Iz riznice đakovačkih obrednika: Večernjice i euharistijska pobožnost
1. Pobožnost večernjica u našim krajevima
Sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća bile su među vjernicima omiljene svibanjske i listopadske pobožnosti te pobožnosti zvane „večernjice“ nedjeljom poslije podne ili pak na prvi petak.[1] U to vrijeme nije bilo večernjih misa. Svećenik bi radnim danom ujutro imao tihu (latinsku) misu, na kojoj je uz ministrante i zvonara bilo malo vjernika. Nedjeljom je svećenik, istina, slavio svečanu misu, ali je i ona bila na latinskom u kojoj vjernici nisu sudjelovali, nego su za vrijeme mise molili krunicu ili pak pjevali pučke pjesme. Zbog toga su bile omiljene spomenute pobožnosti. Za razliku od (tihe) latinske mise gdje je sve činio isključivo svećenik, u ovim je pobožnostima puk u potpunosti sudjelovao i to na narodnom jeziku. U svim ovim slučajevima struktura je bila slična: molile su se ili pjevale Lauretanske litanije, Litanije svih svetih ili pak Litanije Srca Isusova s pripadajućim himnima, responzorijima i zaključnim molitvama. Redovito je nakon toga slijedilo izlaganje Presvetog sakramenta i blagoslov s Presvetim. Nakon što je 1953. ublažen euharistijski post na tri sata prije pričesti (prije toga bio je od ponoći pa do pričesti), župnici su u sklopu svibanjskih i listopadskih pobožnosti znali dijeliti pričest prema tada važećem obredu dijeljenja pričesti izvan mise.
U Rimskom obredniku sve do 20. st., jednako kao i Strossmayerovom obredniku iz 1878., nalaze se samo Litanije svih svetih koje su se uzimale kod Velikih i Malih litanija i kod još nekih ophoda. Drugih litanija nije bilo. Jednako tako u tim obrednicima nije bilo svibanjskih i listopadskih pobožnosti, kao ni nedjeljnih večernjica ili onih za prvi petak. To se, naime, smatralo pučkom pobožnošću, kao što u obrednicima nije bilo ni krunice ni križnog puta. Spomenute pobožnosti su se slavile prema tadašnjim molitvenicima i pjesmaricama, a za blagoslov s Presvetim u sklopu tih pobožnosti uzimao se obred kao kod tijelovske procesije iz tada važećih obrednika.
Međutim, u Rimskom obredniku iz 1925. (hrvatsko izdanje je iz 1929.)[2] nalazimo Litanije presvetog imena Isusova, Litanije presvetog Srca Isusova, Lauretanske litanije te Litanije svetoga Josipa s responzorijem i pripadajućim molitvama. Iako to nije navedeno, očito je da su se te litanije uzimale u sklopu poslijepodnevnih pobožnosti. Jednako tako nije bilo naznačeno da bi nakon tih litanija slijedilo izlaganje Presvetog sakramenta s blagoslovom. Spomenimo također kako u Dodatku Ostrogonskog obrednika iz 1907. nalazimo (na latinskom) četiri antifone o Blaženoj Djevici Mariji. Lauretanske litanije koje ovim antifonama prethode, nisu navedene, jer su se očito (na narodnom jeziku) molile iz molitvenika. U istom Dodatku nalazimo obred izlaganja Presvetog sakramenta s molitvama za papu, biskupa i za kralja.[3]
Međutim, Đakovački obrednik iz 1933. pod naslovom „Litanije i večernjice“ uz Litanije svih svetih po prvi puta jasno stavlja u službeni obrednik večernje pobožnosti s Lauretanskim litanijama, himnima, responzorijima i molitvama i završnim euharistijskim blagoslovom.[4] Navedene su također Litanije Srca Isusova, Litanije Imena Isusova te Litanije svetom Josipu s pripadajućim responzorijima i molitvama, s time da se pretpostavljalo da i nakon tih Litanija slijedi izlaganje Presvetog s blagoslovom.[5]
Ove su večernjice imale posvuda u osnovi isti ustroj, iako je svećenicima bilo slobodno nešto izbaciti ili uvrstiti.[6] Uobičajenu strukturu nalazimo u molitveniku „Vijenac“ koji je u našim krajevima bio omiljen i koji je doživio više izdanja:
„Bogoljubnost Popoldnevna: „Na večernji se mole Litanije svih Svetih izvan Subote i Gospodnjih Svetkovina, pak također i u Adventu, kadno se imaju Gospine ili Loretske moliti i to na glas, s odgovaranjem pobožnoga puka. Litanije svih Svetih naći ćeš na listu 229 koje, kada se svrše, mole se odmah za njimi molitve svekolike pod njimi iztiskanes pridanjem Molitva: 1. Za zemlje Vladaoca: 2. Za Biskupa; 3. Za sve kršćanstvo; dvie ćeš naći gore na listu 265 i 266 a za sve kršćane sliedi: Molitva za sve kršćanstvo.“[7]
Za večernjice na nedjelja i svetkovina kaže se:
„Molitva na Večernju po Nedjeljah i Svetkovinah: Usliši Gospodne… Ako se Litanije Gospine ili Loretske mole, naći ćeš jih na listu 150. A kad se ove svrši onda se moli: Pod tvoju obranu utičemo se… Milost tvoju, molimo Gospodine, ulij u pameti naše da mi koji po naviešćenju angjeoskom Isukrsta… Presvete matere tvoje zaručnika… Zatim pridaj molitve još 1. za vladaoca zemlje, 2. za biskupa i 3. za sve kršćanstvo na listu 265 i 266. Tada se moli predpjesmica vremenu crkvenomu shodna: ili: Zdrava kraljice ili: Spasitelja Majko slavna; ili: Zdrav kraljice nebeska, Zdrava Gospo Adgjeoska; ili: Kraljice neba raduj se: svaka sa svojim redkom i svojom molitvom pristojnom na listu 155., 156., 157. i 158. Po svršetku pjeva se triput Svet, svet: i daje se blagoslov ciboriom t. j. pričestilom.“[8]
U molitveniku na hrvatskom jeziku iz toga vremena namijenjenom vjernicima hrvatskoga jezika na području Pečuške biskupije nalazimo sličnu strukturu večernjica nedjeljom i svetkovinom:
Svećenik kod oltara, nedjeljom i svetkovinom u pluvijalu, pred zadnjom skalinom na pod crkve poklekne, zatim odnese gore propelo te na oltar postavi. Zatim se pjevaju na jeziku puka lauretanske litanije i povremena antifona, a poslije versiculus, responsorij i molitva latinski. Zatim se izvadi ciborij, osim kada su litanije sa sakramentom, te se triput pjeva ‘Svet si, svet si.’ Dok se još treći put pjeva, svećenik podje gore, te blagoslovi sa ciborijem. Kad su litanije sa sakramentom, mjerodavan je obred ko prije podne ali bez Pange lingua i bez procesije. U oči Marijinih svetkovina i po subotama red litanija je isti, samo što svećenik u roheti obavi i ciborij ne izvadi.“[9]
Za svibanjske se pobožnosti ovako određuje:
„Izloženje sakramenta. Tantum ergo. Krunica. Litanije lauretanske. Spomeni se. Pjesma o Bl. Djevici. Genitori. Uloži se sakrament. Gdje okolnosti samo kraću pobožnost dopuštaju, izostane krunica.“[10]
Za pobožnost krunice u listopadu isti molitvenik određuje ovu strukturu:
„Svećenik Presveti Oltarski Sakramenat izloži po propisu. Iza Tantum ergo blagoslov daje, zatim izmoli lauretanske, krunicu i molitvu k svetom Josipu. Lauretanske litanije ne pjevaju se. Napokon Genitori i blagoslov po propisu.“[11]
2. Večernjice tijekom liturgijske godine
a) Svibanjske pobožnosti
Neki liturgičari smatraju da ishodište svibanjskih pobožnosti možemo naći u starim poganskim običajima vezanim uz ovaj mjesec. U Rimu su, još u republikansko vrijeme, bile poznate Ludi floreales (Cvjetne svečanosti) ili jednostavno Floreales. Poznate su također poganske, kasnije pučke svetkovine u Italiji, Njemačkoj, kao i u Srednjoj Europi vezane uz prvi dan svibnja, a koje su i danas prisutne.[12] Svečanost se sastoji u tome da se u šumi usiječe visoko stablo koje se, okićeno, postavi u selu. Prema njemačkom „Maibaum“ („svibanjsko stablo“) u nas se to stablo zvalo „majpan“. Evo jednog svjedočanstva iz 1846.:
„Svečanost je pervoga Svibnja poznata više ili manje cělomu narodu Slavjanskomu u obće, a Slavoncem napose, i imade, kao i drugi Slavjanski običaji, svoj početak s većom stranom u najdalnoj tmini skrivajućih se vrěmenah. (…) U oči pervog Svibnja t. j. stražnjeg Travnja po podne izlazi mladež muškog spola – u onih městih, u kojih još ova svečanost živi – u šumu i gaje te traži tako zvane Maje koje kući donesavši noćju prěd prozore svoje ljubovce ili prijateljice usade. (…) Noćju pervoga Svibnja po varoših i pazarištih – jer u selu malo gdě imadu – muzika po sokacih hodajuć, svira do světloga dana. (…) Česi i Slovaci na isti skoro način ovaj dan slave. (…) Ovaj običaj bez sumnje stoji u savezu sa staroslavjanskimi Rusalkami [vilama].“[13]
Uza sve ovo navedeno, ne možemo reći da svibanjske pobožnosti vuku podrijetlo od ovih poganskih i narodnih običaja. Naime, svibanjske pobožnosti su zabilježene prvi puta kod dominikanaca iz Fiesola tek 1668., kasnije i u Napulju i u Veroni, a sredinom 19. stoljeća ova je pobožnost svugdje raširena. Na koncu ove pobožnosti redovito je bio blagoslov s Presvetim.[14] Zabilježeno je da su svibanjske pobožnosti u đakovačkom sjemeništu počele slaviti od godine 1865.[15] a nakon toga i u pojedinim župama.[16]
b) Listopadske pobožnosti
Listopadske su pobožnosti vezane prvenstveno uz molitvu krunice, koja je svakako najznačajniji izraz marijanske pobožnosti još od 15. st. Uskoro su – poglavito zaslugom dominikanaca – nastale brojne kruničarske bratovštine. Molitva krunice se može smatrati pučkom službom časova. U časoslov su, naime, kao glavni dio, uvršteni psalmi, kojih ima ukupno 150 dok u isto vrijeme sva tri otajstva krunice (radosna, žalosna i slavna) imaju također 150 Zdravomarija. Po nekim redovničkim pravilima krunica je za redovnike mogla biti zamjena za molitvu časova, ako bi redovnik tijekom dana puno pješačio. Papa Leon XIII. je u nekoliko enciklika preporučivao molitvu krunice, pogotovo u mjesecu listopadu. Tako su se, koncem 19. st., uz svibanjske pobožnosti javile i one listopadske koje su imale strukturu kao i svibanjske i k tome su uključivale i molitvu krunice.[17]
c) Nedjeljne večernjice
Tijekom cijele godine nedjeljom poslije podne u našim su krajevima bila pobožnost zvana večernjica, kako smo to vidjeli iz onodobnih molitvenika. Struktura je bila ista kao i kod svibanjskih pobožnosti. Uzimale su se Litanije svih svetih, psalam 70. (69.) a nakon toga deset molitava za različite potrebe. Nakon toga je slijedilo izlaganje Presvetog s blagoslovom, a u nekim prigodama sve se zaključivalo himnom Tebe Boga hvalimo s pripadajućim molitvama.[18] Međutim, nedjeljom su se uzimale također i Lauretanske litanije ili pak one Srca Isusova, a sve se završavalo izlaganjem Presvetoga s blagoslovom.
Ove su večernjice zacijelo u ono vrijeme bilo veoma korisne. Nedjeljom poslije podne – koja je, naravno, bila neradni dan – puk je imao prigodu ponovno doći u crkvu i pomoliti se. Župnik je nakon te pobožnosti često imao pouku za djevojke i za mladiće, a bila je to, naravno, i prigoda da se ljudi zajedno nađu, te da mladež pred crkvom zaigra kolo. Tako su te večernjice imale i društveno značenje u selima gdje drugih društvenih događanja uglavnom nije bilo.[19]
d) Štovanje Srca Isusova na prvi petak u mjesecu
Pobožnost Srcu Isusovu seže u srednji vijek gdje su duhovni pisci (osobito sv. Bernard) širili pobožnost prema muci Isusovoj, razmatrajući osobito njegove rane, među kojima se isticala rana na boku, odnosno, probodeno srce.[20] Ta je pobožnost zabilježena osobito u samostanu Helfta u Saskoj početkom 14. st. i općenito u Njemačkoj u dominikanskim samostanima. U novootkrivenim zemljama ovu su pobožnost širili isusovci. Štovanje Srca Isusova ušlo u liturgiju tek u drugom dijelu 17. st. Biskup iz Rennes-a je 1670. dopustio svećeniku Ivanu Eudes-u da svake godine 31. kolovoza slavi misu u čast Srcu Isusovu, upotrebljavajući misne obrasce koje je bio sam sastavio. Nekoliko su godina kasnije (1675.) privatne objave Margarete Marije Alacoque pridonijela širenju ovog kulta. Papa Klement XIII. je 1765. dopustio poljskim biskupima i rimskoj nadbratovštini Presvetoga Srca Isusova da slave ovaj blagdan.[21] Blagdan se širio bez nekog posebnog reda. Tako npr. od 1672. do 1840. u Francuskoj ima preko 30 dana kada se slavio ovaj blagdan. Od 1765. do 1970. Rim je odobrio samo četiri mise u čast Srcu Isusovu: Miserabitur, odobrena za Poljsku i Portugal (1765): Egredimini, za Veneciju, Austriju i Španjolsku (1778.); Cogitationes i Sciens Iesu (Euharistijsko Srce Isusovo) 1921. Ova je misa dokinuta 1960. Pio IX. je uveo ovaj blagdan u kalendar Latinske Crkve 1856. i odredio da se slavi trećega petka iza Duhova.[22] Prema privatnoj objavi Margareti Mariji Alacoque, onima koji se na čast Srca Isusova budu pričestili na prvi petak kroz devet mjeseci uzastopce, Isus obećava da neće umrijeti u nemilosti niti bez sakramenata.[23]
Večernjice na čast Srca Isusova na prvi petak u mjesecu ustalile su se u nas sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a u đakovačkom sjemeništu zabilježene su koncem 19. st.[24] Poslije Litanija Srca Isusova s pripadajućim responzorijem i molitvama slijedilo bi izlaganje Presvetog i blagoslov s Presvetim.
e) Euharistijski blagoslov
Uz spomenute večernjice redovito je bio i euharistijski blagoslov. Spomenimo ukratko u kojim se povijesnim okolnostima razvila pobožnost prema Presvetom sakramentu. U početcima je bilo posve razumljivo da se svi sudionici euharistijskog slavlja i pričeste. Međutim, već su se oko 10. st. vjernici sve rjeđe pričešćivali i sa sve većim strahopoštovanjem pristupali euharistiji – naglašavajući svoju nedostojnost – tako da se umjesto blagovanja sve više slavila Kristova prisutnost u euharistiji. Pričešćivanje je postalo do te mjere rijetko, da je IV. Lateranski sabor (1215.) morao narediti da se svi vjernici barem jedanput godišnje (tj. o Uskrsu) pričeste. Tako je vrhunac euharistijske pobožnosti bilo motrenje hostije i klanjanje. U tome je kontekstu u 13. stoljeću nastala svetkovina Tijelova.[25] Izlaganje Presvetog sakramenta i blagoslov s Presvetim vuče podrijetlo upravo od Tijelova. To se uskoro počelo činiti svakog četvrtka, uskoro nedjeljom poslije podne (jer je nedjelja neradni dan) da bi se zatim marijanske pobožnosti odnosno večernjice redovito zaključivale kratkim izlaganjem Presvetog sakramenta i blagoslovom s Presvetim.[26]
3. Struktura večernjica
Donosimo ovdje strukturu marijanske pobožnosti (svibanjske i listopadske) prema ĐO 1933 pod naslovom „Litanije i večernje,[27] s time da je slična bila struktura i nedjeljnih večernjica kao i večernjica na Prvi petak u mjesecu. Prema ovom obredniku pobožnost je započinjala Lauretanskim litanijama. Međutim, u praksi je uvijek na početku je bila neka marijanska pjesma, a u listopadu nakon toga i Gospina krunica a zatim spomenute Lauretanske litanije koje su se redovito pjevale.
Poslije litanija molila se drevna molitva:
„Pod zaštitu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice, naših molba ne prezri u potrebama našim, nego nas od sviju pogibelji oslobodi, Djevice slavna i blagoslovljena! Gospojo naša, odvjetnice naša, pomoćnice naša! Sa svojim sinom nas pomiri, svome Sinu nas preporuči, svome Sinu nas prikaži.“[28]
Ova molitva, poznata još u 3. stoljeću, zabilježen je u spisima Grgura Velikog.[29] Nalazila se također u Officium parvum za Povečerje spomena Blažene Djevice Marije u subotu kao antifona za hvalospjev Sad otpuštaš.[30] Nalazimo je i u važećem Časoslovu. Moli se na završetku Povečerja.[31]
Nakon responzorija slijedi molitva:
„Milost svoju, molimo te, Gospodine, ulij u duše naše, da mi, koji smo po anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, sina Tvoga, po muci Njegovoj i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo.“[32]
Slijedi molitva svetom Josipu:
„Molimo te, Gospodine, da nam bude na pomoć zasluge zaručnika presvete Majke Tvoje, da zadobijemo njegovim zagovorom, što svojom slaboćom postići ne možemo.“[33]
Od došašća do Božića i na Svijećnicu uzima se himan Spasitelja Majko slavna[34] koji se zaključuje ovom molitvom:
„Milost svoju, molimo te, Gospodine i k tome još molitva: Bože koji si po plodnom djevičanstvu blažene Marije darovao ljudskome rodu dobra vječnoga spasenja, podaj, molimo Te, da osjetimo zagovor one, po kojoj smo zavrijedili primiti početnika života, Gospodina našega Isusa Krista, Sina tvoga.“[35]
Od Svijećnice do Uskrsa uzima se himan Zdravo, Kraljice nebeska[36] koja se zaključuje molitvom:
„Udijeli, milostivi Bože, jakost slabosti našoj, da mi, koji svete Bogorodice spomen slavimo, pomoću njezina odvjetovanja iz svojih nepravda uskrsnemo.“[37]
U uskrsno vrijeme nakon responzorija Kraljice neba, raduj se, aleluja[38] slijedi molitva:
„Bože koji si se dostojao razveseliti svijet uskrsnućem Gospodina našega Isusa Krista, daj, molimo te, da po njegovoj Majci Djevici Mariji postignemo radost vječnoga života.“[39]
Od Presvetog Trojstva do Došašća moli se himan sa zaključnom molitvom:
„Zdravo kraljice, majko milosrđa, živote slasti i ufanje naše, zdravo! K Tebi vapijemo prognani sinovi Evini. K Tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini. Svrni dakle, Odvjetnice naša, one svoje milostive oči na nas, te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje. O blaga, o mila o slatka Djevice Marijo!“[40]
„Svemogući Bože koji si sudjelovanjem Duha Svetoga pripravio tijelo i dušu slave Djevice Majke Marije, da bude dostojno prebivalište Sinu tvojemu: daj, da nas ona, koje se s radošću spominjemo, milostivim zagovorom izbavi od sadašnjih zala i od vječne smrti.“[41]
Ako se ne daje blagoslov sa Presvetim Sakramentom, puk pjeva Svet, Svet, Svet. Nakon toga svećenik podijeli blagoslov sa ručnim križem i tako večernju dovrši.
Ako se pak daje blagoslov s Presvetim, svećenik otvori svetohraništem poklekne, privuče ciborij k vratima svetohraništa, okadi i zapjeva:
„O tolika tajna to je, ponizno je poštujmo. Stari zavjet prestao je, novo Janje blagujmo. Što od oka sakrito je tvrdom vjerom vjerujmo. Bogu Ocu, Bogu Sinu čast i dika od svih nas, Boga Duha veličinu uzdižimo u sav glas. Veličanstvu trojedinu neka svijet se klanja vas.“[42]
Nakon responzorija slijedi molitva:
„Bože koji si nam u divnom sakramentu ostavio uspomenu muke svoje, podaj nam, molimo te, tako častiti sveta otajstva tijela i krvi tvoje, da vazda osjećamo u sebi plod otkupljenja tvojega.“[43]
Dok svećenik sprema Presveto u svetohranište pjevaju se Pohvale imenu Božjemu Blagoslovljen budi Bog ili: Ne ostavi nas nigdar.[44] Na koncu se pjeva marijanska pjesma.
U mjesecu listopadu se na početku molila krunica, zatim, kao i u svibnju, Lauretanske litanije s responzorijem i molitvom, a umjesto one kraće molitve svetom Josipu, molila se ova dulja:
„K tebi se, o sveti Josipe, utječemo u svojoj nevolji. (Pošto smo tvoju presvetu zaručnicu za pomoć zamolili, molimo pouzdano i za tvoju pomoć)[45] Za ljubav koja te je sa neoskvrnjenom Djevicom i Bogorodicom vezala: i za očinsku ljubav kojom si Dijete Isusa grlio: smjerno te molimo, da baštinu, koju je Isus Krist svojom krvlju otkupio, milostivo pogledaš, te našoj nevolji svojom moći u pomoć pritečeš. O brižni čuvaru božanske obitelji, brani odabrano potomstvo Isusa Krista. Ne daj, predragi oče, da nas okuže zabluda i pokvarenost. Budi nam s neba milostivo u pomoći, o naš jaki zaštitniče u borbi sa vlašću tmine. Pa kao što si nekad Dijete Isusa iz najveće pogibli života izbavio, tako i sada brani svetu Crkvu Božju od svih zasjeda neprijateljskih, te nas svakog pojedinoga trajno uzmi pod svoje okrilje da uzmognemo po tvojem izgledu i tvojom pomoću sveto živjeti, blaženo preminuti i u nebu vječno blaženstvo zadobiti.“
Nakon tih molitava slijedilo bi izlaganje Presvetog s blagoslovom.
Na prvi petak, a ponekad i nedjeljama molile su se litanije Srca Isusova s pripadajućim molitvama:
„Svemogući vječni Bože, pogledaj na Srce preljubeznoga Sina svojega i na hvale i zadovoljštine, koje u ime grešnika tebi prikazuje, i njima, koji milosrđe tvoje mole, ti oproštenje udijeli umilostivljen, u ime istoga Sina svojega Isusa Krista, koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova.“[46]
Nakon tih molitava svećenik bi izložio Presveto. Slijedila bi zatim Posveta Presvetom Srcu Kralju naroda Leona XIII. koja se po odredbi Pija XI. molila pred izloženim Presvetim. Svećenik bi molio dio po dio, a puk bi ponavljao:
„Isuse preslatki, – Otkupitelju ljudskoga roda, – pogledaj na nas – pred oltarom tvojim, – i preponizno prostrte. – Tvoji smo, – tvoji hoćemo da budemo; – a da mognemo s Tobom – što čvršće biti sjedinjeni, – evo se danas – svaki od nas – drage volje posvećuje – Presvetom Srcu Tvojemu. – Tebe, istina, mnogi – nijesu nikada spoznali; – Tebe su – prezrevši zapovijedi Tvoje, – mnogi odbacili. – Smiluj se na jedne i druge, – predobrostivi Isuse, – i sve ih pritegni – svetome srcu svojemu. – Kralj budi, Gospodine, – ne samo vjernima, – koji se nijesu ni u jedno vrijeme – odmetnuli od tebe, – nego i rasipnim sinovima, – koji su te ostavili: – učini – da se ovi – u kuću očinsku brzo povrate, – da od bijede i glad e poginu. – Kralj budi onima – koje ili kriva mnijenja zavaravaju, – ili nesloga rastavlja, – i pozovi ih natrag – k luci istine – i k jedinstvu vjere, – da uskoro bude – jedno stado i jedan pastir. – Kralj budi svim onima, – koji se još u tami krivoboštva ili islama nalaze, – i ne krati se privesti ih u svijetlo kraljevstvo Tvoje. – Svrni napokon milosrdne oči svoje na potomke onoga naroda, – koji je tako dugo bio narod izabrani; – a Krv nekoć od njih izazvana, – neka sad i na njih sađe – kao otkupnina i vrelo života. – Udijeli, Gospodine, – Crkvi svojoj – sigurnu i potpunu slobodu:- udijeli svim narodima – mir i red: – učini, da s obadva stožera zemlje – jedan odliježe glas: – Budi hvala Božanskomu Srcu, – po kojem nam je stečeno spasenje: njemu slava i čast – u vijeke.“[47]
Zaključak
U vremenu kada je službena liturgija bila samo na latinskom, bile su veoma korisne spomenute pobožnosti koje su kasnije uvrštene u vlastiti obrednik Đakovačke biskupije a u čemu je puk radosno i u velikom broju sudjelovao. Danas je bogoslužje na narodnom jeziku. Preko tjedna su mise redovito navečer, tako da pobožnosti u ovom obliku nisu više primjerene. Od svega toga danas se u mnogim se crkvama prije mise redovito moli krunica, a zatim se u svibnju i listopadu redovito mole Lauretanske litanije i u lipnju Litanije srca Isusova. Međutim, osim danas uobičajenih pobožnosti u crkvama, što od drevnih veoma posjećenih večernjica može poslužiti kao nadahnuće za današnje bogoslužje?
Kao prvo, izlaganje Presvetog sakramenta s klanjanjem i završnim blagoslovom (redovito četvrtkom nakon svete mise) i danas je prisutno u mnogim župama, jednako kao i godišnje klanjanje. Važno je to zadržati.
Drugo, osim svakodnevne mise bilo bi i korisno i hvalevrijedno slaviti s pukom bogoslužje časova, to jest Jutarnju ili Večernju, jer, kako reče jedan duhovni pisac, zidovi naših crkava upravo žude za recitiranjem i pjevanjem psalama. To je na poseban način primjereno svetištima i samostanskim crkvama, gdje bi uz redovite mise, prigodu za ispovijed te različite pobožnosti, bilo osobito prikladno slaviti neke dijelove službe časova. Bogoslužje časova jest disanje Crkve, ona je predokus one nebeske liturgije u kojoj ne prestaje vječna hvala Ocu, Sinu i Duhu Svetome u zajedništvu sa svima svetima. Jednako tako se i euharistijsko klanjanje kao i služba časova može zgodno slaviti s pojedinim skupinama vjernika ili s članovima nekih duhovnih pokreta.
U tome smislu ovo drevno iskustvo „večernjica“ može nam biti nadahnuće i poticaj da svoje župske zajednice osim pobožnostima – kao što je molitva krunice i križni put – hranimo također krepkom hranom raznolikog bogoslužja: mise, euharistijskog klanjanja i službe časova.
[1] Ove su se pobožnosti nazivale večernjicama, iako su bile uvijek poslije podne između 15 i 17 sati, ovisno o godišnjem dobu.
[2] Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetoga G. N. pape Pija IX., udešen prema Zakoniku kanonskoga prava, po tipskom izdanju rimskom, Zagreb, 1929. (= RO 1929), 354-362.
[3] Usp. Rituale Rituale Strigoniense, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus…, Ostrogon, 1907., *71-73*.78*-80*.
[4] Zvonimir Marković, profesor na tadašnjoj Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu godine 1931. izvješćuje da je u pripravi Liturgijski priručnik u kojem će uz ostalo biti: obred večernjice, večernjica Srca Isusova, Tebe Boga hvalimo, itd. Isti je profesor očito i priredio ĐO 1933. Usp. Glasnik biskupije Bosanske i Srijemske (= GBBS) 59(1931)8, 70.
[5] Usp. Priručni obrednik. Dodatak rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Đakovo, 1933. (= ĐO 1933), 92-105.110-124.
[6] Na primjer, župnik Martin Dakić je u Vođincima šezdesetih godina prošloga stoljeća nakon listopadske pobožnosti prikazivao u nastavcima dia-film o misijama.
[7] Vienac bogoljubnih pjesama koje se nedjeljom i prigodom različitih svetkovina pod s. misom i o drugih bogoljubnostih pjevati običavaju iz različitih duhovnih knjiga po o. Marijanu Jajiću sabran i složen, ter s dopuštenje starešina sada već dvadeseti put i mnogostrano izpravljena na svjetlost izdan, umnožen još s dodatkom učitelja Vjekoslava Grginčevića o župnika Ilije Okrugića, Budimpešta, 1904. Ponovljeno izdanje (istovjetno) je iz 1907. (= Vienac 1907), 345-348.
[8] Isto, 349-351.
[9] Molitvenik javnih pobožnosti za pečuhsku biskupiju, Pečuh, 1913., 65.
[10] Isto, 81.
[11] Isto, 99.
[12] Ponegdje je to bilo pokršćanjeno, pa se slavilo o Duhovima.
[13] L. ILIĆ, Narodni slavonski običaji, Zagreb, 1846, 130-132
[14] Usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica. II. L’anno liturgico. Il breviario, Milano, 1969. (fototipsko izdanje 2005.), 366-367.
[15] Usp. M. PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Đakovu 1806.-1906. Đakovo, 1911., 318. Isti je tekst prethodno objavljen u „Glasniku“: M. PAVIĆ, Duhovni život u aluminatu, Glasnik biskupije Bosanske i Sriemske 36(1908)5, 36-39, ovdje 37.
[16] Mnogobrojna su svjedočanstva u Glasniku o svibanjskim i listopadskim pobožnostima u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Navodimo samo neka starija: GBBS 27(1899)18, 156; 28(1900)10, 90; 29(1901)22, 196; 47(1919)2, 12; 50(1922)9, 69; 68(1940)8, 57; 68(1940)17, 135; 56(1928)19, 156.
[17] Usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica. II. L’anno liturgico. Il breviario, Milano, 1969. (fototipsko izdanje 2005.), 366-367.
[18] Usp. ĐO 1933, 112-124.
[19] Svjedočanstva o nedjeljnim i blagdanskim večernjicama nalazimo u starim brojevima Glasnika. Usp. GBBS 9(1881)13, 138; 19(1891)5, 78; 25(1897) 13, 124; 52(1924)12, 93; 54(1926)1, 2; 59(1931)11, 94; 64(1936)2, 10; 67(1939)19, 147.
[20] Za povijest štovanja Srca Isusova i pobožnost prvih petaka usp. PIO XII. Haurietis Aquas in gaudio, enciklika od 15. svibnja 1956., u: Vjesnik Đakovačke biskupije, 85(1957.)1, 13-15; 2, 29-32; 3, 46-48; 4, 62-63; 5, 74-76; 6, 94-96; 7-8, 116-120; 9, 132-133, ovdje: 6, 94-96; 7-8, 116-120.
[21] Usp. A. ADAM, Uvod u katoličku liturgiju, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, Zadar, 1993., 312.
[22] Usp. P. JOUNEL, L’anno, u: G. MARTIRMORT, La Chiesa in preghiera, 4, La liturgia e il tempo, Queriniana, Brescia 1984, str. 51-178, ovdje str. 130.
[23] Usp. Isuse, ja se uzdam u Te, molitvenik za privatnu upotrebu, pr. Josip Sukner, Sion, Zagreb, 1976., 108.
[24] Usp. M. PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Đakovu 1806.-1906., Đakovo, 1911., 316. Isti je tekst prethodno objavljen u „Glasniku“: M. PAVIĆ, Duhovni život u aluminatu, Glasnik biskupije Bosanske i Sriemske 36(1908)5, 36-39, ovdje 36.
[25] Usp. Z. PAŽIN, Misal Pavla VI. i Misal Pija V. Novo i staro u bogoslužju Crkve, Đakovo 2021., 123.
[26] M. RIGHETTI, Storia liturgica. III. La Messa, Milano, 1969. (fototipsko izdanje 2005.), 613.
[27] Usp. ĐO 1933., 92-99.
[28] Rimski obrednik iz 1929. poslije Lauretanskih litanija donesi drugačije molitve. Usp. RO 1929, 360-361.
[29] Usp. PL 78, 799.
[30] Usp. Antiphonale sacrosanctae Romanae Ecclesiae pro diurnis horis, SS. D. N. Pii X. Pontificis Maximi iussu restitutum et editum, Romae, 1912., [91-92].
[31] Usp. Časoslov rimskog obreda, 4, Zagreb, 1985., 936.
[32] Latinski: „Gratiam tuam, quaesumus, Domine, mentibus nostris infunde: ut qui, Angelo nuntiante, Christi Filii tui incarnationem cognovimus; per passionem eius et crucem, ad resurrectionis gloriam perducamur“. Ova se molitva nalazi u prethodnom misalu kao zborna molitva mise Navještenja Blažene Djevice Marije na dan 25. ožujka, a u važećem misalu je to zborna molitva 4. nedjelje došašća kao i Spomendana Blažene djevice Marije od Krunice na dan 7. listopada. Ova se molitva i danas moli u sklopu molitve Anđeo Gospodnji.
[33] Molitva je preuzeta iz tadašnjeg Časoslova: „Sanctissimae Genitricis tuae Sponsi, quaesumus, Domine meritis adiuvemur: ut quod possibilitas nostra non obtinet, eius nobis intercessione donetur.“ Navodimo kasnije izdanje: Breviarium Romanum. Pars verna, Rim, 1945., 782.
[34] Ovaj je himan preuzet iz: Vienac 1907, 156. Usp. također kasnije izdanje: Vijenac molitava i bogoljubnih pjesama za hrvatski katolički put Biskupije Bosanske i Srijemske, Osijek, 1925. (= Vijenac 1925), 107. Izvor ove molitve nalazi se u: S. GRDENIĆ, Vrata nebeska. Molitven aknjiga iz različitih knjigah u jedno sastavljena…, Pečuh 1904. (prvo je izdanje iz 1837.).
[35] Latinski: „Deus, qui salutis aeternae, beatae Mariae virginitate foecunda, humano generi praemia praestitisti: tribue, quaesumus; ut ipsam pro nobis intercedere sentiamus, per quam meruimus auctorem vitae suscipere, Dominum nostrum Iesum Christum Filium tuum.“ To je u prethodnom misalu bila zborna molitva 1. siječnja – Obrezanje Gospodinovo i Osmina Božića.
[36] Himan je preuzet iz prethodnog časoslova. Navodimo kasnije izdanje: Breviarium Romanum. Pars verna, Rim, 1945., 39. Hrvatski je prijevod preuzet iz Vienac 1907, 157, Vijenac 1925, 109.
[37] Latinski „Concede, misericors Deus, fragilitati nostrae praesidium: ut, qui immaculatae Conceptionis Genitricis unigeniti Filii tui festivitatem praevenimus; intercessionis eius auxilio a nostris iniquitatibus resurgamus.“ Molitva se nalazi u prethodnom misalu kao popričesna za dan 8. prosinca (Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije). U obredniku je ispušteno immaculatae Conceptionis.
[38] Himan je preuzet iz prethodnog časoslova. Navodimo kasnije izdanje: Breviarium Romanum. Pars verna, Rim, 1945., 40.
[39] Izvor: Rituale Romanum, Regensburg, 1925., 330-331, završetak Lauretanskih litanija u vazmenom vremenu: „Deus, qui per resurrectionem Filii tui, Domini nostri Jesu Christi, mundum laetificare dignatus es: praesta, quaesumus: ut per eius Genitricem Virginem Mariam, perpetuae capiamus gaudia vitae.“ Zanimljivo je da ovu molitvu, kao završetak molitve Kraljice neba, ne nalazimo u starijim rimskim liturgijskim vrelima, nego samo u ovom izdanju Rimskog obrednika.
[40] Latinski: „Salve, Regina, mater misericordiae; vita, dulcedo et spes nostra, salve. Ad te clamamus exules filii Hevae. Ad te suspriamus gementes et flentes in hac lacrymarum valle. Eia, ergo, advocata nostra, illos tuos misericordes occulos ad nos converte. Et Iesum, benedictum fructum ventris tui, nobis post hoc exsiluim ostende. O clemens, o pia, o dulcis virgo Maria!“ – Breviarum Romanum. Pars aestiva, Rim, 1945., 28. Himan se nalazi i u važećem Časoslovu: Časoslov rimskog obreda, 4, Zagreb, 1985., 936.
[41] Latinski: „Omnipotens sempiterne Deus, qui gloriosae Vriginis Matris Mariae corpus et animam, ut dignum Filii tui habitculumeffici mereretur, Spiritu Sancto cooperante, praeparasti: da, ut cuius commemoratione laetamur; eius pia intercessione, ab instantibus malis, et a morte perpetua liberemur.“ – Breviarum Romanum. Pars aestiva, Rim, 1945., 28.
[42] Ovo je u Đakovačkoj biskupiji vlastiti prepjev himna Tantum ergo odnosno Divnoj dakle.
[43] Latinski: „Deus, qui nobis sub sacramento mirabili passionis tuae memoriam reliquisti, tribue, quaesumus, ita nos Corporis et Sanguinis tui sacra mysteria venerari, ut redemptionis tuae fructum in nobis iugiter sentiamus.“ To je zborna molitva svetkovine Tijelova i u važećem i u prethodnom misalu.
[44] I jedna i druga pjesma nalazi se u našim starim kao i u sadašnjim pjesmaricama. Usp. npr. Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, Zagreb, 2003., 228.233.
[45] Ovo u zagradi se ispušta ako se nije molila krunica.
[46] Izvor: Rituale Romanum, Regensburg 1925., 328: „Omnipotens sempiterne Deus, respice in Cor dilectissimi filii tui, et in laudes et satisfactiones, quas in nomine peccatorum tibi persolvit, iisque misericordiam tuam petentibus tu veniam concede placatus.“
[47] Dio molitve koju smo ovdje stavili u kurziv a koji se odnosi na muslimane i Židove, svećenici su redovito ispuštali.
