»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Jedinstvo poslanja (Službenici Crkve i oltara)

Dr. Čedomil Čekada (1896.-1981.) bio je vrstan teolog, publicist i propovjednik. Neke od njegovih propovijedi sabrane su i objavljene u tri sveska pod naslovom Gospodin govori (I. – 1969; II. – 1972.; III. – 1974., Đakovo). Ovdje donosimo jednu njegovu propovijed, održanu u nedjelju 10. siječnja 1971. god. u Dubrovniku, u kapeli Svete Obitelji, a objavljenu u III. svesku, str.  42-45.



Dragi vjernici! Isusove riječi, što smo ih uzeli za predmet i motto ovoj propovijedi, zabilježio nam je sv. Matej, u desetom poglavlju svoga Evanđelja. Isus ih je izrekao na koncu besjede, koju je upravio svojim apostolima, kad ih je, — prvi put iza njihova konačnog izbora u apostolski zbor, — poslao, da propovijedaju po Galileji, pa im tom prilikom i otkrio, što ih sve čeka u njihovu budućem apostolskom životu i radu. Različno će ih ljudi primati: već prema tome, kakve budu duše. Neki spremno i prijazno, sa štovanjem i ljubavlju, a neki i odbojno i neprijateljski, s prezirom i mržnjom. I s teškim progonima valja da kod toga računaju (Mat. 10, 16. — 25.). No na utjehu im mora biti, što će on biti s njima. Njega će ljudi u njima gledati; njega će u njima dočekivati i primati. S njim će njegovi apostoli dijeliti sudbinu. S njim će dijeliti i čast (Mat. 10, 32. 33.). On će za njima stajati. On će ih braniti (Mat. 10, 26. — 31.). Tko ih bude primio, kao njegove i Božje poslanike, bit će i njemu mio. I njegovu nebeskom Ocu. A tko ih ne primi, odgovarat će: opet njemu i Ocu. Dobit će svatko, tko se s njima sretne, ili kaznu ili nagradu: baš kao da je i njega primio ili odbio. To Isus postavlja zakonom Evanđelja, zakonom apostolata, zakonom svoga Kraljevstva. I zbija to, na koncu svoje besjede, u jednu jedinu snažnu riječ; čuli ste je: »Tko vas prima, mene prima, a tko prima mene, prima onoga, koji je mene poslao!« (Mat. 10, 40.). Ali, dakako, i obratno. Ovom prilikom to Isus, doduše, ne kaže izrijekom, ali kazao je to na jednom drugom mjestu u Evanđelju. Onda, kad je, — zabilježio nam je to sv. Luka (Luk. 10, 16.), slao na apostolsko putovanje sedamdeset i dvojicu učenika. Rekao im je tada: »Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga, koji je mene poslao!«

Eto, Isus, tu opet jednom, naglašuje i ističe ono, što mu je uvijek bilo u ustima, kad je pred ljude izlazio kao poslanik Božji. Od Boga je on poslan, od Oca je on poslan, Sin je on Božji: moraju svi u njemu Boga gledati, slušati, ljubiti. I moraju prihvatiti njegovu poruku: svejedno, čuju li je direktno iz njegovih usta ili iz usta ljudi, koje im je on poslao: u svoje ime; kao svoje glasnike i opunomoćenike. Sve je to jedna poruka, Božja i nebeska. Sve je to jedno poslanje: čitav mu je izvor Bog. Ne smeta ništa, što to ide odozgor dolje, postepeno, u silaznoj liniji. Otac šalje Sina, Isusa. Isus šalje svoje apostole i učenike. Nijesu oni svi, po sebi, jednaka auktoriteta. Otac je Bog; on s neba vlada svijetom: uzvišen nad sve zemaljsko; nevidljiv i nečujan za ljudske oči i uši. I Isus je Bog: Sin Božji. Ali on se je, u ljudskom liku, kao čovjek, pokazao na zemlji. On je ljudima govorio njihovim, ljudskim, jezikom: njega su ljudi mogli vidjeti i čuti. I mogli su u njemu, — mogli i morali, — prepoznati Boga. U njegovoj, božanskoj, mudrosti; u njegovoj, božanskoj, dobroti i svetosti; u njegovoj, božanskoj, svemoći: u njegovim čudesima. A apostoli i učenici po svojoj su naravi obični ljudi: ljudi kao i svi drugi. Ali dobili su, od Isusa, višu vlast i više poslanje: u njegovo ime govore. A ne govore samovoljno ni napamet: mogu i njih ljudi prepoznati kao poslanike Isusove. I po njihovu životu; i po onome, što govore, a što je, očito, sveto i dobro; i po dobročinstvima, što ih čine ljudima, uz pomoć Božju.

Iz Boga je, eto, a preko Isusa, sve to izašlo u svijet. K Bogu se to, opet preko Isusa, mora i vratiti. Po tim ljudima, poslanicima Isusovim, što propovijedaju njegovu istinu i njegovo kraljevstvo, moraju ljudi spoznati, poslušati, uzljubiti, naći, Isusa. A kada Isusa nađu, našli su i Boga. Isus je isto što i Otac. »Ja i Otac jedno smo!« (Iv. 10, 30.) rekao je on za sebe izrijekom. I opet, na Posljednjoj večeri: »Filipe, tko vidi Sina, vidi i Oca!« (Iv. 14, 9.). I opet: »Tko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene, nego u onoga, koji me je poslao. I tko vidi mene, vidi onoga, koji me je poslao!« (Iv. 12, 44. 45.).

Braćo i sestre! U tome jedinstvu poslanja, u toj ravnoj liniji, što, preko Isusa, spaja Boga i Isusove apostole i učenike, adekvatno je, najpotpunije, tumačenje i odgonetka svega onoga povjerenja i ljubavi, što je kršćanski puk, što je svi pravi vjernici i osjećaju i pokazuju prema službenicima Crkve i oltara: prema biskupima i svećenicima. Poslanike Božje i Isusove u njima gledaju. Radi Boga ih i Isusa primaju, časte, slušaju, pa i ljube. Boga i Isusa u njima časte i ljube. Bog im i Isus stoje za njima; kriju se iza njih. Nije to ništa nelogično; ništa neopravdano i nerazumno. Nelogično je i nerazumno, kad danas toliki i među katolicima, pa i teolozima, — onima modernističkima, — hoće da, i iza tih Isusovih riječi, izjednače svećenike i vjernike i izbrišu između njih svaku razliku: kada hoće da im oduzmu svu vlast i auktoritet; kad niječu hijerarhijsko ustrojstvo Crkve i kad hoće da Crkvu »demokratiziraju« i sve svedu na narod i na glasovanje. Ima sve to svoje duboko obrazloženje i motiv. Ljudi su, sigurno, svi ti biskupi i svi ti svećenici. Čovjek je i Papa. Ljudi su kao i mi. Nijesu neka nebeska ni anđeoska, eterična, bića, Nose u sebi i na sebi sve ljudske slabosti. Iz sebe i u sebi nemaju nikakvih prednosti pred nama drugima. Često nijesu ni sveti: možda su po pravdi srca i ispod nas. Često nijesu ni pametniji od nas. Kao osobe i pojedinci ne bi imali nikakve vlasti nad nama. Što je imaju, to je samo zato, jer im je dana od Boga. I za njih vrijedi, što je Isus rekao Pilatu: »Ne bi imao nikakve vlasti nada mnom, kad ti ne bi bilo dano odozgor!« (Iv. 19, 11.).

Dobro je, braćo i sestre, da se toga baš danas sjetimo. Danas, kada oko sebe gledamo i srećemo tolike bijede, tolike nevolje, tolike sablazni, među ljudima iz svetišta. Ne znamo ni sami, kako da se prema njima držimo. Da, slijepo i u svemu, pođemo za njima, čini nam se, da bismo se iznevjerili istini i otpali od duha pravoga kršćanstva. Ne izgleda nam, da Isus iz njih govori: da stoje uz Evanđelje. A bojimo ih se prezreti i uskratiti im posluh. Osjećamo, da su još uvijek službenici Crkve, da su među onima poslanima, da još uvijek i za njih vrijedi Isusova riječ: »Tko vas prima, mene prima!«

Braćo i sestre! Treba da k tome problemu pristupamo s puno plemenite finoće i s puno, vjerom prosvijetljene, mudrosti. Nije taj svećenički auktoritet apsolutan, neograničen, vječan. Relativan je. I Juda je jedanput bio učenik i poslanik Isusov: i njega je valjalo, radi Isusa, častiti i slušati. Ali kad je od njega otišao i otpao, kad mu se je iznevjerio, kad ga je izdao, nitko Božji nije više smio i s njim.

Budimo praktični i konkretni! Dva auktoriteta ima svećenik. Jedan je onaj službeni: koji mu dolazi od njegove službe i od vlasti sv. Reda. Drugi je onaj osobni, moralni, koji mu dolazi od toga, što na njegovu liku, u njegovu vladanju, prepoznajemo Isusa i njegov duh. Dokle je god svećenik zakoniti predstavnik Crkve i dokle ga god ona k nama šalje, valja da ga štujemo: možemo prisustvovati njegovoj misi; možemo iz njegovih raku primati sv. sakramente. Ali ako je svećenik raskrstio s Crkvom i okrenuo se protiv zakonitih viših starješina u Crkvi, — osobito protiv najvišega njezina starješine, Namjesnika Isusova na zemlji, Pape, — nema on više ni Isusova poslanja: ne moramo ga i ne smijemo ga ni slušati ni nasljedovati. A ako to još nije učinio, ali nam naša kršćanska savjest i glas milosti u nama kažu, da ono, što on govori i radi, nije od Duha Božjega, da se to protivi nauci Evanđelja i volji Crkve, da tako nikada nijesu radili apostoli ni sveci, ne ćemo mu, doduše, otvoreno i javno protusloviti, ne ćemo bojkotovati njegove službe, — još je zakonita; još nam Isus preko nje daje svoje milosti, — ali ćemo ga se čuvati: nije nam ni uzor ni pouzdan učitelj; nema na njemu slike Isusove.

Svećenik je, eto, svećenik, — pravi svećenik, — koliko je vjeran Isusu i Crkvi. I samo, koliko je takav, toliko mu pripada povjerenja i ljubavi s naše strane. Samo pod tim uvjetom i pod tom pretpostavkom vrijedi za njega Isusova riječ: »Tko vas prima, mene prima!« Bilo bi sudbonosno, fatalno, da pođemo za svećenicima, koji nijesu takvi. Nemojmo! Samo dobre svećenike slijedimo; na onima lakoumnima štujmo njihov sveti Red, ali ne njihov život, — držimo se prema njima u rezervi; — a od otpadnika i pobunjenika bježimo: to su najamnici (Iv. 10, 12. 13.) i vukovi u runu ovčijem (Mat. 7, 15.); nijesu dobri pastiri (Iv. 10, 11. 14.)! A za sve se njih molimo! Puno molimo! Da ih što više ostane vjerno Isusu i njegovu poslanju. Da nikada ne prekinu svete veze, koja ih veže s Gospodinom i s Ocem! Amen.


Čedomil Čekada