Kardinal G. L. Müller sa Sinode odbacuje hereze i potvrđuje pravovjerje
Uvod
Iako je Sinoda o sinodalnosti, eksperimentalni projekt u Crkvi čije je ovogodišnje zasjedanje u tijeku, ovijena papinskom tajnom, pojedini sudionici koji se ne slažu s favoriziranim smjerom pronalaze lucidne načine kako tajnu sačuvati, a opet je povrijediti. Tako se npr. kardinal Gerhard Ludwig Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, sudionik na Sinodi koji je najavio da neće mirno pustiti da se Crkva po djelovanju lažnih proroka pretvara u promotora Agende 2030., 13. listopada 2023. obratio katoličkoj javnosti preko otvorenog pisma upućenog praškom nadbiskupu u miru, kardinalu Dominiku Duki, objavljenog na blogu novinara Sandra Magistera, a vezanog uz dvojbe koje je taj češki kardinal u ime cijele Biskupske konferencije 13. srpnja 2023. uputio Dikasteriju za nauk vjere, točnije uz odgovor koji je dobio od njegova prefekta, kardinala Victora Manuela Fernándeza.
O dvojbama kardinala D. Duke i odgovoru
prefekta Dikasterija za nauk vjere V. M. Fernándeza
Te su se nadbiskupove dvojbe odnosile na traženje pojašnjenja praktične primjene smjernica iz Papine postsinodalne pobudnice Amoris laetitia koja je datirana 19. ožujka 2016., a objavljena nakon također dvojbenih teoloških strujanja na Sinodi o obitelji 2014./15., i izazvale su, posebno poslije pisma koje su Papi 5. rujna 2016. uputili biskupi Crkvene pokrajine Buenos Airesa i ponudili tumačenje a Papa ga označio autentičnim (str. 1071-1074), velika dogmatska, moralna, kanonska, liturgijska i pastoralna razilaženja u cijeloj Crkvi. Riječ je o nedovoljno jasno izrečenim, ali ipak prepoznatljivim mogućnostima po kojima bi se rastavljeni i ponovo građanski vjenčani i bez odustajanja življenja u grijehu u nekim situacijama mogli pripustiti Pričesti i dobiti sakramentalno odrješenje. Takva je mogućnost u suprotnosti s učenjem Crkve pa su stoga četvorica kardinala 19. rujna 2016. uputila Papi svoje dvojbe u kojima su tražili da razriješi nedoumice, no Papa na njih nikada nije odgovorio pa su sumnje svih ovih godina ostale visjeti u zraku. Štoviše, uvedena je oprečna praksa prema kojoj su neki biskupi svijeta, među njima i naši, dozvolili Pričest u određenim slučajevima za rastavljene i ponovo civilno vjenčane, dok su drugi, između ostalih i tadašnji biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić, ostali uz tradicionalni nauk Crkve, učeći da nitko pa ni sam papa nema autoritet mijenjati božanski zakon, što znači da se onima koji žive u grijehu i nemaju nakanu od njega odustati ne može podijeliti taj Sakrament. Na takav način zbio se praktični raskol u Crkvi, jer su razorene temeljne odrednice na kojima ona počiva, tj. da je jedna, sveta, katolička i apostolska, a koje, između ostaloga, podrazumijevaju jedinstvo u svim dijelovima svijeta u primjeni crkvenih odredbi i s obzirom na mogućnost pričešćivanja.
Na upućene dvojbe kardinala Duke, prefekt Dikasterija za nauk vjere Fernández, uz znanje i odobrenje pape Franje, odgovorio je da je tumačenje biskupa Pastoralne crkvene pokrajine Buenos Airesa autentično, odnosno da se rastavljeni i ponovo građanski vjenčani mogu u nekim slučajevima, nakon razlučivanja, pripustiti Pričesti, što podrazumijeva da se ponekad neće trebati ni tražiti njihovo odreknuće od grešnog života. Odgovor je datiran 25. rujna 2023., a javno objavljen, bez znanja i odobrenja podnositelja dvojbi, 2. listopada 2023., odnosno neposredno pred početak sinodalnog zasjedanja (4. do 29. listopada), pa se opravdano taj čin može tumačiti kao izravno utjecanje na tijek Sinode.
Nečasne namjere nositelja Sinode i
blistava domišljatost kardinala G. L. Müllera
Prema odabiru osoba za sudjelovanje u prethodnim fazama Sinode, prema neobjektivnom sažimanju zaključaka iz tih faza, prema procjeni da je tek 1 % vjernika svijeta sudjelovalo u tim sinodalnim pripremama, prema odabranim sudionicima na Sinodi i prema dosadašnjim službenim izvještajima sa zasjedanja Sinode po kojima proizlazi da svi sudionici jedinstveno dišu, može se zaključiti da se na njoj jednostrano nudi zacrtani smjer, odnosno da se njezini nositelji služe metajezikom po kojem preko pojmova milosrđe, zajedništvo, dobrodošlica, zajednički hod, otvorenost, razumijevanje, razlučivanje, milost Duha Svetoga i sl. žele iznuditi zaključke koji nisu u skladu s učenjem Crkve i predstaviti ih zajedničkim doprinosom svih vjernika do kojih se došlo osluškivanjem poticaja Duha Svetoga. Metodologija rada po kojoj su sudionici razbijeni u manje skupine, a kardinali i biskupi izjednačeni s laicima, kao i da ne raspravljaju svi o svim temama, dovodi do opravdane sumnje da su protivnici prevladavajućih ideja, kao manjina na Sinodi, međusobno odijeljeni i namjerno raspoređeni među one koji guraju suprotni narativ, a na način da se njihov glas ignorira i predstavi kao odraz marginalaca, a ne većine u Crkvi. Tako ispada da pravi marginalci, zagovornici rušenja učenja Crkve, predstavljaju sve vjernike i djeluju poticajem Duha Svetoga, dok oni pojedinci koji su istiniti odraz Crkve i njezinih vjernika bivaju predstavljeni kao kakve rubne snage.
Iako zbog papinske tajne ne možemo točno znati da se tako na Sinodi doista zbiva, sve što o njoj znamo potiče nas na mišljenje da je taj zaključak ne samo moguć, nego i precizan. Na tom tragu pretpostavljamo i da je kardinal Müller, kao iznimno inteligentan, teološki vrhunski naobražen, a pravovjerno usmjeren, pronašao sjajan način kako da i u takvom javnosti zatvorenom okruženju pošalje nedvojbenu poruku o sinodalnim zastranjenjima. Budući da je jedna od tema o kojoj se na Sinodi raspravlja i mogućnost pripuštanja sakramentu Euharistije rastavljenih i ponovo građanski vjenčanih bez pokajanja i odbacivanja grijeha, a sve ovijeno važnošću bezuvjetnog prihvaćanja i milosrđa, kardinal je odlučio teološki objasniti da je odgovor koji je nadbiskup Duka dobio crkveno-pravno neprihvatljiv. Njega je, kako smo naveli, uputio trenutačni prefekt Dikasterija za nauk vjere, Papin pisac iz sjene – Fernández, a učinio je to s Papinim odobrenjem, točnije uz njegov potpis, ali bez uobičajene formulacije: “Sveti Otac odobrava tekst i naređuje/dopušta njegovo objavljivanje.” Pretpostavljamo i nadamo se da će na isti način kardinal Müller odgovoriti na dvojbe koje su petorica kardinala u približno vrijeme uputila papi Franji o glavnim problematičnim točkama Sinode, a koje su, unatoč suprotnim tvrdnjama, ostale bez odgovora, odnosno da će i na takav način poslati jasnu poruku svim katolicima svijeta o sinodalnim zastranjenjima, a da pritom neće povrijediti papinsku tajnu.
Važnost i domet otvorenog pisma podrške
kardinala G. L. Müllera kardinalu D. Duki
Osim što otvoreno pismo kardinala Müllera kardinalu Duki predstavlja i otvorenu podršku i čestitku kako njemu tako i cijeloj Češkoj biskupskoj konferenciji, isto tako predstavlja i otvoreno protivljenje ne samo prefektu Fernándezu, nego i papi Franji. U njemu, naime, detaljno i argumentirano tumači kako je odgovor Dikasterija za nauk vjere teološki pogrešan, a crkveno-pravno, liturgijski i pastoralno bezvrijedan te da zbog toga ne obvezuje ni jednog katolika. Iako pretpostavljamo da će vodeći katolički mediji taj istup ili ignorirati ili prikazati kao ljubomoru bivšeg odbačenog prefekta prema sadašnjem, kao i izrazom osvete prema papi Franji jer ga je maknuo s tog posebno važnog mjesta u Crkvi, prema svemu što smo dosad mogli vidjeti možemo mirno zaključiti da istinoljubivi vjernici takvu vjerojatnu ocjenu niti mogu prepoznati niti hoće prihvatiti. Nasuprot tome, otvorenost, nesuzdržanost i hrabrost kojom nastupa kardinal Müller možemo samo protumačiti kao odgovor na molbe mnoštva vjernika da biskupi vjerno vrše svoju naučiteljsku službu i svojom šutnjom ne pridonose uništenju Crkve. Drugim riječima, vjerujemo da je to pravi i jedini put kojim Duh Sveti učvršćuje Crkvu, a po kojem i kardinal Müller ima značajnu ulogu, odnosno sada jasnije tumači ono o čemu se kao prefekt Kongregacije za nauk vjere u vrijeme objave Amoris laetitiae i svega što je slijedilo nije mogao u cijelosti izraziti. Poznato je, naime, kako je barem u dva navrata pokušao pružiti tumačenje smjernica postsinodalne pobudnice u okvirima pravovjernosti: na predavanju u Oviedu 4. svibnja 2016. i u razgovoru za milanski mjesečnik Il Timone, objavljenom 1. srpnja 2017., tj. na dan kada mu je Papa, gotovo sigurno zbog takvih istupa, uskratio novi mandat. U tom svjetlu, rekli bismo da je prestalo ono vrijeme kada su se svi iz poštovanja prema značenju i ulozi Svetoga Oca u Katoličkoj Crkvi suzdržavali trenutačnog ovozemaljskog njezina poglavara javno prozivati, te da je nastupilo vrijeme kada će se sve češće i iz mnogih drugih kardinalskih i biskupskih usta javno čuti da ga označavaju heretikom. Već sada takvih visokih prelata brojimo na nekoliko desetaka.
S obzirom na mnoštvo nejasnoća u aktualnom pontifikatu, Papa ima mogućnost pokazati na djelu onu očinsku ljubav i milosrđe o kojima neprestance govori, pa u strpljivosti i razumijevanju odgovoriti na pitanja koja muče veliki dio katoličkog puka, no budući da ih uporno kroz deset godina zaobilazi, ne nadamo se da će takvo očinsko milosrđe ikada pokazati. Zapravo, može se reći kako je Papa pionir sofističke teologije, tj. onaj koji namjerno vjernike navodi na krive zaključke. To se, s obzirom na dvojbe kardinala Duke i pismo kardinala Müllera, posebno odnosi na pomutnju koju je izazvao objavljivanjem pisma biskupa Crkvene pokrajine Buenos Airesa, uvrstivši ga zajedno sa svojim odgovorom u Acta Apostolicae Sedis i označivši ga autentičnim tumačenjem, a sada ih takvima potvrđuje prefekt Dikasterija za nauk vjere Victor Fernández.
Pismo kardinala G. L. Müllera kardinalu D. Duki
odgovor je prefektu V. M. Fernándezu i papi Franji
No, ovdje se valja upitati, a to kardinal Müller u svom pismu kardinalu Duki odlično analizira, kako je moguće da privatno pismo biskupa jedne pokrajine, kao i jednako privatan Papin odgovor, koji je uputio isti dan (dok dvojbe četvorice kardinala od 19. rujna 2016. godine još uvijek čekaju svoj red), mogu postati autentičnim tumačenjem samim objavljivanjem i kratkom napomenom u Acta Apostolicae Sedis, službenom vjesniku Svete Stolice, bez svečanog proglašavanja? Kardinal podsjeća na dogmatske konstitucije Drugog vatikanskog sabora – o Crkvi Lumen gentium (br. 25) i o božanskoj Objavi Dei Verbum (br. 10) – iz kojih je jasno da su privatna mišljenja papa i biskupa isključena iz Učiteljstva, kao i da papa ne može ništa naučavati protivno Svetom pismu, predaji apostola i prethodno definiranom crkvenom učenju. Ako bi se ipak tako nešto dogodilo, vjernici nisu dužni ni voljom ni razumom pristati uz takva tumačenja.
Iako prefekt Dikasterija u odgovoru kardinalu Duki tvrdi da je učenje pape Franje u kontinuitetu s njegovim prethodnicima Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI., koji su po evanđeoskom razumijevanju značenja milosrđa omogućili Pričest onim rastavljenim i ponovo građanski vjenčanim osobama koje su odlučile odbaciti grijeh i živjeti u spolnoj uzdržljivosti, jasno je da je ovdje riječ o diskontinuitetu jer se sada ne traži nužno odustajanje od grijeha, nego se naprotiv traži razumijevanje za grešnike. Takvu primjenu davno osuđene situacijske etike i njezino opravdanje prethodnicima pape Franje, posebno vađenjem iz konteksta rečenice iz enciklike pape Ivana Pavla II. Ecclesia de Eucharistia, kardinal Müller označava nepoštenom, tj. pokazuje da Dikasterij za nauk vjere koristi ime svetog Ivana Pavla II. da bi propagirao suprotno učenje.
Uz to upozorava i na druge krivovjerne dijelove koji se pronalaze u odgovoru koji je prefekt Fernández uputio kardinalu Duki, a važno je između njih barem još izdvojiti dvoje. Prvo se odnosi na tumačenje po kojem sami vjernici odlučuju hoće li primiti odrješenje ili ne, prema čemu proizlazi da ispovjednik nije onaj koji ima od Krista vlast odrješivanja i svezivanja (usp. Mt 18,18), nego sam sebe grešnik oslobađa na temelju osobne procjene težine vlastitog stanja. Drugo se odnosi na njegovu preporuku da svaka biskupija izradi svoje smjernice, što bi bez imalo sumnje dovelo do pravog raskola u Crkvi, jer bi za iste grešne čine netko mogao imati pristup sakramentima ispovijedi i pričesti u jednoj, ali ne i u drugoj biskupiji. Možemo samo pretpostaviti kako bi se to tek pokazalo u slučaju da npr. jedan biskup dozvoli pristup sakramentima rastavljenih i ponovo vjenčanih, a njegov nasljednik tu odluku poništi.
U svakom slučaju, kardinal Müller autoritetom nekadašnjeg pročelnika Kongregacije za nauk vjere zaključuje, a nama se to čini potpuno opravdanim, da odgovor sadašnjeg prefekta Fernándeza kardinalu Duki zbog svojih nejasnoća i oprečnosti sa Svetim pismom, apostolskim naukom i učenjem Crkve nema nikakvu vrijednost i ne obvezuje ni jednog vjernika da to tumačenje mora prihvatiti voljom i razumom. Isto se po naravi stvari odnosi i na postsinodalnu pobudnicu pape Franje Amoris laetitia i tumačenje biskupa Crkvene pokrajine Buenos Airesa, što samim automatizmom pokazuje kako su i smjernice koje su izdali naši biskupi crkveno-pravno beznačajne, a učiteljski krivovjerne. Imajući to u vidu, ovdje dodajemo zanimljivost kako je pismo pape Franje biskupima Crkvene pokrajine Buenos Airesa na stranici Svete Stolice uz izvorni španjolski objavljeno samo još na hrvatskom jeziku. Sa žaljenjem primjećujemo kako kronično nedostaju prijevodi mnogih važnih crkvenih dokumenata na hrvatskom jeziku, ali se očigledno za ovaj, koji je kardinal Müller označio bezvrijednim, našlo i vremena i volje.
Pismo kardinala G. L. Müllera otkriva zakulisne igre
Uz sve navedeno želimo još skrenuti pozornost na takvu povezanost pape Franje, prefekta Fernándeza i biskupa Crkvene pokrajine Buenos Airesa da se može govoriti o nekoj vrsti nepotizma, tj. o sumnji da su u svemu tome prevladali prijateljski, zavičajni i neki drugi interesni elementi. Trag takve isprepletenosti možemo pratiti po podjeljivanju crkvenih službi, tj. po imenovanju novih biskupa i nadbiskupa te Pokrajine, a posebno s obzirom na napredovanje Fernándeza koji je za deset godina Papinog pontifikata prošao put od svećenika do nadbiskupa, kardinala i pročelnika Dikasterija za nauk vjere. Drugim riječima, od osumnjičenika za herezu u vrijeme pape Benedikta XVI. stigao je do mjesta drugog čovjeka u Crkvi. Na temelju njegova prepoznatljivog stila po kojem najviše citira i hvali sam sebe, može se opravdano pretpostaviti da je on ne samo pisac postsinodalne pobudnice Amoris laetitia, također ne samo pisac i mnogih drugih dokumenata i tekstova koje potpisuje Papa, nego i autor tumačenja koje su ponudili biskupi Pokrajine Buenos Airesa.
U tom svjetlu njihovo slanje papi Franji dokumenta pod nazivom “Temeljni kriteriji za primjenu VIII. poglavlja Amoris laetitia” čini se kao dobro osmišljen plan unaprijed pripremljenih koraka kako osigurati primjenu smjernica koje je oblikovao i napisao Fernández, a Papa odobrio. Ne može se drukčije protumačiti takav jedan potez, jer bi bilo normalno očekivati da će prije upućivanja smjernica svojim svećenicima biskupi najprije upitati papu Franju jesu li smjernice iz Amoris laetitia dobro razumjeli, a tek nakon njegova odgovara djelovati dalje, no ovdje proizlazi da su biskupi Crkvene pokrajine Buenos Airesa tumači crkvenog nauka, tj. da su oni preuzeli ulogu Učiteljstva, a Papa je to tek trebao potvrditi. S obzirom da papa Franjo u svojem usmenom izražavanju ima prilično siromašan rječnik, a Fernández u bitnome preuzima njegovu pisanu riječ, gotovo nam postaje razumljivo zašto je do takve zamjene došlo.
Uz to, ponavljamo pitanje kardinala Müllera kako je takvo jedno privatno pismo tek jedne od ukupno 13 argentinskih crkvenih pokrajina, i to baš one u kojoj je kao nadbiskup i kardinal djelovao papa Franjo, moglo biti uzdignuto, istog dana, na razinu autentičnog tumačenja, kad su privatna mišljenja papa i biskupa isključena iz Učiteljstva? Budući da je i naslovnik Pisma, mons. Sergio Alfredo Fenoy, dvije godine poslije uzdignut za nadbiskupa Santa Fe, ne čini se nesuvislim protumačiti taj čin kao nagradu za dobro obavljen posao. Na sličan način može se izraziti sumnja i s obzirom na veći dio biskupa Crkvene pokrajine Buenos Airesa jer ih je prethodno imenovao papa Franjo.
Ako k tome imamo u vidu da je 2009. god., dok je bio nadbiskup Buenos Airesa, papa Franjo, odnosno tada kardinal Jorge Mario Bergoglio, imenovao Victora Manuela Fernándeza rektorom Papinskog katoličkog sveučilišta u Argentini, ali to imenovanje nije htjela prihvatiti Kongregacija za katolički odgoj jer je Kongregacija za nauk vjere preispitivala pravovjernost stajališta svećenika Fernándeza, a time i pravovjernost samog nadbiskupa te ih sumnjičila za herezu, lako ćemo doći do mogućeg motiva koji bi mogao pokretati dvojicu trenutačno najmoćnijih ljudi u Crkvi, za koje se nerijetko čini da se igraju dušama mnogih vjernika.
Zaključak
Vidjet ćemo hoće li ikada itko u Crkvi imati mogućnost i nadasve hrabrost ispitati okolnosti koje bi takvu pretpostavku ili osporile ili potvrdile, a dok to ne dočekamo možemo mirne savjesti zajedno s kardinalom Müllerom ustvrditi da se tumačenje koje je ponudio prefekt Fernández kao odgovor na dvojbe kardinala Duke može i mora odbaciti.
Po istom načelu i s istim argumentima može se i mora odbaciti Fernándezov odgovor na prvotno iznesene dvojbe petorice kardinala o gorućim pitanjima Sinode, a nadamo se da će i njih kardinal Müller na jednak način razmontirati. Tako će i bez kršenja papinske tajne svim vjernicima poslati jasnu poruku, kako bi milošću Božjom i snagom Duha Svetoga mogli razaznati što je dobro, a što zlo, što je pravovjerje, a što krivovjerje. Dosad smo se pitali kako on nije među potpisnicima tih dvojbi, a sada taj njegov izostanak postaje razumljiviji. Uvjerenje da u svojim zaključcima nismo na krivom putu potvrđuje nam činjenica da je svoje Pismo kardinalu Duki objavio na blogu Sandra Magistera, koji je poznat po oštroj, ali uvijek argumentiranoj kritici pape Franje, kardinala Fernándeza, sinodalnih stranputica i svega onoga što Crkvu udaljuje od njezina poslanja, a istovremeno fotografiranje s isusovcem Jamesom Martinom, tzv. LGBT-teologom, tumačimo kao znak pristojnosti, s mogućnošću da je i znak zavaravanja protivnika.
Vjerojatno je u svemu tome pronašao poticaj i u činjenici kako su se samoprozvani reformatori i tzv. ekumenski aktivisti predvođeni laicima, odnosno uglavnom distanciranim katolicima, nekatolicima i ateistima, okupili na konferenciji pod nazivom “Spirit Unbounded” (8. do 14. listopada), a da bi izvana vršili pritisak na Sinodu i iznuđivali što liberalnije zaključke. Da je riječ o skupini mahom istih aktivista koji djeluju u mnoštvu organizacija različitog imena, ali istog cilja, i čiju bi pozadinu jasno osvijetlio trag novca, a vjerojatno pokazao i povezanost s dobrim dijelom sudionika Sinode, potvrđuju njihova dva programatska manifesta poznata pod nazivima Bristolski tekst i Prijedlog ustava za Katoličku Crkvu. Iz njih je evidentno da oni ne žele svetu, nego mrtvu Crkvu. Dovoljno je napomenuti kako među suradnicima pronalazimo i nama dobro poznatu notornu heretičarku Tinu Beattie, koja je lažno predstavljena kao katolička teologinja, iako je riječ tek o nastavnici religijske kulture koja djeluje bez kanonskog poslanja. Ipak je zaslugom nadbiskupa Mate Uzinića svojevremeno i kod nas uspjela prosuti kukolj, a vjerojatno ćemo nekoga od njoj bliskih aktivista imati priliku vidjeti i kao predavača na narednim Mediteranskim teološkim susretima. Stoga ni ne čudi što je baš nadbiskup Uzinić, kao predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj, izradio smjernice “Ususret svima bez iznimke” kao ekvivalent onima buenosaireskima, a koje su naši biskupi tako neoprezno prihvatili.
Sve u svemu, doista je vrijeme kada nam u ušima trebaju neprestano odzvanjati Isusove riječi da budemo bezazleni kao golubovi, ali lukavi kao zmije (usp. Mt 10,16), jer je puno neprijatelja Katoličke Crkve, i izvana i iznutra, kako onih koji točno znaju što žele, tako i onih, i to u daleko većem broju, koji su tek zavedeni i nisu svjesni koliko svojom kratkovidnošću čine zlo Kristovoj Zaručnici. U tom smislu, svjetovnim rječnikom rečeno, čini se da šestorica stožernika, poduprta potporom i drugih prelata, unatoč svojim uglavnom poznim godinama, pokazuju iznimnu lucidnost u nastojanju očuvanja pravovjerja, igrajući na svoj način nametnutu igru. Teološkim pak rječnikom rečeno, zaključujemo da Duh Sveti doista snažno djeluje na Sinodi, ali ne u onom smjeru i obliku kako to tvrde njezini nositelji, nego pokazuje svoju silu potičući sve veći broj katolika, od visokih prelata do vjernika laika, da se svim snagama zauzimaju za očuvanje Božjih zapovijedi. Stoga se na kraju valja prisjetiti onih Kristovih riječi: “Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!” (Mt 10,19-20). A još više si valja u srce usaditi radost Njegova obećanja: “Tko ustraje do svršetka, bit će spašen!” (Mt 10,22).
