Kakav sam čovjek

Dobro je, ponekad razmisliti, češće postavljati sebi pitanje: Što želim, a kakav jesam i kakav bih trebao biti?

Miriti se s onim kako jeste, kako sami o sebi mislimo nije u redu. Iskren ispit savjesti pokazuje pravo stanje koje nije pogubna umišljenost.

Oni koji poznaju čovjeka, psiholozi, ispovjednici, ljudi kojima je čovjek objekt istraživanja, proučavanja, izdvajaju nekoliko razina koje su bitne u procjeni.

Prva razina je kakvi smo u zajednici, društvu, među prijateljima i poznanicima i kakvi bismo željeli biti. Prije svega želja nam je da nas prihvate kakvi jesmo, da imaju dobro mišljenje o nama, da smo priznati i poznati, hvaljeni i izdvojeni kao primjer. Trebali bismo poslušati što o nama drugi govore i to usporediti s onim što o sebi mislimo.

Druga razina, kažu, je naša obitelj. Kako nas vidi bračni partner, djeca, stariji koji s nama žive. Što zaključuju o nama. Raduju li se kad smo zajedno? Drugi nas vide kakvi jesmo u riječima i djelima.

Treća razina je što ja mislim o sebi? Iskrenost je bitna. Ona olakšava prihvaćanje dobra, priznavanje drugih i označava spoznaju da nismo savršeni. Nitko od nas ne vidi sebe onako kako nas drugi vide. Ima jedna izreka koja kaže: Reče pijetao još ne sviće, jer nisam još dao znak. I lažni ponos može biti uzrok nesporazuma i grijeha u zajednici.

Mi vjernici imamo još jednu bitnu razinu a to je: Kako me moj Bog vidi. Njemu ne možemo glumiti jer nas poznaje. Biblija piše da nema stvorenja, ničega što je pred njim skriveno.

Dobra i iskrena ispovijed daje novi početak. Uskrsna ispovijed je velika prilika, još veća mogućnost da se popravimo.

Bog nas voli i oprašta. Pavao piše Rimljanima da ga je Bog zavolio još dok je bio grešnik i umro za njega. I za nas, dakako.

Oproštenjem nam daje priliku za novu, iskrenu sliku o sebi i onima koji s nama žive. To je novost opisana u Evanđelju koja daje novu snagu i polet, mogućnost da i grešnik postane svetac.