Je li Benedikt XVI. prikrivao zlostavljanja?   

Je li Benedikt XVI. prikrivao zlostavljanja?  


Što je Crkva učinila protiv toga zločina? Što je papa Benedikt XVI. učinio u borbi protiv spolnoga zlostavljanja u Crkvi?

Jedna od najčešćih optužbi iznošenih posljednjih godina u odnosu na Benedikta XVI. jest da se nije borio protiv pedofilije među klerom i da je zataškavao slučajeve koji su provjereni. Ali, je li to što se govorilo – istina?

Da bi se razumjelo jesu li te tvrdnje istinite ili lažne, mora se pogledati dokumente i konkretne činjenice. Činimo to danas kako bismo odgovorili svima koji iskreno postavljaju to pitanje i iskorištavamo priliku pogledati što o toj temi kaže preuzvišeni gospodin msgr. Georg Gänswein u knjizi „Samo istina: Moj život uz Benedikta XVI.“.[1]


Prvi dokumenti protiv pedofilije


Nasuprot određenoj snošljivosti koja je postojala u grčkom društvu i u Rimskom Carstvu, židovsko-kršćanska predaja oduvijek je osuđivala i shvaćala spolno zlostavljanje djece kao težak grijeh. [Novozelandski kanonist] Brendan Daly s pravom ističe da učenje Crkve o seksualnim zločinima nad maloljetnicima seže stoljećima u prošlost. Didakhé iz II. stoljeća zahtijeva od kršćana da ne ubijaju, ne čine preljub, ne prakticiraju pederastiju i fornikaciju.[2] Slično, Polikarp, drugi smirnski biskup, u Poslanici Filipljanima (oko 69.–155. po Kristu) zahtijevao je da mladi budu besprijekorni u svemu, da im je iznad svega stalo do čistoće i da se čuvaju prostitucije i onečišćavanja s djecom kako bi baštinili Kraljevstvo Božje. Atenagora Atenski (oko 133.–190. po Kristu) bio je istaknuti kršćanski apologet i mislitelj iz II. stoljeća. U Molbi za kršćane u poglavlju XXXIV. branio je kršćansko poimanje čistoće i opisao pederaste kao neprijatelje Crkve. Nadalje, u srednjem vijeku 17. knjiga 35. poglavlje Collectarium canonum Burharda [Wormskoga (965.–1025.)] predviđa stroge kazne (zatvor, gubitak tonzure) za klerika ili redovnika koji je kriv za nedolično ponašanje s djetetom ili adolescentom. Već je tim dekretom bilo predviđeno da krivac klerik ili redovnik koji je kriv više ne može voditi privatne razgovore s mladima.

Aluzija na zlostavljanje djece može se pronaći već na Elvirskoj sinodi (305.–306. po Kristu) koja kanonom 71. zabranjuje pristup pričesti „stupratoribus puerorum [obljubiteljima / oskrvniteljima dječaka].[3] Izraz „nec in finem“ [ni na samrti] u tom kanonu upućuje na trajnost izopćenja, kao da označava potpuno neodobravanje te vrste čina prema djeci. Iako Tridentski sabor nije ulazio u detalje o različitim vrstama seksualnih prijestupa, na 21. sjednici u dekretu O obnovi u VI. poglavlju spominje se pokvaren, sablažnjiv i sramotan način života.[4] Možemo zaključiti da spolno zlostavljanje maloljetnika ulazi pod to pravilo.

U biti do kodifikacije godine 1917. kanonsko kazneno pravo sastojalo se, s jedne strane, od kaznenih zakona raspršenih u Corpus iuris canonici i, s druge strane, od kazuistike utemeljene na presedanima dekretala i na jurisprudenciji sličnih slučajeva riješenih u prošlosti. U sudskoj praksi toga vremena bilo je nužno pribjeći zakonima koji su bili razbacani po cijelom Corpusu, djelomično ukinuti, odbačeni ili su se prestali upotrebljavati. Jedan od kaznenih zakona bila je konstitucija Sacramentum poenitentiae Benedikta XIV.

Konstitucija Sacramentum poenitentiae od 1. lipnja 1741. bavi se prijestupom sollicitatio ad turpia [poticanja na bestidnost], odnosno korištenja svetootajstva pokore za obavljanje spolnih čina.[5] Taj dokument bavi se i odrješenjem sudionika u grijehu protiv de sexto [šeste zapovijedi] i lažnom prijavom od strane pokornika.

Godine 1867. Sveti je oficij izdao naputak o postupanju u slučajevima poticanja i ponovo potvrdio stalnost apostolske konstitucije Benedikta XIV. Potkraj XIX. stoljeća Sveti zbor Svetoga oficija objavio je još dva naputka usmjerena na primjenu konstitucije Sacramentum poenitentiae: onaj iz 1890., koji sadržava nacrt za ispitivanje pokornika opširniji od inačice iz 1867., i onaj iz 1897., koji, pozivajući se na br. 10. naputka iz 1867. utvrđuje, da je prije procesuiranja prijavljene osobe potrebno ispitati vjerodostojnost potkazivača.


Zakonik kanonskoga prava iz 1917.


U Pijevo-Benediktovu zakoniku spolno zlostavljanje maloljetnika prvi se put izričito spominje u kanonu 2359. paragrafu 2. Odredba je predviđala da klerici koji su bili krivi za zločin protiv šeste zapovijedi s maloljetnicima mlađima od šesnaest godina, ili koji su bili krivi za preljub, silovanje, bestijalnost [spolni odnos sa životinjom], sodomstvo [spolni odnos s osobom istoga spola], poticanje na prostituciju ili rodoskvrnuće sa svojom rodbinom ili sa svojtom u prvom stupnju krvnoga srodstva, mora biti suspendiran, proglašen ozloglašenim, lišen svake službe, nadarbine, dostojanstva ili službe, a u najtežim slučajevima mora biti otpušten iz kleričkoga staleža. Taj kanon poznaje klasični izraz „delictum contra sextum decalogi praeceptum“ [prijestup protiv šeste zapovijedi Dekaloga] koja ima „prednost“ da u kategoriju ovoga zločina uključuje svaku nemoralnu radnju na spolnom polju koja uključuje maloljetnika do šesnaest godina, a da pri tom ne mora predvidjeti i nabrojati sve kažnjive „slučajeve“. Za razliku od sadašnjega Zakonika kanonskoga prava, kanon 2357. Pijevo-Benediktova zakonika predviđao je kažnjavanje i vjernika laika koji su bili krivi za gnusne zločine protiv šeste zapovijedi počinjene s maloljetnicima mlađima od šesnaest godina. Bili su ozloglašeni po tome što su im se, prema sudu ordinarija, mogle nametnuti dodatne kazne.

Nadalje, taj je kanon kažnjavao latae sententiae [unaprijed izrečenim] izopćenjem, odrješenje od čega je bilo pridržano Apostolskoj Stolici, svakoga tko je lažno prijavio klerika radi namamljivanja. I ta je odredba bila vrlo važna i zbog toga što su oštro bili kažnjavani oni koji bi se koristili takvom optužbom kako bi udarili na svećenika, što se i danas vrlo često događa.

S gledišta kaznenoga postupka, kanon 247. Zakonika kanonskoga prava iz 1917. postavio je temelje za budući razvoj kaznene nadležnosti Svetoga oficija za neke pridržane prijestupe, takozvane teže, tj. one protiv vjere, ćudoređa i one počinjene tijekom slavljenja svetootajstava. Stoga, za razliku od drugih sudišta koja su bila podvrgnuta pravilima IV. knjige o postupku, sudište Svetoga oficija moglo je slijediti vlastita pravila u slučajevima koji su mu pridržani (kanon 1555. Zakonika kanonskoga prava iz 1917.). Nakon proglašenja Pijevo-Benediktova zakonika pridržani prijestupi („delictis quae sibimet reservantur“) i gore spomenuta postupkovna pravila vlastita Svetomu oficiju mogla su se utvrđivati samo kroz praksu samoga Zbora. Naputak Crimen sollicitationis iz 1922. precizira ta posebna postupkovna pravila za Zbor i izričito određuje neke od prijestupa koji su mu pridržani.


Crimen sollicitationis [Zločin poticanja]


Taj tekst sastavljen je u doba pape Pija XI. Zatim je godine 1962., za pontifikata sv. Ivana XXIII., Sveti oficij priredio novo izdanje za saborske otce, ali je napravljeno samo dvije tisuće primjeraka. Oni nisu bili dovoljni za distribuciju koja je odgođena na neodređeno vrijeme. Međutim, radilo se o postupkovnim normama kojih se trebalo pridržavati u slučajevima poticanja tijekom sakramenta ispovijedi i drugih težih zločina seksualne pozadine, kao što je spolno zlostavljanje maloljetnika.

U tisku se često navodilo da je taj tekst „prešućen“ kako bi se „prikrili zlostavljači“. To uopće nije istina. Loš engleski prijevod toga teksta navodio je na pomisao da je Sveta Stolica nametala tajnost kako bi sakrila činjenice. U kanonskom pravu, međutim, istražna tajna određena je u mnogim stvarima. To ne znači da je riječ o skrivanju, nego ona služi zaštiti dobra glasa svih uključenih osoba, prije svega samih žrtava, a potom i optuženih klerika, koji imaju pravo – kao i svatko drugi – na predmnjevu nedužnosti do konačne osude. Teret je dokazivanja na onomu tko optužuje.


Ratzinger i zlostavljanja


Borba kardinala Josepha Ratzingera protiv zlostavljanja među klerom bila je vrlo teška od samoga početka. Znakovito je pismo koje je predstojnik Zbora za učenje vjere 19. veljače 1988. napisao predsjedniku Papinskoga povjerenstva za vjerodostojno tumačenje Zakonika kanonskoga prava. Riječ je o vrlo važnom dokumentu, jedinstvenom, u kojem jasno dolazi do izražaja kardinalova uzbuđenost, a koji osuđuje loše posljedice koje su u Crkvi proizvele neke opcije kaznenoga sustava uspostavljena samo pet godina prije toga.

Zašto je Ratzinger napisao to pismo? Zbor za učenje vjere bio je u tom povijesnom trenutku dikasterij nadležan za proučavanje molbi za oslobođenje[6] od svećeničkih obveza preuzetih ređenjem. Oslobođenje se davalo kao gesta milosti od strane Crkve, nakon što se s jedne strane, pomno ispitalo sve okolnosti pojedinoga slučaja, a s druge strane, nakon što se odvagnula težina obveza preuzetih pred Bogom i Crkvom u času svećeničkoga ređenja. Okolnosti kojima su obrazlagane neke zamolbe za oslobađanje od tih obveza, međutim, bile su daleko od toga da zaslužuju čin milosti. Ratzinger je napisao:

„Uzoriti, ovaj Dikasterij, ispitujući zamolbe za oslobođenje od svećeničkih obveza, susreće se sa slučajevima svećenika koji su tijekom obavljanja svoje službe bili krivi za gruba i sablažnjiva ponašanja, za koja Zakonik kanonskoga prava, nakon posebnoga postupka, predviđa nametanje određenih kazni, ne isključujući svođenje na laički stalež.

Prema sudu ovoga Dikasterija te bi odredbe u nekim slučajevima, radi dobra vjernika, trebale prethoditi možebitnoj podjeli oslobođenja od svećeništva, koje po svojoj naravi ima oblik „milosti“ u korist molitelja. No, s obzirom na složenost postupka koji u tom smislu predviđa Zakonik, za očekivati ​​je da će neki ordinariji naići na nemale poteškoće s pisarom.

Stoga bih Vam, prečasna Uzoritosti, bio zahvalan ako biste mogli iznijeti svoje cijenjeno mišljenje o pretpostavljivoj mogućnosti da se u određenim slučajevima predvidi brži i jednostavniji postupak.“

Sadržajno, pokazuje se prirodna odbojnost pravosudnoga sustava da kao čin milosti (oslobađanje od svećeničkih obveza) odobri nešto što je umjesto toga nužno nametnuti kao kaznu (otpuštanje ex poena [po kazni] iz svećeništva). Želeći izbjeći tehničke zaplete postupaka koje je Zakonik uspostavio za kažnjavanje zločinačkoga ponašanja, ponekad se zapravo pribjegavalo dobrovoljnomu traženju počinitelja da napusti svećeništvo. Na taj se način postizao isti „praktični“ rezultat izgona iz svećeništva, ako je takva kaznena sankcija bila predviđena, ujedno zaobilazeći „dosadne“ sudske postupke. Bio je to način, recimo „pastoralni”“ način. Takvim se djelovanjem, međutim, odricalo od pravednosti i – kako je mudro zapisao predstojnik Ratzinger – nepravedno se zanemarivalo „dobro vjernika“. To je bio središnji razlog zahtjeva, kao i razlog da se u tim slučajevima prednost dâ izricanju pravednih kaznenih sankcija bržim i jednostavnijim postupcima od onih navedenih u Zakoniku.

Treba uzeti u obzir da, iako Zakonik kanonskoga prava (usp. kanon 1362. paragraf 1. točka 1.) priznaje postojanje posebne nadležnosti Zbora za učenje vjere u kaznenim stvarima, čak i izvan slučajeva očite naukovne naravi, u tadašnjem regulatornom sklopu uopće nije bilo vidljivo koja bi druga konkretna kaznena djela mogla ulaziti u kaznenu nadležnost dikasterija. Kanon 6. Zakonika također je izričito ukinuo svaki drugi prethodno postojeći kazneni zakon.

Pismo kardinala Ratzingera stoga je pretpostavljalo da pravna odgovornost u kaznenim stvarima pripada ordinarijima, mjesnim biskupima ili redovničkim poglavarima.

U roku od tri tjedna stigao je odgovor kardinala Castilla Lare u pismu od 10. ožujka 1988. Pravodobnost i sadržaj odgovora mogu se razumjeti ako se uzme u obzir posebnost zakonodavnoga trenutka: upravo je završen kodifikacijski posao koji je desetljećima zaokupljao Povjerenstvo, zapravo, još uvijek su bila u tijeku dovršavanja svih prilagodbi novoj stegi drugih normi sveopćega i partikularnoga prava. Odgovor je svakako dijelio navedene razloge i dobrotu kriterija da se kaznene sankcije pretpostavi davanju milosti; neizbježno je, međutim, potvrdio prioritetnu potrebu dužnoga pridržavanja normi novoproglašenoga Zakonika:

„Dobro razumijem zabrinutost Vaše Uzoritosti zbog činjenice da ordinariji o kojima je riječ nisu prvo upotrijebili svoju sudsku vlast kako bi primjereno kaznili takve prijestupe, pa i radi zaštite zajedničkoga dobra vjernika“, piše Castillo Lara. „Međutim, ne čini se da je problem sudbeni postupak, nego odgovorno obnašanje uloge vlasti.“

U vrjedećem Zakoniku prijestupi koji mogu dovesti do gubitka kleričkoga staleža jasno su određeni: oni su uobličeni u kanonima 1364. paragrafu 1., 1367., 1370., 1387., 1394. i 1395. U isto vrijeme postupak je uvelike pojednostavljen u odnosu na prethodne odredbe Zakonika kanonskoga prava iz 1917. Stoga je postao brži i lakši, isto tako radi poticanja ordinarija da obavljaju svoje ovlasti, putem potrebnoga suđenja „ad normam iuris“ [prema pravnoj odredbi] i primjenom predviđenih kazni.

Nastojati dodatno pojednostaviti sudski postupak radi određivanja ili proglašenja tako ozbiljne sankcije kao što je otpuštanje iz kleričkoga staleža, ili promijeniti sadašnju odredbu kanona 1342. paragrafa 2. koja zabranjuje postupanje u tim slučajevima izvansudskim upravnim dekretom (usp. kanon 1720.), ne izgleda uopće prikladno. Zapravo, s jedne strane, dovelo bi se u opasnost temeljno pravo na obranu – u slučajevima koji uključuju osobni status – dok bi se s druge strane pogodovalo žalosnoj težnji – možda zbog nedostatka potrebnoga znanja ili poštovanja zakona – dvosmislenoj tzv. „pastoralnoj“ vlasti, koja u osnovi nije dušobrižnička, jer vodi zanemarivanju dužne vlasti na štetu zajedničkoga dobra vjernika.

I u drugim teškim razdobljima u životu Crkve, zbunjenosti savjesti i popuštanja crkvene stege, sveti pastiri nisu propuštali obavljati svoju sudbenu vlast kako bi štitili najviše dobro „salus animarum“ [spas duša].

Pismo zatim pravi otklon prema raspravi koja se razvila tijekom rada na preinaci Zakonika, prije nego što je odlučeno da se ne uključi tzv. otpuštanje ex officio [po službenoj dužnosti] iz kleričkoga staleža. „S obzirom na sve to – zaključuje se u odgovoru – ovo Papinsko povjerenstvo smatra da treba primjereno ustrajavati pred biskupima (usp. kanon 1389.), kako, kad god to bude potrebno, ne bi propustili obavljati svoju sudačku i prisilnu vlast, umjesto da Svetoj Stolici prosljeđuju zamolbe za oslobođenje”.

Povjerenstvo je dijelilo temeljnu potrebu za zaštitom „zajedničkoga dobra vjernika“, ali je istodobno smatralo riskantnim odustajanje od nekih konkretnih jamstava umjesto poticanja onih koji imaju odgovornosti da provode pravne odredbe. Razmjena pisama završila je ljubaznim odgovorom kardinala Ratzingera 14. svibnja 1988.: „Čast mi je izvijestiti Vas da je ovaj Dikasterij zaprimio Vaše cijenjeno mišljenje o mogućnosti da se predvidi brži i jednostavniji postupak od sadašnjega kojim bi nadležni ordinariji određivali moguće kaznene mjere svećenicima koji su krivi za gruba i sablažnjiva ponašanja. U tom smislu, želim zajamčiti Vašoj prečasnoj Uzoritosti kako će ovo što ste izložili ovaj Zbor pozorno razmotriti.“


Prva Ratzingerova pobjeda


Iako se pitanje moglo činiti zatvorenim, za Ratzingera problem nije bio riješen. Uvjeriti sav episkopat da djeluje, svakako nije bilo jednostavno i zahtijevalo je dug formativan rad. Mjesec dana kasnije Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasio je apostolsku konstituciju Pastor Bonus (28. lipnja 1988.).[7] Ona je promijenila cjelokupnu strukturu Rimske kurije koju je 1967. uspostavila Regimini Ecclesiae universae, preuređujući nadležnosti pojedinih dikasterija.

U članku 52., upravo voljom kardinala Ratzingera, jasno je utvrđena isključiva kaznena nadležnost Zbora za učenje vjere, ne samo u pogledu prijestupa protiv vjere ili u slavljenju svetootajstava, nego i u pogledu „težih prijestupa počinjenih protiv ćudoređa“. Zbor je ovlašten „proglašavati ili određivati kanonske kaznene mjere prema odredbi ili općega ili svojega prava“.

U normativnom okviru kojim upravljaju mjerila supsidijarnosti i „decentralizacije“, dakle, Pastor bonus je ostvario pravni čin „pridržavanja“ Svetoj Stolici (usp. kanon 381. paragraf 1.) čitave kategorije prijestupa, koji je Papa povjerio isključivoj nadležnosti Zbora za učenje vjere. Jasno je da se taj izbor dogodio jer sustav nije djelovao.

Ali koja su to „teža kaznena djela protiv ćudoređa“ koja je Pastor bonus povjerio Zboru, izuzimajući ih iz nadležnosti ordinarija? U tom je smislu bilo potrebno pojašnjenje.

Potkraj devedesetih godina XX. stoljeća pripremljene su Norme s obzirom takozvana delicta graviora [teže prijestupe], koje su odjelotvorile članak 52. apostolske konstitucije Pastor bonus, konkretno naznačujući koja se kažnjiva djela protiv ćudoređa smatraju „osobito teškima“ i, prema tome, u isključivoj su nadležnosti Zbora za učenje vjere.

Pravila proglašena godine 2001. često se označavaju kao „centralizirajuća“. Ta optužba očito je rezultat prosudbe osoba koje ne znaju što se događalo u biskupijama.

Ponajprije, takav odabir bio je nužan da bi se riješio ozbiljan crkveni problem djelotvornosti kaznenoga sustava, kao drugo, služio je da se osigura jedinstveno postupanje s takvim slučajevima u cijeloj Crkvi. U tu svrhu Zbor izrađuje nacrt unutarnjega poslovnika, a zatim preustrojava cijeli dikasterij kako bi omogućio tu djelatnost prosuđivanja u skladu s postupkovnim pravilima Zakonika kanonskoga prava.

Nadalje, godine 2001. kardinal Joseph Ratzinger primio je od Ivana Pavla II. nove ovlasti i dopuštenja za upravljanje različitim situacijama, uključujući i određivanje novih kaznenih slučajeva. Te su susljedne prilagodbe završile u Pravilima o prijestupima protiv vjere i o težim prijestupima koje su objavljene u srpnju 2010. Zatim ih je papa Franjo ažurirao godine 2021.


Briga i za misijska područja


To nije bila jedina inicijativa kardinala Ratzingera. Predstojnik Zbora za učenje vjere zauzeo se kao član Zbora za evangelizaciju naroda u pripremi posebnih ovlasti dodijeljenih dikasteriju da se bavi, čak i kao zamjenskima, drugim vrstama stegovnih problema u misijskim mjestima. Postojale su očite zaprjeke u praktičnoj provedbi kaznenoga sustava Zakonika zbog oskudice bilo koje vrste sredstava u misijskim područjima, koja ovise o Zboru za evangelizaciju naroda, a i danas predstavljaju gotovo polovicu katoličkoga svijeta.

Iz toga razloga, na plenarnom zasjedanju u veljači 1997., Zbor za evangelizaciju naroda odlučio je zamoliti Papu za posebne ovlasti koje bi mu omogućile da može upravno intervenirati u određenim kaznenim situacijama. Izvjestitelj na tom plenarnom zasjedanju bio je upravo kardinal Joseph Ratzinger. Te su ovlasti ažurirane i proširene 2008., a druge slične naravi tada su dodijeljene Zboru za klerike.


Prikaz osobnoga tajnika


Kao što je poznato, ovih je dana objavljena knjiga „Samo istina“, koju je napisao preuzvišeni gospodin Georg Gänswein. O ovoj temi on piše: „Užasno pitanje spolnoga zlostavljanja koje su počinili svećenici filigranski je obilježilo Ratzingerove vatikanske godine. On se energično borio protiv toga zločina i kao kardinal i kao Papa“ (str. 291).

„Osobito je kao predstojnik Zbora za učenje vjere (a još prije kao münchenski nadbiskup) pridonio izradi nacrta Zakonika kanonskoga prava proglašena 1983., gdje kanon 1395. imperativno potvrđuje: „Klerik koji drukčije pogriješi protiv šeste Božje zapovijedi, ako je naime kažnjivo djelo počinjeno […] s osobom mlađom od šesnaest godina, neka se kazni pravednim kaznama, ne isključivši otpust iz kleričkoga staleža, ako slučaj to zahtijeva“ (str. 292).

„Od tada“, nastavlja osobni tajnik, „dijagnoza mu je bila jasna, a sažeo ju je Peteru Seewaldu u Svjetlu svijeta: ‘Počevši od sredine 1960-ih [kanonsko kazneno pravo] jednostavno se više nije primjenjivalo. Prevladavalo je uvjerenje da Crkva ne smije biti Crkva prava, nego Crkva ljubavi; da ne smije kažnjavati. Time se utrnula svijest kako kažnjavanje može biti čin ljubavi.’ Istodobno je uviđao da su u društvenom kontekstu toga doba potpuno nestala sva do tada vrijedeća mjerila o temi spolnosti, prouzrokujući posljedice i u odgoju i i u životu svećenika“ (str. 292).

„Ta je prosudba zatim razložena u poznatim Bilješkama o spolnom zlostavljanju u Katoličkoj Crkvi koje je Papa emeritus početno napisao kao osobno razmišljanje, a proizašlo je iz njegove stalne pastirske brige, koja se snažno javljala tijekom cijeloga pontifikata, to jest brige za život i služenje prezbitera. Drama zlostavljanja zapravo predstavlja krizu svećeničke vjerodostojnosti pred svijetom, kao i identiteta samih svećenika s obzirom na njihovo poslanje i sposobnost naviještanja Evanđelja“ (str. 292).

Ne treba zaboraviti, ističe nadbiskup, „da je Benedikt bio prvi papa koji se susreo sa žrtvama zlostavljanja od strane svećenika tijekom svojih apostolskih putovanja. Učinio je to pet puta: u Sjedinjenim Američkim Državama (travanj 2008.), u Australiji (srpanj 2008.), na Malti (travanj 2010.), u Ujedinjenom Kraljevstvu (rujan 2010.) i Njemačkoj (rujan 2011.). I uvijek daleko od svjetla reflektora, u stilu povjerljivosti koju je želio u tim okolnostima“ (str. 297).


L. M. i F. P.


Talijanski izvornik


S talijanskoga preveo Petar Marija Radelj


[1] Georg Gänswein sa Saverijem Gaetom, Nient’altro che la verità. La mia vita al fianco di Benedetto XVI, Segrate: Piemme, 2023., 320 str.

[2] Prevoditeljeva napomena: Didakhe, Nauk dvanaest apostola: „Ne ubij! Ne učini preljuba! Ne budi obljubitelj dječaka! Ne griješi bludno! Ne kradi! Ne bavi se magijom i vračanjem! Ne uništi dijete pobačajem i ne ubij ga pošto se rodilo! Ne poželi onoga što pripada tvomu bližnjemu“ (II, 2). Slično Pseudobarnabina poslanica 19, 4: „Ne ćeš se odavati bludu, ne ćeš činiti preljub, niti se prepuštati pederastiji“.

[3] „Stupratoribus puerorum nec in finem dandam esse communionem“: Obljubiteljima dječaka neka se ni na samrti ne daje pričest.

[4] Prevoditeljeva napomena: „Budući da su nepismeni i neuki upravitelji župnih crkava manje sposobni za svete službe, a drugi zbog sramotnosti svojih života više uništavaju nego izgrađuju, biskupi, čak i kao odaslanici Apostolske Stolice, mogu postavljati iste nepismene i neznalice, ako su inače časna života, privremenim pomoćnicima ili namjesnicima, i doznačiti im dio plodova za dovoljno uzdržavanje, ili se drukčije pobrinuti, bez obzira na priziv i izuzeće koji se mogu ukloniti. Što se tiče onih koji žive sramotno i sablažnjivo, nakon što su opomenuti, neka ih zauzdaju i kazne, a ako i dalje ustraju u svojoj nepopravljivoj zloći, neka imaju mogućnost lišiti ih nadarbina prema uredbama svetih kanona, otklonivši kakvo god izuzeće i priziv.“ – Concilium Tridentinum, sessio XXI. quae est quinta sub Pio IV. Pontifice Maximo celebrata die XVI. mensis Iulii MDLXII, Decretum de reformatione, caput VI. Imperitis parochis vicarii assignata parte fructuum deputentur; in scandalo perseverantes privari beneficiis possint: „Quia illiterati et imperiti parochialium ecclesiarum rectores sacris minus apti sunt officiis, et alii propter eorum vitae turpitudinem potius destruunt quam aedificant, episcopi, etiam tanquam Apostolicae Sedis delegati, eisdem illiteratis et imperitis, si alias honestae vitae sint, coadiutores aut vicarios pro tempore deputare, partemque fructuum eisdem pro sufficienti victu assignare, vel aliter providere possint, quacunque appellatione et exemptione remota. Eos vero, qui turpiter et scandalose vivunt, postquam praemoniti fuerint, coerceant ae castigent, et, si adhuc incorrigibiles in sua nequitia perseverent, eos beneficiis iuxta sacrorum canonum constitutiones, exemptione et appellatione quacunque remota, privandi facultatem habeant.“ecclesiarum rectores sacris minus apti suot officiis, et alii propter eorum vitae turpitudinem potius destruunt quam aedificant, episcopi, etiam tanquam apostolicae sedis delegati, eisdem illiteratis et imperitis, si alias honestae vitae sint, coadiutores aut vicarios pro tempore deputare, partem que fructuum eisdem pro sufficienti victu assignare, vel aliter providere possint, quacunque appellatione et exemptione remota. Eos vero, qui turpiter et scandalose vivunt, postquam praemoniti fuerint, coerceant ae castigent, et, si adhuc incorrigibiles in sua nequitia perseverent, eos beneficiis iuxta sacrorum canonum constitutiones, exemptione et appellatione quacunque remota, privandi facultatem habeant.“

[5] Prevoditeljeva napomena: Zločin poticanja je korištenje (zloraba) svetootajstva pokore, izravno ili neizravno, radi uvlačenja drugih u grijehe požude (grijeh putenosti ili bludnosti). Događa se kad je „svećenik, određen ili izabran za saslušanje ispovijedi, s prividom saslušanja ispovijedi, kojega pokornika, koja god to osoba bila, bilo u samom činu sakramentne ispovijedi, bilo prije ili neposredno nakon ispovijedi, prigodom ili pod izlikom ispovijedi, ili čak izvan ispovijedi, u ispovjedaonici ili na drugom mjestu, na istom mjestu pokušao navesti ili izazivati na nečasna i bestidna djela, riječima, znakovima, migovima, dodirom ili pisanom porukom koju treba pročitati ili u tom trenutku ili kasnije, ili se drsko usudio voditi nedopuštene i nepristojne razgovore ili ili je postupao s nepromišljenom smjelošću“. „One koje se proglasi krivima za bilo koji od ovih podlih zastranjenja strogo će se kazniti odgovarajućim kaznama prema kakvoći i okolnostima zločina“ (konstitucija Sacramentum poenitentiae (1741.), § 1: „„Sacerdotes …. qui aliquem poenitentem, quaecumque persona illa sit, vel in actu sacramentalis confessiois vel ante, vel immediate post confessionem, vel occasione, aut praetextu confessionis, vel etiam extra occasionem confessionis in confessionali, sive in alio loco ad confessiones audiendas destinato, aut electo, cum simulatione audiendi ibidem confessionem, ad inhonesta, et turpia sollicitare, vel provocare, sive verbis, sive signis, sive nutibus, sive tactu, sive per scripturam, aut tunc aut post legendam, tentaverient, aut cum eis illicitos, et inhonestos sermones, vel tractatus temerario ausu habuerint; et quos in aliquo ex huismodi nefariis excessibus culpabiles repererint, in eso pro criminum qualitate et circumstantiis, severe animadvertant, per condignas poenas“).

[6] Prevoditeljska napomena: Oslobođenje ili dispenza je ublaženje ili oslobađanje od crkvenoga zakona koje u pojedinom slučaju u granicama svoje nadležnosti zbog opravdana i razumna razloga, uzimajući u obzir okolnosti slučaja i važnost propisa, može dati onaj koji ima izvršnu vlast.

[7] Hrvatski prijevod u: Zakonik kanonskoga prava proglašen vlašću pape Ivana Pavla II. s izvornima, Zagreb: Glas Koncila, str. 933–967.