Utorak, 2 ožujka

Izgubljeni poziv – razmišljanje uz 3. nedjelju kroz godinu (B)


Čitanja: Jon 3, 1-5.10; Ps 25, 4b-7bc.8-9; 1Kor 7, 29-31; Mk 1, 14-20


Kada razgovaramo o svojoj vjeri i opredjeljenju za Krista, često smo u napasti misliti kako smo se mi opredijelili za vjeru, kako smo se mi odlučili biti kršćanima. Uslijed toga postavimo se kao da smo mi izabrali njega, a ne on nas, čime sebi pripisujemo zasluge. Ponašamo se kao da je naša zasluga i naša inicijativa to što smo vjernici, a da je Gospodin tek onaj koji je prihvatio naš ustrajni hod i naše uporno nastojanje da dođemo do vjere. Uslijed krsne prakse krštavanja djece, po kojoj se krštenje dobije bez pravog hoda inicijacije i obraćenje, može se steći tako iskrivljen dojam o našoj ulozi u vjeri. Zato i imamo osjećaj da smo u tom procesu mi važniji od Gospodina, jer nismo imali prigodu verificirati kada se dogodio njegov poziv. Nemamo mogućnost provjeriti čime nas je on prethodio i koje nam je preduvjete postavio da bi nam dao krsnu milost i neizmjerne darove. Tako se izgubio osjećaj za Isusov primat i primat njegova djelovanja u našem životu.

U ranome kršćanstvu, naprotiv, jer su uglavnom odrasli pristupali krštenju, oni su osjećali poziv koji im Krist upravlja, te su se otvarali tom pozivu. Otvarajući se njegovoj riječi, prihvaćali su konkretnu pouku koju im je upućivao, te su prema njoj usklađivali svoj život. Ta pouka bila je riječ obraćenja, jer se svaki vjernik trebao obratiti od svojih grijeha i slabosti, kako bi uopće mogao primiti sakrament krštenja. Bez obraćenja života, bez prihvaćanja evanđeoskog ćudoređa nije se nikome moglo udijeliti krštenje. Dotični je doista trebao čuti Kristov glas koji ga je pozivao na vjeru, te se u ime toga poziva imao opredijeliti za krštenje. No bio je potpuno svjestan dinamike u kojoj su se odvile stvari. Krist i njegov poziv na obraćenje prethodili su cijelom tom postupku, a svaki je vjernik bio svjestan da treba biti zahvalan Kristu za obraćenje i spoznanje koje je primio u životu.

Danas se, naprotiv, događa da mi vjernici gubimo svijest o Kristovu pozivu, to jest svijest da nas je on s nekim svojim ciljem pozvao u vjeru. Uglavnom se ponašamo kao oni koji imaju svoj cilj i kojima nije neophodno obraćenje ni krepostan kršćanski život, jer doživljavaju vjeru samo kao ispunjenje nekih ljudskih potreba, pri čemu im Gospodin može biti od neke koristi. Doživimo se često u ulozi onih koji dozivaju Krista za svoje potrebe, umjesto da shvatimo da smo mi oni koji se odazivaju na njegov sveti poziv i glas. Stoga se može reći da živimo u vremenu kada su kršćani izgubili osjećaj da je biti kršćanin odaziv na Kristov poziv, a ne zov da Krist intervenira u našim ljudskim potrebama. A također se gubi iz vida da naš odaziv treba biti cjelovit, to jest pretpostavlja obraćenje i vjeru u evanđelje, kao dva sastavna elementa, nakon čega slijedi i samo krštenje.

Polazeći od ovoga razumijemo zašto je, kako nam opisuje sv. Marko u današnjem Evanđelju, Isus pozivao svoje slušatelje na obraćenje i na vjeru u evanđelje. Tako ih je pripremao da se raspolože punini dara vjere koji je kulminirao darom Duha Svetoga, pri čemu je opet on bio onaj koji za njih priprema taj dar i koji im ga daje. Upravo zato je Crkva kao zajednica bila prvotno zajednica pozvanih – ekklesia, čime se izražavala ova svijest da ih Krist poziva na novi život kako bi im dao obilje svoga božanskog dara. Isusu je bilo stalo da prime milost, a ne samo da obave određenu religioznu formalnost. A za primanje milosti bio je potreban njihov pristanak na Kristov poziv, što je pretpostavljalo i osobni trud oko pročišćavanja vlastitog života. Vjernici su trebali sebi priskrbiti milost time što će poslušati Kristov glas koji ih vodi prema obraćenju i prema shvaćanju otajstava vjere, kako bi potom, oprani krsnom vodom, mogli biti njemu do kraja pritjelovljeni.

I pred nama je danas ista zadaća. Potrebno je pronaći izgubljenu svijest o krsnoj dinamici, to jest izgubljenu svijest o primatu Kristova poziva u našem životu. Nakon toga ćemo s radošću osjetiti da nam je svojim pozivom iskazao veliko poštovanje i ljubav, jer nas nije htio ostaviti žrtvama neznanja i mraka, već nas je pozvao u svoje kraljevstvo. U svjetlu te spoznaje naš život poprima nove dimenzije pa ga živimo ne više u ljudskoj viziji, nego u viziji koju nam je ponudio sam Krist. A kad nas je pozvao, predvidio je i mi, nakon što se odazovemo, budemo ribari ljudi, kako to bijahu oni prvi učenici. Pronađimo stoga ovaj izgubljeni poziv, odazovimo se Isusu, obratimo se i vjerujmo evanđelju, sebi i drugima na veliku duhovnu radost i spasenje.