Utorak, 17 svibnja

Iz riznice đakovačkih obrednika: Zakletva u obredu vjenčanja


U Rimskom obredniku iz 1614. pa sve do reforme Drugog vatikanskog sabora, obred vjenčanja bio je veoma jednostavan. Svećenik bi tražio od mladenaca da izraze svoju privolu, koju bi on zaključio riječima: „Ja vas združujem u ženidbu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, pri čemu bi im omotao ruke svojom štolom. Nakon toga bi blagoslovio (samo jedan) prsten koji zaručnik stavi zaručnici na prstenjak lijeve ruke. Na koncu bi slijedila završna molitva. Međutim, u našim je krajevima bila uobičajena zakletva mladenaca nakon izrečene privole. Ta zakletva se temelji na nekim odredbama Tridentskog sabora.


1. „Confessio tridentina“


Pavao IV. je 13. studenoga 1564. bulom „Iniunctum nobis“ napisao Ispovijest vjere[1] i odredio da je imaju položiti svi oni koji stupaju u neku značajnu crkvenu službu te oni koji imaju primiti sveti red. Ispovijest vjere završavala je zakletvom s rukom položenom na evanđelje: „Sic me Deus adiuvet et haec sancta Dei Evangelia“[2], to jest: „Tako mi pomogao Bog i ovo sveto Božje evanđelje“.[3] Tijekom povijesti riječi zakletve neznatno su se mijenjale, tako da danas glase: „Sic me Deus adiuvet et sancta Dei Evangelia, quae manibus meis tango.“ Tim riječima završavala je i pisana izjava prije suđakonskog, đakonskog i prezbiterskog ređenja, kako stoji i u jednom priručniku izdanom neposredno prije Drugog vatikanskog sabora.[4] Istu završnu zakletvu nalazimo i u kasnijim verzijama ispovijesti vjere i izjavâ,[5] prema odredbama Zakonika kanonskog prava.[6] Spomenimo i to da je i u Republici Hrvatskoj na snazi zakon prema kojem svečana prisega Predsjednika Republike, još od 1992. završava riječima: „Tako mi Bog pomogao“.[7]


2. Zakletva prigodom vjenčanja


Kao službena liturgijska knjiga Rimski se obrednik po prvi put pojavio tek poslije Tridentskog sabora, godine 1614.[8] Vlastiti su obrednici u ovome puno bogatiji. Ovdje ćemo kao značajnu posebnost prikazati zakletvu mladenaca. Nje nema u njemačkim obrednicima, npr. u Salcburškom, Bečkom ili onome iz Brixena.[9] Ovaj se obred pojavljuje po prvi put u mađarskim obrednicima.[10] Prvi je među njima Ostrogonski obrednik koji se pojavio 1625. (11 godina nakon Rimskog obrednika).[11] Spomenimo da je u to vrijeme cijela današnja Mađarska kao i cijela Slavonija bila pod Turcima, a tadašnja Ostrogonska nadbiskupija je pokrivala cijelu današnju Slovačku, koja je tada bila slobodna od Turaka. U spomenutom obredniku iz 1625. nakon završne molitve mladenci polože ruku na relikvije i polažu prisegu i to ponaosob zaručnik i zaručnica.[12] Zakletva je pisana četverojezično: latinski, mađarski, njemački i slovački. U prvim se obrednicima to čini u dijalogu: Svećenik: „Tako te Bog pomogao“; zaručnik/zaručnica. „Tako me Bog pomogao“, itd. Cijeli tekst glasi:

„Tako mi Bog pomogao – Blažena Djevica Marija – i svi sveci Božji – da ovu poštenu (nazočnu) osobu ljubim – i ljubeći za svoju pravu ženu (svojega pravoga muža) uzimam – po Božjoj naredbi – i običaju svete majke Crkve – i da ju (ga) neću ostaviti – do svoje ili njezine (njegove) smrti – u nijednoj potrebi – tako mi Bog pomogao“.

Identični tekst nalazimo u Vrhovčevu obredniku iz 1796. Zakletva se donosi peterojezično: latinski, hrvatski-kajkavski, hrvatski-štokavski, mađarski i njemački.[13] U Kaločkom se obrednikiu iz 1798. ista zakletva donosi na latinskom, mađarskom, njemačkom i hrvatskom ,[14] a u Strossmayerovom iz 1878. na hrvatskom i njemačkom. Mađarskoga nema, jer tada Baranja nije bila u sastavu Đakovačke biskupije.[15]

Priručni obrednik Đakovačke biskupije iz 1933. zakletvu je pojednostavio. Sada mladenci dok se zaklinju ne polažu više ruke na moći nego na križ. Nadalje, zaručnik i zatim zaručnica opetuju za svećenikom tekst zakletve u prvom licu jednine.

“Tako me Bog pomogao – Blažena Djevica Marija – i svi sveti Božji – da ovdje nazočnu N. (Mariju, nazočnog N. Ivana) – za svoju zakonitu ženu uzimam (za svoga zakonitog muža uzimam) – po Božjoj naredbi i po običaju svete Majke Crkve – i da ju (ga) nikada ostaviti neću – do svoje ili njezine (njegove) smrti. – Tako me Bog pomogao.”[16]

Nakon Sabora je u hrvatski Obrednik vjenčanja iz 1970. kao mogućnost stavljena prisega na križ (koje nema u tipskom izdanju) i to neposredno nakon privole, riječima: „Tako mi pomogao Bog, Blažena Djevica Marija i svi sveci Božji.“[17] Ovdje je zakletva vrlo prikladno stavljena odmah nakon privole, tako da je na neki način dopunjava i zaključuje.

Nažalost, u drugom izdanju Obreda vjenčanja iz 1997. zakletva je ispuštena, vjerojatno s obrazloženjem da je nema u tipskom izdanju.[18] Pa nikada je i nije bilo u rimskim tipskim izdanjima, a ipak je zakletva u obredu vjenčanja u ovim krajevima poznata još od 1625., dakle, još malo pa 400 godina! I to zanemariti! A u isto vrijeme nam se u obred vjenčanja uvode holivudski elementi, kao npr. vjenčana svijeća s tekstom skinutih s mrežnih stranica…

A što je s prethodnim napomenama koje potiču stvaranje posebnih obreda? S određenom rezignacijom uočavamo da je to uglavnom sudbina svih liturgijskih knjiga na hrvatskom jeziku koje su se pojavile nakon liturgijske obnove. Mi latinska tipska izdanja uglavnom prevodimo, a što se tiče prilagodbi, one su minimalne, iako ih sama tipska izdanja sugeriraju.

Na koncu recimo da se samo možemo nadati da će naš budući vlastiti obrednik s jedne strane vrednovati našu tradiciju ali u isto vrijeme i u ovaj obred unijeti i nešto novo, prema onom evanđeoskom da mudar gospodar iz svoje riznice na stol iznosi novo i staro (usp. Mt 13,52).


[1] Popularno nazvana „Confessio Tridentina“.

[2] H. DENZINGER, A. SCHÖNMETZER (ur.), Enchiridion symbolorum, definitionum et declarationum de rebus fidei et morum, Barcinone – Friburgi – Brisgoviae – Romae, 1976., 1870.

[3] H. DENZINGER, P. HÜNERMAN (ur.), Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., 1870.

[4] Usp. Manuale clericorum, Đakovo, 1959., 131. Kao izvor ove zakletve navodi se Instrukcija Kongregacije sakramenata od 27. prsosinca 1931. u: AAS 23 (1931) 127. Priručnik je izdan ciklostilski, a prijevod je ovoga djela: Specimen examnis ordinandorum. Editio quinta post codicem I. C. novissimis Apostolicae Sedis actis conformata, Edizioni liturgiche, Roma, 1957. Zadivljujuće je kako su đakovački bogoslovi u onim teškim vremenima uspjeli (za internu upotrebu) prirediti i izdati ovo značajno djelo i to samo dvije godine nakon originala. Ta se odredba i danas obdržava: kandidati za đakonat polažu ispovijest vjere i zakletva vjernosti, kako se to vidi i iz rukopisa koje sam dobio iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, te Subotičke i Varaždinske biskupije.

[5] Usp. AAS 81 (1989), 104-106; AAS 90 (1998), 542-551.

[6] Prema 833. kanonu važećeg Zakonika kanonskoga prava obavezni su položiti ispovijest vjere, po obrascu koji je odobrila Apostolska Stolica: svi koji sudjeluju na općem ili krajevnom saboru, kao i svi ostali prije nego što uđu u neku crkvenu službu: kardinali, biskupi, dijecezanski upravitelji, generalni vikari, biskupski i sudski vikari, župnici, đakoni, rektori i nastavnici crkvenoga učilišta te poglavari redovničkih zajednica. Jednako stoji i u Zakoniku iz 1917. (kan 1406). Na koncu ispovijesti uvijek stoji spomenuta formula: „Sic me Deus adiuvet et sancta Dei Evangelia, quae manibus meis tango.“ Istim riječima zaključuju svoju prisegu i kardinali prigodom izbora pape, Usp. PAVAO VI., Apostolska konstitucija „Romano Pontifici eligendo“ od 1. listopada 1975. u: AAS 67 (1975) br. 11, 609-645.

[7] Usp. Zakon o izboru Predsjednika Republike Hrvatske, u: Narodne novine 128/2014. br. 2432.

[8] U Rimskom se obredniku taj obred zadržao do konca, tako da ga identičnog nalazimo u hrvatskom izdanju iz 1929.

[9] Rituale Salisburgense, ad usum Romanum accomodatum, Salzsburg, 1740.; Ritale Viennense, ad usum romanum accomodatum, Beč, 1774.; Manuale sacrum ad usum sacerdotum Dioecesis Brixiensis, Brixen, 1827. (prema izdanju iz 1811.).

[10] Zanimljivo je da je kod blagoslova kuća o Bogojavljenju obratno: nalazimo ga u njemačkim obrednicima, a u mađarskim ga nema. Naši su stari obrednici preuzeli i jedno i drugo.

[11] Rituale Rituale Strigoniense, seu formula agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiæ publicis functionibus, Posonii 1625., 156-158.

[12] U rubrici se naglašava da je to poseban običaj za naše krajeve „Postremo, pro more in hac Patria usitato, dexteris ipsorum super sanctis reliquiis collocatis, faciat sacerdos eos singillatum jurare: ipso, in proferendo verba Juramenti in secunda praeunte, illis vero, in prima persona subsequentibus. Et primo quidem Sponsum, deinde Sponsam.“ U Stosssmayerovom obredniku ovaj se tekst ovako prevodi: „Zatim svećenik po običaju u ovoj zemlji primljenu, položi na sv. moći desnice njihove, pusti ih pojedince zakleti se. On u drugoj osobi zakletvu govori, a oni u prvoj odgovaraju. Najprije zaručnik pa onda zaručnica.“

[13] Rituale Romano-Zagrabiense seu formula agendeorum in administratione sacramentorum caeteris Ecclesiae publicis functionibus rite obeundis observanda, ac in usum Zagrabiensis diaecesis accomodata, et utilibus additamentis aucta, M. Vrhovac (ur.), Zagrabiae, 1796., 176-188.

[14] Usp. Rituale Romano-Colocense, seu Formula agendorum in administatione sacramentorum et caeteris Ecclesiae publicis fonctionibus rite obeundis observanada ac in usum colocensis, et comprovintialium dioecesum accomodata, Budae, Typis regiae Universitatis pestiensis, 1798., 226-227.

[15] Usp. Obrednik biskupije Bosansko-Djakovačke i Sriemske izdan po naredbi preuzvišenoga i prečastnoga Gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa Bosansko-djakovačkoga i Sriemskoga itd., Tisak dioničke tiskare, Zagreb, 1878., 125-126.

[16] Priručni obrednik, dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Tisak biskupijske tiskare, Đakovo, 1933., 29.

[17] Usp. Rimski obrednik obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora II. vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Red vjenčanja. Nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i odobrenjem sv. Kongregacije za bogoštovlje izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970., 15.

[18] Usp. Rimski obrednik obnovljen odlukom svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla Šestoga, a proglašen vlašću pape Ivana Pavla Drugoga. Red slavlja ženidbe. Drugo tipsko izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997.