Iz riznice đakovačkih obrednika: Uvod žene po porodu
1. U Rimskom obredniku
U Rimskim obrednicima, od onoga prvog iz 1614., pa sve do posljednjeg na hrvatskom jeziku iz 1929., nalazimo obred Blagoslov žene po porođaju.[1] U uvodu se kaže da je pobožan i pohvalan običaj da rodilja dođe u crkvu zahvaliti Bogu za sretan porod. Na početku obreda rodilja kleči na vratima crkve, a kad svećenik dođe, on govori Psalam 24. („Gospodnja je zemlja i sve na njoj“). Nakon toga on dade ženi u ruku okrajak štole što mu visi s lijevog ramena i uvodi je u crkvu riječima: „Uđi u hram Božji, klanjaj se Sinu blažene Djevice Marije, koji ti je dao da rodiš dijete.“ Nakon oduljeg responzorija svećenik govori molitvu:
„Svemogući vjekovječni Bože, koji si porođajem Blažene Djevice Marije boli vjernih rodilja okrenuo u radost, pogledaj milostivo na ovu službenicu svoju, koja veselo stupa u sveti hram tvoj, da ti zahvali, i podaj, da zaslugama i zagovorom iste blažene Marije bude dostojna doći sa svojim čedom poslije ovoga života u radost vječnoga blaženstva.“
Na koncu molitve svećenik poškropi ženu blagoslovljenom vodom i kaže:
„Mir i blagoslov Boga svemogućega, Oca i Sina i Duha Svetoga sašao na te i ostao vazda“.
Iako se to u samom obredu ne spominje, očito je da je ovaj blagoslov nadahnut onom zgodom kada je Marija – po ondašnjem židovskom zakonu – četrdeset dana poslije poroda došla u hram da se očisti. Zato je u ovom obredu uvijek naglašeno da svećenik uvodi ženu u crkvu, da bi joj podijelio blagoslov, kao što je onom prigodom starac Šimun blagoslovio Mariju i Josipa, nakon što su oni unišli u hram.
2. U vlastitim obrednicima
Naš vlastiti obred blagoslova („uvoda“) žene po porodu posve je drugačiji od onoga u Rimskom obredniku, a identičan je u svim vlastitim obrednicima koji su bili u uporabi u našim krajevima od 1625., pa do konca 19. st.[2] Navodimo ga prema Strossmayerovu obredniku iz 1878. Obred je naslovljen: „Uvod žene po porodu“.[3]
Žena kleči na vratima crkve. Kad svećenik dođe do nje, on govori Psalam 24.: „Gospodnja je zemlja i sve na njoj“, kao u Rimskom obredniku, a zatim još i Psalam 128.: „Blago svima koji se boje Gospoda“. Nakon oduljeg responzorija svećenik govori dvije molitve. Prva govori o starozavjetnoj odredbi očišćenja žene po porodu, a druga o očišćenju Marije:
„Bože, koji si po Mojsiji, slugi svom zapovjedio puku izraelskome, da se žena, koja bi začevši sjeme porodila sina, četrdeset dana suzdrži od polaza crkve: udostoj se gospode ovu svoju službenicu očistiti od svake griešne ljage, kako bi vršeć tvoje zapoviedi očišćenim tielom i iskrenom pameću zavriedila unići u krilo majke crkve, i prikazati mirovne žrtve za svoje krivice. Po Isuskrstu…“
„Svemožni vječni bože i otče gospoda našega Isukrsta, koji si po 40 dnevnom roku svoga jedinorodjenoga skupa s njegovom materom vazda djevicom Marijom predstavio u crkvi: udostoj se po porodu blagosloviti ovu svoju službenicu, i kakogod što ju mi po našoj službi uvadnjamo u ovaj zemaljski hram, tako da bi zavrijedila po svršetku sadašnjeg života unići u hram nebeski. Po njem…“
Nakon toga svećenik dade okrajak štole ženi u ruku i uvodi je u crkvu govoreći:
„Unidji u crkvu božju, obožavaj sina blažene Marije djevice, koji ti je podielio plodnost poroda, Isukrsta gospoda našega, posrednika među Bogom i ljudmi, koji s otcem…“
Slijedi navještaj evanđelja koje govori o prikazanju Gospodinovu u hramu (Lk 2,22-32). Na koncu svećenik poškropi ženu unakrst blagoslovljenom vodom govoreći:
„Mir i blagoslov boga svemožnoga. otca, i sina i duha svetoga, neka snidje vrhu tebe, i ostane vazda.“
Spomenimo da je taj blagoslov redovito bio prije nedjeljne mise, a svećenici su u praksi često prvi dio obreda, umjesto na vratima crkve, imali u sakristiji, da bi zatim iz sakristije ženu uveli u crkvu do glavnog oltara. Tako je ulaz u crkvu ostao slobodan za one koji bi dolazili na misu.
U svim prethodnim vlastitim (latinskim) obrednicima na koncu stoji napomena (koje nema u Strossmayerovom obredniku):
„Ako se dogodi da žena zbog slaba zdravlja neko vrijeme ne može doći u crkvu, neka se očišćenje[4] odgodi – također i u slučaju smrtne opasnosti – dok se zdravlje ne povrati, tako da može doći u crkvu, jer očišćenje ne može biti izvan crkve, niti neka druga žena može pristupiti očišćenju umjesto preminule rodilje.“[5]
Ovdje zapažamo dvoje. Smatralo se da nije dovoljno da žena samo primi blagoslov, nego se izrijekom određuje da žena bude doslovno uvedena u crkvu, kao što je i Marija četrdeset dana poslije poroda bila ušla u hram. Drugo, vidimo koliko se u ono vrijeme ovaj blagoslov smatrao važnim, da su neki smatrali da je potrebno da neka druga žena primi blagoslov umjesto rodilje koja bi preminula, a da nije primila blagoslov.[6]
Vlastiti đakovački obrednik iz 1933.,[7] kao i vlastiti zagrebački obrednik iz 1933. donose blagoslov rodilje prema Rimskom obredniku, napuštajući tako vlastitu dugu tradiciju.
Kao što smo vidjeli, dva su biblijska odlomka nadahnuće ovome obredu. Prema odredbama Levitskog zakona, ako bi žena rodila muško čedo, smatrala se nečistom četrdeset dana. Nakon toga je trebala doći u hram i prinijeti žrtvu da se očisti. Ukoliko bi rodila žensko čedo, smatrala se nečistom osamdeset dana (usp. Lev 12,1-8). Drugi je odlomak, naravno, onaj koji pripovijeda kako je Marija, četrdeset dana nakon poroda, došla u hram da se očisti. Sve se to potvrđuje i navještajem iz evanđelja po Luki o prikazanju Gospodinovu u hramu, odnosno očišćenju Marijinu.[8]
Spomenimo kao zanimljivost sljedeće. Vlastiti minhenski obrednik iz 1840. preuzima ovaj obred iz Rimskog obrednika uz zanimljivu napomenu. Nakon što svećenik dade u ruku okrajak štole, u rubrici (latinski) piše:
„Ako žena nešto želi darovati za blagoslov, neka se svećenik čuva toga da to uzme dok joj pruža štolu, nego neka to uzme nakon što završi blagoslov.“[9]
Župnici mogu posvjedočiti da ova uputa i danas vrijedi pogotovo prigodom blagoslova kuća. Veli Propovjednik: „Ništa novo pod suncem“ (Prop 1,9).
3. Zaključak
Ovoga obreda nema u važećem obredniku, što je posve razumljivo. Naime, u prijašnjem je obredniku bila napomena da se dijete ima krstiti što prije po rođenju. Naime, u ono je vrijeme bila razmjerno velika stopa smrtnosti novorođenčadi. Zato se s krštenjem žurilo, da dijete ne bi nekršteno umrlo. Zato su se djeca krštavala nekoliko dana nakon rođenja, koji puta i istoga dana. U tome slučaju mati, naravno, nije mogla doći na krštenje, pa je onda ona mogla primiti blagoslov tek kasnije, kad se oporavi, a to je ponajčešće bilo oko šest tjedana, to jest oko četrdeset dana. Današnji obred pretpostavlja da na krštenju budu oboje roditelja. Prema tome, ako zdravlje novorođenčeta to dopušta, u važećem Redu krštenja kaže se da se krštenje ima odgoditi, dok mati ne bude kadra sudjelovati u krštenju.[10] Zbog toga se – po prvi puta u povijesti ovoga obreda – na koncu obreda krštenja podjeljuje trostruki blagoslov: najprije za majku, zatim za oca i onda za sve nazočne. U tome slučaju nema potreba slaviti poseban obred blagoslova rodilje. Naglasimo također da se, po prvi puta uvodi i blagoslov oca.[11]
[1] Rituale Romanum. Editio princeps (1614) (fototipsko izdanje), Libreria editrice vaticana, Città del Vaticano, 2004, 148-149, broj 594-598 (originalna paginacija 140-141); Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetoga G. N. pape Pija IX., udešen prema Zakoniku kanonskoga prava, po tipskom izdanju rimskom, Tisak Nadbiskupske tiskare, Zagreb, 1929., 250-252. Navodimo samo ova dva izdanja. U svim ostalim izdanjima obred je identičan.
[2] Rituale Strigoniense, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Posonii 1625., 162-165.; Rituale Strigoniense, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Trnaviae 1715., 139-143.; Rituale Strigoniense, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Budae, 1858, 253-259; Rituale Romano-Colocensae, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Budae, 1738., 231-234.; Rituale Romano-Colocensae, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Budae, 1798., 231-234; Rituale Romano-Colocensae, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Budae, 1833., 205-208; ; Rituale Romano-Zagrabiense seu formula agendeorum in administratione sacramentorum caeteris Ecclesiae publicis functionibus…, Zagrabiae, 1729., 273-274; Rituale Romano-Zagrabiense seu formula agendeorum in administratione sacramentorum caeteris Ecclesiae publicis functionibus…, Zagrabiae, 1796., 191-194.
[3] Obrednik biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, izdan po naredbi preuzvišenog, presvietloga i prečastnoga gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa bosanko-djakovačkoga i Sriemskoga, itd., Zagreb, 1878., 131-134
[4] Zanimljivo je da se samo ovdje govori „očišćenje“ (purificatio), čime se jasno aludira na Marijino očišćenje u hramu.
[5] Kao što ćemo vidjeti u sljedećem nastavku, za ženu umrlu u porodu primjenjuje se modificirani obred uvođenja, s time da se, umjesto u crkvu, pokojnica „uvodi“ u groblje.
[6] Koliko je u davnim vremenima blagoslov zaređenog službenika za puk bio važan, vidljivo je iz sljedeće zgode. Papa Vigilije slavio je 545. misu u crkvi sv. Cecilije. Upravo kad je završio dijeljenje pričesti, došao je carski legat da ga uhiti i odvede u Bizant. Puk je Papu slijedio do broda i tražio da ih on blagoslovi prije nego što ode. Usp. J. A. JUNGMANN, Missarum sollemnia. Eine genetische Erklärung der römischen Messe, 2, Wien – Freiburg – Basel, 51962, 531. To podsjeća na onu zgodu kad se Jakov cijelu noć borio s anđelom i ujutro ga nije htio pustiti dok ga taj isti anđeo ne blagoslovi (usp. Post 32, 27).
[7] Priručni obrednik. Dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Đakovo, 1933., 130-133; Priručnik Rimskoga obrednika izdan za porabu svećenstvu Nadbiskupije zagrebačke, Zagreb, 1933., 120-125.
[8] U prijašnjem kalendaru se Svijećnica – točno četrdeset dana poslije Božića – službeno zvala „Očišćenje Blažene Djevice Marije“ i to je bio marijanski blagdan. Reformom iz 1969. ovaj se blagdan – po prvi puta u rimskoj liturgiji – naziva „Prikazanje Gospodinovo u hramu“ i sada je to Gospodnji blagdan i kao takav višeg je stupnja od nedjelje kroz godinu.
[9] Rituale Monaco-Frisigense iuxta normam et ritum Ecclesiae romanae, München, 1840, 294-297, ovdje: 296. Latinski: „Caveat Sacerdos, ut, si quid mulier pro benedictione offerre vult, illud non, dum stolam ei porrigit; sed finita, primum benedictione, accipiat“
[10] Usp. Rimski obredni. Red krštenja. Prethodne napomene, 8, Zagreb, 1970., str. 16.
[11] Nešto slično se dogodilo i u Redu vjenčanja. U starom obredu bio je blagoslov samo za mladenku i taj je blagoslov ona mogla dobiti smo jedanput, što znači da se nije podjeljivao udovici koja bi se ponovno vjenčavala. Sad, u novom redu vjenčanja, blagoslov se podjeljuje i zaručnici i zaručniku. U oba slučaja valja zapaziti da se prvo spominje mati pa otac, odnosno zaručnica, pa onda zaručnik, što znači da je očito da su oni kasnije pridodani.
