Kalvarije u jugoistočnoj Europi
Kalvarija je posuđenica iz latinskoga (Calvaria) kao naziv brda zapadno od jeruzalemskih zidina na kojem je Isus umro. Grčki se zove Κρανίον [Kraníon], a hebrejski Golgota.
Grčki κρανίον [kraníon] i latinski calvārĭa označavaju lubanju, gornji dio glave, točnije zavinutu plohu svoda lubanje.
Tako i Kalvarija i Kranion i Golgota znače „lubanja“, pa se zemljopisni pojam (Matej 27, 33; Marko 15, 22; Ivan 19, 17) na hrvatski prevodi kao: kalvarijevo mjesto (Hrvojev misal), misto od ubojica (Bernardin Splićanin), mjesto od Kalvarije (Bartol Kašić), Kalvarije misto (Matija Petar Katančić), misto Kalvarije (Ivan Skarić), Kalvarija (Petar Vlašić i Nikola Žuvić), Lubanja (Franjo Zagoda i Ljudevit Rupčić), Kosturnica (Ivan Evanđelist Šarić), Lubanjsko mjesto (Duda-Fućak) i Lubanjište (Gracijan Raspudić i Tomislav Ladan).
Neki drže da se tako zvalo jer je tlo oblikom sličilo ljudskoj lubanji, drugi da se na tom mjestu javno ubijalo osuđene na smrt, koji su tu onda i pokapani, pa je naokolo bilo lubanja. Treći, pak, smatraju da je prozvano tako jer je tu bio pokopan prvi čovjek, Adam.
U prenesenom smislu kalvarija i golgota znače veliku muku, patnju, stradanje, trpljenje, ispaštanje.
Osim izvornoga mjesta Kristove smrti, kalvarijom se zove i svako mjesto u prirodi gdje su smještene postaje križnoga puta (prizori Muke u reljefu ili punoj plastici uklopljeni u manje arhitektonske cjeline). U tom smislu uzimaju se izrazi:
- Kalvarija (engleski Calvary, francuski Calvaire¸poljski Kalwaria),
- brdo Kalvarija (engleski Mount Calvary, francuski mont Calvaire, njemački Kalvarienberg),
- sveto brdo (talijanski, kastilski i portugalski sacro monte, poljski góra święta),
- Križevac (njemački Kreuzberg),
- kalvarijsko brdo (poljski góra kalwaryjska).
Obavljanje pobožnosti križnoga puta u početku je podrazumijevalo da treba prohodati mjestima gdje je Isus trpio i bio pogubljen. No, nakon što su Turci bili zauzeli Jeruzalem, takvo je hodočašće mnogim kršćanima iz Europe postalo nemoguće pa je prikazivanje postaja u crkvama ili pretvaranje nekoga brdašca u sveto brdo Kalvariju postalo prikladan način da svaki vjernik u duhu pohodi Jeruzalem. Tako je u većini europskih zemalja nastao običaj podizanja Kalvarije, preuređenjem nekoga brežuljka u svetište na otvorenom ili izgradnjom posebnoga perivoja za obavljanje pobožnosti križnoga puta s nizom crkvica, skulptura ili krajputaša s usponom do vrha brda. Danas su to svetišta i spomenici parkovne arhitekture. Jedanaest ih je na Unescovu popisu baštine čovječanstva: Banská Štiavnica u središnjoj Slovačkoj, Kalwaria Zebrzydowska na jugu Poljske i devet svetih brda Sacri Monti Pijemonta i Lombardije u sjevernoj Italiji.
Kalvarije u Hrvatskoj (48). Aljmaš, Banjevci, Batina, Čeminac, Daksa kraj Dubrovnika, Donji Miholjac, Drnje, Ilok, Ivankovo, Jarmina, Kalvarija u Mariji Bistrici, Karlobag, Klanjec, Knin, Krapina, Ksaver u Zagrebu, Lasinja, Lepoglava, Luč, Ludbreg, Mali Lošinj, Margečan kraj Ivanca, Nijemci, Novi Vinodolski, Osijek, Pakrac, Piramatovci, Podturen, Požega, Primošten, Remete, Rijeka, Semeljci, Senj, Sniježnica u Konavlima, Srđ iznad Dubrovnika, Stari Jankovci, Tisno, Unešić, Valpovo, Vepric kraj Makarske, Veternica kraj Mihovljana, Vinagora, Vinica kraj Varaždina, Vinkovci, Vodice, Vukovar i Zmajevac.
Kalvarije u Bosni i Hercegovini (18). Gračac iznad Podbora na Ramskom jezeru (od 2006.), Grabež u Podmilačju, Hrasno, Hum iznad Mostara, Humac kod Skopaljske Gračanice, Kotor Varoš, Križevac iznad Međugorja (brdo se tako zove od 1933.), Lepenica, Mokro kod Širokoga Brijega, Prisoje, Ravno, Uzarići, Vinica, Vir, Vojno (Potoci kod Mostara), Sveta gora Kalvarija u Malom Mošunju kraj Viteza, Stolac i Šujica.[1]
Kalvarije u istočnom Srijemu (5). Inđija, Petrovaradin, Ruma, Srijemski Karlovci i Zemun.
Kalvarije u vojvođanskoj Bačkoj (66). Ada, Apatin, Bač, Bačka Palanka, Bačka Topola, Bački Brestovac, Bački Vinogradi, Bačko Gradište, Bačko Petrovo Selo, Bajmak, Bajša, Bečej, Bereg, Bezdan, Bođani, Bogojevo, Bukin, Čantavir, Čelarevo, Čonoplja, Deronje, Doroslovo, Filipovo, Futog, Gajdobra, Gakovo, Gornji Breg, Horgoš, Kanjiža, Karavukovo, Krnjaja, Kruščić, Kucura, Kula, Kupusina, Lemeš, Mali Iđoš, Mol, Monoštor, Nadalj, Nadrljan, Novi Sad, Novo Selo, Obrovac, Odžaci, Parabuć, Plavna, Prigrevica, Riđica, Selenča, Senćanski, Senta, Sombor, Sonta, Srpski Miletić, Stanišić, Subotica, Sveti Tomo, Svilojevo, Temerin, Titel, Totovo Selo, Tovariševo, Vajska, Žabalj i Žednik.
Kalvarije u vojvođanskom Banatu (12). Banatska Topola, Banatski Brestovac, Banatski Karlovac, Bela Crkva, Čoka, Gudurica, Ilandža, Kovin, Martonoš, Pančevo, Vršac i Zrenjanin.
Kalvarije u Sloveniji (37). Blagovica, Brežice, Celje, Gradišče v Slovenskih Goricah, Idrija, Kamnik, Kranj, Kurešček pri Ljubljani, Laško, Loka pri Zidanem Mostu, Luce, Malečnik, Maribor, Maribor-Pekre, Mirenski Grad, Mokronog, Nazarje, Novo Mesto, Odranci, Podsreda, Polhov Gradec, Radlje ob Dravi, Radmirje pri Gornjem Gradu, Ribnica na Pohorju, Rogatec, Ruse, Sevnica, Slovenska Bistrica, Solčava, Sveti Križ nad Planino, Sveti Križ v Rogaškoj Slatini, Škofja Loka, Šmarje pri Jelšah, Višnja Gora, Vojnik, Vrhnika i Zibika.[2]
[1] Podatci pribavljeni ljubaznošću fr. Stipe Marčinkovića, don Ilije Drmića. fr. Zorana Mandića i don Darka Tomaševića.
[2] Prema zemljovidu uz: Atlante dei Sacri Monti, Calvari e Complessi devozionali europei, prir. Amilcare Barbero, Novara, 2001.
Prvi put objavljeno pod naslovom Popis Kalvarijā u Hrvata i Slovenaca, u: Ratimir Šimetin, Putem križa do Uskrsnuća, Varaždinske Toplice: Tonimir, 2012., str. 116–117.
