Jednost i nerazrješivost – bitna svojstva ženidbe

Jednosti ženidbe se protivi mnogoženstvo (polygamia). Jednost isključuje mnogoženstvo: kako ženidbu jednoga muškarca s više žena (polyginia) tako i jedne žene s više muškaraca (polyandria). U mnogoženstvu je teško, ili se ne može nikako ostvariti svrha braka, pa je sigurno da se ono protivi naravi ženidbe po samome naravnom pravu.

Mnogoženstvo je, međutim, zabranjeno i pozitivnim božanskim zakonom. To proizlazi iz izvješća Matejeva evanđelja o razgovoru između Krista i farizeja. Kad su farizeji upitali Isusa: »Je li dopušteno čovjeku otpustiti svoju ženu s kojega mu drago razloga?«, Isus je odgovorio: »Zar niste čitali da ih je Stvoritelj, kad ih u početku stvori, ‘stvorio muško i žensko’, i da je rekao: ‘Zato će čovjek ostaviti oca i majku te će prionuti uz ženu svoju, pa će oboje biti samo jedno tijelo’? Prema tome oni nisu više dva, nego jedno tijelo« (Mt 19,3-6). Krist govori o jednome čovjeku, koji će ostaviti svoga oca i majku, i koji će se vezati uz jednu ženu, i da će njih dvoje postati jedno tijelo.

Poznato je iz Svetoga pisma kako su u Starome zavjetu neki patrijarsi (Abraham, Jakov i dr.) imali po više žena, ali se to tumači kao iznimka i Božje toleriranje za neko vrijeme i zbog posebnih razloga, a da je i prije i poslije toga postojala samo monogamija. Nauk Crkve o braku kao monogamskoj zajed­nici potvrđen je na Tridentskome saboru. Na njemu je, naime, proglašeno: »Ako bi netko rekao da je kršćanima slobodno imati skupa više žena, i da to nije zabranjeno nijednim božanskim zakonom, neka je proklet.«³⁰ Na teme­lju tog nauka i odredbe Zakonika o jednosti kao bitnome svojstvu ženidbe, slijedi da je u slučajevima poligamijskih brakova valjan samo jedan, i to re­dovito onaj koji je prvi sklopljen između dviju osoba, a svi drugi su za Crkvu nevaljani.

Utječu li neznanje i zabluda o jednosti ženidbe na njezinu valjanost, i može li se iz ženidbene privole jednost isključiti, o tome ćemo više govoriti na drugome mjestu.

b) Nerazrješivost ženidbene veze

Drugo bitno svojstvo ženidbe jest nerazrješivost njezine veze (indissolubi-litas matrimonii). Ženidbenom privolom koju na propisan način očituju pravno sposobne osobe, muška i ženska, uspostavlja se među njima ženidbena veza i nastaje ženidbena ili bračna zajednica (usp. kan. 1057, § 1, u svezi s kan. 1055,§ 1 i kan. 1134). Ta veza je po sebi tako čvrsta i trajna da se više ne može razriješiti i bračna zajednica razvrgnuti ni voljom bračnih drugova (unutarnja nerazrješivost – indissolubilitas interna), a ni voljom neke izvanjske vlasti (izvanjska nerazrješivost – indissolubilitas externa).

Unutarnja nerazrješivost je potpuna ili apsolutna (indissolubilitas absoluta), a to znači da nikada i ni u kojem slučaju oni koji su dali privolu za ženidbu ne mogu je povući ili opozvati i raskinuti ženidbenu vezu, na način da bi postali slobodni i da bi mogli sklopiti valjanu novu ženidbu s nekom drugom osobom.

Ženidba je u načelu nerazrješiva, ali ustvari ne baš svaka. Postoje, naime, neki tipovi ženidbi koje bi se mogle razriješiti, i postoji neka vlast koja to može učiniti. Zato izvanjska nerazrješivost ženidbe nije apsolutna, nego je relativna (indissolubilitas relativa).

Nerazrješivost kao bitno svojstvo ženidbe nije isto što i bit ženidbe. Ako se ženidba promatra u nastanku, kao savez ili svojevrstan ugovor, onda je ženid­bena privola njezina bit ili ono što je tvori (usp.: kan. 1057, § 1); a ukoliko se promatra kao nastalo i postojeće stanje, ona je zajedništvo cijeloga života, pot­puna uzajamna osobnog predavanja bračnih drugova jednoga drugomu (usp.: kan. 1055, § 1). Nerazrješivost ženidbe, kao njezino bitno svojstvo, obilježje je ili oznaka koja, načelno, tako pripada juridičkoj ženidbenoj vezi, i to svake ženidbe, iako ne na isti način i u jednakoj mjeri, da ženidbena veza bez nje, u načelu, ne može postojati, i da se bez nje teško može, ili uopće ne može, ostvariti trajno i potpuno ni dobro bračnih drugova ni dobro djece.

Kad se za nerazrješivost kaže da je ona bitno svojstvo ženidbe, time se označuje da se radi o svojstvu koje spada na ženidbu kao njezin unutarnji zahtjev i odraz njezine biti. Nerazrješivost proizlazi iz same naravi ženidbe kao životne zajednice dviju osoba različita spola, koje se, privučene dubokom i istinskom ljubavlju i željom za uzajamnim upotpunjavanjem, međusobnom pomoći i potporom (bonum coniugum), kao i težnjom za rađanjem potomstva (bonum prolis), potpuno daruju jedna drugoj.Kad se govori o nerazrješivosti ženidbe misli se na nerazrješivost juridičke veze u ženidbi. Može, dakako, nestati me­đusobne ljubavi i stvarno biti prekinut zajednički život bračnih drugova, ali ti­me ne prestaje i ne može prestati juridički odnos kojim su dvije osobe poveza­ne kao bračni drugovi.

O ženidbi kao ustanovi naravnoga prava i o bitnim svojstvima ženidbe govorimo u svjetlu kršćanske antropologije i katoličke vjere. I u tome svjetlu že­nidba se javlja kao institucionalizirani izraz najdubljih težnji ljudske seksualizirane naravi.

Papa Ivan Pavao II. (1978.) u svojoj apostolskoj pobudnici o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenome svijetu Familiaris consortio kaže:

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i sebi slična (Post 1,26); pozvavši ga iz ljubavi na postojanje, u isto vrijeme ga je pozvao na ljubav. […]. Ljubav je stoga temeljni i urođeni poziv svakog ljudskog bića […]. Čovjek kao otjelovljeni duh, tj. duša koja se pokazuje u tijelu i tijelo prožeto besmrtnom dušom, pozvan je da ljubi u toj svojoj ujedinjenoj cjelovitosti. Ljubav obuhvaća također ljudsko tijelo i čini ga dionikom duhovne ljubavi.«

Govoreći o specifičnoj bračnoj ljubavi, Papa ističe da se »ona istinski ljudski ostvaruje jedino ako […] se muž i žena potpuno predaju jedno drugome sve do smrti«.

Bračna ljubav ima u svojoj bitnoj dinamici urođenu težnju za potpunim, konačnim i isključivim sebedarivanjem određenoj osobi drugoga spola, i također urođenu težnju da prihvati, isto tako potpuno, konačno i isključivo sebedarivanje druge osobe, i ta je ljubav upravljena na uspostavljanje tijesnoga ili dubokoga zajedništva života i ljubavi, koje svoju krunu ima u rađanju po­tomstva. Prema tome, daljnji temelj (fundamentum remotum) nerazrješivosti se nalazi u njezinoj svrsi, odnosno već sama naravna svrha ženidbe ili braka traži da ona bude nerazrješiva. Bez toga bi dobra bračnih drugova i djece bila uvijek ugrožena i ne bi se, zapravo, uopće ni mogla postići.

O značenju nerazrješivosti za ženidbu, papa Pio XI. u enciklici o kršćanskoj ženidbi Casti connubii, piše:

Koja i kolika dobra proistječu iz nerazrješivosti ženidbe, ne može promaknuti nezapaženo onomu tko i površno razmišlja bilo o dobru bračnih drugova i djece bilo o zdravlju ljudskoga društva. Najprije bračni drugovi u toj čvrstoći imaju siguran pečat postojana trajanja; velikodušno predavanje vlastite osobe i tijesno sjedinjenje duša bračnih drugova traži, po svojoj naravi, takvo postojano trajanje, budući da prava ljubav ne poznaje kraja. Osim toga, vjernosti se dodaje obrana čistoće protiv poticaja nevjernosti, ako oni nadođu iznutra ili izvana; zatvara se svaki pristup tjeskobi od straha hoće li u vrijeme protivštine i starosti drugi bračni drug odstupiti, i umjesto njega uspostavlja se umirujuća sigurnost. Isto tako se najbolje osigurava dostojanstvo jednoga i drugoga bračnog druga i pružanje uzajamne pomoći, jer nerazrješivost veze koja trajno ostaje neprestance opominje bračne drugove da nisu sklopili ženidbe zbog prolaznih stvari, niti da ona služi požudi, nego su je sklopili da sebi uzajamno osiguraju viša i vječna dobra, i ne može se razdružiti osim smrću. Također se najbolje udovoljava zaštiti i odgoju djece, što se mora protegnuti na mnogo godina, jer teške i dugotrajne terete te zadaće roditelji lakše nose udruženim snagama. A ne nastaju ma­nja dobra ni za cijeli ljudski rod. Iz prakse, naime, znamo kako je neuzdrmana čvrstoća brakova najsnažniji izvor čestita života  i  cjelovite  ćudorednosti; čuvajući, naime, taj red, sreća i opće dobro države su osigurani: jer takva je država kakve su obitelji i ljudi od kojih se ona sastoji, kao tijelo od udova. Stoga su najzaslužniji, kako za pri­vatno dobro bračnih drugova i djece tako i za javno dobro ljudskog društva, oni koji odlučno brane nepovrjedivu bračnu čvrstoću.

Nerazrješivost ženidbe ima i svoj bliži temelj (fundamentum proximum), a to je božanska Objava i pozitivni božanski zakon.

Prema biblijskome izvješću o stvaranju prvoga ljudskog para, Gospodin reče: »Nije dobro da čovjek bude sam; načinit ću mu pomoć kao što je on. […]. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvo­je jedno tijelo« (Post 2,18. 24). Ovaj se tekst prvenstveno odnosi na jednost ženidbe ili jednoženstvo – jedan muž i jedna žena, ali izričaj o njihovu sjedi­njenju: da postanu jedno tijelo, označuje ne samo tjelesno sjedinjenje nego sjedinjenje cjelovitih osoba u jedinstvo misli, volje i ljubavi, a takvo sjedinje­nje, osim što pretpostavlja ili što traži jednost, uključuje također i trajnost že­nidbe i nerazdruživost njezine veze.

Ali stvar postaje puno jasnija i sigurna na temelju Kristovih riječi koje donosi evanđelist Matej, kao i na temelju nauka sv. Pavla.

Kad su farizeji upitali Isusa: »Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?« – Isus im je odgovorio:

»Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« (Mt 19,3-6). A na njihovo daljnje inzistiranje: »Kako je Mojsije naredio da se ženi dadne otpusno pismo i da se otpusti?«, Isusov odgovor je glasio: »Mojsije vam je zbog vašeg okorjelog srca dopustio da možete otpustiti svoje žene. Ali u početku nije bilo tako. A ja vam kažem: Tko otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – te se oženi drugom, čini preljub; i tko se oženi otpuštenicom, preljub čini« (Mt 19,8-9).

A sv. Pavao piše vjernicima u Korintu: »Oženjenima naređujem – ne ja, ne­go Gospodin – da se žena od muža ne rastavlja; ako li se rastavi, neka ostane neudana, ili se izmiri sa svojim mužem; i muž da ne otpušta žene« (1Kor 7,8-9). Sv. Pavao osobit razlog nerazrješivosti kršćanskih ženidaba vidi u tome što su te ženidbe utvrđene sakramentalnim znakom i milošću  i što su, kao takve, slika jedinstva i nerastavljivosti između Krista i njegove zaručnice – Crkve (usp.: Ef 5,32).

Nauk o nerazrješivosti ženidbe, oslonjen na učenje Kristovo i apostola, po­stojao je u Crkvi od najranijih vremena. U potvrdu tomu dostatno je pozvati se na sv. Augustina (354.-430.) i njegov nauk o trima dobrima ženidbe: o dobru djece, dobru vjernosti i dobru sakramenta (bonum prolis, fidei et sacra-menti).⁴² Dobro sakramenta znači: da se ženidba ne rastavlja, i otpušteni ili ot­puštena da se, ni zbog djece, ne združuje u drugu ženidbu. To je učenje postalo konstantno, a od početka drugoga tisućljeća načelo nerazrješivosti kršćanske ženidbe u Katoličkoj crkvi je neprijeporno. Nije bilo suglasja samo o tome u kojemu trenutku ženidba postaje nerazrješivom, jer nije bilo jedinstvena mišljenja ni u kojemu se trenutku ženidba potpuno uspostavlja.

Prema tzv. Pariškoj školi, s Petrom Lombardom na čelu, koja je zastupala tzv. teoriju privole (theoria consensus), ženidbena veza se u svojoj potpunosti uspostavlja u trenutku obostrana davanja privole, i već od tada ženidba posta­je nerazrješivom. Bolonjska škola, kojoj je pripadao poznati pravnik Gracijan (umro oko 1150.), zastupala je mišljenje da se ženidbena veza ne uspostavlja potpuno dok se ženidba spolnim činom ne izvrši (theoria copulae), tako da je i nerazrješivost nastupala istom izvršenjem ženidbe. Papa Aleksandar III. (1159.-1181.), koji je bio poznat pravnik (imenom Ronaldo Bandinelli) i sljedbenik Bolonjske škole prije nego što je postao papom, povezao je obje teorije, uzevši od svake od navedenih škola po jedan dio njihova učenja. Priklo­nio se mišljenju Pariške škole da ženidba u potpunosti nastaje samom privo­lom, i da valjan bračni savez dvoje krštenih čini sakrament ženidbe (matrimonium ratum), ali ona nije apsolutno nerazrješiva dok ne bude izvršena, odnosno postaje nerazrješivom njezinim izvršenjem (matrimonium consummatum), što je preuzeto od Bolonjske škole.⁴To je od konca 12. stoljeća pa dalje postalo opće učenje teologa i kanonista u Crkvi.

Pitanjem nerazrješivosti ženidbe bavio se i Tridentski sabor (1545.-1563.), potaknut osobito mišljenjem koje se pojavilo nekoliko desetljeća prije: da se Matejev tekst o preljubu može tumačiti u smislu da je dopušteno otpustiti preljubničkoga bračnog druga i stupiti u novi brak. Tridentski sabor je odbacio mišljenje da se ženidbena veza može razriješiti zbog krivovjerja, zbog nespojivosti naravi bračnih drugova ili zbog smišljene odsutnosti jednoga bračnog druga, a isto tako je osudio i one koji kažu da se Crkva vara kad je učila ili kada uči, prema evanđeoskome i apostolskome nauku, da se ženidbena veza ne može razriješiti zbog preljuba drugoga bračnog druga, i da ni jedno ni drugo, pa ni nevina strana koja nije dala povoda za preljub, ne može, za života drugoga bračnog druga sklopiti nove ženidbe, i da čini preljub onaj koji, otpustivši ženu preljubnicu, dovede drugu, i ona koja se, otpustivši muža preljubnika, uda za drugoga.

Poslije Tridentskoga sabora nauk o nerazrješivosti ženidbe ponavljan je do danas u mnogim crkvenim dokumentima. Navodim samo neke od njih.

Papa Pio VI. (1775.-1799.) piše 11. srpnja 1789. biskupu biskupije Erlau (Eger) u Mađarskoj ovako:

Ženidba u samome naravnom stanju i, dakako, mnogo prije nego što je uzdignu­ta na dostojanstvo sakramenta, po božanskome ustanovljenju je takva da sa sobom nosi trajnu i nerazrješivu vezu koja se stoga ne može razriješiti nikakvim građanskim zakonom. Zato, iako se od ženidbe može razdvojiti stanje sakramenta, kao što je među nevjernicima, ipak u takvoj ženidbi, jer je prava ženidba, mora ostati i uistinu trajno ostaje ona veza koja, po božanskome pravu, od prvih početaka tako pripada ženidbi da ne podliježe nikakvoj građanskoj vlasti. Stoga, ako bi netko rekao da skla­pa ženidbu, ili je tako sklopi da uistinu bude prava ženidba, ona će tada imati prido­danu onu trajnu vezu koja po božanskome pravu pripada svakoj ženidbi; a ako se pretpostavi da se sklapa bez te trajne veze, tada nema ni ženidbe, nego nedopušteno sjedinjenje koje je po objektu protivno božanskomu zakonu; stoga se u njega niti može ući niti se ono može održati.

Od kasnijih dokumenata dostatno je spomenuti već naprijed citiranu encikliku Pija XI. Casti connubii, Pio-Benediktov Zakonik kanonskoga prava iz 1917. godine, kan. 1118, pastoralnu konstituciju Drugoga vatikanskog sa­bora Gaudium etspes,  br. 48,  apostolsku pobudnicu Familiaris consortio pape Ivana Pavla II., od 22. studenoga 1981., br. 20, i, konačno, Zakonik kanon­skoga prava iz godine 1983., kan. 1141.