Četvrtak, 7 srpnja

Izbor misnih obrazaca

1


Pripovijeda se da je u davnim predkoncilskim vremenima jedan čovjek u župi vjerno i pobožno vršio službu zvonara kroz četrdeset godina. Dogodilo se da je taj zvonar umro na Veliki četvrtak, a sprovod mu je bio na Veliki petak. I, koliko god paradoksalno zvučalo, na tome sprovodu nisu zvonila zvona. A tolikima je on bio zvonio za sprovod! Međutim, u onim je vremenima to bilo posve razumljivo i nitko se zbog toga nije žalio biskupu. Jednostavno, ljudi su poštovali pravila i liturgijske propise. U tim je vremenima bilo gotovo sve točno određeno i propisano i malo se toga ostavljalo svećeniku na izbor. Danas izgleda da je u liturgiji dosta toga ostavljeno svećeniku na izbor, odnosno, da u nekim slučajevima baš i nema točnih propisa, što baš nije točno. Naime, pogreške i lutanja u liturgiji redovito su plod nepoznavanja ili pak nepoštivanja jasnih liturgijskih odredaba. Tako se događa da neki svećenik ima neku dvojbu,  a stvar bi po sebi trebala biti jasna. Evo nekih nejasnoća kojih zapravo ne bi trebalo biti.

Za prvu nejasnoću potreban je kratki povijesni uvod.

Mlađi naraštaji možda neće razumjeti značenje nekih odredaba Drugog vatikanskog sabora o obnovi liturgije. Tako  SC 50 veli: „Neka obredi budu jednostavniji, uz vjerno očuvanje njihove biti; neka se ispusti ono što se tijekom vremena podvostručilo ili manje korisno dodalo…“ Što se to u starom misalu „podvostručavalo“? Eve jednog primjera. U općim napomenama stajalo je kako je u određenim slučajevima u misi uz redovne molitve moguće ubaciti još po jednu ili po dvije  druge molitve.  Najpoznatiji je primjer božićna misa zornica. Nakon božićne zborne, darovne i popričesne molitve slijedile su molitve za spomen svete Anastazije, čiji je spomen po ondašnjem kalendaru bio upravo na Božić. Ili, na dan 6. kolovoza uzimale su se molitve o Preobraženju zajedno s molitvama o spomenu sv. Siksta II. Tadašnji je misal bio prepun takvih primjera.

U današnjem misalu nema takvih mogućnosti. U Misalu i časoslovu stoji tablica liturgijskih slavlja i jasno je određeno koja slavlja imaju prednost, u kojem su slučaju neka slavlja zapriječena, a u kojim se zapriječene svetkovine (ali ne i blagdani!) prenose na prvi slobodan dan. Ni u kojem se slučaju i istom misnom slavlju ne smiju miješati ili duplirati čitanja ili molitve. Izuzetak čine misna čitanja o spomendanu svetaca. Opća uredba Rimskog misala u broju 357 predlaže da se na spomendane svetaca – ako nisu baš naznačena vlastita čitanja – obično uzimaju svagdanja čitanja, da se ne izgubi ona „lectio continua“. U tome su slučaju, dakle, molitve od sveca, a čitanja od svagdana. U svim drugim slučajevima uzima se misa (ili služba časova) koja je propisana i to tako da prednost ima ono slavlje koje je po stupnju više, a ono što je po stupnju niže valja ispustiti. Nema miješanja dvaju slavlja. To pravilo nitko ne bi smio samovoljno kršiti.

I sada dolazi nejasnoća. Crkveni je god u jednoj župi – recimo da je to sveti Rok – a dogodi se da padne baš nedjeljom. Stvar je jasna. U župi gdje je to titular crkve, slavi se misa o svetome Roku, jer je to za tu župu i crkvu svetkovina, a svi se nedjeljni obrasci ispuštaju. To jasno piše u Općoj uredbi Misala i časoslova pod naslovom „Stupnjevi liturgijskih slavlja“: vlastita svetkovina glavnog zaštitnika mjesta ili titula pojedine crkve imaju prednost pred nedjeljama „kroz godinu“. Međutim, što učiniti kada se ta misa prenosi preko televizije (ah, ti mediji!), a prijenos je za cijelu zemlju? Baš ništa. U župi toj-i-toj slavi se misa u čast svetoga Roka, a ako baš televizija hoće prenositi misu upravo iz te crkve, onda će pobožni gledatelji gledati upravo tu misu. Nema nikakvog smisla – a protiv je svih liturgijskih propisa! – „dodvoravati se“ gledateljima pa uzeti npr. molitve o svetom Roku, a čitanja od dotične nedjelje kroz godinu.

Evo i druge moguće nejasnoće. Može se dogoditi da obljetnica nečijeg ređenja ili zavjetovanja  pada baš na Uskrs. Što će učiniti? Uzeti zavjetnu misu o obljetnici ređenja, odnosno zavjetovanja? Nipošto, ma kakva okrugla ili zlatna obljetnica bila. U direktoriju je zgodno prikazana tablica u kojoj se jasno vidi kojega su dana dopuštene zavjetne i pokojničke mise. I toga se treba držati. Ili, češći slučaj: crkveni god, na primjer, sveti Josip, padne na korizmenu nedjelju. Tu isto ne bi trebalo biti dvojbe: korizmena nedjelja ima prednost, a svetkovina se prenosi na prvi slobodan dan. Naravno, ovdje može uskočiti stari pastoralni običaj da – prema propisima –„festum chori“, odnosno misa bude od korizmene nedjelje, a da te iste nedjelje bude i „festum fori“ to jest kirvajski ručak kod župnika.

Slične se nepravilnosti redovito javljaju i u spominjanju imena pokojnika u euharistijskoj molitvi. U rubrici jasno stoji da se obrazac u kojem se spominje ime pokojnika može uzeti u misama za pokojne. Dakle, samo u pokojničkim misama (u ljubičastoj boji) sa svim propisanim obrascima, a ne u svim ostalim misama. To je nepravilnost koja se jednostavno uvela i sada ju je teško dokinuti.

Mogli bismo nabrajati još takvih nepravilnosti. Rješenje je, međutim, jednostavno. Valja nam čitati liturgijske knjige i opće napomene tih knjiga. Za one kojima je to teško, često će biti dovoljno pogledati Direktorij.  I toga se treba držati. To nije onaj kruti rubricizam, nego izraz crkvenosti. Ne smijemo svojatati bogoslužje i krojiti ga prema svojim osjećajima. Valja imati na pameti: liturgijska slavlja koja predvodimo nisu naša vlastita, nego slavlja Crkve, baš kako Pavao veli: „Njoj (Crkvi) ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas“ (1 Kol 1,25).


Tekst je objavljen u VĐONSB-u.