»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

Karizme u Crkvi


Karizme su milosni darovi Duha Svetoga dani pojedincu na korist drugima, Crkvi i društvu. Značenje im dolazi od grč. haris, što znači dar ili milost. Mogu se gledati u užem i širem smislu, a oba takva pristupa svoje tumačenje pronalaze u Svetom Pismu. Tako sveti Pavao u 1 Kor 12, 12-31 uspoređuje tijelo s Crkvom i naglašava da kao što se tijelo sastoji od glave i udova, tako se i Crkva sastoji od svoje Glave – Krista, i nas vjernika – udova. Kao što je svaki ud važan da bi tijelo bilo zdravo, tako i svaki član Crkve ima svoju vrijednost i pridonosi bogatstvu Crkve. Kao što je Stvoritelj svojom mudrom odlukom oblikovao tijelo u jedan skladan organizam, tako Duh Sveti daruje svoje milosne darove kome hoće i na način koji hoće.

Karizme u širem smislu odnose se na sve darove koji su nekome dani na korist zajednici, odnosno na različite talente po kojima svatko u svom staležu pridonosi rastu Crkve. Tako svećenici na svoj način, redovnici na svoj, a laici na svoj. Karizme u užem smislu odnose se na posebne darove Duha Svetoga, a sveti Pavao u 1 Kor 12, 1-11 navodi izrijekom ove: mudrost, spoznanje, vjera, dar liječenja, dar čudotvorstva, prorokovanje, razlučivanje duhova, različiti jezici i tumačenje jezika. I njih Bog daje kome hoće i kad hoće, s istom svrhom – da budu pojedincu na posvećenje, Bogu na slavu, a ljudima na korist.

Ponekad se takvi darovi ne shvaćaju na ispravan način, nego se nekima pristupa ekskluzivistički, a drugima s nedovoljnim vrjedonavanjem. Tako se primjerice obično posebno cijene dar čudotvorstva, liječenja, prorokovanja, razlučivanja duhova, različiti jezici i tumačenje jezika, dok se darovi mudrosti, spoznanja ili vjere doživljavaju općenitima i prilično jednostavnima. No, valja zapaziti poredak kojim ih sveti Pavao navodi, kao i to da nas potiče da čeznemo za višim darovima (1 Kor 12, 31), te nam u tom svjetlu stavlja kao uzor svih darova Duha Svetoga ljubav (usp. 1 Kor 13, 1-18).

Zato se kao kriteriji vrjednovanja karizmi mogu uzeti kriteriji života prve Crkve, o čemu nam sveti Luka u Djelima apostolskim svjedoči da su bili postojani u nauku apostolskom, zajedništvu, lomljenju kruha i molitvi (Dj 2, 42-27). Također nam svjedoči da su apostoli činili velika čudesa i po njihovoj je riječi Bog svednevice pridruživao nove spasenike. Ondje gdje i danas postoje takvi plodovi, može se reći da su karizme ispravno shvaćene i da se ispravno koriste.

Ipak, nakon vremena prve Crkve karizme u užem smislu bile su slabije izražene, odnosno više su bile vezane uz svetce i druge duhovne velikane, dok je ostali narod svoju vjeru pokazivao kroz redovite karizme. Posebno zanimanje za karizme javlja se početkom 20. st. kada je nastao pentekostalni pokret, a koji je utemeljio Charles Fox Parham iz Kansasa. On je bio pripadnik tzv. holiness religije, fundamentalističkog ogranka metodizma, odnosno jedne u nizu protestantskih denominacija. Njegovi su studenti pretražujući Sveto Pismo došli do zaključka da je znak krštenja u Duhu Svetom govor u jezicima (glosolalija), pa su počeli moliti za taj dar. Uskoro ga je dobila jedna studentica, a onda i drugi.

S vremenom će takvo zanimanje za karizme prijeći iz protestantskih pentekostalnih zajednica u Katoličku Crkvu, a poseban su poticaj tome dali nekolicina studenata i profesora s fakulteta Duquesne University iz Pittsburgha, koji su se 1967. god. povezali s lokalnim pentekostalcima i također dobili dar govora u jezicima, a onda su to svoje iskustvo prenijeli drugima na fakultetu, a ovi dalje, što je pridonijelo brzom širenju pentekostalnog pokreta u Katoličkoj Crkvi.

Iako je obnova u Duhu u Katoličkoj Crkvi imala svoj povijesni početak krajem 19. st., a posebno su se u tom smislu isticali sveta Elena Guerra i papa Lav XIII., ona ipak nije zaživjela, nego se razvila na temelju opisanih događaja proisteklih iz protestantizma. Razumljivo je stoga što se s njome uvuklo i niz protestantskih elemenata, vidljivih i na doktrinarnom i na liturgijskom polju, a koji su doveli do ubrzane devalvacije tradicionalnoga učenja Crkve. Drugim riječima, nastao je takav oblik katoličkoga karizmatskog pokreta koji je pomiješao katoličke i protestantske elemente.

Imajući takve opasnosti u vidu, a opet uočavajući i vrijednosti koje je katolička obnova u Duhu nosila sa sobom, Sveta je Stolica dala konkretnije smjernice, tako da danas postoji niz crkvenih pokreta, udruga i zajednica koje su usklađene s naukom, djelovanjem i slavljenjem Katoličke Crkve, ali postoji i niz onih koji djeluju mimo tih smjernica. U tom smislu, može se reći kako katolička karizmatska obnova, globalno gledano, ima pozitivnih, ali i negativnih strana. Kriteriji bi njihove pravovjernosti svakako trebali biti oni već navedeni, a vezani uz djelovanje prve Crkve.

Može se zaključiti da su pravi karizmatici oni koji svoju vjeru žive ponizno i samozatajno, odnosno oni koji s dubokom zahvalnošću i odgovornošću prihvaćaju svaki dar od Boga koji im je povjeren, svjesni da je on dan njima na posvećenje, drugim ljudima na korist, a Bogu na slavu. Na tom su nam putu posebni uzori Blažena Djevica Marija i svetci, koji su upravo tako shvaćali i prihvaćali milosne darove koji su bili povjereni baš njima.


Uz temu “Karizme u Crkvi”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 2. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga: 


Prilozi
1
2
3
4
5

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 2. razredu srednje škole:

Radni materijali za 2. razred
1
2

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta:

Svi radni materijali
1