Kako nam koriste protivštine

Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca

Knjiga prva, glava 12

1. Dobro je za nas što nas katkada snađu poteškoće i protivštine, jer uzrokuju da čovjek uđe u se, te uvidi da je u progonstvu, pa da ne stavlja svoje nade u kakvo stvorenje ovoga svijeta. Dobro je što katkada trpimo protivljenja, i što o nama zlo i netočno misle čak i onda kad dobro radimo i mislimo. To često pomaže poniznosti i brani nas od tašte slave. Onda radije tražimo Boga, unutrašnjega svjedoka, kad nas vani ljudi omalovažavaju te nam nerado vjeruju.

2. Zato bi se čovjek morao tako utvrditi u Bogu da mu ne bi bilo potrebno tražiti mnogo ljudske utjehe. Kad je čovjek koji ima dobru volju, u žalosti ili kušnji, ili ga muče zle misli, onda više shvaća da mu je Bog potreban; uviđa da bez njega ne može ništa dobra učiniti. Onda se takođe žalosti, uzdiše i moli radi nevolja koje podnosi. Onda mu se ne da dulje živjeti i želi da dođe smrt da se može raspasti i biti s Kristom (Fil 1, 23). Onda dobro zapaža da na ovom svijetu ne može biti savršene sigurnosti ni potpunog mira.

Strah od gubitka dobroga glasa i strah od poniženja ulaze među najveće ljudske strahove pa u svjetlu takvih protivština valja porazmisliti o poticajima Tome Kempenca i u njima pronalaziti smisao vlastitog postojanja. U današnje vrijeme kada nečija reputacija, pa i temeljno ljudsko dostojanstvo, mogu biti u potpunosti uništeni tek jednom medijskom objavom, dobro je imati na pameti varljivost žudnje da drugi o nama dobro misle. Radije se treba voditi mišlju da svatko može sutra biti oklevetan ili da će njegova intima biti izvrgnuta seciranju razularene mase željne skandala. Nekada se takva opasnost više odnosila na poznate osobe, ali danas se može od svačije životne priče načiniti senzacija i osobu izvrgnuti javnom preziru. Budući da smo grešni ljudi, svatko ima nešto što duboko skriva od očiju drugih i strahuje neće li to izaći na vidjelo, a jednako tako boji se neće li se i ono što dobro čini i misli prikazati na neistinit i klevetnički način.

No, Toma nam pokazuje da je nerazumno o tome previše razmišljati, jer nam sve to može biti i na blagoslov. Oklevetan i prezren čovjek jasno shvaća da je težnja za stjecanjem slave plitka i nema puno poveznica s mudrošću i radošću koje dolaze od Boga. Činom poniženja osoba više ne traži izvanjsku ljudsku pohvalu, nego ulazi u sebe i sav svoj život razastire pred jedinim Sucem koji proniče srca i bubrege. Od Njega očekuje i u srcu dobiva i opomenu za loša djela i duhovnu slatkoću kao nagradu za ono plemenito što čini i misli. Božja je prosudba tako cjelovita, pravedna i u ljubavi očitovana, a ljudska djelomična, pristrana i zlonamjerna.

Zato prezreni čovjek traži Božju blizinu i svoga Stvoritelja istinski doživljava kao unutrašnjeg svjedoka cjelokupnog života te više ne očekuje ni ne traži ljudsku, nego božansku utjehu. Jasno mu je da bez Božje pomoći ne može ništa dobra učiniti i da On pretječe svaku našu dobru misao i svako naše dobro djelo. Sve što je loše i grešno, naše je u potpunosti, a sve dobro dar je milosrdnoga Boga. To spoznanje teško dostižemo kada uživamo u taštoj slavi, a jasnije razabiremo kada smo poniženi.

Zato Božju pomoć posebno snažno doživljavamo kada smo u kakvoj nevolji, shvaćajući da nam život bez poniznosti može pokazati svu besmislenost i promašenost postojanja, a duboku smislenost kada sve stavljamo u Božje u ruke. Tada se otkriva i želja za potpunim mirom u duši, u svjetlu riječi svetoga Augustina da je nemirno naše srce dok se ne smiri u Njemu, a jednako se tako otkriva i čist pogled prema vječnom životu. Zato je dobro porazmisliti o savjetima Tome Kempenca i duhovno se pripremiti za poniženja koja će vjerojatno doći, a ako su već tu, shvatiti ih kao Božji dar po kojem nas konopcima ljubavi privlači sebi.