Četvrtak, 20 siječnja

Kardinal Franjo Kuharić

Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. god. kao trinaesto i ujedno posljednje dijete u seljačkoj obitelji Ivana i Ane, r. Blažić, u mjestu Gornji Pribić (općina Krašić). 15. srpnja 1945. god., uz druge svećeničke kandidate, zaredio ga je bl. Alojzije Stepinac, predviđajući im tešku službu ovim riječima: “Šaljem vas u krvavu kupelj”.


Kardinal Franjo Kuharić


Doista, nije dugo trebalo čekati da to i osjeti na svojoj koži. Naime, već dvije godine nakon ređenja na njega je, kao mladog svećenika i upravitelja župe, pokušan atentat, a isto se ponovilo i naredne godine, kada su ga, zajedno s drugim hodočasnicima koji su išli u Mariju Bistricu, kamenovali. Također, razna šikaniranja i maltretiranja, kao i mnogim drugim svećenicima, časnim sestrama i zauzetim vjernicima, bila mu je svakodnevica, koja mu je ipak oblikovala postojan i čvrst karakter, ali zaodjenut u posebnu blagost i razumijevanje svojih suvremenika.

1957. god. imenovan je župnikom u Samoboru, a 1964. god. posvećen je za biskupa, odnosno postao je pomoćni biskup zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Franji Šeperu. Ubrzo nakon što je kardinal Šeper imenovan prefektom Kongregacije za nauk vjere, 1969. postaje najprije apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a potom 1970. god. i njenim nadbiskupom. Uskoro postaje i predsjednik Biskupske konferencije SFRJ.

Kao znak zahvalnosti za njegov posebno miroljubiv, mudar i staložen pastoralni rad, napose vidljiv u borbi za vjersku slobodu i hrvatsko nacionalno dostojanstvo, unatoč represivnim mjerama komunističkih vlasti i šikaniranju Katoličke Crkve, papa Ivan Pavao II. 1983. god. proglašava ga kardinalom. Zbog toga ga je Partija proglasila državnim neprijateljem.

Bio je i odgovorni urednik Glasa Koncila, dvotjednika, pa tjednika koji je odigrao možda i najveću ulogu u formiranju ispravnog stava prema cjelokupnoj i državnoj i crkvenoj zbilji, odnosno onoga koji je s jedne strane provodio načela Drugog vatikanskog koncila, na kojem je i sam Kuharić sudjelovao, i tako unosio novi zanos u Crkvu, a s druge strane je svojim pisanjima, iako je to uvijek moralo biti prikriveno, upozoravao na opasnosti i zamke komunizma i komunističke torture.

Nadbiskup Kuharić je pokrenuo i posebno značajnu i velebnu nacionalnu proslavu Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata 1984. god., koja je započela u Zagrebu, a završila se Nacionalnim euharistijskim kongresom u Mariji Bistrici, a riječ je o do danas najvećem okupljanju vjernika u novijoj Hrvatskoj, ako se izuzmu pastoralni pohodi pape Ivana Pavla II.

Kardinal Kuharić je odigrao posebno značajnu ulogu u nastanku neovisne Republike Hrvatske, odnosno svojim moralnim autoritetom, blagošću i mudrošću, bio je poseban uzor i oslonac u tim teškim kako ratnim tako i poratnim danima i godinama. Uvijek je isticao važnost obdržavanja moralnih načela, tolerancije i međusobnog uvažavanja na svim razinama, te upozoravao na nepravde, bez obzira s kojih su one strane dolazile. Želio je moralno čistu državu u kojoj će se slobodno moći reći da si katolik, bez ugnjetavanja, omalovažavanja i bilo kakvih oblika torture, pa je zbog toga svesrdno podržavao nastojanja prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana oko izgradnje samostalne države. No, isto tako uvijek je naglašavao kako “postoji moralno pravo da čovjek brani svoj život i svoje pravo, ali samo u granicama etičkih normi”, odnosno uvijek je upozoravao na nepravde koje su to pravo u konkretnoj situaciji narušavale. Također, jasno je upozoravao i na neetično i nepravedno pokušavanje podjele krivnje u Domovinskom ratu, ističući da je uvijek i svugdje važno isticati tko je bio agresor, a tko žrtva.

Veoma se zauzimao i za prestanak rata u Bosni i Hercegovini, kao i u mnogim drugim područjima.

Znajući dobro što su značile komunističke laži i obmane, pokrenuo je i postupak beatifikacije bl. Alojzija Stepinca, te je tako ne samo hrvatskom narodu, nego i cijelom svijetu pokazao i punu veličinu nadbiskupa koji ga je redio i brutalnost komunističkog režima u Hrvatskoj. Njegove propovijedi o bl. Stepincu sabrane su i objavljene u knjizi Poruke sa Stepinčeva groba.

Imao je i čast biti domaćin posjetu pape Ivana Pavla II. 1994. god., a bio je nazočan i drugom papinom pohodu, kada je Ivan Pavao II. 3. listopada 1998. god. proglasio blaženim Alojzija Stepinca. Mnogi se, uspoređujući tu dvojicu crkvenih velikana, ne mogu oteti dojmu o njihovoj sličnosti po blagosti, jednostavnosti i mudrosti.

1997. god. je otišao u mirovinu, a na njegovo je mjesto došao kardinal Josip Bozanić. 11. ožujka 2002. god. je preminuo, a na isti dan, deset godina poslije, pokrenut je postupak za njegovom beatifikacijom.