Gospodin Isus u svojoj alegoriji o Vinogradaru i vinogradu, o Trsu i lozama prikazuje Oca nebeskoga kao izvrsna Vinogradara, sebe kao Trs, a nas kao loze ili mladice koje rastu na Trsu u Božjem vinogradu. Zemaljski vinogradar dobro zna kako treba obrađivati svaku lozu na trsu i svaki zalistak na lozi da ima sočnosti potrebne lozama ili prutovima da imaju života i roda u sebi (Iv 15,1-7). Preneseno na naš ljudski razvoj: Bog savršeno zna kako treba obrađivati svaku ljudsku narav u ključu tijesna puta i uskih vrata odnosno Kristova križa i žrtve.
Obrezivanje loze radi više grožđa. Pravi vinogradar zna kako se loza uzgaja da donese više roda. Ako loza ili mladica na trsu ili panju u vinogradu ne bude pravodobno uređena, dotjerana, obrezana, a znamo da „plače“ kada se obrezuje, te ako se pusti maha lišću, kojim se narod ne hrani, ne će doći ni do kakva roda ni grozda, kojim se ljudi časte. Zato mudri vinogradar obrezuje prut da donese više roda, a ne da bude prazna ili samo lisnata besplodna brstina.
Obrezivanje naravi radi više roda. Bog kao najbolji odgojitelj ljudske naravi zna kako čovjeka odgajati u poštovanju i u suradnji s njegovom slobodom. On, Božanski odgajatelj, savršeno zna gdje treba zahvatiti, zarezati, odsjeći: na čovjeku vani ili unutra, fizički, psihički, intelektualno, duhovno, pojedinačno ili obiteljski. Bog zna i kompleksom odgajati čovjeka, i to kompleksom manje vrijednosti, ako se ljudsko biće dade odgajati. Oduzme mu nešto od njegova „naravna prava“ – kao da nije sve Božje vlasništvo! – a želi mu dodati nešto od svoje božanske milosti i snage, koja nebeski nadilazi naravne darove i ljudske kvalitete.
Međutim, čovjek nerijetko ne da svojih „ljudskih integralnih prava“. Ljubomoran je ako se itko u njih miješa, ako mu ih itko uskraćuje ili osakaćuje. Nama ponekad draži naš prirodni zeleni list, koji je danas svjež, a sutra se preko plota baca, nego božanska rascvala milost koja se krije iza očinskog obrezivanja našega sirova ponašanja i neobrađena karaktera. Mi ne želimo razborit obrez svoje zemaljske loze, tj. tjelesne kože ili kore i valovite kose, pa tako ispadamo lisnati, a neplodni; zeleni i nezreli.
Kompleks inferiornosti. To je neki psihički osjećaj nastao zbog neke urođene mane, fizičke ili psihičke, ili nekoga stečena hendikepa, invaliditeta, vanjskoga ili unutrašnjega značenja, per defectum, nedostatkom. Taj osjećaj u čovjeku stvara uvjerenje da je sav svijet uperio oči i pozornost na tu njegovu deformaciju. I nema toga bića koje bi ga moglo razuvjeriti u suprotno, osim da mu se skine taj nedostatak s lica, s glave, s ruke, s puta; sa savjesti. I samo čezne za tim. Ne govorimo ovdje o umišljenima, nego o stvarnima.
Netko pati što je visok 2,10, a nije košarkaš. Drugi trpi što je malen 1,65, a nije kralj. Netko muku muči kako su mu zubi poredani. Drugi izvan sebe što je ćelav a nema mu ni 22 godine. Iz protesta ne će ni perike. Netko stalno mumlja što ne zna nijednoga stranog jezika, drugi što nema nijednoga gradusa, a mogao ih je imati bez poteškoće, kako sam priča, i po više puta. Za sve drugi krivi. Netko se tuži što je debeo, ali ne smanjuje obroke ni hranu ni za živu glavu. I tako dalje. Netko ima nedostatak prirođen, a drugi nekim slučajem priključen. Ona urođena mana lakše se podnosi nego stečena, jer je prenesena iz djetinjstva i s njom smo se nekako spontano srasli, srodili.
A kompleks superiornosti jest suprotno svemu tomu, per excessum, pretjeranošću. Stalno on ili ona priča o sebi, i o svojoj školi i o svojim poznanstvima s ljudima na visokim položajima. I to toliko priča o svemu tome da je uvjeren da još nije uspio nikoga uvjeriti u to, pa smatra potrebnim ponavljati do dosade. U njega ili u nje svaka rečenica počinje sa „Ja“. Veliko J i usred rečenice, kao u engleskom. Ako nije u nominativu, jest u nekom drugom sebičnu padežu. On se u pismima i svojim roditeljima potpisuje diplomirani, magistar taj i taj. Nadima se što ima malo ljepši izgled lica od drugih, ili kravatu ili odijelo. Drugi nju – djevojku ili mlâdu – hvale zbog simetrična lica, skladnih očiju, pa se rijetko otiskuje od ogledala.
Liječenje kompleksa. Ne zna se koji je kompleks teže iskorijeniti, obrezivati. Onaj s osjećajem „više vrijednosti“ uklanja se tako da se svojski ispusti i iz misli, a ne samo iz riječi i djela. Tu je uglavnom praznina: progledaš se i zaboraviš kakva si bila ili bio. A onaj s osjećajem „manje vrijednosti“ uklanja se tako da se svojski prihvati i nosi, bez obzira na sve suosjećanje ili nesuosjećanje drugih.
Demosten (384.-322. prije Krista), grčki govornik među najvećim retorima svijeta, kažu da je kao dječak zamuckivao u govoru. Ustrajnom vježbom usavršio se u govorenju pa makar nekada malo i zastao.
Liječenje kompleksom. Ali Bog odgojitelj ne kani izliječiti kompleks manje vrijednosti koji je čovjeku pripustio, jer njime kani liječiti njegovu deformiranu, grješnu narav, koju je kudikamo lakše prihvatio negoli kompleks manje vrijednosti.
I nije mali broj ljudi pravih kompleksaša „manje vrijednosti“ koji su prihvatili svoju manu, svoj „kompleks“ i postigli začudne rezultate visokih vrijednosti.
Mojsije: vođa židovskoga naroda iz Egipta u Obećanu zemlju u 13. stoljeću prije Krista bio je spor i težak na jeziku. Nikako da izgovori zavisnu rečenicu. Najradije bi ostao u Midjanskoj pustinji kod ovaca, za koje mu se činilo da mu se samo one ne će rugati, niti ga ismijavati. A on onakav mora, po Božjoj zapovijedi, na pregovore s faraonskim vijećem, iz kojega svaki vijećnik može govorom natkriliti Mojsija da na vrijeme ni ne zazine. Bog je Mojsiju dao brata mu Arona kao pomoćnika. Mojsije govori u ime Božje, a Aron u ime Mojsijevo. Mucavi Mojsije, na pregovore! I pobijedio!
Savao (8.-67.) imao je neki stimulus carnis, tjelesnu boljku, ostan u tijelu, „anđela Sotonina“ (2 Kor 12,7), da ga udara. Eto kakav je bio taj kompleks da se Savao stidio i priznati o čemu se radi, a Boga molio tri puta, i to u Trećem nebu, da ga toga oslobodi. A Bog nije htio ni čuti. Moguće da je Savla pratila neka gadna bolest u očima. Možda su mu ostali neki ožiljci od onoga trodnevna sljepila prouzročena silnim božanskim reflektorom što ga je doživio na širokim vratima u Damasku kada je jurio u lov na Ananiju i kompaniju (Dj 9,3.8-10). On sam piše Galaćanima: „Svjedočim vam, doista: kad bi bilo moguće, oči biste svoje bili iskopali i dali mi ih“ (Gal 4,15). Možda su u pitanju bile stvarno oči, dok ih tako spominje. Ili je ovo samo izraz od milja, od dragosti: kada netko nekoga voli, onda bi mu i oko dao! Ali iz iste Poslanice Galaćanima još se na jednome mjestu može zaključiti da Savao nije najbolje stajao s očima: „Gledajte kolikim vam slovima pišem svojom rukom“ (Gal 6,11). Čovjek ne vidi ili jedva štogod vidi, i piše velikim slovima trošeći pergamenu, da bi bar malo vidio svoga rukopisa i potpisa. Sasvim je, dakle, bilo moguće da ga je zahvatila neka vrsta očnih bolesti, od konjunktivitisa do glaukoma. Čini se da bi čovjek radije bio bolestan na bilo kojem drugom organu ili dijelu od njih šest tisuća i toliko, negoli na očima. A Bog zna kojom se fizičkom bolešću liječi psihički kompleks i uvijek dodaje nove, veće i jače kušnje onomu tko je izdržao prethodnu navalu. Nitko toliko zahtjevan kao – Bog. „Ja ću mu pokazati…“, Isus priprijeti, a Savao se prisjeti. A i u govoru bio je slabiji negoli u pisanju (2 Kor 10,10). Pa ipak, kakvo mu je god bilo zdravlje, Savao životom pokazuje da nema umora ni zastoja ni u putovanju, ni u pisanju, ni u propovijedanju. Kada je prihvatio i zavolio križ, svoj kompleks, trn, ostan iz Božje pedagogije, onda je postao – Pavao.
Oliver Cromwell (1599.-1658.), engleski državnik, imao je više bradavica po licu, jednu veliku na vrhu nosa. Izgledao je kao da ima dva nosa. Jednom ga neki slikar portretirao. Kada je Cromwell vidio sliku, pita ga:
Tko ti je to?
Pa ti! odgovara mu slikar.
Gdje su mi bradavice?
Kako ću ti to slikati? čudi se umjetnik.
To mi uslikaj, to sam ja![1] Po tome me svijet prepoznaje. Očito je prevladao svoj nekadašnji kompleks. Na nj čak ponosan. Diči se križem.
Fra Leopold Bogdan Mandić (1866.-1942.) bio je stasom malen, a k tomu grbav i mucav. U svome Kapucinskom redu ni za što nije bio prikladan osim za ispovjedaonicu. A i tu je doživio najtješnji put koji je mogao iskusiti. Kada je bio u Thieneu kod Vicenze u Venetu (1906.-1909.) „proveo je mnoge noćne sate u molitvi koje je pojačao nakon jedne neslane šale triju mladih radnica, zbog čega mu je bilo zabranjeno ispovijedati“.[2] Zamisli, jedino što mu je ostalo bila je ispovjedaonica pa mu i tu bilo zabranjeno ući! Suspendirale ga crkvene vlasti, a ne može se braniti.
Želio na Istok obraćati pravoslavce da bude jedno stado jedan Pastir – ništa!
Želio aktivan apostolat da što bolje Boga proslavi – ništa!
Želio propovijedati i mladima i staležima – ništa!
Želio ispovijedati, eto i tu – ništa!
Stvarno je doživio da je bio za „ništa“! A eto postao je Svetac ispovjedaonice!
William Barclay (1907.-1978.), škotski anglikanski episkopalijanski prestižan bibličar, u posljednjim godinama života bio je oglušio. I ništa nije čuo što se oko njega događalo. Kada bi izvukao aparat iz uha, možeš telefonirati od jutra do sutra, on ne diže slušalice ispred sebe. Možeš mu na vrata zvoniti, ne će ti otvoriti. Jednostavno ne čuje. A tu je svoju gluhoću shvatio – piše on – kao Božji dar, pa se mogao u miru i sabranosti posvetiti proučavanju i komentiranju Novoga Zavjeta ne primjećujući uopće da mu tramvaji tutnjaju ispod prozora. Umjesto dara sluha da sluša buku željeznice, autobusa i tramvaja po danu i po noći, on je mogao čuti samo lahor Duha Božjega koji ga je nadahnjivao u tumačenju Božje Riječi.[3] I bio Bogu silno zahvalan.
Zaključak. To znači da Bog može nekada više postići s kompleksašima nego s tim normalnima, samo ako oni žele sudjelovati.
On ti zasjeni jedno plućno krilo da ne gubiš vrijeme, nego da živiš punom dušom, a ne da on uživa što ti slabo dišeš. Usmjeruje te na tijesan put koji vodi u život.
On ti daje slab sluh jednoga uha da na drugo slušaš što treba a ne da se kaješ što si sve čuo i slušao na oba uha kroza život. Pokazuje ti uska vrata, na koja rijetki ulaze.
On ti kataraktom prekrije jedno oko da iskoristiš očinji vid drugoga oka za razvoj svojih intelektualnih sposobnosti, a ne da te ponižava. „Bolje ti je jednooku u život ući, nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni” (Mt 18,9). Vodi te tijesnim putom na uska i niska vrata u život vječni.
On dopusti da ti ode jedna ruka da s drugom uđeš u nebesku diku, a ne s objema rukama u vječnu muku.
On ne priječi da ti se amputira jedna noga da drugom uzmogneš dospjeti u vječnu slavu, a ne s objema na vječnu glavnju. Ili evanđeoski: „Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu, nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni“ (Mt 18,8), ovako govori Gospodin.
A Bog dopušta kompleks čovjeku koji s trostrukom snagom izvodi što je Providnost naumila. A najveći je čovjekov uspjeh da sa zahvalnošću prihvati svoj kompleks, da se s njime pomiri, da ga uzme kao polugu, motor, moto života. Ili barem kao kočnicu, da prebrzo ne vozi. I da za nj Bogu neprestano zahvaljuje. Kada kompleks prihvatiš, onda ti nije više uopće kompleks, nego radno oruđe – sredstvo, pokretačka snaga. Božanska mu se snaga u njegovoj slabosti ljudskoj ili u tom neugodnu kompleksu usavršuje, očituje, otkriva (2 Kor 12,9). Jer kada sam slab, onda sam jak! (Fil 4,13). Od sada se ne ću više ničim drugim hvaliti osim križem Gospodina našega Isusa… Tako apostol Pavao.
*Gospodin, koji zna obrezivati ljudsku narav svojom milošću da donese više roda, pravoga roda, zna i hoće nam pomoći da svoje komplekse svladavamo po njegovoj mjeri, da naučimo njegova pravila: kada nam nešto oduzima, onda nam višestruko nešto obećava i daje. Kada gubimo uho, oko, bubreg, plućno krilo, ruku, nogu, on nam višestruko nadoknađuje svojom milošću. I život vječni. Pravi smo vjernici kada vjerujemo njemu, a ne sebi!
[1] W. Barclay, The Acts of the Apostles, Edinburgh, 21976., str. 45.
[2] https://it.cathopedia.org/wiki/San_Leopoldo_da_Castelnuovo
[3] Usp. D. Duncan, Through the Year with William Barclay, uvod, London, 1978., str. 10. Barclay je izradio komentar Novoga Zavjeta u 18 manjih svezaka. Završni je svezak sa svim Kazalima. A napisao je još oko 60 knjiga i knjižica s biblijskim temama. O svojoj gluhoći u spomenutoj Duncanovoj knjizi, str. 70, piše: „I am almost completely deaf. But this means I can sleep without trouble in a noisy hotel by a railway station! And I can concentrate far better on work and study for I have no distractions. And at boring committee meetings, I can switch off my hearing-aid!“ Ne može zaustaviti dosadnu raspravu, ali može izvući aparat iz ušiju! Pa ti pričaj!