Srijeda, 18 svibnja

Još jedan papinski “Non possumus”


Uz Papinu encikliku:
“Humanae vitae”, od 25. VII. 1968.


Crkva je, preko Pape, opet jednom doviknula svijetu i njegovim vladarima, — ovaj put prvotno vladarima njegova javnoga mišljenja, — svoj “Non possumus”. Isto kao ono u 16. vijeku, za vrijeme Klementa VII., u bračnoj aferi Henrika VIII.

Sve je nekako isto. Opet je situacija bila napeta i dramatična, puna nervoze i očekivanja. Opet je riziko bio velik. Opet se je radilo najviše o moralu i praksi kršćanstva, ne toliko o teoriji i vjerovanju; — na moralne su zahtjeve ljudi uvijek osjetljiviji nego na dogme; i kad se okreću protiv dogmi, okreću se protiv njih prije svega zbog njihovih moralnih konsekvencija. Opet je Papa bio onaj, koji je donio odluku i uzeo na sebe glavnu odgovornost za nju: i pred Bogom, i pred Crkvom, i pred historijom. Opet je Papin “Non possumus” raščistio situaciju i jasno podijelio duhove. Ali tim i providencijalno poslužio Bogu. Baš kao i u 16. stoljeću. I onda su Papu napadali, da ludo radi i da razbija jedinstvo Crkve. A on ga je spasio. Uz cijenu otpada čitave jedne zemlje. Crkva je ostala onaj čas manja. Ali je zato četiri stotine godina iza toga rasla i sve do danas sačuvala savršeno nutarnje jedinstvo i monolitnost. I u vjeri i u disciplini. Nije u njoj poslije toga bilo nijednoga ozbiljnijeg krivovjerja ni raskola. Vitalnost joj je dao onaj Papin “Non possumus”. Dat će joj je i ovaj: mi smo o tom uvjereni.

Na koncu o istoj se stvari i radi. I onda i danas tijelo se je bunilo protiv zakona duha. Eros se je dizao protiv etosa: protiv oduhovljenog morala, što ga propovijeda Evanđelje. Onda je to bio jedan čovjek, jedan vjernik, samodržac, okrunjena glava; danas ih je mnoštvo takvih, ljudi i vjernika, kojima je dodijala uzda šeste zapovijedi Božje. Na kocki je i na udaru bila onda nauka Crkve o bračnoj nerazrješivosti; danas je to crkvena nauka o nutarnjoj etici braka i bračnoga čina. Ali u oba slučaja povučen je bio u sumnju temeljni princip kršćanske seksualne etike: dilema je bila, je li preči niži, nagonski, naturalistički, interes pojedinaca ili viši, spiritualistički, interes evanđeoskoga zakona; je li u moralu suveren čovjek ili je to Bog. U oba slučaja sukobilo se ljudsko, “humanističko”, sa božanskim i objavljenim. I u oba slučaja našli su se ljudi, — i crkveni ljudi; mnogo njih, — na strani ljudskoga, a protiv božanskoga. Kralja Henrika podržali su protiv Pape njegovi velikaši i biskupi, — osim onih, koji su bili spremni i na sramotni stup, i na gubilište, kao Fisher i Morus; — danas pobunjenicima protiv Pape aklamiraju od reda novine, ali, nažalost, i mnogi iza teoloških katedra, sa tribina katoličkih kongresa, iz redakcija katoličkih listova, sa “katoličke ljevice”.

No, Papa ne popušta: ni onda ni danas. Ne obazire se na kritike; ne respektira “anketa” ni “rezolucija”, riskira sve, on u sebi osluškuje samo glas Duha Svetoga i brani, uvijek istu, svetinju života i braka, uvijek istu nauku i moralnu praksu Crkve. S jednom prosvijetljenom vjerom u višu mudrost i providnost Božju; s jednim čudesnim osjećajem odgovornosti prema svojoj učiteljskoj i svjedočkoj misiji u službi Evanđelja.

Prizor je, kojemu smo danas svjedoci, upravo veličanstven za oči, koje vjeruju. Iza ove Papine geste osjeća se instinktivno prisutnost i akcija Duha Svetoga; osjeća se karizma primata. Papa je opet ponesen neposrednim duhovskim nadahnućem, kao ono Petar u Cezareji Filipovoj: tijelo i krv nijesu mu toga objavili, nego Otac nebeski (Mat 16, 17.). On opet, kao i njegov Gospodin u kafarnaumskoj sinagogi, ostaje nepokolebljivo uz otajstvo i osnovu Božju, i kad je oni oko njega nazivaju “tvrdom” i nemogućom (Iv 6, 61.), pa mu zbog toga okreću leđa zauvijek (Iv 6, 67.).

Čitav je katolički svijet Papa, ovom svojom gestom, prisilio, da se odluči. Da se odluči između krvi i duha, instinkta i milosti, umovanja i vjere, zemlje i vječnosti, antropocentričnog i teocentričnog, naravnog i nadnaravnog, shvaćanja života. U pravi čas: kad je kriza bila već na vrhuncu; kad se više nije moglo čekati. Skinuo je s nas moru neizvjesnosti i sumnje, pod kojom smo već bili stali padati: pokazao nam je put. Crkva se je iznenada opet pribrala i postala svjesna svoga božanskog poslanja. Izdigla je opet visoko zastavu ideala, koja samo što nije bila pala u blato. Junački se je opet opredijelila za Evanđelje i za Gospodinovu parolu: “Budite… savršeni, kao što je savršen i Otac vaš nebeski!” (Mat 5, 48.). Presječen je, radikalno, put licitiranju na niže i na svim drugim moralnim područjima. Ne će više nitko smjeti, već sutra, postavljati na tapet i “moralnu nemogućnost” predbračne i udovičke uzdržljivosti, bračne nerazrješivosti, djevičanstva, celibata.

Ništa nijesmo izgubili ovom auktoritativnom Papinom odlukom. Znamo i mi, da je se mnogi, pa i između katolika, ne će držati. Griješit će. Griješili su i dosada. Pomagat ćemo im, koliko mognemo. Spasavat će ih milost Božja: spasavat će ih molitve, žrtve, primjer onih, koji će poći za glasom istine. Ali će se zato znati, šta je dobro, a šta je zlo. Savjesti će biti probuđene. Ne će se više erotika bez uzde moći okupljati oko pričesnoga stola. Ne će se više moći ležerno šutjeti na grijehe. Morat ćemo, sustavno, odgajati vjernike, još od mladih nogu, za kršćansku punoljetnost. Opet ćemo biti ujedinjeni i kompaktni. Crkva i kršćanstvo ostat će, kao i dosada, nekompromitiran čuvar ideala: znak, u koji će gledati i na kojemu će se nadahnjivati narodi (Iz 11, 10. 12.; 49, 22.; 55, 13.; 62, 10.; 66, 19.). Svi oni, koji vjeruju u dostojanstvo čovjeka, u integritet morala, u apsolutnost prirodnog i božanskog zakona. Ostat ćemo ono, što smo uvijek i bili: vjera elite, koja se masama nameće i povlači ih za sobom na više; “maleno stado”, ali baštinik Kraljevstva Božjega (Luk 12, 32.; 10, 17.—24.; Mat 11, 25.—30.). Unatoč svim ljudskim bijedama ostat će zakon Božji svet: “Lex quidem sancta et mandatum sanctum” (Rim 7. 12.).

Sav materijalizam, sav hedonizam, sav panseksualizam i panerotiku, sve ono, što danas, kao rakrana, ponizuje i razjeda čovječanstvo, kršćanstvo je, kroz Papina usta, najodlučnije otklonilo i osudilo. Oslobodilo je ljubav i brak od profanacije; založilo se za pravo na život milijunima, koji bi ga inače bili lišeni: ne božanskom voljom, nego ljudskom samovoljom i sebičnošću, koja atentira na život uime luksusa, koja drugima oduzimlje radost i sreću, samo da je ona može uživati bez mjere, bez kriterija, bez odgovornosti.

A ako danas na Papu zbog toga viču, on tim samo raste u očima sviju onih, koji su kršćani, i sviju onih, koji misle. Iz svih krugova. Sa sviju meridijana. Čuli smo ih ovih dana dosta: i najvećih mislilaca i umnika. To mu je legitimacija, da je Kristov. On se je sam na nju pozvao braneći se od napadaja i uvreda, kojima su ga obasuli zbog ove njegove enciklike. “Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio, ali kako nijeste od svijeta, nego vas ja od svijeta izabrah, svijet mrzi na vas!” (Iv 15, 19.). “Kad bih bio po volji ljudima, ne bih bio sluga Kristov!” (Gal 1, 10.).

Uvijek su na proroke vikali. Vikali su i na Učitelja proroka, na našega Gospodina. I njemu su navlačili luđačku haljinu (Luk 23, 11.); i njega su zvali fanatikom (Mark 3, 21.), varalicom (Mat 27, 63.) i zločincem (Iv 18, 30.).

Za Pavla su VI. “progresisti” govorili, da je Hamlet, koji se ne može ni za što odlučiti. Pokazao im je, da on to nije: da je spreman, u obranu istine, prkositi i svemu svijetu. Da zna, gdje treba, govoriti, isto onako, kako je znao i šutjeti, i razmišljati. Pokazao im je, da nije Hamlet, nego da je Božji čovjek, “homo missus a Deo” (Iv 1, 6.). Da je muž Providnosti.

I jest. Nadahnuto je i genijalno parirao krizi, što u naše dane potresa Crkvom Božjom. Krizi, koja se je u svoj svojoj težini i fatalnosti pokazala baš u reakciji na ovu Papinu odluku. Reakciji, koja ne znači ništa manje nego revoluciju u Crkvi. Rekciji otvorene pobune i načelnog otklona hijerarhijskog i papinskog auktoriteta. Reakciji grubo naturalističkoj, racionalističkoj, modernističkoj: obožavateljici ljudske pameti i ljudskih kombinacija. Mi je drugi, mnogi, te strašne krize, nijesmo pravo ni opažali. Uljuljavali smo se u iluzije, da se krećemo naprijed: da je to samo zakoniti i zdravi proces rasta. Papa jest. I sve ju je, u etapama, korak po korak, slamao. Uvijek na najkritičnijim i najdelikatnijim točkama. U pitanju Euharistije, u pitanju kristologije, soteriologije, mariologije, u pitanju celibata, i evo, na kraju, u pitanju seksualno-bračnoga morala.

Ovom zadnjom odlukom stavio je pod sve to točku. Više ne možemo natrag. Možemo samo ili poslušati ili — otpasti.

Papina je odluka u enciklici “Humanae vitae” još puno značajnija i dalekosežnija po onome, što govori indirektno, nego po onome, što kaže direktno. Njom je pokoncilski modernizam, što se tiče Crkve, smrtno dotučen i definitivno likvidiran. Sve su njegove teze, formalno ili virtualno, zanijekane. Nema u Crkvi “demokracije” ni odglasavanja, kako bi on htio. Papa je svoju odluku donio protiv “većine”. Sigurno ne protiv većine pobožnih i praktičnih kršćana, ni protiv većine onih dobrih i revnih u kleru, ali protiv većine onih, koji su znali u Crkvi vikati i tom svojom grlatom vikom hipnotizirali nesvjesne, naivne i površne: protiv mentaliteta masa, protiv mentaliteta polukršćana. Od njih je Papa zatražio kapitulaciju: lojalnu i punu pokornost Evanđelju i kontinuiranoj, vječnoj, nauci Crkve. Ne priznaje on ni “novoga kršćanskog morala” ni evolucije dogmi: njemu su Evanđelje i vjera apostola i Crkve isti i jučer i danas (Hebr 13, 8.). Ne da on mijenjati ni konstitucije Crkve. Nije njemu koncil ni Episkopat nad Papom; ne priznaje on “autonomnih” crkava. Nema ni holandskog, ni američkog, ni francuskog, ni njemačkog, ni kanadskog, ni brazilskog katolicizma: ima samo jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva, s Petrom i s Papom na čelu. A kroz Papina usta ona govori, a ne kroz katoličke kongrese, svećeničke skupštine, novinske redakcije, pa ni teološke monografije. Ne predaje Papa kormila Crkve nikome drugome u ruke: on i u ovoj enciklici svjesno nastupa kao njezina auktoritativna glava i nosilac univerzalnog Petrova primata i nepogrješivosti. Ne rješavaju se u katoličkoj Crkvi problemi kompromisom ni koncesijama bilo komu od ljudi: oni se rješavaju samo vjernošću Evanđelju, čitavu i nerazvodnjenu Evanđelju. Papa je i ovdje apodiktično otklonio “humanističko”, “socijalno” i antropocentrično kršćanstvo, — kršćanstvo, koje polazi od svijeta i od čovjeka i orijentira se na njegovim zahtjevima i željama, — a opredijelio se, dosljedno i na čitavoj liniji, za kršćanstvo odozgor: za teocentrično kršćanstvo, kojemu je i izlazna i ulazna točka Bog, duša i vječnost. Za kršćanstvo, koje otkupljuje i spasava: sublimacijom, spiritualizacijom, divinizacijom čovjeka i života; posvećenjem, milošću i pokorom. Otklonio je i lajicizaciju u svetištu. Otklonio je i svaku nediscipliniranu slobodu: i u životu i u idejama. Ne će više nitko moći u Crkvi ni govoriti ni raditi, što hoće. Sve u Crkvi ostaje pod božanskim zakonom i pod božanskim sankcijama.

Kažu, dakako, — i još će dugo kazivati, — kako je ono, što je Papa, ovom svojom enciklikom, zatražio od Crkve i od čovječanstva, nerealno. Zaletio se je Papa, kažu. Morat će ga Crkva, danas sutra, dementirati. Budućnost će pokazati, je li to bilo nerealno. Ona će Papi, mi smo u to uvjereni, dati pravo. Generacije iza nas vidjet će, da je Pavao VI. bio ne samo kršćanin, nego i humanista: čovjek, koji je daleko gledao. Priznat će mu možda, i da je čovječanstvo spasio od katastrofe. Nije bez značenja, da je njegova riječ u obranu ljudskoga života pala baš u dane, kad su na drugoj strani inaugurirali umiranje: kad je već i u Rusiji natalitet spao na 1.1, a u Americi na 1.7, sa otvorenim izgledom na skori početak neminovnoga populacionog nazatka i izumiranja; kad bijela rasa, po nezadrživoj logici moralnog autonomizma i bezvlađa, kojemu se je predala, ulazi u stadij laganog, ali sigurnog samoubojstva. A njezinim će putem poći i druge rase, — već polaze, — čim se moralno emancipiraju i počnu same sebi krojiti moral i prisvajati vlast nad životom. Mjesto hiperpopulacije, kojom nas danas toliko plaše, — očito da dobiju moralno pokriće za svoju praksu neograničenog seksualnog iživljavanja i anarhične ljubavne hipertrofije, — brzo ćemo dobiti depopulaciju.

Bog jedini spasava. I duše i živote. Pokazat će se to i u ovom slučaju. I Bog uvijek spasava samo po Kristu i po Crkvi. A Krist opet govori samo preko Pape; preko Petra. I ovaj je put preko njega progovorio. “Petrus per Leonem, — danas: per Paulum, — locutus est!” “Prst je Božji tu!” (Izl 8, 19.).

Mi se, sa svim pravim katolicima, pa i sa svim ljudima dobre volje, tome samo iskreno veselimo i to živo i zahvalno pozdravljamo.

Živio Papa! Živio Pavao VI.!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije 9/1968. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 67-72. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.