Katolička Crkva – jedna ili jedina Crkva u mnoštvu Crkava

Krist je u svojoj Velikosvećeničkoj molitvi (Iv 17, 20-21 ss) molio za apostole i cijelu Crkvu – da ostane jedno, kao što su jedno Otac i Sin. Međutim, tijekom povijesti Crkva se raspala na tri glavne struje: katolike, pravoslavce i protestante. Stoga mnogi kršćani, polazeći od takve ranjenosti Crkve, nastoje oko međusobnoga ujedinjenja, a s ciljem da Crkva ponovno postane onako jedinstvena kakvom ju je Krist htio. Međutim, postavlja se pitanje gdje je u takvim ekumenskim nastojanjima mjesto Katoličke Crkve u okviru ostalih Crkava i kršćanskih zajednica, kao i koji su to kriteriji po kojima bi se takva jedna zajednica mogla opravdano nazvati Crkva. Naime, danas se vrlo nejasno koristi pojam Crkva, a u takvim zbunjujućim konkretnim prilikama češće će proizići zaključak da je Katolička Crkva tek jedna od mogućih vjerskih ponuda, gotovo izjednačena s mnoštvom sekti proisteklih iz protestantizma.

U tom svjetlu valja imati na pameti da su za Katoličku Crkvu tri temeljna kriterija Crkve, a to su: pravovjerje, odnosno onakva neiskrivljena i cjelovita vjera kakvu su nam ostavili apostoli, zatim apostolsko nasljedstvo, odnosno neprekinuti niz prenošenja ovlasti koju je Krist dao apostolima s Petrom na čelu, te bogoštovlje, s posebnim naglaskom na sakramentima (naročito sveta misa), vidljivim znakovima nevidljive Božje milosti koje je Krist utemeljio.

S obzirom na te kriterije, valja uočiti da su se mnoge protestantske zajednice proistekle iz kršćanstva bitno udaljile u svom nauku od izvornoga Evanđelja pa tako češće naučavaju ono što je njemu suprotno, zatim da ne postoji neprekinuti niz prenošenja biskupske vlasti od apostola do danas, te da nemaju uopće ili nemaju većinu sakramenata. Zato one za Katoličku Crkvu nisu prava Crkva, nego se tek mogu nazvati kršćanskim zajednicama, a mnoge među njima i sektama.

Pravoslavne Crkve u načelu zadovoljavaju tri navedena kriterija, ali s obzirom da ne priznaju prvenstvo pape i s obzirom da, gledano iz katoličke perspektive, ne postoji jedinstvena Pravoslavna Crkva, nego je riječ o nizu nacionalnih Crkava na čijem se čelu nalazi patrijarh, može se reći da su one u određenom smislu okrnjene, necjelovite. Naime, Krist je svoje poslanje predao apostolima, a na čelo im je stavio svetoga Petra, uz riječi: “Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima” (Mt 16, 18-19). Budući da Pravoslavne Crkve ne priznaju papu – Petra naših dana – može se reći da im nedostaje cjelovitost apostolskoga nasljedstva, te su u tom smislu za nas tek u rangu katoličkih mjesnih Crkava – (nad)biskupija.

U svjetlu svega rečenoga, valja zaključiti da je ekumenizam poželjan i vrijedan, ali ne po svaku cijenu i nipošto na štetu Katoličke Crkve, kako to češće biva u praksi, jer je za nas jedino Katolička Crkva istinska Crkva koja ima sačuvano sve ono bitno od apostola do danas.