Izrazi vjere i štovanja Boga
Uvod
Svaka religija ima neke svoje posebne načine kako se štuje Bog ili božanstvo. Naročito su u tom smislu važni obredi, tj. posebno svečani čini koji se vrše po točno propisanim pravilima, a s ciljem da se preko njih stupi u kontakt sa svetim, tj. onim što nadilazi čovjeka. S fenomenološke strane možemo cijeniti takva nastojanja drugih religija, ali smo pozvani razumjeti obred onako kako ga posreduje kršćanstvo, jer je ono jedina objavljena religija, ona u kojoj se utjelovio sam Božji Sin – Isus Krist. U tom smislu, obred je unutar kršćanstva način preko kojega se želi ući u zajedništvo s Presvetim Trojstvom, odnosno doživjeti otajstvenu Božju blizinu, koja se najviše izražava u čovjekovoj dubokoj zahvalnosti i skrušenosti pred Stvoriteljem i Otkupiteljem. Međutim, i tu valja imati u vidu kako nemaju svi kršćani jednake obrede, niti im prilaze s jednakom važnošću, pa su tako oni kod većine protestantskih denominacija vrlo siromašni, dok su u pravoslavlju još naglašeniji nego u katoličanstvu. Nas naravno zanima ljepota obreda onako kako ga posreduje Katolička Crkva.
Dijakonija, koinonija, kerigma, liturgija i martirija
Kada promatramo važnost obreda u Katoličkoj Crkvi, onda uočavamo da oni nisu izolirani od ostalih oblika izražavanja vjere i štovanja Boga, nego naprotiv bivaju dio jednog znatno šireg konteksta. Tako se unutar Katoličke Crkve često govori o pet različitih grana izražavanja vjere, a to su:
- dijakonija ili služenje
- koinonija ili zajedništvo
- kerigma ili crkveni navještaj
- liturgija ili bogoštvolje, te
- martirija ili crkveno svjedočenje.
Dijakonija podrazumijeva važnost kršćanske ljubavi u služenju, posebno prema onima koji se nalaze u nekom teškom stanju, kao što su npr. siromašni, bolesni, obespravljeni itd., a pri tome se nadahnjuje na Kristovim riječima: Što god učiniste jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili. Pri tome valja imati na pameti da se svi ljudi nalaze u nekakvoj potrebi – od materijalnih do duhovnih, pa se tako dijakonija odnosi na važnost prepoznavanja potreba svih ljudi, a posebno onih koji su nam najbliži.
Koinonija u sebi sažima važnost zajedništva, tj. svraća nam u pamet da smo Ekklesia, odnosno saziv ili zbor Božjeg naroda. Krist nam je rekao: Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ja sam s njima. Tako nam koinonija posvješćuje činjenicu da se trebamo zalagati za istinsko zajedništvo na svim razinama, od obitelji, preko Crkve do međunarodne zajednice. Naime, Bog je stvorio sve ljude, a svaki je čovjek stvoren na sliku Božju, pa smo svi pozvani prepoznavati takvo zajedništvo koje nas međusobno ujedinjuje. Zato smo dužni raditi na ostvarenju kraljevstva Božjega i pravoga bratoljublja.
Kerigma je vrlo povezana i s koinonijom i s dijakonijom, a riječ je o uzvišenosti kršćanske poruke spasenja, tj. o crkvenom navještaju koji svim ljudima nudi istinsku nadu ne samo u bolje sutra u ovozemaljskim okvirima, nego i nadu u vječni život. Zato je kerigma uprisutnjenje Evanđelja, donošenje Radosne vijesti otkupljenja po Kristovom vazmenom otajstvu svakom čovjeku.
Osim navedenih oblika izražavanja vjere, Katolička Crkva ističe i veliku važnost liturgije, a pri tome se vodi pravilom: Lex orandi, lex credendi, tj. Zakon moljenja je zakon vjerovanja ili jednostavnije rečeno: Kako molimo, tako vjerujemo. Drugim riječima, liturgija kao bogoštovlje Crkve želi i na unutrašnjem i na izvanjskom području izraziti dubinu naše vjere u Kristovo spasenjsko djelo i zahvaljivati Bogu na svemu. U tom je svjetlu obred važna sastavnica liturgije, a između svih obreda najsnažniju riječ ima Euharistija ili sveta Misa, na kojoj se uprisutnjuje sam Bog pod prilikama kruha i vina.
I konačno, peta sastavnica je martirija, koja na određeni način obuhvaća sve prethodno navedene i izražava njihovu važnost očuvanja i prenošenja ako treba i po cijenu života. Drugim riječima, martirija podrazumijeva spremnost na crkveno svjedočenje, odnosno na nasljedovanje Krista po svaku cijenu, bilo to zgodno ili nezgodno, pa tako i onda ako životne okolnosti postanu tako složene da se od nas traži da podnesemo mučeničku smrt za svoju vjeru.
Obredi, geste, simboli, sveto vrijeme, sveti prostor…
Imajući u vidu sve navedeno, još jednom valja naglasiti kako je obred jedan od načina izraza vjere i štovanja Boga, a koji želi svojom ljepotom i dubinom uprisutniti svu crkvenu stvarnost, i ono što vjerujemo i kako živimo. Kao takav obred podrazumijeva neke točne i svečane čine, koji se uvijek izvršavaju na isti način, a s ciljem da se na što dostojanstveniji i snažniji način razumije Božja ljubav, da se ona osjeti i da se na temelju toga spoznanja pobudi duboka zahvalnost. Na takav način uz obred su usko vezani pokreti, geste, simboli, molitve, žrtve, sveti prostor, sveto vrijeme itd. Sve nabrojano ima svoje veliko značenje unutar liturgijskog izričaja Katoličke Crkve.
Tako općenito u liturgijskim slavljima, a posebno unutar svete Mise možemo uočiti posebno držanje tijela, pa nekada sjedimo, nekada, stojimo, nekada klečimo, nekada se naklonimo, nekada hodamo itd. Sjedenje je znak potrebe sabranosti pa na svetoj Misi imamo taj stav tijela kada primjerice slušamo svetopisamska čitanja, osim Evanđelja. Pri tome se želi istaknuti važnost osluškivanja i takve udobnosti koja će nam omogućiti bolju pozornost na ono što nam Bog progovara. U drugim dijelovima svete Mise sjedenje obično označava vrijeme predaha i svojevrsnog fizičkog odmora, pa se tako uglavnom sjedi za vrijeme pjevanja pjesama ili u drugim dijelovima koji ne zahtijevaju toliku pozornost i naš angažman. Stajanje opet zahtijeva drukčiju i snažniju našu pozornost, pa tako stojimo kod svih onih dijelova u kojima smo izravnije uključeni. Također, redovito stojimo i kod čitanja Evanđelja, kako bismo na takav način iskazali posebno poštovanje prema Božjoj riječi koju nam govori Krist. U posebno važnim dijelovima koji traže našu skrušenost pred Kristovom žrtvom pozvani smo to izraziti klečanjem, a također u nekim drugim klanjanjem, saginjanjem glave, poklecanjem, udaranjem u prsa ili na neki drugi pobožan način. Također, nekad i hodom izražavamo svoju unutrašnju zahvalnost, pa tako hodamo na pričest, idući jedan iza drugoga i time pokazujemo hodočasnički smisao Crkve, a slično izražavamo i u različitim ophodima ili procesijama.
Važni su i različiti pokreti ili geste koje činimo, pa tako npr. kod ulaska u crkvu uronimo ruku u blagoslovljenu vodu i pokleknemo prema svetohraništu praveći znak križa, prisjećajući se tako svoga krštenja i milosti koje smo tada zadobili, a istovremeno se sa zahvalnošću klanjamo pred tajnom Božje prisutnosti u euharistijskom kruhu. Znak križa i zazivanje Oca, Sina i Duha Svetoga na samom početku svete Mise svraća nam u pamet važnost kako se trebamo predati Božjoj milosti i ljubavi, a npr. tri mala križića koja činimo kod navještaja Evanđelja – na čelu, usnama i prsima, pozivaju nas da s čistim mislima i čistim srcem slušamo Božju riječ i bivamo ju spremni čistim riječima naviještati drugima. Iako ne mora izvanjski znak uvijek odražavati i ono što se osjeća na unutarnjem području, ipak se načelno može reći da će svatko onaj tko se iskreno trudi pokazati i izvanjskim gestama svoju pobožnost, to doista snažnije i doživljavati. Tako je vjerojatnije da će pobožno sklopljene ruke, ako ih prati iskrena želja da se napreduje u duhovnosti, doista činiti osobu pobožnijom i svjesnijom Božje ljubavi, negoli ako se npr. one drže nonšalantno obješene uz tijelo ili na neki drugi način koji je prikladniji za svakodnevne, a ne svete čine.
U crkvi su vrlo važni i različiti simboli, kao što su npr. svijeće na oltaru (tri predstavljaju Presveto Trojstvo, a dvije Kristovo čovještvo i boštvo), uskrsna svijeća, koja predstavlja uskrsloga Krista, blagoslovljena voda, tamjan, križ itd. Također, važan je i sveti prostor – crkve, kapelice, groblja i sl., tako i unutrašnji sveti prostor sa svojim pomno raspoređenim elementima – oltar, ambon, svetohranište, krstionica, sedes, mjesta za ministrante, za pjevače, klupe za narod, kor itd. Jednako tako važno je i liturgijsko vrijeme sa svojim otajstvima koja posreduje, liturgijske knjige, liturgijsko posuđe, liturgijsko ruho itd. Sve je to usko povezano sa značenjem obreda i obred tek s razumijevanjem svih tih stvarnosti može biti ono što treba biti – način povezivanja s Bogom i uranjanje u milosnu ljubav Presvetoga Trojstva.
Još neki izrazi vjere i štovanja Boga
Da bismo toliku ljepotu i dubinu obreda mogli razumjeti, važno je poznavati i značenje nekih pojmova. Tako sveto (hebr. qadoš, grč. hagios, lat. sanctus) ponajprije svraća u pamet činjenicu da je jedini Bog svet, on je onaj koji je iznad nas, transcendentan. Sveto u ljudskom smislu označava sve ono što nije obično, svakodnevno ili profano, nego je izdvojeno iz svakodnevne uporabe i određeno za slavlje Boga.
Važnu ulogu ima i pojam hijerofanija (od grč. hieros – svet + faino – očitujem se), a odnosi se na objavu svetosti preko simbola i vidljivih znakova, pa bi dosljedno za nas katolike to značilo ponajprije doživljaj iznimne Božje blizine preko sakramenata, kao vidljivih znakova Božje milosti, a onda i preko drugih oblika iskazivanja vjere. Hijerofaniji nasuprot stoji pojam profano, tj. obično, svakodnevno.
I molitva je vrlo važan način štovanja Boga, a riječ je o svakodnevnom iskustvu Božje milosti kroz prisan razgovor s Bogom. Molitva nas po Duhu Svetom otvara Božjoj ljubavi i izgrađuje nam stav zahvalnosti Bogu na svemu, a posebno na daru otkupljenja. Ona tako stvara trajnu povezanost molitelja s Bogom i potiče ga na sve snažniju prisnost. Također, molitva potiče osobu i na dobra djela, pomaganje drugima i činjenje žrtava iz ljubavi.
U tom smislu postoje različiti izrazi štovanja Boga preko kojih produbljujemo svoj odnos i prema Bogu i prema Crkvi i prema drugim ljudima i prema svemu stvorenome i prema sebi, ali Crkva posebno svima stavlja pred oči ova tri: post, pokoru i molitvu. Postom i pokorom, tj. odricanjem i žrtvama usavršujemo se u krepostima i otvaramo se milosti Božjoj, a molitva nam u svemu tome pomaže.
Zaključak
Najvažniji način štovanja Boga je sveta Misa, jer je ona vrhunac i izvorište ukupnog poslanja Crkve. Iz nje, naime, Crkva crpi svoju snagu i svoju ljepotu, odnosno u njoj je sabrana srž postojanja Crkve. Obično se voli slikovito reći da u svetoj Misi postoje dva stola s kojih se hranimo: stol Božje riječi i euharistijski stol. Sa stola Božje riječi hranimo se Božjom riječju zapisanom u Svetom pismu i svečano naviještenom pred zajednicom vjernika, a s euharistijskog stola se hranimo Kristovim tijelom i njegovom krvlju i zato je sveta Misa najuzvišeniji način Božje prisutnosti. Posebno je pri tome važno imati u vidu i značenje nedjelje kao svetoga dana Kristova uskrsnuća, jer se svake nedjelje uprisutnjuje otajstvo našega otkupljenja.
Stoga je važno imati na pameti da obredi, geste, simboli i drugi izrazi vjere i štovanja Boga nisu svrha sami sebi, nego nas otvaraju razumijevanje Božje ljubavi, tj. preko njih djeluje snaga Duha Svetoga u nama i zato je važno da oni budu duhovno čisti i s iskrenom otvorenošću prema Božjoj milosti.
Uz temu “Izrazi vjere i štovanja Boga”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 2. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:
