Je li Fernández osim crkvenih naučitelja krivotvorio i Papin potpis
Otkad je Papa imenovao Víctora Manuela Fernándeza pročelnikom Dikasterija za nauk vjere, može se primijetiti da se ugled toga nekada najcjenjenijeg tijela u Crkvi srozao na iznimno niske grane. Pritom u ovom promišljanju uopće ne mislimo na kontroverzne upute koje Pročelnik daje u svojim odgovorima, nego na njihovu legalnost i legitimnost. Svaka službena korespondencija, naime, mora sadržavati obvezne dijelove kojima se potvrđuje autentičnost spisa i na temelju kojih se klasificiraju i arhiviraju. Dokumenti Dikasterija od 1. srpnja 2023. više nemaju ni službenog grba u zaglavlju, štoviše nemaju ni zaglavlje, ni urudžbeni broj, niti druge uobičajene službene reference, nego je redovito riječ o tekstovima koji se ne razlikuju od bilo kojeg drugog privatnog pisma, osim po Papinom i Pročelnikovom potpisu na kraju. Jedinu legalnost vuku iz toga što su objavljeni na službenoj stranici Dikasterija.
Kad se pogledaju raniji dokumenti Kongregacije za nauk vjere (usp. ovdje i ovdje), vidljivo je da su na kraju uvijek imali potpise tajnika i prefekta, ali ne i pape, a stajale su i ove dvije napomene: da je dokument prihvaćen na redovitoj skupštini Kongregacije (nekada su imale datum, nekada nisu), odnosno da nije plod osobnoga, nego skupnoga rada, te kurzivom dodanu završnu naznaku da je papa odobrio dokument (“Vrhovni svećenik Ime, u audijenciji udijeljenoj nižepotpisanom predstojniku Kongregacije za nauk vjere DATUM, odobrio je, potvrdio i dao da se objavi ovaj naputak/izjava/dokument”). Dosad objavljeni dokumenti u mandatu prefekta Fernándeza nemaju potpis tajnika Dikasterija, nemaju napomenu da su prihvaćeni na njegovoj redovitoj skupštini, nemaju napomenu da ih je Papa odobrio, potvrdio i naložio da se objave, ali imaju Papin potpis.
Do imenovanja Fernándeza uobičajena praksa na mrežnim stranicama Svete Stolice bila je da se dokumenti objavljuju kao tekst, što pretpostavlja da je konkretnom adresatu upućena službena isprava s punim referencama i potpisima pročelnika i tajnika, ali je javnosti, radi očuvanja privatnosti ili iz nekih drugih razloga, ponuđena bez tih službenih podataka. S novim pročelnikom to se mijenja pa se dokumenti počinju objavljivati u formi PDF-a. Ona ima svojih prednosti, ali i nedostataka, između ostaloga jer pokazuje put nastanka dokumenta. Tako vidimo da nove isprave prolaze kroz ove korake: tekstovi su najprije napisani u Wordu, zatim su ispisani, potpisani, skenirani u obliku zasebnih slika, one su ponovo ubačene u Word, on je pretvoren u PDF i konačno objavljen. Dokumenti u mandatu pročelnika Fernándeza, kako smo ranije naveli, nemaju ni zaglavlja ni bilo kakvih drugih uobičajenih službenih podataka, nemaju napomenu da su prihvaćeni na redovitoj skupštini Dikasterija, ni formu da ih je Sveti Otac odobrio, potvrdio i naložio da se objave, nego samo datum i potpise Pape i Pročelnika. Iz toga proizlazi da izravni primatelj dobiva na svoju adresu dopis u kojemu nema ni elementarnih podataka.
Još više, ovakav način objavljivanja dokumenata baca sumnju da oni uopće nisu ponuđeni na razmatranje redovitoj skupštini Dikasterija niti ih je ona prihvatila, nego su tek stvar internog dogovora između Pape i Pročelnika. Stoga se takve isprave mogu lako krivotvoriti, a čini se da se upravo to može reći za onu koja je zadnja objavljena. Riječ je o odgovoru biskupu Negriju na pitanje o mogućnosti sudjelovanja transseksualnih i homoseksualnih osoba u sakramentima krsta i ženidbe (hrvatski prijevod ovdje), o kojemu smo ponudili kritičku analizu, a njega Papa sigurno nije potpisao. U to se može svatko uvjeriti. Dovoljno je preuzeti PDF na svoje računalo i kliknuti na potpis na kraju pa će se vidjeti da je riječ o loše skeniranoj i izrezanoj sličici, tek zalijepljenoj na napisani tekst u Wordu, a ne o skeniranom dokumentu koji je Papa doista potpisao. Je li riječ o umetnutom Papinom potpisu na nešto drugo što je toga dana odobrio ili je Odgovor u potpunosti krivotvoren, možda i bez Papinog znanja, zasad se još ne zna. U svakom slučaju taj dokument nema predmnijevanu vrijednost jer ga Papa nije potpisao.
Štoviše, provjerom informacija o samom PDF-u vidljivo je da je odgovor biskupu Negriju napisan u Wordu s računa(la) Španjolca vlč. dr. Gonzáleza Melada Fermína Jesúsa, zaposlenika Dikasterija za nauk vjere od 2019. god., profesora moralne teologije i bioetike na Visokom centru za teološke studije (Badajoz) Papinskog sveučilišta u Salamanci (Španjolska), člana Povjerenstva za kliničku etiku Pedijatrijske bolnice „Bambino Gesù” u Rimu, vicerektora Španjolske nacionalne Crkve u Rimu. Ne možemo ni znati ni ulaziti u to kakva je njegova uloga u svemu tome, ali napominjemo da odgovornost uvijek ostaje na potpisnicima dokumenta. Njih u ovom slučaju – stvarno nema.
Pročelnik Fernández u odgovoru biskupu Negriju tako nije samo krivotvorio svetoga Tomu, svetoga Augustina i svetoga Ivana Pavla II., kako je to bjelodano pokazala talijanska filozofkinja i autorica na portalu La Nuova Bussola Quotidiana – Luisella Scrosati, nije samo krivotvorio moralno učenje Crkve, nego je krivotvorio i cijeli dokument. Na tom tragu pitamo se je li na isti način objavljena i Bilješka od 21. prosinca 2018. koja je ovijena papinskom tajnom, a spominje se u odgovoru biskupu Negriju kao temeljni dokument na kojem se bazira ovakvo novo učenje Crkve. Drugim riječima, iako je tada prefekt Dikasterija bio Luis Francisco Ladaria Ferrer, sve upućuje na zaključak da je umiješane prste imao Víctor Manuel Fernández. A s obzirom na spremnost krivotvorenja, ne bi nas čudilo da te Bilješke uopće ni nema.
