Kako se osloboditi sljepoće? – razmišljanje uz 8. nedjelju kroz godinu (C)

Kako se osloboditi sljepoće? – razmišljanje uz 8. nedjelju kroz godinu (C)


Čitanja: Sir 27,4-7; Ps 92, 2-3. 13-14. 15-16;1Kor 15, 54-58; Lk 6, 39-45


Današnji evanđeoski odlomak donosi nam više kratkih Isusovih pouka u slikama – prispodobama. Nemoguće je posvetiti se iscrpno svakoj od njih, onda je korisnije ovim razmišljanjem produbiti jednu konkretnu misao. A kako se nekoliko ovih izričaja i slika tiče oka, vida i gledanja, Isus time pruža dovoljno razloga da se upravo tu temu izdvoji za središnju poruku ove nedjelje. Gospodin, naime, ističe da ne može slijepac slijepca voditi, inače će obojica pasti u jamu. Time nam sugerira da ne budemo slijepi, ali isto tako da ne budemo slijepi vođe, to jest slijepi pomagači slijepcima. No kako pomoći slabovidnim osobama ili onima kojima je neki predmet upao u oko pa im onemogućuje dobar vid, kao što može biti zrnce prašine ili nešto slično? Nije li logično da ga pokušamo odstraniti i tako pomognemo svome bratu otklanjajući mu zapreku za dobar vid? Ali čini se da je sam Isus kritičan prema takvom pokušaju da pomognemo svome bratu, jer nam osporava pravo na takvu inicijativu govoreći: “Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?” Kao da bi bilo bolje ostaviti trun u oku bratovu, nego mu pomoći izvaditi ga.

Međutim, već u drugom dijelu rečenice naslućuje se i razlog takvog Isusova stava. Naime, on je govorio o duhovnoj sljepoći i o duhovnim slijepcima. Doista, ima ljudi koji se usredotoče promatrati samo drugoga, a da ne promatraju sebe, te time dokazuju svoju dvostruku sljepoću. A najveći slijepac je onaj tko ne vidi svoje sljepoće, onaj tko ne vidi da je duhovno slijep. Tko se pravi učiteljem drugima, a ne prizna Boga za učitelja, uistinu je zahvaćen velikim sljepilom. Tko bi htio drugome vaditi trun iz oka, a ne prizna da i sam ima problema s vidom i da nije kvalificiran to činiti, veliki je slijepac. Zato se tema sljepoće isprepleće s temom učeništva. Prvi korak uklanjanja sljepoće je potražiti zdravog i dobrovidnog učitelja koji će izliječiti sljepoću, a ne praviti se učiteljem drugima. Bila bi velika preuzetnost htjeti drugoga ozdraviti od sljepoće, a sam biti slijep, a odbijati liječnika – učitelja koji te može osloboditi sljepoće.

A liječnik koji liječi oko naše duše i daje zdravlje našem duhovnom pogledu je sam Gospodin. Tek ako se njemu obratimo, onda smo učinili pravi potez. U protivnom, od našeg nastojanja da dođemo do cilja, pa i do vida, nema nikakve koristi. Štoviše, samo je dodatni rizik koji više pokvari nego što učini dobra. Ako nismo Bogu dopustili da nas ozdravi, svodimo se na ljude koji samouvjereno vode druge ljude, a nemaju sposobnost i vještinu dovesti ih do cilja. U tom slučaju postajemo kao oni koji dijele drugima lekcije, umjesto da ih poučimo da u poniznosti prihvate Božju školu i pedagogiju kroz koju smo i sami već prije prošli. Ako nismo ispravno na Boga upućeni, onda će se dogoditi da drugima dodatno zatvorimo oči za Boga, umjesto da im budemo ljekoviti u životu svojim bogatim iskustvom i istinskom vjerom. U tom smislu i naš Gospodin očekuje od nas da izbjegavamo jalove licemjerne rasprave, pouke, dociranja i dijeljenje lekcija, a da se posvetimo radije tome da dopustimo Bogu da otkloni našu sljepoću. I to postaje pravi put učenja – učenje od učitelja kojega ne možemo nadmašiti, ali s kojim se natječemo, jer on potpuno živi za nas. Doista, učiti nam je od onoga koji ima savršen vid i uvid u stvarnost i onoga i ovoga svijeta, te nas može obdariti pravim vidom, okom i zdravim pogledom. Tada se nećemo praviti vidoviti drugima, već ćemo se mi dati ponizno voditi od Gospodina, pa ćemo jednako tako i drugim slijepim osobama oko sebe pružiti ruku, svjesni da nas vodi onaj pravi jedinstveni liječnik.

Isus kao da je gledao našu situaciju kad je ovo govorio. Koliko samo sljepoće u nama i oko nas. Koliko umišljenosti, lažnog znanja i licemjerja na koje je i Isus reagirao. I to smo pretvorili u sistem života. Duhovna oholost je svakodnevnica, a obraćenje i poniznost nigdje na vidiku. I onda se čudimo kako u društvu nema dobrih plodova, kako nema pomaka. Potom se zavaravamo sljepoćom jer ističemo pomake u izvanjskom uspjehu, u onome što smo sagradili i ostvarili. Hvalimo se rezultatima koje smo postigli, ali ne postavljamo pitanje napretka duša, duhovnih spoznaja i obzorja, duhovnih vidika i uvida. To je sljepoća našega vremena koja promatra samo izvanjsko i materijalno, a nije u stanju vidjeti stanje duha. To je oholost i neviđeno licemjerje koje društvo drži sputanim, a čovjeka nemoćnim da napravi istinski korak i pomak, jer je svaki korak koji u ovakvom stanju čini samo korak prema dubljoj jami.

Zato se valja osloboditi ljudske oholosti koja druge želi voditi bez Boga i njegove istine, koja želi poučavati bez njegove Mudrosti, koja drugome želi ‘pomagati’ ali sebe ne čisteći od natruha grijeha. Samo ako sebi vratimo vid, to jest ako se obdarimo božanskim pogledom, tada možemo računati da će doći do pravih plodova u životu, u našoj duši i dušama ljudi oko nas. Tada drugima postajemo pouzdan oslonac na koji se u svojoj slabovidnosti oslanjaju, to jest stablo bogato dobrim plodovima, a ne trnje ili glog. Upustimo se u ovaj proces obnove našega duha, vratimo sebi dobar vid i pomozimo drugima da iziđu iz duhovne tuposti i otvore se Bogu živomu koji nas čini plodnima i obdaruje istinskim vidom.