kler, đakon koji nosi knjigu Evanđelja, drugi đakon, ako ih ima, noseći knjigu Muke; zatim suslavitelji, poslužitelj koji nosi biskupov štap, te potom biskup s mitrom i s grančicom u ruci; malo iza biskupa dva đakona koji mu asistiraju; zatim poslužitelji kod knjige i mitre; iza toga vjernici. Svi, bilo službenici, bilo vjernici, nose grančice.“[12]
Slično se određuje za ophod u Vazmenom bdjenju nakon blagoslova ognja, kao i za ophod na Tijelovo.[13]
b) Rimski misal
U Misalu su odredbe za procesiju na Cvjetnicu puno kraće:
„Ako se kadi, previ ide kadioničar s kadionicom koja se dimi, potom križonoša s urešenim križem između dva poslužnika sa zapaljenim svijećama, pa svećenik sa službenicima a za njim vjernici s grančicama.“[14]
Za Svijećnicu se samo kaže da „ophod krene k oltaru“, a za Vazmeno bdjenje se veli da nakon blagoslova ognja i svijeće „svi uđu u crkvu“.[15] Napominjemo da u „Blagoslovima“,[16] u Obredniku sprovoda,[17] te u Redu euharistijski procesija, Kvatri i Prosnih dana[18] nema nikakvih odredbi o tome kako bi se trebao ustrojiti ophod.
5. Zaključak
U drevnim liturgijskim knjigama nalazimo razmjerno detaljne upute kako treba izgledati liturgijski ophod koji predvodi papa ili biskup. Kada su u pitanju ophodi koje predvodi svećenik, odredbe su puno jednostavnije. Govori se uglavnom o tome da sve treba biti dostojanstveno, te da se u ophodu odijele klerici od svjetovnjaka kao i muškarci od žena. U važećim liturgijskim knjigama upute su razmjerno šture. Kaže se da na početku ophoda ide križ sa svijećama i kadionicom, zatim svećenik i onda puk. Nadalje, u nekim važećim knjigama nema uopće uputa o redu u ophodima i to u onima gdje bismo to očekivali, to jest u Blagoslovima, u Redu sprovoda te u našem vlastitom Redu euharistijskih procesija.
Međutim, izuzetno je vrijedno da Đakovački obrednik iz 1933. donosi jasne upute o redu u ophodima. U tome je taj obrednik jedinstven.[19] Kao da još uvijek osjećamo utjecaj tih odredaba koje sve više blijede. A i ovdje bi vrijedilo staro latinsko pravilo: „Quod non est in actis, non est in mundo“, to jest što nije zapisano, to ne postoji. Ili se brzo zaboravi. I ovdje je na mjestu primjedba koju ovdje često navodim: u našem budućem vlastitom obredniku svakako trebaju naći mjesto i odredbe o tome kakav treba biti red u ophodima. Na koncu još jedna pastoralna primjedba. Vremena se mijenjaju. Potrebna je pastoralna razboritost da bismo vidjeli gdje su ti ophodi i dobri i plodonosni, a gdje baš i nisu. Na primjer, naravno da je veličanstvena procesija sa svijećama u Lurdu. S druge strane vjerojatno će biti manje uputno upriličiti procesiju pješačkom zonom nekoga grada koja je puna kafića i dokonih ljudi koji vani sjede za stolovima… A da netko ne bi pomislio da je to problem samo današnjeg vremena, evo što stoji u Spomenici župe sv. Mihaela u Osijeku za godinu 1922. (dakle točno prije stotinu godina):
„Različiti protukatolički pokušaji ministarstva prosvjete doniješe nam ove godine jedno vrlo neugodno iznenađenje. Mladež svih škola je imala na Markovo i prosne dane obuku, te nije mogla prisustvovati ophodima. Dakako da nam je žao, a osobito stoga, što neće biti više onog divnog pjevanja gimnazijalaca; u drugu ruku mi je milo, jer se je neki dio mladeži tim prilikama strašno nedolično vladao.“[20]
Zaključimo s Propovjednikom: “Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem“ (Prop 1,9).
[1] Usp. M. ANDRIEU (prir.), Les Ordines Romani du haut moyen âge. II. Les Textes, Louvain, 1971., Ordo I, 7-15, str. 69-72.
[2] Usp. M. ANDRIEU (prir.), Les Ordines, Ordo X, 7-15, str. 351. -354.
[3] Usp. C. VOGEL, R. ELZE (ur.), Le pontifical Romano-germanique du dixième siècle. Le Texte, II, Città del Vaticano, 1963., Ordo CIV, br. 27, 150.
[4] Caeremniale episcoporum. Editio Princeps (1600.), fototipsko izdanje (prir. A. M. TRIACCA – M. SODI), Libreria Editrice Vaticana, 2000., 267.-271. (originalna paginacija), 275-279. (paginacija ovog izdanja). Identičan tekst nalazimo i u jednom od zadnjih izdanja prije Drugog vatikanskog sabora: Caeremoniale episcoporum, Clementis VIII, Innocentis X et Benedicti XIII iussu editum, Benedicti XIV et Leonis XIII auctoritate recognitum, Marietti, Rim, 1948., 202-203.
[5] Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetoga G. N. pape Pija IX., udešen prema Zakoniku kanonskoga prava, po tipskom izdanju rimskom, Zagreb, 1929., 310.311.
[6] Rituale Romanum. Editio princeps (1614). Fototipsko izdanje (prir. M. SODI – J. J. FLORES ARCAS), Libreria Editrice Vaticana, 2004., 170.-171. (originalna paginacija) 178.-179. (paginacija ovoga izdanja)
[7] Velike litanije su one na Markovo, a Male litanije su na Prosne dane koji su se slavili tri dana prije Spasova.
[8] Usp. Missale Romanum. Editio Princeps (1570) (fototipsko izdanje), Libreria editrice vaticana, 1998., 20.-23. (originalna paginacija), 465.-467. (paginacija ovog izdnja).
[9] Zadnje je izdanje iz 1962.: Missale Romanum ex decreto sacrosancti concilii Tridentini restitutum, summorum pontificium cura recognitum. Editio prima iuxta typicam, Romae – Turonibus – Parisiis, 1962., 456.
[10] Obrednik biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, izdan po naredbi preuzvišenog, presvietloga i prečastnoga gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa bosanko-djakovačkoga i Sriemskoga, itd., Zagreb, 1878., 219.
[11] Priručni obrednik. Dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Đakovo, 1933., 34.
[12] Biskupski ceremonijal, KS, Zagreb, 1987., 82.
[13] Usp. biskupski ceremonijal, 98; 108.
[14] Rimski misal obnovljen prema odluci Svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog, a proglašen vlašću pape Pavla VI. Drugo hrvatsko izdanje, KS, Zagreb, 1980., 168.
[15] Usp. Isto, 204;474.
[16] Usp. Rimski obrednik obnovljen prema odluci svetog općeg sabora Drugog vatikanskog, proglašen vlašću pape Pavla VI. Blagoslovi, KS, Zagreb, 2007.
[17] Usp. Rimski obrednik obnovljen prema odluci svetoga općeg sabora Drugog vatikanskog, a proglašen vlašću pape Pavla VI. Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003.
[18] Usp. BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE, Red Euharistijske procesije i bogoslužje kvatri i Prosnih dana, KS, Zagreb, 1985.
[19] Spomenimo da Vlastiti obrednik Zagrebačke nadbiskupije izdan iste godine ovakvih odredaba uopće nema. Usp. Priručni obrednik Rimskoga obrednika izdan za porabu svećenstva Nadbiskupije zagrebačke, naredbom i oblašću Antuna Bauera, nadbiskupa, Zagreb, 1933.
[20] Spomenica rkt. župe sv. Mihaela u Osijeku – Nutarnjem gradu 1904.-1934. Liber memorabilum Rom.-cathol. parochiae s. Michaelis Archangeli Interioris civitatis Osijek pro annis 1904.-1934., Državni arhiv u Osijeku – Rkt. župa Sv. Mihaela arkanđela, Osijek, 2009., 58.