Kako spakirati i poslati dom?


Prohladni dani završetka došašća 2019. godine osim izbora za predsjednika Republike Hrvatske donijeli su neko čudno vrijeme, vlažno i prilično toplo. Iako su djeca pjevala božićne pjesme i radovala se otvarajući adventski kalendar, ništa nije upućivalo na dolazak Božića. Nije bilo snijega, a jedini jasan znak kako se sprema božićno vrijeme su zornice.

Tako nekako sam i ja smetnula s uma kako valja poslati sestri paketić sitnica koji će joj ugrijati dušu. I tako s paketom koji sam doma umotala u šareni papir i pozorno ulijepila krećem prema lokalnom poštanskom uredu. Svjesna kako je doista zadnji čas, i kako sestra paket neće moći primiti uoči Božića, smireno čekam u poštanskom uredu gdje se već oblikovao dugačak red ljudi. Ponosna na sebe jer sam napisala adresu vodootpornim flomasterom pa nalijepila sestrinu i svoju adresu sasvim jasno, a i uvezala paket špagom tako da poštar može bez problema ponijeti paketić. U redu unutar poštanske zgrade, dvije osobe ispred mene. Iza mene susjed, po zanimanju učitelj povijesti. Pozdravljamo se, smješkamo, skoro nam neugodno što stvaramo gužvu. Gledam poštansku službenicu koja radi na šalteru. Gospođa u lijepim, zrelim godinama. S profesionalnim osmijehom. Trudi se raditi brzo, a s vremena na vrijeme pogledava sve nas koji stojimo u redu. Na glavi joj ukras za kosu, jelenski rogovi, onakav ukras kakav nose vrlo mlade djevojčice. Nesklad dobi i ukrasa. Pitam se tko li je naredio i njoj i njenoj kolegici nositi taj „blagdanski” ukras za kosu.

Konačno dolazim i ja na red. S najvećim mogućim osmijehom pristupam i odlažem svoj paketić na pult. Gospođa je vrlo zadovoljna kako je lijepo i jasno krupnim slovima ispisana adresa pošiljatelja i primatelja. Ispričavam se što i ja ovih dana stvaram gužvu i dok popunjavam papirić koji će potvrditi predaju pošiljke gospođa mi priča o paketima u prosincu. Nagledala se ona velikih i malih paketa. Nikada nije bilo toliko paketa kao ovog prosinca. Začuđeno dižem obrve, a ona nastavlja kao da mi otkriva državnu tajnu. Adrese primatelja su tako raznovrsne. Od Irske do Njemačke, od Švicarske do Italije. Šalju se šareni i obični, poštanski žuti paketi. Raznih veličina i oblika. Donose i bake i majke, nose ih i očevi. Ima ih i većih i težih. Dnevno je znalo stići i do stotinu paketa. Sada su mi oči već raširene do krajnjih granica, pa gledam oči ove gospođe čije ruke prevrću paket, utipkavaju podatke. Gospođa mi tiho govori: „Nitko ne pita za poštarinu. Naplaćivala sam i po tri stotine kuna poštarinu. Šalju sve. I kolače i suhomesnate proizvode. Šalju limenke sa suhim kolačima i sušeno voće. Pakirali su ovdje, na tom mjestu gdje vi stojite i šlingane stolnjake. Ne biste vjerovali. Pakuju i šute. Mnogo sam se tuge nagledala ovog prosinca.”

Gledam i slušam gospođu koja vrijedno radi i osjećam kako mi knedla u grlu zatvara mogućnost govora. Oči mi se pune suzama, na kraju se samo pogledamo – gospođa sa šaltera i ja. Pogled bez riječi. Moj paket ne odlazi daleko. Upućen je na adresu u Slavoniji, tek u susjedni grad. Ni ja nisam pitala kolika je cijena poštarine. Knedla u grlu spriječila je to pitanje. Plaćam bez riječi. Ona uzima novac bez riječi. Ponovno se pogledamo i ja promrmljam: „Gospođo, sretan vam Božić!” Ona odgovori: „Hvala, i vama!”  Žurno se okrećem i hitno izlazim iz poštanskog ureda u vjetroviti, ali topli dan bez sunca. Srećem poznanika, ne gledam ga u oči, što bi čovjek rekao da me vidi uplakanu, i žurim dalje u ovaj prosinački dan.

Kako u paket spakirati dom? Kako poslati domovinu? Kako poslati sve one mirise i okuse djetinjstva…? Koliko će ovog Božića nedostajati ljudi u mome gradu? Kako je snažna povezanost između zaokruženih brojeva na predsjedničkim izborima i brojeva poslanih božićnih paketa u ovo predblagdansko vrijeme.