Koncelebracija

Povijest

Govorimo o euharistijskoj koncelebraciji. Povjesničari se slažu kako je lako dokazati da je koncelebracija u Crkvi prisutna već od najstarijih, poapostolskih vremena, ali nije lako objasniti kako je ona izgledala. U prva tri stoljeća vidimo jednostavno cijelu kršćansku zajednicu kako u dan Gospodnji slavi euharistiju pod predsjedanjem biskupa okruženog svojim prezbiterima. Budući da je u to vrijeme biskup improvizirao molitve (pa i samu euharistijsku molitvu!), očigledno je da ih svećenici nisu mogli zajedno s njime izgovarati. U 3. i 4. st. već susrećemo točno određene molitvene formule, a od 7. st. imamo svjedočanstvo kako su svećenici u koncelebraciji zajedno s biskupom izgovarali riječi kanona. U razdoblju između 9. i 12. st. na Zapadu se koncelebracija sve više gubi tako da ona ostaje samo u dvije prigode: u misama biskupskog i svećeničkog ređenja, tako da su one postale povodom skolastičkih rasprava o koncelebraciji.

Vidjeli smo, dakle, dva načina koncelebriranja. Jedan kada koncelebranti ne izgovaraju molitve i drugi kada svi koncelebranti zajedno mole kanon. Radi li se u prvom slučaju o “aktivnom” jednakovrijednom sudjelovanju (“confectio sacramenti”) ili tek običnom sudjelovanju, kao što to čine laici ili kao što su to činili “stantes” u doskorašnjim svečanim euharistijama, kada nije bilo koncelebracije? Godine 1957. Sv. Oficij određuje da valjano koncelebrira samo onaj tko izgovara riječi posvete. Većina autora drži da ova izjava ima više crkveno-disciplinski negoli dogmatski značaj. To bi značilo da su u starini svećenici šutke ipak koncelebrirali, kako je to i danas običaj u istočnim Crkvama.

Značenje

Saborska konstitucija o liturgiji “Sacrosanctum concilium” jednostavno veli da se koncelebracijom zgodno očituje svećeničko jedinstvo, a Opća uredba Rimskog misala u broju 199: “Koncelebracijom se zgodno očituje jedinstvo svećeništva, žrtve i svekolikog božjeg naroda”. Bilo bi, dakle, premalo kazati da koncelebracija izražava jedinstvo svećenika. Koncelebracija je nešto puno bogatije: svekoliki kršćanski puk je svećenički narod koji slavi euharistiju, ali svatko na svoj način, u svome stupnju.

Krist je jedini veliki svećenik, a biskup, svećenici i vjernici tek uzimaju udjela u njegovu svećeništvu; i jedna je euharistrijska žrtva koja se ponazočuje u zajednici vjernika. Kad biskup slavi euharistiju sa svojim svećenicima, on predstavlja Krista, a kada svećenici koncelebriraju, onda predvoditelj predstavlja biskupa. Kada se slavi koncelebrirana euharistija, to ne znači umnožavanje misnih žrtava, nego svi zajedno slave jedinstveno otajstvo u Kristovo ime. Ostavit ćemo ovdje po srani raspravu o “plodovima” više misa i “jednom plodu” koncelebrirane mise (u milosnom svijetu, rekao bih, ne vrijedi naša matematika), kao što smatramo da neće biti toliko važno raspravljati o tome što onda s misnim stipendijama, ako nekoliko svećenika ipak služi samo jednu misu. Tko kaže da mi trebamo (i smijemo) sve svoditi na naše knjigovodstvo? U koncelebraciji je najvažnije da svi sudjelujemo u slavlju jedinstvenog vazmenog otajstva Kristove muke, smrti, uskrsnuća i proslave.

Važeći propisi

Opća uredba Rimskog misala govori o koncelebriranim misama u brojevima 199-251. Kada se može koncelebrirati? Ima nekih slučajeva kada se koncelebracija podrazumijeva: na Veliki četvrtak, na misi prigodom Sabora, biskupskih i svećeničkih sastanaka. Međutim, “posebno treba cijeniti onu koncelebraciju kod koje prezbiteri neke biskupije koncelebriraju sa svojim biskupom (…) U tim se slučajevima još vidnije očituje znak svećeničkog i crkvenog jedinstva, svojstven svakoj koncelebraciji” (br. 203). Za redovničke zajednice i kuće u kojima žive svećenici osobito je važna ova odredba: (Koncelebracija se dopušta) na konventualnoj i glavnoj misi u crkvama i kapelama, kad dobro vjernika ne traži da svaki pristuni svećenik pojedinačno misi (br. 199.) Dakle, samo dobro vjernika može opravdati umnažanje misa. Ako trebamo birati između koncelebracije i umnažanja misa (ima crkava u kojima se svakih pola sata služi po jedna misa) onda smo svakako za ovo prvo. Euharistija je u svojoj biti, u svom postanku zajedničko slavlje svih i zato se koncelebracija podrazumijeva tamo gdje ima više svećenika, a dobro vjernika nužno ne traži da svaki posebno misi (što se tiče značenja pojma “dobro vjernika”, o tome bi se moglo vrlo živo raspravljati).

Drugo je pitanje opravdanosti koncelebracije u slučaju kad je svećenik već slavio misu (ili će je kasnije morati slaviti). To se izričito dopušta na Veliki četvrtak, Uskrs i Božić, kao i u slučajevima kada biskup slavi misu sa svojim svećenicima ili prigodom svećeničkih sastanaka. Postavio bih ovdje međutim još jedno pitanje: Ako zbog nekog valjanog razloga svećenik prisustvuje jednoj euharistiji (a već je misio), ima li mu smisla braniti da sudjeluje u euharistijskom slavlju na način koji odgovara njegovom stupnju, tj. kao svećenik suslavitelj, a ne kao laik koji na svoj način sudjeluje u misi?

Na koncu još dvije odredbe koje je dobro znati: ” Nitko ne smije ni u kojem slučaju pristupiti niti biti pripuš- ten koncelebraciji kad se misa već započne” (br. 206). Zatim: “Dijelove što ih svi suslavitelji govore zajedno, a osobito riječi posvećenja, koje treba da izgovaraju svi, valja tako izricati da ih 47 suslavitelji izgovaraju tišim glasom i da se jasno čuje glas glavnoga slavitelja. Na taj će način narod lakše razumjeti riječi” (br. 218).

Da se podsjetimo i ne zaboravimo.