Srijeda, 18 svibnja

Je li II. vatikanski sabor zatajio?


Apostolsko fraziranje ili apostolski rad?


Mnogo se puta čuje, i među klerom i među katoličkim lajikatom, — a osobito na zapadu i među ljudima od štampe, — kako je II. vatikanski sabor, sa svojom namjeravanom reformom Crkve, promašio, zatajio. Nije nam dao ono, što nam je obećavao: ono, što je savremeni katolicizam od njega očekivao i tražio. Previše je ostao kod staroga: premalo je bio smion i radikalan u promjenama. A i u koliko ih je inaugurirao, — neke reforme, — ostao je s njima na pola puta. Sporo se provode. Koči ih “kurija”. U praksi ih onemogućuju konzervativni krugovi u episkopatu i kleru: svojom pasivnom rezistencijom. U stvari se je u Crkvi iza Sabora malo šta promijenilo. Konkretni su rezultati mršavi. I dalje zaostajemo za vremenom, za općim mentalitetom današnjega svijeta, za prilikama i potrebama. Treba nam, što prije, još jedan opći crkveni Sabor, koji će zahvatiti dublje i stvari u Crkvi temeljito i do kraja izmijeniti: “revalorizirati” sve vrijednosti u njoj. Moramo i mi, kao i svijet oko nas, postati revolucionarni. “Crkva u revoluciji”. Crkva naglih i neprestanih promjena.

Nijesmo toga mišljenja. Ovo sa revolucijom u Crkvi objektivno je prava blasfemija. Nije poslanje Crkve, da mijenja istinu Evanđelja, nego da je čuva: — u svim mijenama i nasuprot svim mijenama u svijetu. Inače smo u principu napustili nadnaravni i objavni karakter kršćanstva, a Krista degradirali do čovjeka, koji je i sam bio samo nesvjesni produkt evolucije i jedna od karika u njezinu beskonačnom lancu. Njegov auktoritativni nastup u Evanđelju i njegove pretenzije na božanstvo i na nepogrješivost, — na duhovno kraljevanje i suverenitet “u sve dane, do svršetka svijeta” (Mat 28, 20.), — stvarno bi ispadale naivne i smiješne. A njegova Crkva ne bi bila od Boga poslana učiteljica svijetu, nego više njegova učenica ili, u najboljem slučaju, suučenica i suradnica. Njezinu hijerarhijsku konstituciju trebalo bi definitivno i u principu napustiti: valjalo bi je, — i njezinu vjeru i moral, — predati u ruke ljudima i njihovoj pameti, intuiciji, ocjeni, ukusu, eksperimentima. S takvim, očito ekstremnim, gledanjem na “neuspjeh” II. vatikanskog sabora nije uopće vrijedno ni ulaziti u ozbiljnu diskusiju. Ono, praktično, već leži izvan sfere vjerovanja i ortodoksije, s onu stranu granica crkvenosti i pozitivnog kršćanstva. To su krupne zablude, koje diraju i u same temelje vjere: to je modernizam u kulminaciji, u svojim zadnjim i najfatalnijim konsekvencijama; do kraja naturalističkima i do kraja racionalističkima. Ili će takve tendencije u Crkvi biti brzo prevladane, kao apsolutno nespojive sa tradicionalnim naučavanjem Crkve od početka, ili će nas dovesti do novoga, otvorenoga, otpada, do “nove reformacije”, čega se mnogi pribojavaju. I znameniti njemački katolički mislilac i filozof Dietrich von Hildebrand, u svojoj najnovijoj, knjizi: “Das trojanische Pferd in der Stadt Gottes” (“Trojanski konj u Gradu Božjemu”), sa značajnim dodatkom: “Nova religija Teilhard-a de Chardin-a” (“Teilhard de Chardins Neue Religion”). Držanje Pape i Svete Stolice ne ostavlja, također, o tom nikakve sumnje: Rim postaje sve zabrinutiji, ali i sve odlučniji, i sve češće intervenira.

No ni kad se radi o, više dobronamjernoj, kritici Sabora, o pritužbama i jadanjima onih “nestrpljivih” među nama, koji rezultate Sabora uzimlju u njihovoj autentičnoj i lojalnoj interpretaciji i priznaju im punu vrijednost, ali se ljute, što ih svi mi previše polagano i mlitavo provodimo, nama se ona ne čini opravdana. Barem, u koliko se upravlja na adresu hijerarhije, episkopata, “kurije”.

Lojalni prema Saboru i Crkvi, po našemu mišljenju, nijesu ni jedni ni drugi. Toliko smo, svi, u doba Sabora naglašavali, da on nije dogmatički sabor i da to ne treba ni da bude, — Crkva nema šta da mijenja u svome vjerovanju i nauci; — bit će to, govorili smo, sabor pastoralnih reformi, organizacijske adaptacije vremenu i prilikama; a sada se, iza Sabora, najedanput, interes i polemika prenose na dogmatičko područje, i mnogi bi htjeli da mijenjaju koncept Crkve: ulogu papinstva u njoj, njezinu auktoritativno-hijerarhijsku strukturu, pojam dogme i magisterija, sakramentalnu disciplinu, seksualni i bračni moral, smisao i sistem kršćanske duhovnosti, pa i samu ideju nadsvijeta i prekogrobnog života u kršćanstvu. A sve to, tobože, u ime toga, “nedogmatičkog”, koncila. I toliko smo isticali, da Sabor mora dati Crkvi, ozbiljne i trijezne, smjernice za njezin pastoralni i organizacijski rad u budućnosti, okvire i nacrte za obnovu i reformu, koja će se onda, na tom osnovu, dalje provoditi; sustavno, ali, razumije se, i razborito, odgovorno, s puno opreza, bez naglosti i eksperimentiranja; a sada nam najedanput nije to dosta: htjeli bismo da pred sobom već kao sutra ugledamo na pladnju, gotovu, tu, historijsku i sekularnu, adaptaciju Crkve. Definitivno; u svim pojedinostima. Nećemo da čekamo; nećemo da mislimo; nećemo da tražimo.

Tko kaže, da Crkva, na Saboru i iza Sabora, nije otvorila vrata reformama? Širom ih je otvorila. Ali razborito i prosvijetljeno.

Kako je samo širokogrudno lansirana liturgijska reforma! Nitko ne bi, prije Sabora, povjerovao, da ćemo, samo za tri, četiri godine, doživjeti totalan liturgijski zaokret prema skupnoj i pučkoj liturgiji na narodnom jeziku: zaokret od čitavih 180 stupnjeva, a na račun milenijske dotadašnje liturgijske prakse, pa donekle i teorije. I uz riziko mnogih i teških zloraba. Zloraba, na koje, dakako, mjerodavni krugovi reagiraju. Moraju reagirati. U interesu svetosti same liturgije. Na ulicu su već stali, u Americi, iznositi misu, i davati joj socijalno-revolucionarnu funkciju, mjesto one otkupiteljske i žrtvene, koju joj je dao Krist.

S koliko se forsiranja i ekspeditivnosti radi na kodifikaciji novog kanonskog prava i izradi novoga Crkvenog zakonika! Revidirat će se toliki stoljetni i tisućljetni uzusi: organizacija župa, beneficijalno pravo, sistem biskupskih kurija, — pa i papinske kurije, — zabrane, cenzure, kazne, oprosna disciplina, posna praksa. Mnogoštošta se sa toga područja već i anticipira: unaprijed uvodi. I to sa žurbom, koja, u materiji od ovako epohalna značenja, naprosto iznenađuje. Brže se uopće ne može ni ići, osim da se prijeđe na metode površnosti, eksperimentiranja, pravne anarhije u Crkvi.

Koliko se, već danas, daje u Crkvi povjerenja svjetovnjacima, običnim vjernicima; koliko im se otvara novih radnih područja i djelokruga: sve do podnožja oltara; sve do krstionice, propovjedaonice i pričesnog kaleža! I kako ih se već poziva i u sakristije, i u crkvene kancelarije, i u dijecezanske komisije, i u katoličke redakcije, i na katoličke televizijske stanice, i u misije! Nudi im se i pruža neprispodobivo više i inicijative i prava, nego jučer i prekjučer. Samo, opet, ne preko granica, koje nijesu povukli ljudi, nego ih je povukao Krist. Ne dotle, da se zaboravi na instituciju i vlast sv. Reda; da se ukloni bitna razlika između svećenika i svjetovnjaka, apostola i vjernika; da se i žena izvede na oltar.

Kako se je radikalno, iza Sabora, izmijenilo i pastoralno držanje Crkve u odnosu na druge religije i na ekumenistička nastojanja: svejedno, što se i tu radi o najdelikatnijim i najosjetljivijim problemima! Katolička Crkva preuzela je zapravo na tom polju u svoje ruke svu inicijativu i pokazala jednu širinu bez premca i bez presedana: ispred svih drugih, i kršćanskih i nekršćanskih, konfesija. Sve se čini za zbližavanje i za sjedinjenje. Tkogod hoće da na tom polju radi i da se aktivira, odriješene su mu ruke: pružene su mu sve mogućnosti. No, dakako, ne bi Crkva bila Crkva, i ne bi Rim bio Rim, da uporedo s tim ne uzda krivu revnost i ekscese onih, koji bi, i mimo osnova i puteva Providnosti, i na račun nepromjenjive i božanske istine, htjeli, silom, sjedinjenje provesti još danas i, neki od njih, napraviti od toga sebi ime i slavu.

I koliko se je, samo u ovih nekoliko pokoncilskih godina, učinilo za demokratizaciju Crkve! Koliko je u njoj potisnut klerikalizam i feudalna tradicija! Koliko je već uneseno novosti i u odnose između biskupa i klera! Koliko je, na primjer, prošireno, i u principu i u praksi, i učešće dušobrižnog svećenstva sa terena u usmjeravanju javnog i pastoralnog života dijeceza! U principu toliko, da se dalje uopće ne može ni poći, osim da Crkvu “parlamentariziramo” i pretvorimo je u svećeničku i narodnu republiku.

Pa novosti i reforme po sjemeništima! Pa novosti i reforme po redovima i samostanima!

Toliko je toga urađeno za samo tri, četiri godine, što su prošle od koncila. A da i ne govorimo o perspektivama, koje nam se na taj način otvaraju. Nije samo nepravedno; i neinteligentno je to ne vidjeti, to ignorirati, to minimalizirati. Tko hoće i tko je dobre volje, može danas u Crkvi i puno i slobodno raditi. Razumije se: trijezno i realno. Crkva mu to ne brani; ne brane mu to ni biskupi. Čitali smo, neki dan, u sarajevskom interview-u šibenskog biskupa Arnerića (“Glas koncila”, 1968., božićni broj, str. 3. i 4.), kako biskup vapi za suradnjom i aktivizacijom svećenika, osobito u gradskoj pastvi, i to na temelju posve slobodne izmjene misli na svećeniškim sastancima. A nije on jedini biskup, koji tako misli i radi: ni kod nas, ni u katoličkom svijetu.

Nama se čini, da danas problem koncilske obnove uopće nije više u pravnim mogućnostima, ni gore, u vrhovima, nego da je on prvotno u spremnosti na rad i na žrtve i dolje, na terenu. Valja raditi. I valja posavremenjivati, — ali još više intenzivirati, i supernaturalizirali, — taj apostolski i svećenički rad u službi Bogu i dušama. Svećenički i vjernički. I onda, kada to ide na naš osobni račun: i onda, kad to traži umor i žrtve, a ne donosi ni publiciteta ni slave.

Nažalost, mi se mnogi od toga izvlačimo. Pa se, instinktivno, opredjeljujemo za ono, što je lakše. Za “ideologiziranje”, za prigovore, za kritiku. Za deklamiranje o reformama više nego za njihovu provedbu. Za iznošenje i reklamiranje prijedloga i zahtjeva više nego za tihu terensku službu i aktivnost. Apostolski fraziramo, mjesto da apostolski radimo. Prosipamo pamet, dociramo, populariziramo same sebe, ali sa što manje stvarnoga uloga i nažuljanih ruku.

Pun je danas katolički svijet koncilskih “revolucionara” i “reformatora”, bučnih i grlatih kritičara Crkve, ali od njih malo tko da odlazi u misije, malo tko da se odlučuje za elitan asketski život ili za duhovni stalež, malo tko da radi na bezimenim i sitnim poslovima pomoćne duhovne pastve, malo tko da spremno polazi svakamo, kamo ga pozovu, i radi, što mu narede ili što od njega zažele. Publicitet su nam, popularnost, sloboda preči i draži.

Možda bismo i mi svećenici učinili bolje, da manje kritiziramo nepokretnost Crkve, a da sami budemo pokretniji i inventivniji. Ondje, gdje nam to nitko ne brani. Ondje, kamo nas Sabor i Crkva zovu.

Eno, koliko nas Crkva, u saborskom dekretu o misijajma (n. 38.), ali i u onom, našem, o svećeničkoj službi (n. 10.), izrijekom sve moli i zaklinje, da joj pošaljemo poslenika na veliku žetvu Evanđelja u misijskim zemljama, — žetvu, koja će, i to brzo, odlučiti o kršćanskoj ili nekršćanskoj budućnosti svijeta od sutra, — a kako smo se mi svi na to lijepo ušutjeli u svojim udobnim domaćim gnijezdima! Eno, koliko nam Crkva, — u dekretu o kršćanskom uzgoju, u dekretu o svećeničkoj službi, u dekretu o svjetovnjačkom apostolatu, — stavlja na srce i u dužnost katehizaciju omladine i rad među njom, a koliko kod nas još uvijek ima župa, koje su zapravo bez ikakve katehizacije! Eno, koliko se je na Saboru govorilo o potrebi i snazi svećeničkog siromaštva i koliko ga Sabor, — i u posebnoj, 17., točki Dekreta o svećeničkoj službi, — preporučuje, a koliko ih među nama i sanja i govori samo o autima i o putovanjima u inozemstvo! I ne samo među nama! I u Italiji, i u Njemačkoj, koje su pune progresizma i kritike Crkve među svećenicima, otvoreno pišu po svećeničkim časopisima, kako se, i mlađi, svećenici jagme za unosnija, “idilična”, mjesta, bježe od težih pozicija, radničkih župa, nižega standarda, i prakticiraju konfor na veliko, te na to svode, velikim dijelom, i svećeničku oporbu protiv celibata (“Anzeiger für die katholische Geistlichkeit”, Freiburg i. B., g. 1968., br. 8.; članci: “Um den Zölibat”, od T. Kopp-a, i “Zölibatsdebatte im Wohlstandstreib-haus”, od H. Hubera). Eno, koliko Sabor u dekretima o svećeničkoj službi (n. 20.) i o službi biskupa (n. 21., 28., 31.), a pogotovu Papa, posve konkretno, u Motu proprio “Ecclesiae Sanctae”, n. 18.—20., preporučuju, da se pastoralna mjesta popunjaju elastično, najzgodnijim silama, češćim mijenjanjem, a kako se i danas, većina od nas, uza svu teoretsku poviku na dosadašnji beneficijalni sistem, nerado povlači sa “pozicija”, koliko bude, i među mlađima, bune, kada valja ići na selo ili u “pustoš”, koliko se kombinira, taktizira, spekulira, kad se isprazni koja gradska župa!

I, na koncu, zar Sabor nije izrijekom, pred sve nas, postavio zahtjev, da se dijeceze i krajevi između sebe pastoralno ispomažu, pa i odstupanjem ili pozajmljivanjem svećenika (Dekret o svećeničkoj službi, n. 10., Motu Proprio “Ecclesiae Sanctae”, n. 1.—5.), a kod nas je još uvijek u senjsko-modruškoj biskupiji 70 župa, polovina, prazno, a da još nitko nije poduzeo kakve kolektivne akcije, da se ti naši, i inače opustošeni i u ratu depopularizirani, krajevi oporave: vjerski i nacionalno! “Dobrovoljaca” za Senj ni za Liku nema, ali za Njemačku i Ameriku ima ih, koliko god hoćeš.

Budimo, i mi svećenici, iskreni i lojalni pred Bogom! Ne treba nama, još zadugo, trećega vatikanskog Sabora. Dosta nam je i drugi. Dovoljno nam i on nudi mogućnosti i šansi. Sve je u tome, — kao, uostalom, i kod većine crkvenih sabora u prošlosti, — da se šanse iskoriste: da njihovi zaključci ne ostanu samo na papiru. Ako na čemu zapinje, na tome zapinje. A o tom odlučujemo — mi, svećenici. Svaki pojedinac od nas.

Mjesto da fraziramo o reformama, provodimo reforme! Provodimo ih prema intencijama i direktivama Crkve i Svete Stolice! Puno je to važnije, nego da se, značajno i sa malicioznim smješkom, sašaptavamo i priupitujemo, kada će se već jednom i kod nas izdati djela Teilhard-a de Chardina ili “holandski katekizam”. I to u vrijeme, kada auktori toga katekizma, — “u iskrenom nastojanju, da se vječne vjerske istine katolicizma približe modernom čovjeku njegovim rječnikom”, — javno deklariraju, da u njemu “ne mogu prihvatiti” izmjena, koje je od njih, auktoritativno, zatražila papinska kardinalska komisija. Nota bene: u doktrinalnim i moralnim pitanjima i iza kako su zaključci kardinalske komisije objelodanjeni u “Acta Apostolicae Sedis”: na svaki način sa znanjem i odobrenjem Papinim (“Glas koncila”, g. 1968., br. 25.—26.) II. vatikanski sabor potpuno je odgovorio svojoj namjeni. I u mnogočemu obnovio je već lice Crkve. Hoće li to učiniti do kraja, to ovisi samo o — nama!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Službi Božjoj 2/1969. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 73-79. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.