Četvrtak, 22 listopada

Katekumenat – mogućnosti i perspektiva


Uvod


Katekumenat, priprava za primanje sakramenata inicijacije (krsta, potvrde i euharistije), u počecima je u Crkvi trajao do tri godine i to kroz više stupnjeva. Priprava je bila protkana katehezom i liturgijom, s time da se posebno gledalo na to, u kojoj su mjeri katekumeni napredovali u kršćanskom načinu života. Kasnije, od 6. st., odraslih katekumena jedva da je više i bilo, pa su se onda – mutatis mutandi – obredi katekumenata i krštenja odraslih prilagođavali za djecu. Na koncu se rudimentarna liturgija katekumenata i krštenje kako odraslih tako i djece slavila u jednom susljednom obredu, a katekumenat po stupnjevima je iščeznuo.

Koncem 19. i početkom 20. st. osjetila se snažna potreba za obnovom drevnog katekumenata po stupnjevima, jer je u misijskim područjima – a sve više i u raskršćanjenoj Europi – ponovno bilo odraslih kandidata za krštenje. Tako je nakon Drugog vatikanskog sabora obnovljen katekumenat po stupnjevima, u velikoj mjeri prema ustroju katekumenata 4. stoljeća. Povijest katekumenata se proučava tijekom temeljnog teološkog studija i o tome postoji brojna literatura.[1]

Tipsko izdanje Reda pristupa odraslih u kršćanstvo[2], dočekano je s entuzijazmom. Prethodne napomene ove knjige naglašavaju da je katekumenski hod Božje djelo te da su katekumeni[3] od Boga pozvani i Duhom Svetim nadahnuti. Oni se postupno uvode u Crkvu. Zato se veći dio slavlja odvija pred okupljenom zajednicom koja s njima i za njih moli. Pretpostavlja se, dakle, postupnost, rast, hod, ulazak u zajednicu, baš kao što se mladić i djevojka (u redovitom slučaju) tek nakon određenog vremena međusobnog upoznavanja i zajedničkog sazrijevanja, odlučuju za brak.

Prethodne napomene katekumenat gledaju kao dulje razdoblje u kojoj se „pripravnici obogaćuju pastirskim odgojem i vježbaju prikladnom stegom“ da bi se dovelo do zrelosti ono s čime su započeli taj put. A to se postiže, govore dalje Prethodne napomene, na četiri načina.

  • Tu je, prvo, prikladna kateheza.
  • Drugo, katekumeni se vježbaju u kršćanskom životu potpomognuti primjerom i podrškom jamaca i kumova, ali i cijele kršćanske zajednice. Taj njihov put treba biti prijelaz iz staroga načina života, a to uključuje promjenu mišljenja i vladanja, što se nužno očituje kako u društvenom, tako i u obiteljskom životu.
  • Treće, na tome putu im Crkva pomaže prikladnim obredima (službe riječi, katekumensko pomazanje, otklinjanja, blagoslovi).
  • Četvrto, i sami se katekumeni uče davati svjedočanstvo kršćanske vjere i života.

Za razdoblje čišćenja i prosvjetljivanja, koje redovito nastupa poslije obreda izbora, odnosno upisa imena Prve nedjelje korizme i traje do slavljenja sakramenta kršćanske inicijacije u Vazmenom bdjenju, Prethodne napomene vele: „U ovo vrijeme snažnija priprava duha, što se ostvaruje više duhovnom sabranošću negoli samom katehezom, smjera kako čišćenju srdaca i pameti ispitivanjem savjesti i pokorom tako i u njihovom dubljom spoznajom Krista Spasitelja. To se ostvaruje različitim obredima, osobito provjerama i predajama.“

Katekumenat se na tim načelima u velikoj mjeri provodi u misijama. Prema pripovijedanju jednog afričkog misionara[4] katekumenat traje tri godine. Prve je godine pred-katekumenat, a vode ga katehisti, ali tu su i župski vijećnici i zajednica koja ih prati (u selu se sve zna!). Kandidati ostavljaju svoju pogansku vjeru: vračanje, idolopoklonstvo, magiju, te poligamiju. To je za njih težak korak, jer se nerijetko odriču vlastite obitelji, ali i svoje drevne poganske kulture. Na koncu prve godine budu ispitani, jesu li doista odbacili poganstvo i počeli prihvaćati kršćanske zapovijedi. Na početku druge godine postaju katekumeni, primaju križ i još više nastoje živjeti kršćanski, sve pod budnim okom vjeroučitelja i župskih vijećnika. Na početku treće godine ispita ih svećenik i oni prolaze tijekom te godine predviđene obrede (predaje, provjere, otklinjanja). Na koncu oni primaju sakramente inicijacije u obredima Vazmenoga bdjenja što traje i do četiri sata. Nakon toga cijeli tjedan dolaze na misu u bijelim haljinama. Može se reći da je za te ljude katekumenat i krštenje doista metanoia – posvemašnja promjena života i životnih načela.

Govorit ćemo o katekumenatu polazeći upravo od ovih postavki RPOK-a, da bismo onda vidjeli kako se to ostvaruje ili kako bi se to moglo ostvarivati u našim prilikama.


1. Katekumenat prema RPOK-u


a) Prikladna kateheza


Kada govorimo o prikladnoj katehezi, njezin se sadržaj može relativno lako ustrojiti prema Katekizmu Katoličke Crkve:

  • Apostolsko vjerovanje;
  • zapovijedi;
  • sakramenti;
  • kršćanska molitva.

U tome smislu bilo bi nužno i potrebno prirediti katekizama za katekumene, kao što postoje katekizmi za sve uzraste. Nedostatak takvog katekizma ozbiljna je poteškoća. Netko bi o tome – očito – trebao voditi brigu.

Ostaje otvoreno pitanje, koliko dugo treba trajati katehetska priprava? Na osnovu čega to odrediti? Po sebi, oni koji su u našim prilikama i nekršteni, u znatnoj mjeri ipak poznaju osnovne sadržaje kršćanske vjere i morala. Koliko ih onda vremena valja poučavati? Usporedimo li katekumenat s drugim važnim životnim izborom – ženidbom, dolazimo do zanimljivih rezultata. Župnici danas mogu posvjedočiti da neki parovi ulaze u brak nakon dugogodišnje veze pa i zajedničkog stanovanja, da bi se mnogi od tih brakova nakon nekoliko godina ipak raspali. S druge strane, znademo da je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća još uvijek bilo slučajeva da su se mladi vjenčali samo na osnovu fotografija koje su izmijenili, jer je on bio u nekoj prekomorskoj zemlji a ona u Hrvatskoj. Ti brakovi i danas jako dobro funkcioniraju, jer su utemeljeni na poštovanju koje je preraslo u ljubav. Kao da je slično bilo u prvom stoljeću kršćanstva. Prema djelima apostolskim, nakon samo jedne Petrove propovijedi krstilo se tri tisuće ljudi (Dj 2, 1-41). Nadalje, Pavao, zagriženi progonitelj kršćana, nakon što je čuo Kristov glas, trećeg se dana krstio i odmah postao gorljivi navjestitelj evanđelja (Dj 9,1-19). Onaj tamničar koji je doživio čudesno oslobođenje Pavla i Sile iz tamnice i okova, upitao ih je što mu je činiti. Oni su jednostavno rekli da treba povjerovati u Gospodina Isusa. „Onda navijestiše riječ Gospodnju njemu i svima u domu njegovu. Te iste noćne ure uze ih, opra im rane pa se odmah krsti – on i svi njegovi“ (Dj 16, 32-33). Koliko je dugo mogla trajati ta pouka? Jednu noć. Djela apostolska izvješćuju, kako su Kornelije i onaj Etiopljanin bili kršteni nakon samo jednog navještaja (Dj 8, 26-38; 10, 1-47). Ali, s druge strane, Juda Iškariotski bio je Isusov učenik tri godine, pa je na koncu propao. A bio je u Isusovoj školi! Tri godine! Što reći? Nema pravila. Pouka je tek jedan isječak cjelokupnog postupka obraćenja i ulaženja u Kristova otajstva.

Možda malo idealiziramo apostolsku Crkvu. Međutim, i tamo je bilo kojekakvih nepodopština. Tako za neke Pavao veli da im je „Bog trbuh, slava u sramoti“ (Fil 3,19), a za Korinćane veli da među njima ima bludnosti kakve nema ni među poganima (1 Kor 5, 1). Zatim, nekim uglednim gospođama Pavao poručuje: „Evodiju zaklinjem, i Sintihu zaklinjem da budu složne u Gospodinu“ (Fil 4,2). On ih zaklinje. Očito su se jako zakvačile dvije vatrene kršćanke… A bile su Pavlove učenice! Kasnije je Crkva bila realnija, pa je uvela trogodišnji katekumenat, s time da je za neke revnije mogao trajati i kraće. U stoljećima progonstva bilo je kršćana koji su bili pali (lapsi), ali bilo je i katekumena koji su podnijeli mučeništvo. Opet, nema pravila.

Kao što smo vidjeli, u misijama, gdje su još uvijek veoma prisutne poganske religije, kandidatima je potrebna sveobuhvatna pouka, jer ne poznaju kršćanski nauk. Osim toga, potrebno je dulje vrijeme da oni napuste poganske vjerske običaje te da prihvate kršćanski način života. U našim su krajevima posve drugačija prilike. Za nas je monogamija i zakonski uređena. Nadalje, iako je praznovjerje prisutno, to ni izbliza nije u onoj mjeri u kojoj je to u Africi. Osim toga, mi možda i ne primjećujemo da je naša kultura u velikoj mjeri ipak – kršćanska. Na primjer, kada se nađem na prvom susretu s novom skupinom katekumena, redovito se prekrižim i molim Očenaš. I – svi se križaju i svi mole. Osim toga, oni imaju osnovno znanje o Crkvi, bogoslužju, sakramentima, zapovijedima. Naravno, sve to njima treba sustavno izložiti u katehezi i kršćanskom navještaju. Međutim, za njih je temeljno ipak ono drugo – istinsko obraćenje. Što se tiče duljine pouke, rekao bih da je u našim prilikama jedna akademska godina dovoljna. Idealno bi bilo da upis „simpatizera“ bude poslije Duhova. Oni bi početkom jeseni postali katekumeni, Prve nedjelje korizme izabranici, krstili bi se u Vazmenom bdjenju te bi njihova mistagogija bila do Duhova.


b) Vježba u kršćanskom životu


RPOK veli da se katekumeni trebaju vježbati u kršćanskom životu potpomognuti primjerom i podrškom jamaca, kumova ali i cijele kršćanske zajednice. Taj njihov put, naglašava se, treba biti prijelaz iz staroga načina života, a to uključuje promjenu mišljenja i vladanja, što se nužno očituje kako u društvenom, tako i u obiteljskom životu. Nije dovoljno znanje. Sokrat je vjerovao da bi poznavanje dobra bilo dovoljno da čovjek to dobro i čini. U tom je ozračju bilo oduševljenje prosvjetitelja. A gle, Pavao govori drugačije: „Znanje nadima, a ljubav izgrađuje (1 Kor 8,1b). Štoviše, skrušeno priznaje Pavao: „Ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Jadan li sam ja čovjek!“ (Rim 7, 19.24). Znanje, pa čak ni vjera nisu dovoljni, kako to tvrdo napominje Jakov: „Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću“ (Jak 2,19). Po sebi bi bilo dovoljno ono osnovno poznavanje vjere, koje se onda snažno svjedoči životom. To je životni odabir, to je ono temeljno opredjeljenje, to je ono o čemu govori Pavao kada kaže: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20). Prisjetimo se: u vremenu progonstva bilo je i katekumena koji su život dali za Krista te su tako bili krvlju kršteni.[5] U ovom kontekstu ne mogu zaboraviti ovaj slučaj. Starac, izbjeglica iz Srijema, otpušta se iz bolnice kao neizlječiv. Ostaje mu koji mjesec dana života. Pitam njegovu ženu, staricu, kako će ona sama u kući s tako teškim bolesnikom. Ona mi s čuđenjem odgovara: „Gospodine, pa ja sam se zaklela!“ Mislila je, naravno, na zakletvu na križ koju je položila na svom vjenčanju.[6] A u ono vrijeme nije bilo šestodnevnog tečaja priprave za brak, koji je danas tako stručno i interdisciplinarno ustrojen! I doista, što je znanje bez srca i bez uvjerenja? Jesu li studirali pedagogiju i psihologiju naši djedovi i bake? A bili su sjajni odgojitelji.

U tome smislu najbolje usmjerenje nalazimo u Hipolita Rimskog. U Apostolskoj predaji on govori kako učitelji dok primaju kandidate za katekumenat odmah traže da oni, kandidati, trebaju prihvatiti kršćanska načela ili će biti odbijeni. To se odnosi na one koji prave poganske kipove, koji vode javne kuće, koji žive u nezakonitim vezama, itd. Tek tada mogu pristupiti pouci. Nakon trogodišnje pouke budu predstavljeni biskupu koji ih ispituje. O čemu? Što želi o njima znati? Koliko su naučili od kršćanskog nauka? Ne. Veli Hipolit: „Nakon što se izaberu oni koji imaju primiti krštenje, neka se ispita njihov život: jesu li pobožno živjeli u vremenu svog katekumenata, poštujući udovice, posjećujući bolesnike, čineći dobra djela?“ Slično je i danas prije svećeničkog ređenja. Je li za kandidata dovoljno da ima diplomu o završenom filozofsko-teološkom studiju? Traži se prikladnost. Očito, voditeljima i odgovornima u Crkvi najteže je prosuditi koliko je netko napredovao u kršćanskom načinu života.


c) Prikladni obredi


RPOK zatim veli da na putu urastanja u kršćanski način života katekumenima pomaže Crkva prikladnim obredima. Ovdje valja naglasiti dvoje. Prvo, Crkva je ta koja pomaže katekumenima, ne samo voditelji. Crkva kao zajednica, kao Tijelo Kristovo. Ovo je prilično idealan način gledanja koji pretpostavlja živu župsku zajednicu koja ljubavlju, molitvom i primjerom pomaže katekumenima na njihovu putu. Koliko se to moglo osjetiti u prvoj Crkvi? Koliko danas? Zato se pretpostavlja da u katekumenskom hodu i u molitvama uz voditelje sudjeluje barem neki broj vjernika koji su na svoj način jamci, svjedoci i pružatelji ljudske i kršćanske potpore. Ti jamci, veli RPOK, ne moraju nužno biti i kumovi na krštenju! Katekumenski obredi (službe riječi, kraća otklinjanja, blagoslov, pomazanje katekumenskim uljem) naglašavaju onu drugu, bitnu dimenziju: na putu obraćenja temeljno je djelovanje Božje milosti. Bez toga bi naše ljudsko djelovanje bilo nedostatno.


d) Svjedočanstvo kršćanske vjere i života katekumena


I prije nego što su pristupili katekumenatu, katekumeni su već doživjeli određeno obraćenje, osjetili su želju da slijede Krista, kako bi rekli u misijama, oni su se već „zaljubili u Isusa“. Sada oni – kao katekumeni – trebaju davati svjedočanstvo svoga izbora i poziva. Po sebi treba biti vidljivo da su počeli slijediti Krista, te da su napustili određeni način života koji se evanđelju protivi. To je bitno, jer, veli Isus, „ne može se sakriti grad koji leži na gori“ (Mt 5,14).


e) Snažnija priprava u vremenu čišćenja i prosvjetljivanja


Prve nedjelje korizme odlučan je korak. Katekumeni svečano izjavljuju da žele ući u sakramente inicijacije, a Crkva ih prihvaća. Oni su sada izabranici. To je nalik zarukama. Iako zaruke nisu vjenčanje, ipak su važan korak do bračnog zajedništva. U ovome je razdoblju važniji duhovni rast od same kateheze. To je ono opredjeljenje za Krista. Zato se u ovome razdoblju naglašavaju čišćenje srca, pokora, duhovna sabranost. Upravo zbog toga ih Crkva prati posebnim obredima. To su provjere treće, četvrte i pete korizmene nedjelje prožete otajstvom Kristova susreta sa Samarijankom (voda krštenja koja daje vječni život), ozdravljenjem slijepca od rođenja (krštenje kao prosvjetljenje), te Lazarovim uskrsnućem (krštenje koje jamči uskrsnuće za vječnost). Tu su i predaja Vjerovanja i Gospodnje molitve. Veoma je važan ovaj zahvat bogoslužja Crkve: katekumenski hod nije djelo ljudsko nego Božje. Zato RPOK veli da se samo iz teških razloga jedna provjera ili predaja mogu ispustiti.


2. Stvarnost


Jasno nam je, dakle, kako je katekumenat zamišljen i kako bi on trebao izgledati. Mnogo je knjiga i članaka koji s oduševljenjem i entuzijazmom o tome govore. Pitanje je, međutim, kakve je naša stvarnost i kakva je perspektiva u našim okvirima?


a) Sakramentalizacija


U opticaju je u zadnje vrijeme za nas nelagodna riječ sakramentalizacija. Naša je stvarnost da su sakramentalna slavlja za znatan dio vjernika postala tek društveni uzus, obilježavanje životnih etapa, prigoda za društveno okupljanje i izvanjsko slavlje. Naveliko se (u restoranima) slave krštenja, dječji rođendani, pričesti, krizme… To se planira barem godinu dana unaprijed i to je postala društvena konvencija. Evo ilustracije. Kako možete vidjeti kakav je stvarni uspjeh višegodišnje priprave za krizmu. Jednostavno. Pogledajte koliko je krizmanika došlo na misu sljedeće nedjelje nakon krizme. Čak 20%? Izvrstan rezultat… Ili ipak nije? O čemu se radi? Postoje istraživanja koja jasno pokazuju da u nas svi rado slave blagdane, upisuju djecu na vjeronauk, ali da u isto vrijeme mnogi imaju vlastita životna načela, koja često nisu u skladu s kršćanskim naukom i moralom. Tako prema jednom istraživanju, 53,3% ispitanika je reklo: „Religiozan sam na svoj način“, dakle, uopće se ne obaziru na nauk Crkve pa ni na Božje zapovijedi. Vjeruju i žive onako kako oni misle da je dobro. Ili: 61,2% uglavnom se ili u potpunosti slažu s tvrdnjom da je pobačaj nužno zlo koje treba ostaviti kao mogućnost odabira ženama.[7] Netko bi se ozbiljno mogao upitati, jesu li stvarno kršćani onih 90% koji se u popisu stanovništva izjašnjavaju takvima? Možda još uvije imamo privid velike narodne Crkve, a ne vidimo da smo u važnim stvarima zapravo „malo stado“? Očito je da su sakramenti za dobar dio naših vjernika tek socijalna konvencija.

I sada dolazi važno pitanje. Kako se u ovom kontekstu postaviti prema katekumenima? Da podsjetim, redovito je njih 20% nekršteno, a ostali su kršteni kao mala djeca ili su čak bili na prvoj pričesti, ali su propustili krizmu. Evo, iz mog tridesetogodišnjeg iskustva, profila polaznika katekumenata:

  • Određeni broj mladih (maturanti i prve godine fakulteta) dolaze dovršiti ono što su svojim nemarom propustili tako da se nisu krizmali sa svojim vršnjacima.
  • Neki (nešto stariji) dolaze „odraditi“ propušteno da bi se – kako oni misle – mogli vjenčati, kada dođe vrijeme.
  • Oni koji to iz srca žele.
  • Oni iz prve dvije skupine koji to od srca žele, pa i oni koji tijekom katekumenata dožive Božji poziv i milost.

To su tek moji dojmovi o njima. Samo Bog poznaje tajne njihova srca. Nadalje, možemo li, trebamo li, smijemo li prema njima biti zahtjevniji nego prema našim redovnim pričesnicima i krizmanicima? Tko može i treba procjenjivati ozbiljnost njihove nakane i obraćenja? Kako vrednovati i kontrolirati njihov način života? Može li netko iskreno i dosljedno svjedočiti da su oni stvarno pošli putem obraćenja? Kako to ustrojiti u određena pravila? S druge strane, ne treba biti ni previše strog. Meni se čini da su mnogi od mojih katekumena nalik onome zrnu koje je palo na kamen, pa oduševljeno pustilo korijenje. Međutim, ostavimo da Bog čini svoje po Duhu Svetome. Naše je da sijemo, a Bog će svoje učiniti. Jer, rekao bi Pavao, nije bitan onaj koji sije, niti onaj koji usjeva zalijeva, nego Bog koji daje da raste (1 Kor 3,5-9).

Osobito je osjetljivo pitanje župske zajednice? Možemo li uopće o njoj govoriti? Osjećaju li se kao braća i sestre oni koji – u gradskim i prigradskim župama – redovito dolaze na misu? Iz iskustva znam da se oni uopće ne poznaju. Na primjer, mnogi moji župljani se među sobom ne poznaju, a ne znaju ni imena ulica u našem naselju… Kršćansko se zajedništvo danas još uvijek očituje ili može očitovati u manjim filijalama ili u nekim katoličkim duhovnim zajednicama ili pokretima. Nažalost, kako u redovitom životu cvjetaju virtualna druženja i zajedništva (koja to, naravno, nisu), kako sve više zamire obiteljsko, rodbinsko i susjedsko zajedništvo (ako idete u posjet i rođenom bratu, morate se najaviti!), tako zamire i župsko zajedništvo. Zato bi bilo važno, kako što je predviđeno, da neki članovi župe uz voditelja prate katekumene i uključuju ih u župu.


b) Iskustvo nadžupskog katekumenata u Osijeku


Sudeći po onome koliko je katekumenat zaživio u našim župnim zajednicama, izgleda da naša Crkva smatra da on nije važan. Naime, iako u nekim većim (gradskim) župama ili pri nekim samostanima postoji priprava odraslih na sakramente, često se ovdje radi samo o katehetskoj pripravi. Iako RPOK jasno propisuje katekumenski hod, te iako su naši biskupi izdali posve određene naputke za ostvarivanje katekumenata u nas,[8] u stvarnosti katekumenat u našim župama nije uopće tako uređen, planiran, strukturiran kao npr. priprava za prvu pričest djece. Zašto? Razlozi vjerojatno ponajviše leže u tome što se, s jedne strane, bojimo zahtjevanosti da ljude ne odbijemo, a s druge strane, ta ista zahtjevnost katekumenata i nas plaši, jer traži veliku zauzetost i veoma ozbiljan pristup.

Nadalje, ostaje pitanje: župski ili nadžupski katekumenat? Naravno, župski! Međutim, budući da u našim prilikama vjerojatno ne možemo računati da se katekumenat po svim pravilima ustroji u svakoj župi – već i zbog toga što u jednoj župi katekumena nema puno, odnosno jedva da se nađe po koji tijekom više godina, pribjegava se nadžupskom katekumenatu. Tako je godine 1989. u Osijeku ustrojen katekumenat na dekanatskoj razini, koji od tada djeluje s prekidom samo jedne ratne godine 1991./1992. Kroz ovih trideset godina njime je bilo obuhvaćeno preko tisuću i pet stotina polaznika. Bog jedini zna kakvi su i koliko obilni plodovi. Glede uključivanja u župsku zajednicu, ja redovito šaljem župnicima popis katekumena iz njihove župe, a katekumene potičem da idu na misu u svoju župu. Godine 1995./1996. bio je dogovor da katekumeni sve katekumenske obrede (provjere, predaje i samo krštenje) slave u vlastitoj župi, ali se to jednostavno u župama nije provodilo, pa smo od toga odustali, tako da sve te obrede imamo za cijelu skupinu a upis imena i slavlje sakramenata inicijacije imamo s našim (nad)biskupom.


3. Perspektiva


Katekumenat je izuzetno važan. On je uvođenje u vjeru, u Kristova otajstva, u Crkvu, u kršćanski način života. Po njemu se Crkva rađa i množi. Možemo li zamisliti išta važnije od toga? Veli Pavao: „Jao meni ako evanđelja ne navješćujem“ (1 Kor 9,16). A evo, budući da je katekumenat tek nedavno zaživio, on jednostavno nije ušao u našu svijest i u naše župske planove. Jasno smo ustrojili školski vjeronauk i župsku katehezu, pa i susret s roditeljima prije krštenja njihova djeteta. Uglavnom je jasno kako treba izgledati priprava na prvu pričest i krizmu. Lijepo smo ustrojili tečaj priprave za ženidbu. Organizirali smo skrb za bolesnike koje redovito obilazimo o Božiću i Uskrsu. A katekumenat? Osim načelnih odredaba naše Biskupske konferencije, pa i naše Biskupske sinode, nisu učinjeni konkretniji koraci. Potrebno je ustrajati na odluci naše sinode da se u svim našim većim središtima organizira istinski katekumenat, ne tek katehetska priprava odraslih za krštenje. U tome smislu nužno je pripraviti materijale (katekizam) za rad s katekumenima, koji bi sadržavali i određene upute za organizaciju susreta s katekumenima, za bogoslužja, te upute i sugestije kako ustrojiti ekipu odgovornih voditelja, baš kao što smo to prije trideset godina učinili s tečajevima priprave za ženidbu. A onda, nakon što se sve to ustroji, nakon što se priprave katehetski materijali, nakon što se formiraju suradnici, možemo polako razmišljati i o župskom katekumenatu. Konačno, redovita priprava prvopričesnika i krizmanika u našim župama – prema naputcima naše sinode – treba biti ustrojena prema katekumenskom modelu. A i za one redovne prvopričesnike i krizmanike – već je više puta bilo govora o tome! – bilo bi važno pripraviti prikladna bogoslužja uvođenja, predaja i provjera. A sve bi se to – naravno – skladno moglo uvrstiti u naš – od naše sinode obećani – vlastiti obrednik.


Tekst je objavljen u VĐON-u, 10/2020.


[1] Usp. nedavno objavljen udžbenik s pripadajućom literaturom: Z. PAŽIN, Liturgijska sakramentologija, Đakovo, 2018., str. 16-75.

[2] Prvo izdanje na hrvatskom bilo je 1974., a drugo, na osnovu istog tipskog izdanja iz 1972., objavljeno je 1998.: Rimski obrednik obnovljen odlukom svetog općeg sabora Drugog vatikanskog, proglašen vlašću pape Pavla VI. Red pristupa odraslih u kršćanstvo, Zagreb, 1998. (= RPOK).

[3] Tri su imena i osnovna stupnja katekumenata. Na početku su oni simpatizeri koji primaju osnovnu pouku. To je razdoblje predkatekumenata. Nakon nekog vremena oni posebnim obredom ulaze u sljedeći stupanj i postaju katekumeni. Nakon određenog razdoblja katekumenata, Prve nedjelje korizme oni budu izabrani za kandidate za krštenje, to jest postaju izabranici. Od tada pa do Vazmenog bdjenja kada bivaju uvedeni u kršćanska otajstva za njih je vrijeme čišćenja i prosvjetljivanja. Mi ćemo – jednostavnosti radi – u ovome tekstu za sve stupnjeve uzimati termin katekumeni i katekumenat. Osim toga, uvjetno nazivamo katekumenima i one koji su kao djeca kršteni, ali kasnije nisu katehizirani, pa se pripravljaju za sakramente pomirenja, potvrde i euharistije.

[4] Zahvaljujem vlč. Antunu Toniju Štefanu koji mi je prenio iskustvo katekumenata u Beninu.

[5] Usp. izvješće o mučenicima iz Kartage u: Časoslov 2, str. 1199-1120.

[6] A tu su nam zakletvu izbacili iz novog Reda vjenčanja! Ti izbacitelji sigurno nisu bili župnici.

[7] Usp. Z. PAŽIN, K. VIŠATICKI, Očitovanje vjere u obitelji, u: Crkva u svijetu, 50 (2015), 2, 218.-236, s pripadajućom bibliografijom.

[8] Usp. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Pristup odraslih u kršćanstvo. Upute za ostvarivanje katekumenata u našim prilikama, Zagreb, 1993.