Kakvo i čije kršćanstvo?
Političke kvalifikacije neistomišljenika u pravilu su ujedno i moralne. Bez obzira na politički spektar ili rječnik, politička kvalifikacija oponenta (desničar, ljevičar, liberal, konzervativan, progresivan) je ujedno i njegova moralna osuda. Identičnost političkog s moralnim prelazi granice moralnog dobra i zla, pri čemu je politička difamacija protivnika ujedno izričaj i moralnog suda o njegovoj osobi.
Sličnu identičnost se pronalazi u društvenom poimanju odnosa pojmova napredovanje i nazadovanje. Napredovanje se određuje kao moralno dobro, a nazadovanje kao moralno zlo. Napredovanje dvadesetog stoljeća u tehnološkom smislu (posebno područje razvoja oružja) polučilo je katastrofalno moralno propadanje i nazadovanje (ratovi, genocidi, stradanja, atomska bomba). Napredovanje i nazadovanje se pokazuju kao ne tako identični pojmovi kada se promatra povijest i prošlost čovjeka. Napredovanje nije nužno moralno dobro, kao što ni nazadovanje nije moralno zlo. Između atomske bombe i luka i strijele dogodio se ogroman napredak koji je polučio moralni sunovrat čovjeka u barbarsko nazadovanje kada je riječ o kvantiteti ubijanja velikog broja ljudi odjednom.
U političkom poimanju stvarnosti pojmovi napredovanje i nazadovanje se vežu uz političke etikete iz kojih nastaju onda i moralne kvalifikacije pojedinaca i cijelih grupa i nacionalnih zajednica. Tako odnos napredovanje = ljevičar = liberal = progresivan osobu kvalificira za moralno savršenstvo, dok odnos nazadovanje = konzervativan = desničar osobu kvalificira za moralno zlo.
Ovi pojmovi iz političkog jezika u zadnjih nekoliko desetljeća ušli su i u masovnu upotrebu i u crkvenom jeziku u formi odnosa napredovanje -nazadovanje. Progresivni su kvalificirani kao napredni, dok su konzervativni kvalificirani kao nazadni. Besmislenost ovog rječnika u crkvenom jeziku ogleda se kada pokušamo odgovoriti na pitanje: napredovanje ili nazadovanje u odnosu na što ili koga? Dok u političkom i društvenom značenju ova dva pojma mogu imati i neke opipljive posljedice (više slobode, više demokracije, bolje zdravlje, veće plaće i bolji uvjeti rada), u Crkvi pojmovi napredovanje i nazadovanje bi se morali odnositi na ono što je temelj Crkve, dakle Bog, odnosno Krist. I da bi ovi pojmovi imali nekog smisla, moralo bi biti moguće odrediti neki početak i neki kraj u odnosu pojmova napredovanje – nazadovanje. Napredovanje u odnosu na početak odakle se krenulo, ili nazadovanje u odnosu na kraj koji se nikako ne može dostići.
U crkvenom jeziku pojmovi progresivan (napredan) i konzervativan (nazadan) implicitno uključuju da postoji neki ili nekakav Krist prema kojem se određuju ovi pojmovi kao i njihov sadržaj. Postoji nekakav Krist ili Bog koji ima početak od kojega se treba polako udaljavati (nazadni ili konzervativni Krist, odnosno Bog) i polako se približavati (progresivni ili napredni Krist, odnosno Bog). Isto vrijedi i za Crkvu koja postoji kao konzervativna ili nazadna, odnosno progresivna ili napredna Crkva. Postoji neko progresivno ili napredno mistično Tijelo Kristovo i neko konzervativno ili nazadno mistično Tijelo Kristovo.
Koliko je politički jezik odnosa pojmova napredovanje – nazadovanje ušao u crkveni način govora upućuje nas na političko poimanje Krista kao političkog lidera i Crkve kao političke institucije. Rječnik napredovanje – nazadovanje i s njime povezani politički pojmovi koji su prodrli u crkveni govor uglavnom su nepoznanica starijim i prethodnim kršćanskim vremenima u kojima se uglavnom govorilo u odnosu pojmova vjera – hereza, Crkva – sekta. Primjetno je kako se dugo vremena u crkvenom načinu komunikacije ne susreću politički pojmovi kao zamjena za teološke pojmove i teološki jezik.
Politički pojmovi konzervativan – progresivan su pojava novijeg datuma i javlja se otprilike u onom razdoblju novije povijesti kada crkvene strukture i jezik oponašaju jezik društva, odnosno kada teologija prestaje biti navještaj i uglavnom se identificira s jezikom politike i političke filozofije. Kao što politiku nisu zaobišle moralne kvalifikacije odnosa pojmova napredovanje – nazadovanje, ni crkvenu stvarnost nisu zaobišle moralne kvalifikacije unutar same Crkve pojedinaca i cijelih grupa kada se koristi politički pojmovni pristup odnosu termina konzervativan – progresivan.
Vjernici jedni druge međusobno moralno kvalificiraju dobrima ili zlima, ali ne koriste više niti jezik teologije, svakako ne jezik Svetog Pisma, nego isključivo politički jezik. Jezik teologije je također opterećen (zlo)upotrebom političkih pojmova za moralnu diskvalifikaciju neistomišljenika u Crkvi. Jezik Svetog Pisma je drugačiji. U njemu vlada odnos pojmova koji se odnose na ljubav i možemo govoriti o odnosu manjak ljubavi – višak ljubavi. Tako u prispodobi o izgubljenom sinu susrećemo starijeg sina kao onoga koji zastupa manjak ljubavi, a milosrdnog oca koji zastupa višak ljubavi. Odnos manjak – višak u Svetom Pismu ne odnosi se na količinu ljubavi, nego na njezin intenzitet i dubinu. Otac ljubi izgubljenog sina intenzivno i duboko, stariji sin ne ljubi svog mlađeg brata dovoljno snažno da ga ponovno prihvati.
U velikoj mjeri politički jezik odnosa progresivan – konzervativan, koji dominira zadnjih desetljeća crkvenim rječnikom i jezikom, isključio je djelimično teološko-ekleziološki jezik ljubiti više ili ljubiti manje iz Crkve. Odnosno, ljubiti do kraja ili ne ljubiti nikako. Isključenjem ovog jezika Crkve izgubio se i sadržaj i smisao mističnog Tijela Kristova kao zajednice vjernika koji su pozvani ljubiti jedni druge i onda kad ne misle i ne razmišljaju identično. Difamacija teoloških neistomišljenika više se ne poziva na mogućnosti kršćanske ljubavi i oproštenja, nego se poziva na moralnu čistoću u vlastitim stavovima utemeljenoj na političkom shvaćanju Crkve kao političke institucije međusobno suprotstavljenih sila od kojih su jedne moralno čiste, a druge moralno prljave, na temelju političke pojmovne razlike između biti progresivan i biti konzervativan.
Za politički jezik koji je uzurpirao jezik ljubavi i oproštenja u Crkvi ostaje još uvijek pronaći odgovor na pitanje: progresivan ili konzervativan u odnosu na što ili koga? Što uopće znači i kako zvuči izričaj: u odnosu na mistično Tijelo Kristovo on/ona je progresivan, odnosno konzervativan? Ili kakvo značenje ima izričaj: u odnosu na Krista koji je umro i uskrsnuo on/ona je konzervativan odnosno progresivan?
Mistično Tijelo i uskrsnuli Krist su vjerničko-teološki pojmovi neuprljani upotrebom političkog jezika i njegovog nastojanja da cjelokupnu stvarnost svede na odnos napredovanje – nazadovanje. Kršćani su sami sebi krivi što su dopustili i dopuštaju da im politički jezik i pojmovi određuju način i domete teološkog i vjerničkog razumijevanja Crkve, Krista i njih samih. Zašto se čuditi da je govor o kršćanskom oproštenju i ljubavi odsutan kada se razilazimo i ne slažemo? Jer smo djelomično zaboravili da u jeziku teologije i jeziku vjere pojmovi konzervativan – progresivan nemaju nikakvog posebnog ni značenja ni sadržaja. S druge strane, toliko se njima koristimo i toliko ih minuciozno i studiozno razrađujemo na sve moguće načine da je Crkva za nas postala ekskluzivno politička institucija, a Krist politički lider kojega razvlačimo svako na svoju stranu kao konzervativnog ili progresivnog Krista, pri čemu se ne ustručavamo ni njega samoga moralno kvalificirati kao dobrog ili lošeg Krista, ovisno o našim političkim potrebama.
O jeziku Crkve i jeziku Krista kao jeziku ljubavi i oproštenja skoro da smo prestali i govoriti. Time se pokazuje da su djelomično teološki jezik i teologija kao i vjera i njeno življenje postali isključivo područje međusobnog političkog etiketiranja kršćana, pri čemu nam nije strano ni ponekog od nas i moralno kvalificirati kao moralno savršenog i moralno zlog, ovisi na kojoj strani ga smještamo u odnosu pojmova napredovanje – nazadovanje, odnosno progresivan – konzervativan.
Naravno pri tom smo uvjereni da imamo apsolutno siguran odgovor na pitanje: progresivan ili konzervativan u odnosu na kojega Krista, kojega Boga i koju Crkvu? Jer s vremena na vrijeme pod velikim i neupitnim utjecajem političkog načina promišljanja stvarnosti Crkve, Krist kao čisti moralni politički lider je na našoj strani, a ne na njihovoj, i Crkva je naša moralno čista politička stranka, za razliku od njihovog Krista i njihove Crkve, koji su moralno upitni i loši jer su oni tamo na onoj strani napredni – nazadni, odnosno progresivni – konzervativni.
Ovo je prilično udaljeno od Pavlovog poziva na sudjelovanje u jednom mističnom Kristovom Tijelu jer smo svi, iako međusobno različiti udovi tog istog Tijela, a o tome koliko smo daleko od onog Pavlovog da više nema Židov – Grk, rob – slobodnjak, muško – žensko bespredmetno je uopće i pokušati dati zasad nekakav suvisli odgovor koji bi zadovoljio Pavlov poziv i umanjio sablazan međusobnog političko-moralnog difamiranja i šikaniranja među vjernicama u Crkvi, jer smo teološki i vjernički govor pretvorili u apsolutizam političkog jezika i poimanja onoga što je Crkva i tko je Krist.
Da se nas progresivno-konzervativne pita, mi ne bismo oprostili ni izgubljenom sinu jer je bio previše napredan (progresivan) u grijehu, niti njegovom milosrdnom ocu jer je bio previše nazadan (konzervativan) u opraštanju. Mi kao vjernici-političari hoćemo biti moralni suci i jednog i drugog bismo osudili kao zle ljude. Za nas bi u takvim trenutcima ljubav i oproštenje bili misaone imenice bez značenja i sadržaja, kao što je to nažalost i danas nerijetko slučaj kada se međusobno ne slažemo i ne dijelimo ista mišljenja.
