»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Koliko košta Božja riječ na internetu ili što danas znači: “Besplatno primiste, besplatno dajte”


Krist je prije svoga uzašašća zapovjedio Jedanestorici da pođu po svem svijetu i propovijedaju evanđelje svemu stvorenju (usp. Mk 16, 15), a ta se zapovijed ne odnosi samo na biskupe i svećenike, nego na sve vjernike, jer smo svi pozvani, na različite načine, naviještati Božju riječ. Netko će to više činiti djelom, netko riječju. Oba su načina i dobra i važna i ne treba ih suprotstavljati, ali je još važnije nastojati tako djelovati da oni budu isprepleteni. U tom smislu, činjenje dobra bez izričitog navještaja kroz riječ može postati tek neki oblik humanističkog morala, ali i izravan navještaj bez nastojanja oko djela pobožnosti i milosrđa također ostaje isprazan i na neki način zatvoren u sebe. Ovdje ipak želimo staviti naglasak na navještaj riječju, ali uvijek imajući u vidu njegovu usku povezanost s navještajem djelom.

S obzirom pak na navještaj riječju, uočavamo kako je naše vrijeme s jedne strane posebno blagoslovljeno, ali isto tako i da donosi mnoge izazove. Pri tome ponajviše mislimo na evangelizaciju kroz medije, posebno elektronske, jer je takav oblik naviještanja Božje riječi dostupan praktički svima, a kao takav može biti izvanredno plodno sredstvo za širenje Evanđelja, ali može biti i kao opasno oružje u rukama djeteta. Vidimo tako kako su mnogi biskupi, svećenici, vjeroučitelji i drugi vjernici svoje poslanje velikim dijelom usmjerili na društvene mreže, što opet može biti pozitivno, ali i vrlo negativno. Mnogi će tako ljudi njihov navještaj razumjeti kao snažan poticaj u osnaženju vjere, ali mnogi će se i sablazniti ukoliko takvi navjestitelji više promoviraju sebe nego Krista, ukoliko iznose i brane hereze umjesto da nude zdrav crkveni nauk, ukoliko promoviraju i opravdavaju neke načine života koji su u suprotnosti s moralnim naukom Crkve itd. A svjedoci smo kako u internetskom svijetu ima i jednih i drugih i trećih i četvrtih… 

No, ovdje posebno želimo skrenuti pozornost na određene nedostatnosti i negativnosti koje uviđamo kroz evangelizaciju putem katoličkih portala. Onaj, naime, tko posjećuje čitanije katoličke portale, posebno strane, ali sve više i domaće, može uočiti kako se sve češće može na njihovim, i to ne baš tako diskretnim dijelovima, vidjeti kako pozivaju čitatelje da uplate neki iznos na njihov račun, jer eto, njihovo postojanje ovisi upravo o darežljivosti onih koji znaju cijeniti njihov rad. Uz to, vrlo su često prošarani i desetcima plaćenih reklama ili samoreklama, koje ne samo da ometaju čitatelje u čitanju, nego stvaraju neurednu sliku portala i nude zaključak kako je tu važnija zarada od navještaja Božje riječi. Neki su pri tome vrlo neodmjereni i neukusni, dok su drugi suptilniji pa na ljepši i oku ugodniji način nude i prodaju štošta. 

Ako se tome pridoda izbor ilustracija koje prevladavaju, može se primijetiti da su one vrlo često svjetovnoga karaktera, ili u boljem slučaju rezultat nekih suvremenih pravaca sakralne umjetnosti koji ne posreduje ništa svetoga. Slučajni posjetitelj koji ne bi poznavao jezika na kojem su pisani tekstovi, nego bi dojam stekao samo na temelju izgleda tih portala, gotovo redovito ne bi imao razloga pomisliti da je riječ o nekoj vjerskoj stranici, a pogotovo ne o katoličkoj.

Slične se primjedbe odnose i na sadržaj koji se obično nudi. Sve su tako rjeđi i rjeđi prilozi koji bi s punom ozbiljnošću vodili računa o uzvišenosti i važnosti neokrnjenosti Božje poruke, odnosno koji bi budno pazili da redovito nude samo ono što je u skladu s učenjem Crkve, a sve su češći prilozi koji ili pokazuju veliko nepoznavanje teologije, ili ju namjerno reduciraju na neka manje zahtjevna teološka promišljanja, opravdavajući to prilagodbom čitateljima, ili teologiju svode na običnu psihologiju, ili pak uopće ne računaju s vrijednošću teologije, do mjere da ni ne spominju Boga.

Sve nam se to čini kao ozbiljan propust u evangelizaciji putem elektronskih medija, jer se stječe dojam kako najveći dio njih više šteti nego što koristi. I to se ne odnosi samo na privatne medije ili one koje uređuju neteolozi, nego i na one koji službeno pripadaju župama, biskupijama i biskupskim konferencijama. Obično svi nude vrlo sličan, teološki najčešće prejednostavan sadržaj, a nerijetko se uviđa i kako imaju vrlo malo vlastitih priloga, odnosno da svoje djelovanje baziraju na kopiranju i kompiliranju tuđih sadržaja. 

No, najviše nam oči bode ono što smo već naveli, a to je da primjećujemo kako sve veći broj portala i drugih mrežnih mjesta koje nose katolički predznak izravno traže donacije od svojih čitatelja. To nam se čini vrlo degutantnim, ne samo iz razloga jer je većina njih kvalitetom niska i bilo bi bolje da ni ne postoje, nego još više iz razloga što se stječe dojam kao da žele naplatiti ono što je neprocjenjivo i po naravi stvari nenaplativo. Jasno nam je da održavanje portala ima svoju cijenu i da ona ponekad može biti prilično visoka, no držimo da navedeni način traženja donacija nipošto nije primjeren, jer šalje podsvjesnu poruku o prodaji svetinja.

Drugim riječima, ako je netko primio od Boga dar poučavanja, treba taj dar jednako tako darovati, baš onako kako nam je Krist zapovjedio: Besplatno primiste, besplatno dajte (Mt 10, 8). Čini nam se da je u tome bit evangelizacije putem elektronskih medija, kao i da u tom smjeru postoji nepregledno veliki prostor koji bi valjalo ispuniti. Ali tako da to doista bude Bogu na slavu, a ljudima na korist.