Je li Drugi vatikanski tek pastoralni koncil?

 

Često se među ponekim vjernicima, posebice onima koji nisu zadovoljni s Drugim vatikanskim saborom, može čuti da taj sabor zapravo možemo ignorirati jer je bio tek pastoralni i nije donio apsolutno nikakvu novost u pitanjima vjere i morala, nikakvu novu dogmu, već je eventualno ponekad ponovio dogme i doktrine prijašnjih sabora. Drugim riječima, iako se radi o ekumenskom saboru u njemu nema nikakve nove obveze po pitanju vjere i morala pa možemo raditi po starom. U ovom tekstu ćete vidjeti zašto to nije točno.

Prije svega valja pošteno priznati da je Drugi vatikanski sabor neupitno pastoralan. Papa Ivan XXIII. koji je sazvao ovaj sabor opetovano je ponavljao da je sabor u svojoj biti pastoralan, da će tumačiti, radije nego proglašavati anateme. Tome možemo dodati izjavu pape Pavla VI. koji je na zatvaranju Drugog vatikanskog izjavio da sabor: “nije želio izdavati [definirati] izvanredne dogmatske proglase (…).”[1] Stoga se čini da dileme nema, zar ne?

Da bismo na to odgovorili najprije valja podsjetiti na neke činjenice.

Pod broj jedan, Prvi vatikanski sabor prekinut je okupacijom Rima 1870. Zbog toga ga je papa Pio XI. odgodio na neodređeno vrijeme. Stoga je Prvi vatikanski sabor službeno završen tek 1960. i to od strane Ivana XXIII. To je nama trenutno važno jer zbog tog prekida, sabor nikada nije stigao dovršiti dogmatsku konstituciju o Crkvi. Dakle, taj je posao preostao i pao je na leđa Drugom vatikanskom.

Kao drugo, pastoralni karakter sabora ne znači da taj sabor ne proglašava svojim autoritetom nešto što obvezuje u vjeri i moralu ili da ne donosi nikakve novosti. Pastoralni se karakter tiče načina na koji će sabor izricati vjeru, odnosno dogme i doktrine. Umjesto izricanja anatema, sabor će radije vjeru izraziti na pozitivan način. Slično je djelovao prvi ekumenski sabor u Niceji. Slično će u uvodnim poglavljima raditi i Tridentski sabor. Nadalje, tri ekumenska sabora — Prvi lateranski sabor (1123.), Drugi lateranski sabor (1139.) i Treći lateranski sabor (1179.) — bila su disciplinska. Ne samo da ti ekumenski sabori nisu definirali nikakve nove dogme, oni se uopće nisu bavili pitanjima doktrine.[2] Ima li ikoga tko bi sugerirao da te sabore možemo ignorirati?

Konačno, valja pojasniti da iako sabor, kako kaže papa Pavao VI., nije svečano proglasio niti jednu dogmu, to ne znači da nije proglasio neke doktrine. Podsjetimo, drugi paragraf Ispovijesti vjere glasi: „Čvrsto također prihvaćam i držim sve i pojedinačne istine koje Crkva neopozivo predlaže kao nauk o vjeri i ćudoređu.“ Dakle, treba: “čvrsto prihvatiti i držati”. To očito ne možete preskočiti. Onaj tko bi odbio ove istine odbijao bi istine katoličke doktrine te više ne bi bio u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom.

Nadalje, valja podsjetiti koji su uvjeti potrebni da bi vjernici znali da ih sabor na nešto obvezuje. Ti su uvjeti u biti isti kao i kad je u pitanju djelovanje pape.

Prvo, sabor mora djelovati baš iz pozicije sabora. To znači da diskusije po hodnicima ili tijekom samog zasjedanja još uvijek nisu obvezujuće, već tek ono što sabor proglasi i papa prihvati. Najjednostavnije rečeno, sabor mora izdati neki dokument., a Drugi vatikanski ih je proglasio ukupno šesnaest.

Drugo, ono što obvezuje mora se ticati vjere i morala. Naravno, sabor može obvezati i u pitanjima discipline, ali nas ovdje zanimaju dogme i doktrine. One se moraju ticati vjere i morala da bismo pokazali da sabor nije bio tek pastoralan pa da ga se u biti može ignorirati.

Treće, određeni se nauk mora definirati, moraju mu se dati jasne granice. Govorimo o tome i tome, a ne onome i onome. Drugim riječima, nauk se mora izraziti na jasan način.

Pogledajmo sad neke konkretne izjave[3] samog sabora.[4]

U Dogmatskoj konstituciji o Crkvu – Lumen Gentium, u broju 18 stoji:

“Ovaj Sveti sabor idući stopama Prvog Vatikanskog koncila zajedno s njime naučava i izjavljuje da je Isus Krist, vječni Pastir, sagradio svetu Crkvu poslavši apostole kao što je i sâm bio poslan od Oca (usp. Iv 20,21); htio je da njihovi nasljednici, to jest biskupi, budu u njegovoj Crkvi pastiri do kraja vjekova. Kako bi, pak, sâm episkopat bio jedan i nerazdijeljen, postavio je na čelo ostalim apostolima blaženog Petra te u njemu ustanovio trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva vjere i zajedništva. Taj nauk o ustanovljenju, trajnosti, značenju i naravi svetoga primata rimskoga biskupa i o njegovu nezabludivu učiteljstvu Sveti sabor ponovno iznosi pred oči svim vjernicima da ga čvrsto vjeruju; nastavljajući započeto, on je odlučio da pred svima očituje i proglasi nauk o biskupima, nasljednicima apostola, koji s Petrovim nasljednikom, Kristovim namjesnikom i vidljivom glavom cijele Crkve upravljaju kućom Boga živoga.”

Primijetimo izraze: “Ovaj Sveti sabor (…) naučava i izjavljuje”, ili pak: “Taj nauk Sveti sabor ponovno iznosi pred oči svim vjernicima da ga čvrsto vjeruju”, ili kasnije: “odlučio da pred svima očituje i proglasi nauk”. Svi ti izrazi jasno daju do znanja da sabor iznosi obvezujući nauk u pitanju vjere. Da se radi o obvezujućem nauku, dodatno potvrđuje činjenica da se radi o dogmatskoj konstituciji. Istina jest da taj nauk nije nov, ali ono što slijedi u dokumentu je daljnja i detaljna razrada odnosa pape, biskupskog kolegija, pojedinog biskupa i vjernika laika. Nešto od toga tiče se discipline, ali ima dijelova koji se tiču jasnijeg preciziranja, tj. definiranja doktrine o hijerarhijskom uređenju Crkve. O čemu se radi?

Na otvaranju 3. zasjedanja 1964. papa Pavao VI. je izjavio:

“Zadaća [Sabora] je okončati određene mučne teološke prijepore… Njegova je zadaća konačno očitovati vjernicima Katoličke Crkve i našoj braći i sestrama iz odvojenih zajednica što je pravi koncept redova svete hijerarhije(…).”[5]

Ovdje opet valja primijetiti izraze kao što su “okončati teološke prijepore” ili pak “konačno očitovati”. Sve nam to jasno daje do znanja da neke stvari do sad nisu bili jasne ili očite, a izazivale su mučne teološke prijepore. Konkretno, radilo se o pitanju: “je li biskupsko ređenje doista najviši oblik sakramenta svetog reda (…).”[6] Drugim riječima, ovo se pitanje izravno ticalo nauka o sakramentima, dakle nečega što pripada u samu bit naše vjere.

Na to pitanje Drugi vatikanski izravno odgovara u 21. točki kad kaže:

“Sveti sabor, pak, naučava da se biskupskim posvećenjem dijeli punina sakramenta reda koja se doista i po liturgijskom običaju Crkve i glasom svetih otaca naziva najviše svećeništvo, vrhunac svete službe.”

Drugim riječima, sabor sada po prvi puta u povijesti Crkve eksplicitno naučava ono što je do tada bilo prisutno tek implicitno u liturgijskim običajima i naučavanju svetih otaca.

Da Lumen Gentium donosi nove doktrine dodatno osvjetljava činjenica da su neki od dijelova ove dogmatske konstitucije kasnije papi Ivanu Pavlu II. poslužili za Motu Proprio Ad Tuendam Fidem.

Zatim u Dekretu o sredstvima društvenog priopćavanja –  Inter Mirifica, a na pitanje o odnosu između prava umjetnosti i ćudorednog zakona tj. o pitanjima koja se tiču estetike i etike, u broju 6 stoji:

“Koncil izjavljuje da se svi trebaju apsolutno držati primata objektivnog ćudorednog poretka jer on jedini nadilazi i stavlja u pravilan suodnos svake druge ljudske redove, ne izuzevši ni red umjetnosti, bez obzira koliko oni vrijedni bili.”

Ovdje dakle imamo opet jasnu izjavu sabora u pitanju morala. “Svi se trebaju apsolutno držati” tako i tako s obzirom na umjetnost i estetiku. Drugim riječima, sloboda umjetnosti ne vrijedi apsolutno, i moguće je biti nemoralan, a to se ne smije.

Nadalje u Dekretu o istočnim katoličkim Crkvama –  Orientalium Ecclesiarum u broju 5 Sveti sabor:

“svečano izjavljuje da Crkve Istoka baš kao i Zapada imaju pravo i dužnost ravnati se prema svojim vlastitim posebnim uredbama jer ih preporučuje njihova časna starina, više su u skladu običajima njihovih vjernika te se čine prikladnijima u skrbi za dobro duša.”

Ovdje opet imamo terminologiju “svečane izjave” koja je tipična kad se proglašava dogma ili pak neka doktrina. U ovom slučaju je to doktrina o pravima i dužnostima Istočne odnosno Zapadne Katoličke Crkve.

Zatim u Dekretu o ekumenizmu – Unitatis redintegratio vrlo slično stoji u broju 16:

“Stoga, da ukloni svaku dvojbu, Sveti sabor izjavljuje: Crkve Istoka, svjesne nužnog jedinstva cijele Crkve, imaju pravo držati se vlastitog pravnog uređenja jer je ono više u skladu s naravi njihovih vjernika i prikladnije je u skrbi za dobro duša.”

Ovdje opet imamo rječnik o “uklanjanju svake dvojbe” te “Sveti sabor izjavljuje”.

Onda u Deklaraciji o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama – Nostra Aetate u broju 4 ponovnom imamo snažan rječnik kad čitamo:

“Osim toga, Crkva koja osuđuje sve progone protiv bilo kojih ljudi, sjećajući se zajedničke baštine sa Židovima, potaknuta religioznom evanđeoskom ljubavlju, a ne političkim razlozima, žali mržnju, progone i očitovanja antisemitizma, kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje strane Židovi bili pogođeni.

Uostalom, Krist je, kako je Crkva uvijek držala i drži, pretrpio svoju muku i smrt dragovoljno, iz neizmjerne ljubavi, zbog grijeha sviju ljudi, da bi svi postigli spasenje.”

Ovdje vidimo da Drugi vatikanski osuđuje sve progone te posebno ističe antisemitizam. Zatim dodaje, a to zato jer je bilo kršćana koji su za Isusovu smrt krivili Židove, da Crkva “drži” da je Krist muku i smrt pretrpio “dragovoljno” i to “zbog grijeha svih ljudi” i za “spasenje svih ljudi.” Prema tome, ovdje imamo i pitanje morala, a to je osuda progona, i pitanje vjere, a to je dragovoljno predanje zbog grijeha i za spasenje čovječanstva. Vrlo se teško oteti dojmu da ovdje Drugi vatikanski sabor ipak govori o vjeri i moralu i to na definitivan način. Čak bih rekao da govori nešto što nikad prije nije bilo toliko eksplicitno, naime osuđuje antisemitizam.

Možemo ovom nizu dodati opet jednu dogmatsku konstituciju, ovaj puta onu O božanskoj objavi – Dei Verbum. Tu u broju 19 čitamo:

“Sveta Majka Crkva čvrsto je i s najvećom postojanošću držala i drži da četiri navedena evanđelja, čiju povijesnost bez oklijevanja potvrđuje, vjerno predaju ono što je Isus, Sin Božji, živeći među ljudima zaista činio i naučavao njima na spasenje, sve do dana kad je bio uzet (usp. Dj 1,1-2).”

Ovdje opet imamo ponavljanje starog nauka Crkve. Ali ponavlja se doktrina, a možda je tu moguće govoriti o dogmi. Stoga opet nije moguće reći da II. Vatikanski sabor ne donosi nikakve doktrine po pitanju vjere i morala. Ova se izravno tiče Božje objave, nalazi se u dogmatskoj konstituciji i tiče se onoga što imamo vjerovati po pitanju evanđelja. I ne bi valjalo obezvrjeđivati ovu konstituciju čak i ako samo ponavlja ono što je prije rečeno jer ekumenski sabori ne postoje samo zato da donose nešto što prije nije bilo jasno rečeno, već i da potvrde sve ono što je možda dovedeno u sumnju.

Dodajmo da u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu – Gaudium et Spes u broju 80 piše:

“Imajući to na umu, ovaj Sveti sabor prihvaća osude totalnog rata što su ih izrekli posljednji prvosvećenici te izjavljuje: Svaki ratni čin koji bez razlike ide za uništenjem čitavih gradova ili prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovništvom zločin je protiv Boga i samoga čovjeka te ga treba odlučno i bez oklijevanja osuditi.”

Ovdje sabor na rang doktrine uzdiže ranije izgovorene osude raznih papa, a koje nisu izgovorene ex cathedra, već primjerice na zasjedanju Ujedinjenih naroda ili pak putem radija. Osim toga, ponovno imamo naglašeno da sabor nešto “izjavljuje”, dapače to izjavljuje “odlučno i bez oklijevanja” tj. da “osuđuje” kao “zločin protiv Boga i čovjeka”. Zaista, ako igdje, onda ovdje možemo reći da se, iako pastoralni, ovaj sabor implicitno poslužio jezikom anateme. Drugim riječima, nešto je osudio kao zločin protiv Boga.

Konačno, posebno je zanimljiva Deklaracija o slobodi vjerovanja – Dignitatis Humanae . U njoj čitamo, već u 1. broju:

“Stoga Sveti sabor ponajprije izjavljuje da je sam Bog objavio ljudskom rodu put po kojem se – njemu služeći – ljudi mogu u Kristu spasiti i postati blaženi. Vjerujemo da ta jedina prava religija postoji u Katoličkoj i apostolskoj Crkvi (…).”

Opet imamo izjavu o vjeri koja se izravno tiče Objave.

Zatim malo dalje stoji:

“Sveti sabor isto tako izjavljuje da ove dužnosti pogađaju i vežu ljudski savjest te da se istina ne nameće drukčije doli snagom same istine, koja u dušu ulazi istodobno i blago i snažno.”

Ovdje pak imamo izravno nešto što nas obvezuje u savjesti.

Odmah se dodaje da:

“Koncil namjerava dalje razviti nauk novijih papa o nepovredivima pravima ljudske osobe i o pravnom uređenju društva.”

Ovdje prema tome imamo eksplicitno da koncil razvija nauk prijašnjih papa. U tom smislu, ovdje očito imamo i neke doktrinarne novosti.

A ta je novost sljedeća, broj 2:

“Ovaj Vatikanski koncil izjavljuje da ljudska osoba ima pravo na slobodu vjerovanja.”

Opet vidimo da koncil “izjavljuje”. Da se u ovom dijelu očito radi o doktrinarnoj novosti koja se tiče vjere, možda najbolje dokazuju svi oni protivnici sabora koji ga zbog proglašenja “prava na slobodu vjerovanja” nazivaju heretičkim. Da sabor nije donio baš ništa novo, onda nikako ne bi mogao biti optužen za izricanje hereze. Naravno, ta polemika nije tema ovog videa, ali ću samo napomenuti da su mnogi teolozi na apsurdnu tvrdnju o heretičnom saboru već nemali broj puta opovrgnuli. Najpoznatiji odgovor možda daje J. Ratzinger pa slobodno potražite.

Sve u svemu, mislim da je i više nego očito da sabor nastupa autoritetom u pitanja vjere i morala te definira nauk. Nekad ponavlja stari nauk, nekad razvija ono što je bilo implicitno, a nekad donosi i nešto novo. Najveće novosti tiču se biskupstva, odnosa unutar Učiteljstva i slobode vjerovanja. Pastoralni karakter ne smije nas zavarati da nema doktrine. Kako stoji u Završnom izvješću izvanredne sinode iz 1985.: “Nije dopušteno odvajati pastoralni karakter od doktrinarne snage dokumenata.”[7] Ignorirati Drugi vatikanski koncil znači zanemariti glas Crkve. A glas Crkve, kada govori o vjeri i moralu, nije tek jedan od mnogih – on je glas Duha Svetoga.

---

[1] King, L.W., The Authoritative Weight of Non-Definitive Magisterial Teaching, 106.

[2] Usp. https://www.wordonfire.org/vatican-ii-faq/

[3] Gotovi svi primjeri preuzeti su iz predavanja dr. J. Joya, a dostupni su ovdje: https://youtu.be/1361Gwkb1Rc

[4] Svi su navodi preuzeti iz: Drugi vatikanski koncil, Dokumenti. Podebljanja su moja.

[5] King, L.W., The Authoritative Weight of Non-Definitive Magisterial Teaching, 106.

[6] Isto, 106.

[7] https://www.ewtn.com/catholicism/library/final-report-of-the-1985-extraordinary-synod-2561