Izvanredno ili redovito? O dostojanstvu dijeljenja svete Pričesti u našim župama

Uvod

Sveta Euharistija, „izvor i vrhunac svega kršćanskog života“ (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1324), središte je otajstvenog sjedinjenja između Krista i njegove Crkve. U Presvetom Oltarskom Sakramentu Isus Krist osobno nam se daruje, trajno prisutan kao naš Gospodin, Spasitelj i Zaručnik duše. Upravo nas ta stvarna prisutnost poziva na duboko klanjanje, na pobožnost prožetu vjerom i na nutarnju spremnost srca koje želi biti sjedinjeno s Njime.

Stoga svetost i dostojanstvo slavlja svete Mise moraju biti jasno očitovani u svakom njezinu dijelu, a osobito u trenutku podjele svete Pričesti. Taj sveti čas ne smije biti tek bilo kakav obredni čin, nego vrhunac nutarnjeg hodočašća duše prema svome Gospodinu. Nažalost, u pojedinim župnim sredinama sve češće svjedočimo nepravilnostima i zloupotrebama koje ne samo da narušavaju liturgijski red, nego kod vjernika stvaraju sablazan i udaljavaju ih od dubljeg i svjesnijeg sjedinjenja s Kristom prisutnim u Euharistiji.

Služba izvanrednih djelitelja Pričesti

Služba izvanrednih djelitelja Pričesti formalno je ustanovljena u uputi Immensae caritatis (1973., br. 264-271) Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata (hrvatski prijevod ovdje) kao odgovor na stvarne pastoralne potrebe: nedostatak svećenika, udaljenost bolesnika i složene okolnosti velikih okupljanja. Prema dokumentu, služba je iznimka, a ne pravilo — dodatna pomoć u podjeli Pričesti, uvijek pod nadzorom i uz pisano opunomoćenje biskupa ili župnika.

Uloga izvanrednog djelitelja je jasna: u situacijama kada svećenik ili đakon nisu dostupni ili bi podjela Pričesti bila iznimno spora, oni mogu dostojanstveno i u skladu s liturgijskim propisima podijeliti Tijelo Kristovo. Za njihovu službu zahtijeva se temeljita formacija u teologiji, liturgiji i pastirskoj odgovornosti. Te odrednice potvrdit će i svi kasniji dokumenti koji govore o izvanrednim djeliteljima Pričesti. 

Problemi i zloupotrebe u pastoralu

Unatoč jasnim odredbama, praksa u brojnim župama pokazuje zabrinjavajuće odstupanje od ovih normi. Neki od najvećih problema uključuju:

1. Pretjerana i rutinska uporaba izvanrednih djelitelja Pričesti

U mnogim župama, osobito sa smanjenjem broja vjernika koji redovito pohađaju svetu Misu, nema uopće potrebe za izvanrednim djeliteljima, pogotovo ne za njihovim većim brojem, a opet se događa da ih bude i po četiri ili pet. Takva praksa često narušava dostojanstvo slavlja i stvara dojam da je služba izvanrednog djelitelja postala normalna, pa čak i svojevrsna zamjena za svećenika. Uputa Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata o pravilnom slavljenju Euharistije Redemptionis Sacramentum (2004.) u br. 158 jasno tumači da “kratko produljenje svete Mise, s obzirom na okolnosti i kulturu mjesta, uopće nije dovoljan razlog”.

2. Zanemarivanje izvanrednosti i formacije

Redemptionis Sacramentum u br. 46 navodi da laici koji su pozvani pomagati u liturgijskom slavlju trebaju biti dobro teološki i liturgijski poučeni, a s obzirom na kršćanski život, trebaju biti dostojni. Uputa Immensae caritatis  u br. 1, I-IV i Zakonik kanonskoga prava u kann. 910 i 230 § 3 navode da izvanredni djelitelj mora imati mandat od biskupa. U praksi mnogi župnici tu izdvojenost olako shvaćaju, ne provodeći potrebnu formaciju niti propisani mandat, čime se povećava rizik od nedostojnog pristupa Svetom Sakramentu.

3. Sablažnjivo ponašanje prema Presvetom Sakramentu

Nedostojanstveno i neuredno ponašanje tijekom podjele Pričesti može izazvati sablazan, tj. povredu vjere i duhovne osjetljivosti zajednice. To uključuje žurbu, neuredan red, površnost u postupanju s Presvetim, pa i dopuštanje neprimjerenih gesta poput blagoslova djece tijekom pričesti (osobito ako se to dozvoljava laicima) ili laganog držanja Hostije. Liturgijski i drugi crkveni dokumenti redovito naglašavaju da je Krist prisutan u Euharistiji s najvećom svetošću i zato se prema njemu treba odnositi s najdubljom pobožnošću.

4. Pitanje žena kao izvanrednih djelitelja Pričesti

Dok međudikasterijski naputak o određenim pitanjima o suradnji vjernika laika u svećeničkoj službi Ecclesiae de mysterio (1997.) dopušta imenovanje žena kao izvanrednih djelitelja u nekim slučajevima (redovnice ili druge vjernice prema procjeni biskupa), pastoralna stvarnost u našoj sredini pokazuje da se uvođenje žena koje pričešćuju može doživjeti kao sablažnjivo zbog tradicionalnog mentaliteta i kulture. Stoga je nužno poštovati savjest i osjetljivost vjernika, nastojeći izbjegavati situacije koje mogu narušiti jedinstvo zajednice ili izazvati nerazumijevanje.

Posljedice nemarnog odnosa prema propisima

Nemaran odnos prema onome što Crkva propisuje o slavlju i podjeli svete Pričesti, osobito kad je riječ o izvanrednim djeliteljima, dovodi do zabrinjavajuće prakse u kojoj se gubi osjećaj svetosti i poštovanja prema Presvetom Oltarskom Sakramentu. Kad se olako prelazi preko jasno određenih uvjeta – kao što su stvarna nužnost, primjerena priprava i dostojanstvo djelitelja – euharistijsko slavlje se postupno pretvara u rutinu, a sakralnost se zamagljuje. Koliko to može otići daleko svjedoči i slučaj koji je bio toliko ozbiljan da je zatraženo autentično tumačenje Zakonika kanonskog prava.

Naime, Papinskoj komisiji za autentično tumačenje 1984. godine postavljeno je pitanje: smije li izvanredni djelitelj Pričesti vršiti svoju službu i kada su u crkvi fizički prisutni redoviti služitelji – svećenici ili đakoni – iako ne sudjeluju u Misi i nisu ničim spriječeni u obavljanju te službe? Odgovor je bio jasan i nedvosmislen: „Ne“ (vidi AAS 76/1984., str. 746-747). Time je Crkva htjela jasno zaštititi redovitost liturgijskog poretka i svetost Euharistije, upozorivši da izvanredni djelitelji nikada ne smiju postati “zamjena” za ono što je suštinski svećeničko poslanje.

Međutim, upravo se suprotno događa kada se bez razlučivanja i potrebe pristupa ovoj službi: dolazi se samo „na dijeljenje“, bez sudjelovanja u svetoj Misi, i odlazi odmah potom – kao da je riječ o nekoj tehničkoj funkciji, a ne o susretu s Kristom. Takva praksa ne samo da izobličuje liturgijski smisao, nego rađa sablazan i duboko ranjava poštovanje prema Presvetom. Ponegdje se i kod nas u hrvatskoj otišlo u tolike zloupotrebe da se vjernici ne bi začudili ni kada bi se uobičajilo takvo turističko pričešćivanje. 

Liturgijsko-kanonski okviri

Redemptionis Sacramentum (posebno br. 154-160) vrlo jasno propisuje sljedeće smjernice:

• Izvanredni djelitelji mogu dijeliti Pričest samo ako nema dostupnih svećenika ili đakona, ili u stvarnim potrebama poput bolesnika i velikih vjerničkih okupljanja.
• Za njih je nužan mandat koji izdaje nadležan biskup.
• Djelitelji moraju biti primjereno formirani i imati dobar ugled u vjeri i moralu.
• Nisu ovlašteni za trajnu ili redovitu službu u župi; ona je privremena i izvanredna. 
• Svi sudionici slavlja moraju postupati s najdubljom pobožnošću i poštovanjem prema Presvetom Sakramentu, izbjegavajući bilo kakvu sablazan.
• Župnici su odgovorni za nadzor, formaciju i pravilnu organizaciju dijeljenja Pričesti.

Također i Katekizam Katoličke Crkve (br. 1385-1387) podsjeća da je dostojno primanje Pričesti uvjetovano stanjem milosti i iskrenom pripravom, a bogoslužni čin zahtijeva urednost i poštovanje. U tom smislu sve do sada naznačeno potvrđuju i drugi usporedni dokumenti: Immensae Caritatis, Ecclesiae de mysterio, naputak Kongregacije za sakramente i bogoslužje Inestimabile donum (1980.), Opća uredba Rimskog misala (npr. br. 162) i drugi, naglašavajući potrebu održavanja reda, molitvene sabranosti, i obdržavanja liturgijskih pravila za vrijeme pričesti.

Preporuke za župnike i biskupe u pastoralnoj praksi

Nepoštovanje pravila i zloupotrebe ne narušavaju samo dostojanstvo sakramenta, nego mogu izazvati i ozbiljnu sablazan, tj. ugroziti vjeru i duhovnu stabilnost vjernika. Zajednica mora biti čuvana od zbunjenosti i nepravilnosti koje odvraćaju od sakramentalnog susreta s Kristom. Očuvanje liturgijskog reda i pobožnosti jača vjeru, podupire jedinstvo i potiče dublji rast u milosti. Zato je vrijedno istaknuti neke preporuke, točnije obveze koje se tiču izravno župnika, a neizravno i svih ostalih:

• Strogo se pridržavati uvjeta za imenovanje izvanrednih djelitelja: pisani mandat, opravdana potreba, odgovarajuća formacija.
• Izbjegavati pretjeranu uporabu izvanrednih djelitelja, osobito tamo gdje je dostupno dovoljno svećenika ili đakona. Voditi računa da je produljeno vrijeme pričesti zapravo milosno vrijeme sabranosti i susreta s Gospodinom; zato se vjernici ne smiju toga olako lišavati.
• Pri organizaciji pričesti potrebno je unaprijed dogovoriti prostor, raspored i upute djeliteljima kako bi se osigurala urednost i dostojanstvo; župnik ne bi trebao javno pred narodom davati improvizirane upute, jer to narušava dostojanstvo službe.
• Pripremiti izvanredne djelitelje u skladu s crkvenim propisima i pastoralnim smjernicama, osigurati im stalnu duhovnu pratnju i nadzor.
• Poštovati osjetljivosti zajednice, posebno u pitanjima uključivanja žena u službu, vodeći računa o pastoralnoj praksi i općem dobru.
• Redovito poučavati zajednicu o sakramentalnom dostojanstvu i značenju Euharistije te o pravilnoj liturgijskoj praksi.
• Potrebno je redovito vršiti liturgijsko-pastoralnu evaluaciju prakse podjele Pričesti kako bi se uočene nepravilnosti pravodobno ispravile i osigurala svetost slavlja.

Dodatne važne preporuke:

Pričešćivanje se, osim u vrlo ozbiljnim slučajevima (npr. bolesnici, stariji, iznimne okolnosti), nikada ne bi trebalo obavljati po crkvenom prostoru, kroz prolaz ili među narodom. Takav običaj nije samo nedostojan, nego može voditi do ozbiljne duhovne štete: vjernici koji prolaze pored Presvetog Sakramenta u ciboriju često ga ne opažaju kao živoga Krista, nego kao „običan predmet“ — iako je riječ o samom Gospodinu. Istodobno, oni koji primaju Pričest mogu biti usmjereni više na sebe, a manje na Krista stvarno prisutnog u euharistijskom tijelu i krvi.

Pričest uvijek treba biti dijeljena u podnožju oltara ili u prostoru koji jasno simbolizira pristup Bogu. Hod do oltara nije puka formalnost, nego simbolično hodočašće vjernika prema Kristu. Ova pokornost i krepost u hodu imaju duboku teološku dimenziju i ne smiju se zanemarivati, jer na taj način Crkva izražava svoju vjeru u prisutnost Isusa Krista u Euharistiji.

Župnik treba jasno uputiti djelitelje Pričesti da nikada ne blagoslivljaju djecu tijekom pričesti. Blagoslov djece i obitelji ostaje u isključivoj nadležnosti svećenika, jer je to čin s posebnom molitvenom snagom i autoritetom. U praksi se često događa da djelitelji daju neformalni blagoslov, što može zbuniti i umanjiti dostojanstvo slavlja. Također, župnik treba poučiti obitelji s malom djecom o pravom mjestu i načinu primanja blagoslova.

Poučiti izvanredne djelitelje Pričesti o pravilnom i dostojanstvenom načinu podjele Pričesti:

• Podizanje Hostije do visine očiju kod svakog vjernika kako bi jasno vidjeli Kristovo Tijelo koje primaju;
• Jasno i razgovijetno izgovaranje riječi „Tijelo Kristovo“;
• Dostojanstven stav i pokreti tijekom cijelog čina, uključujući primjeren način držanja Hostije, mir i pobožnost;
• Prikladna odjeća, simbolički i liturgijski usklađena s njihovom službom, kako bi se dodatno naglasila svetost trenutka;

Župnik treba osobito voditi računa o tome da se ne dopušta nepotreban broj djelitelja Pričesti, što može dovesti do žurbe, gužve i gubitka molitvenog ozračja.

Tim se preporukama osigurava ne samo vjernički red, već i duhovna snaga, dostojanstvo i sveta ozbiljnost koju Crkva zahtijeva u liturgijskom slavlju. Time se štiti neprocjenjivi dar Presvetog Sakramenta, ali i živa vjera zajednice, jer se molitveni susret s Kristom čuva u njegovoj punini.

Zaključak

Sveta Euharistija srce je Crkve i izvor njezina života. U svakoj svetoj Misi, Krist, stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, ne samo da se daruje svojoj Crkvi, nego i sabire, posvećuje i gradi zajednicu vjernika. U tom svetom otajstvu on obnavlja svoje Tijelo – Crkvu, i hrani ga samim sobom.

U tom svjetlu, služba izvanrednih djelitelja pričesti može biti vrijedan dar Crkvi, ali samo ako se vrši s dubokim poštovanjem, u poniznosti i u vjernosti kanonskim, liturgijskim i pastoralnim normama koje Crkva postavlja. Takve norme ne služe kao prepreke, nego kao čuvari svetosti, reda i zajedništva. Svaka zloupotreba, površnost ili neodgovornost u toj službi ne samo da umanjuju svetost liturgije, nego ozbiljno ugrožavaju i vjeru zajednice. Ako dopuštamo da ono najsvetije postane običnost, riskiramo duhovnu tupost i gubitak osjetljivosti na prisutnost svetoga.

Znakovito je stoga prisjetiti se razlike koju hrvatski jezik čuva između riječi Pričest i pričest. Kada pišemo riječ Pričest velikim slovom, izričemo svoju vjeru i štovanje prema stvarnoj Prisutnosti Krista kojega primamo u sakramentu. Riječ pričest, pisana malim slovom, označava obredni čin dijeljenja toga svetog dara. Nažalost, danas se sve češće obje pišu malim slovom, čime gubimo simboličku i jezičnu razliku koja nije samo formalna, nego duboko teološka. Ta jezična banalizacija pridonijela je i suptilnoj devalvaciji našeg odnosa prema Euharistiji – prema samome Kristu.

Bilo bi vrijedno da se kao vjernici zapitamo ne samo kako dijelimo pričest, nego kako primamo Pričest. Je li naš odnos prema tom Presvetom Otajstvu pun poštovanja i svijesti o veličini dara koji primamo? I njegujemo li to poštovanje i u svome jeziku, u načinu ophođenja, u liturgijskom ponašanju?

Krist u Euharistiji zaslužuje našu potpunu pažnju, pobožnost i dostojanstvo – neovisno o broju okupljenih ili vanjskim okolnostima. Svetinje se čuvaju ne samo pravilima i strukturama, nego ljubavlju i poštovanjem koje ih okružuje. Neka nas stoga ovaj poziv podsjeti: svetost nije nešto što postavljamo kao granicu drugima, nego kao granicu sebi – da ne prijeđemo u površnost ondje gdje smo pozvani kleknuti.