Iz riznice đakovačkih obrednika: Sprovodni obredi i blagoslov grobova
Uz vjenčanje sprovod je svakako najstariji obred koji su ljudi ikada slavili. Arheološki nalazi potvrđuju sprovodne obrede još u dubokoj prapovijesti. Čovjekova je religioznost u velikoj mjeri vezana uz štovanje pokojnika i vjeru u zagrobni život. Zato su sprovodni obredi i običaji izuzetno važni i zato su diljem svijeta prisutni veoma različiti sprovodni obredi i običaji.
U prvim je stoljećima u kršćanskim obredima sprovoda bila prisutna snažna vjera u uskrsnuće, dočim se tijekom vremena taj obred nekako „zatamnio“, jer je u njemu u određenoj mjeri prisutna tjeskoba oko spasenja, a tekstovi nisu dovoljni odražavali Kristovo vazmeno otajstvo koje se ostvaruje u životu, smrti i uskrsnuću kršćana. Međutim, u našim je krajevima bio na snazi obred prilagođen našim prigodama i stariji ga vjernici pamte kao lijep i dojmljiv obred. Tome je svakako pridonijela i činjenica da su ljudi u seoskim župama bili povezani, pa se osjetila bliskost i podrška cijele župne zajednica u teškim trenucima za obitelj kojoj je netko umro. Tako je u mnogim našim selima poznat pojam „uzova“ ili „zvanica“:[1] To je bliže susjedstvo obitelji u kojoj je netko umro. Oni su preuzimali brigu oko organizacije sahrane: svega što je trebalo prije, za vrijeme i poslije sahrane. Njih nije trebalo pozivati: sami bi dolazili i organizirali sve što je potrebno.
Ovdje ćemo ukratko prikazat red sprovoda prema Rimskom obredniku iz 1929.[2] a zatim naš đakovački. Valja također pripomenuti da je svaka župa imala još ponešto vlastitoga: upravo se u sprovodima najviše pokazivala posebnost u sjedištima župa i na filijalama. Spomenimo kao zanimljivost da je Obrednik iz 1933. jasno naveo kojim se redom treba formirati procesija na sprovodu. I na to su mislili!
1. Rimski obrednik (RO 1929.)
Povorka klerika kreće iz crkve do pokojnikove kuće. Kad se tamo stigne moli se Psalam 130. Iz dubine a zatim odmah kreće povorka i pjeva se Ps 51. Smiluj mi se, Bože, a ako zatreba i drugi psalmi.[3] Kad vjernici s lijesom uđu u crkvu te, ako nema zapreke, započinje služba za pokojne iz časoslova (koja se u obredniku donosi) ili pak misa. Ako se misa slavi drugoga dana, govori se responzorij Pomozite, sveci Božji i slijedi opijelo, kao na koncu mise za pokojne. Opijelo je identično onome iz naših vlastitih obrednika. Na putu prema groblju pjeva se U rajske dvore (bez psalma). Slijedi molitva blagoslova groba. Pjeva se himan Blagoslovljen, zatim molitva i responzorij sa zazivom Pokoj vječni. Kad se vrati s groblja svećenik u crkvi izmoli jedan responzorij i završnu molitvu.
Kao što je rečeno, Rimski obrednik također predviđa Službu za mrtve: Večernju, Jutarnju, tri Nokturna, Hvale, pogrebne službe na treći, sedmi ili trideseti dan smrti, zatim na godišnjicu ili koji drugi dan. Pjevana Služba za pokojne na staroslavenskom osobito je bila na cijeni u južnoj Hrvatskoj.
2. Naši vlastiti obrednici
a) Sprovod
Tri su naša stara vlastita obreda sprovoda koji se među sobom neznatno razlikuju. Prvi je iz 1878.,[4] drugi iz 1933.[5] a treći, s notama za pjevanje, tiskan je kao separat godine 1939.[6] ĐO 1878. donosi posebne molitve za pokojnog svećenika ili biskupa. Osim toga, taj obrednik pretpostavlja da se može uključiti i misa, što onda nužno znači da je sprovod morao biti prije podne. Dva kasnija obrednika u obredu sprovoda ne spominju misu, nego samo misu za pokojne s „opijelom“, koja se slavi nekog drugog dana. Svi ovi naši obrednici slijede obred sprovoda kako ga donosi još Ostrogonski obrednik iz 1625.[7] Identičan obred nalazimo i u drugim obrednicima na našim područjima.[8] Noviji donose i note za pjevanje.[9] Đakovački obrednici su na hrvatskom, a svi ostali na latinskom.
Kao što je već o tome bilo govora[10] Obrednik iz 1933. točno određuje kako se ima ustrojiti povorka na sprovodima ali i u svim drugim ophodima.
„1. Križ, 2. Školska mladež, 3. Gimnastička društva, 4. Vatrogasci (s glazbom), 5. Muškarci, 6. Katolička društva, 7. Pjevači (na selima djevojke idu iza svećenika), 8. Svećenstvo, 9. Baldahin, celebrant s pratnjom, 10. Predstavnici državnih vlasti, patronata i inih nadleštava, 11. Redovnice, 12. Ženska Društva po starini ili važnosti, 13. Ženske (u redu po 4, 6 ili 8).“[11]
Evo kako je bio ustrojen red sprovoda:
U kući pokojnika
ĐO 1878. pripominje da se daje znak zvonom u ono vrijeme kada započinje sahrana. Sprovod započinje u kući pokojnika.[12] Sva tri obrednika određuju da je svećenik obučen u „košuljicu“ (roketu) s crnom štolom ili eventualno crnim plaštem. Djevojke su pjevale sve one dijelove koji se pjevaju (antifone i psalme), ali i one pjesmu iz drugih pjesmarica, pri čemu je, dok se iznosio lijes i stavljao na nosila, bila najpoznatija ova od čak dvadeset i četiri kitice, a pojedine su se uzimale ovisno o tome je li pokojnik bio star ili mlad, udovac ili udovica i tome slično. Evo prve četiri:
Zbogom dragi roditelji,
braćo sestre, prijatelji,
Isusovi ljubitelji
Ja se od vas sada dijelim
i sa svijetom veće cijelim,
sastajem se s Bogom živim.
Na ljubavi vašoj hvala
za svu službu i ostala,
za velika i za mala.
Kog sam igda uvrijedio
dok sam s vama živ hodio,
neka bi mi oprostio.[13]
Svećenik veli: „Pomolimo se za pravovjerne mrve“, a odgovor je: „Pokoj vječni daruj im, Gospodine“. Pjeva se antifona „Spopadoše me jecaj smrtni; samrtne muke spopadoše me“[14] a zatim se pjeva Psalam 95: „Hodite, zapjevajmo Gospodinu“ (današnji je prijevod: „Dođite, kličimo Gospodinu“) s tim da se antifona ponavlja iza svake kitice (kao što je to slučaj u važećem Časoslovu s istim psalmom kada se on moli kao Pozivnik). Pjeva se antifona „Odriješi, Gospodine“ i Zaharijin hvalospjev „Blagoslovljen“ (Lk 1,68-79). Slijedi molitva: „Odriješi, Gospodine, dušu službenika svoga (službenice svoje)“ s dugim responzorijem te molitva za pokojnika ili pokojnicu. Ovdje ĐO 1878. ima i molitvu za pokojnoga biskupa i za pokojnog svećenika. Slijedi antifona „Mihajlo, predstojnik raja…“ i molitva: „Bože koji divnim redom dijeliš službe anđelima i ljudima…“ Svećenik poškropi i okadi lijes i povorka krene.[15]
Ophod prema groblju
U povorci do groblja pjeva se Psalam 51. Kada se dođe do ulaza u groblje, povorka zastane a svećenik poškropi lijes. Pjeva se antifona: „U rajske dvore odnijeli te anđeli. I ti s Lazarom, nekoć ubogim, život imao vjekovječni“ I psalam 130: „Iz dubine vapijem tebi, Gospodine“.
Kod groba
Svećenik blagoslovi grob riječima: „Blagoslovljen bio grob ovaj u ime Oca i Sina i Duga Svetoga“ i poškropi ga blagoslovljenom vodom. Kad se lijes spusti u grob, svećenik kaže: „Gospodine, pomiluj“ a odgovori se: „Kriste pomiluj, Gospodine, pomiluj“. Slijedi Očenaš, responzorij i molitva:
„Iskaži, molimo Gospodine, ovome preminulom slugi (svojoj preminuloj službenici) milosrđe, da ne primi muka kao plaću za svoja djela, kad je želio (željela) vršiti tvoju volju. Kao što ga (ju) je ovdje prava vjera vezala s mnoštvom vjernika, tako ga (ju) neka ondje tvoje milosrđe pridruži anđeoskim zborovima. Po Kristu, Gospodinu našemu.“
Svećenik još doda: „Pokoj vječni…“, zatim poškropi lijes govoreći: „Duša njegova (njezina) i duše svih vjerno preminulih po milosrđu Božjem počivale u miru.“ Zatim donjim krajem križa znamenuje lijes govoreći: „Križ Isusov čuvao te za život vječni“. Konačno, baci malo zemlje na lijes uz riječi: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti. Ovo je pokoj moj u vijeke vijeka, ovdje ću stanovati, jer sam ga odabrao“. Obrednik na koncu donosi dvije molitve za pokojnoga svećenika. U mnogim je župama bio običaj, koji nije naznačen u obrednicima, da na samom koncu svećenik s vjernicima izmoli još jedan Očenaš za sve one koji počivaju na tome groblju, kao i za onoga koji će između njih prvi umrijeti, da umre u milosti Božjoj.
b) Opjev mrtvačkog odra
U ĐO 1878. stoji mogućnost da se lijes od kuće pokojnika donese u crkvu gdje se onda slavi pjevani requiem, a nakon toga bi sprovod krenuo prema groblju. To je u praksi rijetko bio slučaj. Naime, u to se vrijeme misa mogla slaviti isključivo prije podne. Budući da su sprovodi bili redovito poslije podne, rekvijem nikako nije mogao biti vezan uz sprovod. Upravo zbog toga su se sprovodi svećenika i crkvenih velikodostojnika i obavljali prije podne. ĐO 1933. ne spominje mogućnost da se uz sprovod veže i pokojnička misa, nego se pjevani requiem služio nekog drugog dana, a na koncu mise, bilo je takozvano opijelo.[16] Na koncu mise svećenik bi skinuo misnicu i manipul, stavio na se crni plašt i prilazio mrtvačkom odru. Radilo se o praznom lijesu (zvali su ga „tabut“) koji bi se pod korom stavio na nosila i prekrio crnim plaštem. Rimski obrednik i ĐO 1878. započinje molitvom: „Ne idi na sud sa slugom svojim, Gospodine, jer se neće opravdati kod tebe ni jedan čovjek, ako mu ti ne podaš oproštenje sviju grijeha…“. Zatim bi se, prema Rimskom i svim vlastitim obrednicima pjevalo Izbavi me, Gospodine, od smrti vječne… Dok se molio Oče naš svećenik bi škropio lijes, a zatim ga okadio. Slijedio bi dulji responzorij: „I ne uvedi nas u napast, / nego izbavi nas od zla. / Od vrata paklenih / izbavi, Gospodine, dušu njegovu (njezinu)…“ Obred bi završio molitvom za pokojnika ili pokojnicu. Ta molitva u ĐO 1933. i ĐO 1939. razlikuje se od one koju donosi Rimski obrednik i ĐO 1878. Međutim, ĐO 1933. i ĐO 1939. ovdje dodaju molitvu i za preminulog svećenika. Valja napomenut da se po sebi ovaj obred nije slavio baš za svakog pokojnika, nego samo ako bi obitelj pokojnika to posebno zatražila.
c) Opjev (blagoslov) groba
O blagdanu Svih svetih i na dušni dan svećenik bi blagoslivljao grobove. Kod pojedinog groba molio bi se opjev groba nalik opjevu mrtvačkoga odra. Svećenik bi molio: „Izbavi me, Gospodine…“, molio Oče naš, te nakon responzorija zaključnu molitvu za pokojnika ili pokojnicu ili pak za pokojnog svećenika
d) „Sprovod heretika“
U mađarskim obrednicima nalazimo kao posebnost „Comitiva cadaverum haereticorum“. To je za njih razumljivo, jer je na području Mađarske bilo dosta kalvina. Po sebi svećenik ne prisustvuje takvim sprovodima, ali ako bi građanska lojalnost tražila da i svećenik bude nazočan, to je bilo moguće uz sljedeća ograničenja. Prvo, svećenik je bez štole. Drugo, on ne škropi blagoslovljenom vodom niti čini znak križa. Treće, ne govori redovite molitve za sprovod vjernika, nego samo neke psalme i općenite molitve o smrti, sudu ili strahu Božjem, ali ne govori „Gospodin s vama“. Naravno, heretici se ne smiju sahranjivati u crkvi te, ako je moguće, ne u katoličkom groblju. Navode se psalmi koji se mogu govoriti. Zaključne su molitve one iz sveopće molitve Velikoga petka: za heretike i za povratak heretika u Crkvu.[17]
Zaključimo
Prema starim obrednicima na sahrani su pjevači pjevali psalme u kući pokojnika, na putu do groblje, te u samom groblju. Redovito su tu bili i ministranti. Uz blagoslovljenu vodu tu je bila i kadionica. Osjećalo se sudjelovanje sviju i sve to na hrvatskom jeziku. Bila je to liturgija u kojoj se sudjelovalo i u velikoj mjeri osjećalo ljudsko i kršćansko zajedništvo. Redovito se nije propovijedalo, jer, osim psalama nije bilo biblijskih čitanja. Ako je i bilo propovijedi, to se onda činilo samo u izuzetnim slučajevima gdje se govorilo o kakvom zaslužnom pokojniku.
Danas na sprovodima – pogotovo u gradovima – često nema ni pjevača ni ministranata, nego svećenik sve sam moli (i pjeva?), a puk redovito baš i ne sudjeluje. Reko bi se da se i tu osjeća sekularizacija i ritualizacija koja nema uvijek veze sa življenom vjerom. Ali evo, mi naviještamo i propovijedamo – „bilo to zgodno ili nezgodno“.
I još nešto. U važećem obredniku „Blagoslovi“ nema obrasca za blagoslov groblja ni za blagoslov pojedinog groba, nego samo obred blagoslova novoga groblja. Tako danas svećenik na blagdan Svih Svetih i na Dušni dan nema službenog obrasca za blagoslov pojedinih grobova – kako je to još uvijek u mnogim župama običaj – niti obrazac blagoslov groblja koji je pak u drugim župama uobičajen za te dane. I onda uzimaju stari obrednik ili improviziraju na osnovu Reda sprovoda. Tako se opet osjeća nedostatak vlastitog obrednika.
[1] „Zvanica“ se govori u Sikirevcima. Usp. J. MARKOVIĆ, Običajnik župe Sikirevci, Sikirevci 1986., 105.
[2] Usp. Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetoga G. N. pape Pija IX., udešen prema Zakoniku kanonskoga prava, po tipskom izdanju rimskom, Zagreb, 1929., 163-181. Ovaj je red identičan onome koji se nalazi u prvom izdanju ovoga obrednika. Usp. Rituale Romanum. Editio princeps (1614). Fototipsko izdanje (prir. M. SODI – J. J. FLORES ARCAS), Libreria Editrice Vaticana, 2004., 101.-108. (originalna paginacija) 111-116. (paginacija ovoga izdanja)
[3] Ovdje navodimo brojeve psalama prema važećem načinu, dok je u starim obrednicima numeracija prema Vulgati.
[4] Usp. Obrednik biskupije Bosansko-Djakovačke i Sriemske izdan po naredbi preuzvišenoga i prečastnoga Gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa Bosansko-djakovačkoga i Sriemskoga, Zagreb, 1878., 103-113. (= ĐO 1878).
[5] Usp. Priručni obrednik. Dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Đakovo, 1933., 34-45.53-55. (= ĐO 1933)
[6] Usp. Obrednik za pokope. Hrvatski i latinski, Đakovo 1939. (= ĐO 1939).
[7] Usp. Rituale Rituale Strigoniense, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Posonii 1625., 124-138.
[8] Usp. npr. Rituale Romano-Zagrabiense seu formula agendeorum in administratione sacramentorum caeteris Ecclesiae publicis functionibus rite obeundis observanda, ac in usum Zagrabiensis diaecesis accomodata, et utilibus additamentis aucta, M. Vrhovac (ur.), Zagrabiae, 1796., 155-166; Ritulae Romano-colocense seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, et ceteris Ecclesiæ publicis functionibus rite obeundis observanda, ac in usum Colocensis, et comprovincialium dieecesum accomodata, Budae, 1798.
[9] Usp. Rituale Rituale Strigoniense, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus…, Strigonii, 1907., 191-206.
[10] Usp. Z. PAŽIN, Iz riznice naših vlastitih obrednika (10). Red u ophodima, Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 150(2022.)11, 64-67.
[11] ĐO 1933, 34.
[12] Iako to u Obrednicima izrijekom ne stoji, kada bi svećenik došao, na lijes bi se stavio i učvrstio poklopac, te bi se on iznio iz kuće i postavio na nosila u dvorištu.
[13] Usp. M. SVIRAC, Zapjevajmo danas. Vođinci, crkvene pučke popijevke, Zagreb, 2016., 53-54.
[14] Kao zanimljivost navodimo ovo: U Službi za pokojne antifona za Pozivnik je: „Kralju kojemu sve živi, dođite, poklonimo se“ latinski: „Regem cui omnia vivunt, venite, adoremus.“ U našim je vlastitim obrednicima na tom mjestu antifona: „Spopadoše me jecaj smrtni; samrtne muke spopadoše me“, latinski: Circumdederunt me gemitus mortis, dolorres inferni circumdederunt me.[14] Naslala je na osnovu Ps 18 (17),5-6: „Valovi smrti okružiše mene, prestraviše me bujice pogubne“, a prema Vulgati: „Circumdederunt me dolorres mortis, et torrentes iniquitatis conturbaverunt me. Dolores inferni circumdaverunt me, praeoccupaverunt me laquei mortis.“ Usp. E. MARTENE, De antiquis Ecclesiae ritibus. Tomus tertius, Antwerpen, 1737., stupac 602 (XXXII).
[15] Iako to u obrednicima izrijekom ne stoji, zvona su zvonila od trenutka kada se krenu iz kuće pokojnika, pa do groblja. Zvonar je otprilike računao vrijeme (nije bilo mobitela).
[16] Prema ĐO 1878. opijelo je bilo u sklopu sprovodne mise, nakon koje bi se lijes s pokojnikom iz crkve nosio do groblja, a Rimski obrednik također pretpostavlja da se misa može služiti istoga dana kada i sprovod, ali i sljedećeg dana.
[17] Usp. Rituale Romano-colocense, seu formula agendorum…, Budae, 1798., 196-203.
