Kardinal Zen o planu manipulacije na Sinodi
Kardinal Joseph Zen Ze-kiun rođen je u Šangaju 13. siječnja 1932., a nakon što se pridružio Salezijancima don Bosca (Družba sv. Franje Saleškoga) zaređen je za svećenika 11. veljače 1961. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 13. rujna 1996. biskupom koadjutorom Hong Konga. Mjesni je biskup postao 23. rujna 2002. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je kardinalom 24. ožujka 2006. Od umirovljenja 15. travnja 2009., stožernik, neustrašivi branitelj naroda Hong Konga protiv sve nasilnijega kineskoga komunističkoga režima, zatvorski je kapelan u Hong Kongu, osobito među političkim zatvorenicima poput borca za ljudska prava Jimmyja Laija, kojemu donosi svetu Pričest.
Na blagdan svetoga Mateja, apostola i evanđelista, kardinal Zen napisao je pismo biskupima članovima Sinode 2023., koje je objavljeno 4. listopada 2023. Nasuprot revizionističkoj novotariji da je „sinodnost tvorbeno počelo Crkve“, pita se kako je Bog mogao zaboraviti učiniti da njegova Crkva živi to tvorbeno počelo prethodnih dvadeset stoljeća njezina postojanja.
Podnaslovi su u tekstu urednički.
Joseph kardinal Zen, SDB
Chai Wan Road 18
Shaukiwan, Hong Kong
(Kardinalski grb s geslom Ipsi cura est – On se brine)
Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas (Prva Petrova 5, 7)
Poštovana Uzoritosti, poštovana Preuzvišenosti,
Vaš sam subrat Joseph Zen s daleka otoka Hong Konga, devedesetjednogodišnji starac, za biskupa zaređen prije više od dvadesetšest godina. Pišem ovo pismo jer, svjestan da sam još uvijek zdrave pameti, osjećam se dužan kao član Zbora apostolskih nasljednika čuvati svetu predaju katoličke vjere.
Upućujem ovo pismo vama, članovima predstojeće Sinode o sinodnosti, pretpostavljajući da ste kao i ja zabrinuti za ishod ove Sinode.
Pripasivanje sinodnosti
Sinodnost je prilično nov pojam; iz njegove etimologije možemo shvatiti da je riječ o određenom duhu, o „razgovaranju zajedno i hodanju zajedno“; za Katoličku Crkvu taj pojam znači „zajedništvo i sudjelovanje svih članova Crkve u poslanju evangelizacije“. Tako shvaćena, tema ove Sinode čini se korisnom i uvijek aktualnom. Sinoda će ponuditi mogućnost da se razjasni kako u Crkvi moramo živjeti sinodnost.
Sada postoji posve nedavni spis naslovljen „Sinodnost u životu i poslanju Crkve“. Plod je rada u razdoblju od 2014. do 2017. Potpovjerenstva Međunarodnoga teološkoga povjerenstva, čiji je predsjednik po službi predstojnik Zbora za učenje vjere. Potpovjerenstvo je završilo rad godine 2017., Povjerenstvo je odobrilo tekst na plenarnoj sjednici te godine i na kraju ga je uz odobrenje pape Franje 2018. potpisao predstojnik Zbora.
Taj spis u prvom dijelu započinje povijesnim činjenicama o sinodama i saborima (značenje dvaju pojmova međusobno se približava), posebice Apostolskoga sabora u Jeruzalemu (Djela apostolska 15), paradigmatskoga lika sinodâ koje Crkva održava.
Opis te sinode u odlomcima 20–21 toga spisa može se sažeti ovako: u širenju Evanđelja pojavljuje se problem: trebaju li se ne-Hebreji, kako bi postali članovi Isusove Crkve, obrezati i prihvatiti Mojsijev zakon. Problem, koji se oštro osjeća u Antiohiji, upućuje se Crkvi u Jeruzalemu, koja u svojoj cjelini sudjeluje u razvoju sabora radi rješavanja problema. „Početna različitost mišljenja i živa rasprava u svjetlu proročke riječi (vidi Amos 9, 11–12), u uzajamnom slušanju Duha Svetoga kroz svjedočanstvo Njegova djela (vidi Djela apostolska 15, 14–18), postigla je ono suglasje i jednodušnost koja je plod razlučivanja zajednice.“ Apostoli i starješine priopćili su Crkvama zaključke Sabora pismom u kojem se kaže: „Zaključismo Duh Sveti i mi“ (Djela apostolska 15, 28).
U 5. odlomku spisa Povjerenstva kaže se: „Novost izraza ‘sinodnost’ zahtijeva brižljivu procjenu njegova teološkoga značenja”. U 7. odlomku kaže se: „Dok pojam sinodnosti ukazuje na sudjelovanje cijeloga Božjega naroda, pojam zbornosti (kolegijaliteta) precizno izražava teološko značenje i oblik obavljanja službe biskupa […] kroz hijerarhijsko zajedništvo biskupskoga zbora s rimskim biskupom“. Malo kasnije stoji: „Svako vjerodostojno očitovanje sinodnosti po svojoj naravi zahtijeva vršenje zborne službe biskupâ”.
U drugom dijelu spis predlaže teološke temelje toga učenja koji se osobito nalaze u Lumen gentium, gdje Drugi vatikanski sabor navodi da, u službi Božjega naroda, u kojem su svi svećenici i proroci, postoji zaređeno, ministerijalno svećeništvo, koje služi Božjemu narodu, vodeći ga službom vlasti.
Nemalo sam se iznenadio kada sam, čitajući opširne isprave koje dolaze iz Tajništva Sinode, našao vrlo malo upućivanja na gore spomenuti spis.
Ali ima još:
1. Zbunjen sam činjenicom da mi se, s jedne strane, govori kako je sinodnost tvorbeno počelo Crkve, ali, s druge strane, govori mi se da je to ono što Bog od nas očekuje u ovom stoljeću (kao novost?). Kako je Bog mogao zaboraviti učiniti da njegova Crkva živi to tvorbeno počelo dvadeset stoljeća njezina postojanja? Ne ispovijedamo li da je Crkva jedna, sveta, katolička, apostolska, misleći time da je cijelo vrijeme bila i sinodna?
2. Još veću zbunjenost i zabrinutost osjećam kada vidim da se predlaže kako je konačno došao dan da se obrne piramida, to jest, s hijerarhijom koju nadvisuju laici. U Pripremnom spisu od samoga početka jasno je rečeno kako je za sinodnu Crkvu potrebno ponovo uspostaviti demokraciju.
Pouka njemačkoga Sinodnoga puta
3. Zabrinutost mi je porasla kada sam primijetio da je, dok je ova Sinoda (predstavljena kao nešto bez presedana) bila sazivana, u Njemačkoj već bio u tijeku takozvani „sinodni put“ u kojem s čudnom samodopadnošću mea culpa za spolna zlostavljanja u Crkvi, hijerarhija i skupina laika (Centralni komitet njemačkih katolika ZdK, nije jasno koliko je reprezentativan, ali smo doznali kako su mu većina crkveni zaposlenici) predlažu revolucionarnu promjenu ustroja Crkve i ćudorednoga učenja o spolnosti. Više od stotinu kardinala i biskupa iz cijeloga svijeta napisalo je pismo opomene njemačkim biskupima, ali oni nisu priznali svoju zabludu.
Papa nikada nije naložio da se taj postupak Crkve u Njemačkoj obustavi. Poznato je da je u prigodi njihova pohoda ad limina [pragovima apostolskih prvaka] Papa dva sata razgovarao s njemačkim biskupima, ali Papin govor, koji se o takvim posjetima inače objavljuje u Osservatore Romano, nije objavljen. Namjesto toga, Osservatore Romano objavio je govor kardinala Marca Ouelleta, predstojnika Zbora za biskupe, koji je od njemačkih biskupa zatražio da ne nastave svojim sinodnim putom, nego da pričekaju zaključke Sinode o sinodnosti. Vrijedno je bilo odbijanje koje je primio, „jer“, rekoše, „dušobrižno je žurno da se nastavi“ (!?).
Uzbunjujući simptom jest neprekidno opadanje broja katoličkih vjernika u Njemačkoj. Prema službenim podatcima pad je veći od pola milijuna u 2022. Crkva u Njemačkoj umire.
To nas podsjeća na bolnu nesreću Crkve u Nizozemskoj. Od vrhunca, kada je činila 40 % stanovništva države, danas je spala na gotovo potpuni nestanak. Nije teško vidjeti uzrok tomu: pokret, gotovo istovjetan onomu koji djeluje u današnjoj Njemačkoj, koji je u Nizozemskoj započeo gotovo odmah nakon Drugoga vatikanskoga sabora.
Izbjegavanje anglikanskih sukoba
Mislim da ovdje nije neumjesno spomenuti veliki raskol koji prijeti Anglikanskomu zajedništvu. Nadbiskupi Konferencije o globalnoj anglikanskoj budućnosti (GAFCON) napisali su pismo canterburyjskomu nadbiskupu, obavještavajući ga da ako se ne obrati (Engleska Crkva odobrila je homoseksualnu ženidbu), oni (koji čine 85 % svih anglikanaca u svijetu) ne će više prihvaćati njegovo vodstvo (kao primus inter pares [prvoga među jednakima]).
4. Isprave Tajništva Sinode navode Evanđelje, ali ne uvijek točno. One opširno govore o zgodi Petra i Kornelija (Djela apostolska 10–11), kao da to dokazuje da Gospodin može naložiti bilo kakvu promjenu u ponašanju vjernika. Ali prikaz o Jeruzalemskom saboru (Djela apostolska 15) pokazuje da uključena promjena nije nikakva promjena. To je razvoj koji podrazumijeva različite mijene u ostvarenju spasenja. Sveopće razdoblje spasenja, već predoznačeno u Starom Zavjetu sada je konačno ostvareno nakon Isusova uskrsnuća. Na sličan način Isus kaže kako nije došao ukinuti Zakon, nego ga ispuniti. Duh Sveti napreduje postupno, ali nikada ne pada u proturječje sam sa sobom. Sveti Henry Newman govorio je kako je pravi razvoj nauke jednoličan (homogen).
Agenda i neizvjesni zaključci?
Mislim da ne trebam više ništa govoriti o razlozima zbog kojih biste se s dubokom zabrinutošću trebali suočiti sa svojim sinodskim radom. Osjećam, umjesto toga, važnim svratiti vam pozornost na određene probleme poslovnika Sinode. Tajništvo Sinode vrlo je učinkovito u umijeću manipulacije.
Zbog ovoga što ću reći lako me mogu optužiti za „teoriju urote“, ali jasno vidim cijeli plan manipulacije.
Počeli su govoreći kako moramo slušati sve. Malo-pomalo dali su nam shvatiti kako među tim „svima“ ima posebno onih koje smo „isključili“. Naposljetku, razumijemo da su mislili na ljude koji biraju spolno ćudoređe drukčije od onoga katoličke predaje.
U malim skupinama dijaloga kontinentalnoga dijela često su isticali da „moramo ostaviti prazan stolac za one koji su izočni, koje smo udaljili“. Također kažu: „Sinoda mora završiti sveopćim uključivanjem, mora proširiti šator, svi su dobrodošli, bez osuđivanja i poziva na obraćenje“.
Često tvrde kako nemaju nikakav program rada. To je doista uvrjeda za našu pamet. Svatko može vidjeti na koje se zaključke cilja.
Potreba za snažnim dijalogom
Govore o „razgovoru u Duhu“ kao da je riječ o čarobnoj gatki. I pozivaju sve da očekuju „iznenađenja“ od Duha (očito su već obaviješteni koja iznenađenja očekivati). „Razgovor, a ne rasprava! Rasprave stvaraju podjele!“ Znači li to da se suglasje i jednodušnost događaju čudesno? Čini mi se da su na Drugom vatikanskom saboru, prije nego bi došli do gotovo jednoglasna zaključka, posvetili mnogo vremena žustrim raspravama. Tamo je djelovao Duh Sveti. Izbjegavanje rasprava je izbjegavanje istine.
Ne smijete ih poslušati kada vam kažu da se idete moliti prekidajući zasjedanja Sinode. Recite im da je smiješno misliti kako Duh Sveti čeka te vaše molitve u zadnji čas. Prije Sinode, vi i vaši vjernici sigurno ste već skupili brdo molitava, kao što je to učinio papa Ivan XXIII. prije Drugoga vatikanskoga, hodočasteći u razne crkve i moleći za Sabor.
Tijekom Sinode Duh Sveti bit će zauzet djelujući u vašim srcima, nadajući se kako ćete svi prihvatiti njegova nadahnuća.
„Počnimo“, kažu, „s malim skupinama“. Takav način postupanja duboko je pogrješan. Prvo je potrebno pustiti sve da govore i da se svi čuju u Skupštini. Na taj način izranjaju najprijeporniji problemi, problemi o kojima je potrebna odgovarajuća rasprava.
Tada je u malim „jezičnim skupinama“ moguće, služeći se vlastitim jezikom, s lakoćom duboko proniknuti u probleme, zaključujući uobličavanjem sažetka vijećanja. Trebali bismo ustrajati na postupku koji se provodio na tolikim sinodama, ne zato što je „uvijek tako“, nego zato što je to razborito (željeti postupati drukčije opravdava sumnju kako se želi izbjeći otkriće pravoga nadahnuća Duha Svetoga).
Na mrežju vidim da se puno govori za i protiv glasovanja. Ali ako se ne glasuje, kako se može znati plod tolikoga dijaloga? Izbjegavanje glasovanja isto je tako izbjegavanje istine.
Sinoda se korjenito promijenila
Glasovanje. Bez ikakvih savjetovanja, neposredno prije početka Sinode Sveti Otac dodaje nekoliko članova svjetovnjaka s pravom glasa. Kad bih bio jedan od članova Sinode, uložio bih snažan prosvjed, jer ta odluka korjenito mijenja narav Sinode, koju je papa Pavao VI. zamislio kao sredstvo biskupske zbornosti, čak i ako su u duhu sinodnosti promatrači svjetovnjaci bili pripušteni s mogućnošću da govore. Vama ne predlažem prosvjed, nego ljubazno jadanje s molbom da se barem glasovi biskupa i glasovi svjetovnjaka broje odvojeno (to je biskupima dopustio čak i njemački „sinodni put“). Davanje glasa svjetovnjacima može se činiti kao iskazivanje poštovanja prema sensus fidelium, ali jesu li oni sigurni da su ti laici koji su pozvani vjernici? Da još uvijek idu u crkvu? Zapravo, te laike nije izabrao kršćanski puk.
Nije bilo nikakva objašnjenja za dodavanje (na pola puta) još jednoga sinodnoga zasjedanja 2024. godine. Moja je zločesta sumnja da se organizatori, koji nisu sigurni kako će tijekom ovoga zasjedanja moći postići svoje ciljeve, opredjeljuju za više vremena da bi manevrirali. Ali, ako se ono što je Duh Sveti htio reći razjašnjava glasovanjem biskupa, čemu još jedno zasjedanje?
Ovo pismo koje pišem smatram povjerljivim, ali ne će biti lako zadržati ga izvan dohvata masovnih medija. Star koliko jesam, nemam što dobiti ni što izgubiti. Bit ću sretan što sam učinio ono što smatram da mi je dužnost učiniti.
Svjestan sam kako je Sveti Otac na Sinodi o obitelji odbio prijedloge nekoliko kardinala i biskupa upravo oko poslovnika, ali ako s poštovanjem podastrete zamolbu koju podupiru brojni potpisnici, možda će to biti prihvaćeno. U svakom slučaju, izvršit ćete svoju dužnost. Prihvatiti nerazuman poslovnik znači osuditi Sinodu na neuspjeh.
Oprostite što kasnim sa slanjem ovoga pisma. Možda je već prekasno da prije početka Sinode iznesete svoje prijedloge organizatorima.
Želim vam plodno i, ako treba, hrabro sudjelovanje na ovoj Sinodi koja će u svakom slučaju biti bez presedana.
Vaš sam ponizni brat.
᛭ Joseph Zen, v. r.
21. rujna 2023.
Blagdan sv. Mateja apostola („miserando et eligendo“)
Prilažem popis imena kojima sam poslao ovo pismo. Ako mislite da ima drugih članova Sinode koji bi htjeli podržati moje skromne zamisli, budite slobodni podijeliti moje pismo s njima.
s engleskoga preveo Petar Marija Radelj
