Između katoličke korektnosti i korektnog kršćanstva
Korektnost je koncept s više slojeva značenja koji se odnosi na različite norme društvenih odnosa među ljudima. Korektnost predviđa izbjegavanje vrijeđanja pojedinaca na osobnoj razini onda kad se pojedinci ne slažu s nama. Korektnost predviđa poštovanje pojedinačnih i skupnih mišljenja drugih i drukčijih kada ne dijelimo iste stavove. Korektnost predviđa pristojno ophođenje u društvenim odnosima kao što je recimo područje politike. Korektnost predviđa poštenje i uvažavanje u akademskim raspravama i razmjeni mišljenja. Korektnost je prisutna i u religoznom životu na način da predviđa poštivanje tuđih religioznih osjećaja, normi i rituala.
Područje u kojem također korektnost nastoji biti prisutna je područje onoga što se zove istinom i tu koncept korektnosti dolazi u dva oblika, jedan negativan, a drugi pozitivan. Pozitivan koncept korektnosti funkcionira kao oblik poštivanja i uvažavanja različitih istina i na taj način dopušta i podupire oblik društvenog shvaćanja istine koji se kolokvijalno naziva pluralizmom, gdje nijedna istina nema apsolutnu vrijednost osim unutar grupe koja ju shvaća kao istinu. Negativan aspekt korektnosti proizlazi iz pluralizma istina gdje se slijedom stvari nijedna istina ne može proglasiti apsolutnom, nego su sve jednake, odnosno sve su relativne. Iz ovog pozitivno-negativnog značenja korektnosti razvija se i dvostruki stav prema istini koji možemo opisati kao katoličku „korektnost“ i „korektno“ kršćanstvo.
Katolička „korektnost“ pristupa istini kao istini koja je objavljena i u svojoj naravi apsolutna. Katolička „korektnost“ razumije postojanje pluralizma mišljenja o toj istini. Ta mišljenja su često i međusobno suprotna i teško pomirljiva. Katolička „korektnost“ s druge strane ne dvoji u postojanje jedne istine pa je pluralizam jednako istinitih istina nepoznat katoličkoj „korektnosti“. Kao primjer možemo uzeti istinu vjere o Isusu kao Sinu Božjem. Katolička „korektnost“ prepoznaje da neće biti univerzalnog slaganja i prihvaćanja ovakvog oblika istine, ali neprihvaćanje pa čak i odbacivanje ne umanjuje prema katoličkoj „korektnosti“ ovu istinu.
Katolička „korektnost“ poznaje hijerarhiju istina na način da su neki manje ili više udaljeni od istine, ali ne poznaje pluralizam istina na način da su sve istine u sebi apsolutne bez oslanjanja na neku vječnu istinu. Odnosno, katolička „korektnost“ promatra pluralizam istina jednako apsolutnih kao nemogućnost. Prema katoličkoj „korektnosti“ naglasak se stavlja na jednu istinu i njezinu vječnost i neprolaznost, a ne na pluralizam jednako vječnih i jednako apsolutnih istina, jer ih ne može biti. Slijedom ovoga, katolička „korektnost“ se smatra diktatorskom i apsolutističkom. S gledišta pluralizma jednakih u sebe zatvorenih istina tako izgleda. Međutim, s gledišta same istine kao jedne, nepromjenjive i vječne, katolička „korektnost“ je koncept koji se odnosi na istinu, a ne na njihov nemogući pluralizam. Katolička „korektnost“ stoga izgleda kao protivnik pluralizma jer naglasak stavlja ne na korektnost kao temelj istine, nego na istinu kao temelj korektnosti.
„Korektno“ kršćanstvo naglasak stavlja na pluralizam međusobno jednakih istina. Iz tog razloga ono što u „korektnom“ kršćanstvu pretendira na mjesto jedne, vječne i nepromjenjive istine, nastoji se prilagoditi pluralizmu istina. Ako se vratimo istom primjeru istine vjere kako je Isus Sin Božji, „korektno“ kršćanstvo će ovaj izričaj formulirati na drukčiji način. Prvo će morati isključiti, radi prilagodbe pluralizmu istina, tvrdnju o tome da je Isus Sin Božji i prilagoditi ga zahtjevima pluralizma. Na taj način Isus postaje jedan od velikih učitelja, moralnih učitelja, velikih proroka, ali gubi svoju temeljnu oznaku Sin Božji. Jer je zahtjev pluralizma istina takav da Isus ne može pretendirati na to mjesto, s obzirom da ima i drugih koji tvrde isto, preostaje prilagodba Isusova božanstva samom pluralizmu istina.
Prilagodbom istine o Isusovu božanstvu pluralizmu istina zahtijevat će i prilagodbu drugih istina vjere pluralizmu istina. To bi značilo i prilagodbu i drugih tvrdnji poput, recimo, govora o Kristovu uskrsnuću. S obzirom da više nije riječ o Isusu kao Sinu Božjem, nego moralnom učitelju, i Njegovo uskrsnuće prestaje biti istina i postaje neki oblik opisivanja psiholoških događaja koje su iskusili sami apostoli. Idući dalje, i istina o Otkupljenju prestaje biti istina o Božjem planu povijesti spasenja i postaje jedan od religioznih mitova koji je jednako istinit kao i svi drugi religiozni mitovi o spasiteljima, uskrsnućima i otkupiteljima.
„Korektno“ kršćanstvo svoj temelj vidi prije svega u pluralizmu istina, gdje je naglasak na samom pluralizmu, dok sama istina prolazi kroz forme različitih prilagodbi sve dotle dok ne izgubi svoju istinitost, jednost, jedincatost, vječnost. Na taj način „korektno“ kršćanstvo ispunjava i pozitivni i negativni sadržaj koncepta korektnosti kroz pluralizam istina. Drugim riječima rečeno, sve su istine apsolutne i jednake i to treba uvažavati i poštivati do mjere apsoluta. „Korektno“ kršćanstvo smatra svetim pluralizam istina, katolička „korektnost“ smatra istinu svetom. „Korektno“ kršćanstvo istinu kao jednu smatra nemogućom, katolička „korektnost“ smatra pluralizam jednakih istina nemogućim.
Dilema između katoličke „korektnosti“ i „korektnog“ kršćanstva je dilema i prijepor oko pitanja koje je Pilat postavio Isusu: Što je istina? Katolička „korektnost“ svjesna nepopularnosti, prijezira i odbijanja, uzima kao odgovor Isusov odgovor kako je On Put Istina i Život.
„Korektno“ kršćanstvo s druge strane želeći poštivati pluralizam istina pilatovski pere ruke od tog prevažnog pitanja ostavljajući puno ugodniji i prihvatljiviji dojam pluralizma istina. Što je istina nije bezazleno pitanje na koje se ne bi trebalo odgovoriti zbog apsolutiziranja pluralizma i opsesije da se ostavi prijatan i ugodan dojam na „svijet“ pluralizma.
Tekst je objavljen u: Katolički tjednik, br. 23., 10. lipnja 2018., str. 16-17.
