Kopnom plovi, morem hodi
Najprije biblijski navod iz kojega je sastavljen ovaj naslov:
Antioh, dakle, iz Hrama odnije tisuću i osam stotina talenata pa se požuri u Antiohiju, misleći u svojoj oholosti da zemlju može učiniti plovnom a more prohodnim – toliko mu se uznijelo srce! (2 Mak 5,21).
Antioh IV. Nešto tako duboko neljudski i bezumno čitamo u 2. Knjizi Makabejaca o sirijskom kralju Antiohu IV. zvanom Epifan (vladao: 175.-164. prije Krista). On bijaše pretjerano oduševljen svime što bijaše grčko ili helensko: jezik, kultura, filozofija, umjetnost, mitologija, politika, moda. I odluči biti misionar helenizma u svijetu. S vojskom doprije do Egipta. Zauze Peluzij i Memfis i proglasi se egipatskim kraljem tih pokrajina. Iziđe iz Egipta pa odluči opet se u nj vratiti, ali s oko 100.000 vojnika. Zašto? Da ga svega osvoji, da bude više od kralja, faraon, jer uznositosti nema ni kraja ni vrha!
Rimska delegacija. Ali na klancu Palestine i Egipta dočeka ga rimska diplomatska delegacija koju predvodi senator Pompilije Lena. I Rimljani imađahu apetita za Egiptom. Senator Pompilije reče kralju Antiohu da se vrati kući sa svom svojom šesteroznamenkastom vojskom. U prvi mah Epifan zastade, podiže obrve i ne htjede. Ali kada njegov sugovornik Lena oko njega suncobranom nacrta kružnicu u pijesku i naredi mu da promisli i odluči, nije puno ni mislio, ni odlučivao: iziđe iz kružnice 168. godine, povede svoje vojskovođe i vrati se sa svom vojskom, ovaj put u Jeruzalem, gdje počini najogavnija svetogrđa u Hramu – postavi ondje Zeusov i svoj kip! On umišljaše „u svojoj oholosti“ da je sposoban i moćan ostvariti pravo protuslovlje što nikomu na ovomu svijetu ne pođe za rukom, niti će. Ali on, eto, umislio u svome uznositu srcu i praznoj glavi da će to od šale postići.
Kopno plovno. Kako je mogao tako misliti? Eto tako i zato što osim kakve-takve pameti čovjek ima i zrnce slobode, moć i mogućnost da nešto poželi, pomisli, izgovori bez obzira što je to besmisleno, nemoguće: da zemlju učini plovnom – „toliko mu se uznijelo srce!“ Je li to mislio na sebe za svoga života? Kada on ide u agresiju na druge zemlje, da može učiniti kako on hoće: ako je pred njim kopno, onda natjera mornaricu da plovi po kamenitoj i dračevitoj zemlji? Zakon je i slijepcu vidljiv da kopno nije plovno, da ne mogu lađe, pa ni one manje brodice i čamci, ploviti po gorama i šumama. Ali oholica kralj upravo to kaže: „Možemo! Kada ja kažem da može, onda može! Mora moći!“ I kada takav oholica zapovijeda cijeloj jednoj vojsci, onda može biti samo katastrofalan poraz, sramotan povratak iz Egipta sa stotinu tisuća vojnika ispred jednoga peteročlana rimskog izaslanstva i njegova suncobrana!
More prohodno. A ako je pred Epifanom more, on je umišljen da natjera pješadiju da korača strojnim korakom po moru. Ili je mislio da on može učiniti zauvijek da svako more bude pješice prohodno? Naravan zakon kaže da se ne može po moru ići hodom, hodati, gaziti nogama. Ali oholica Antioh Epifan „kralj egipatski“ kaže: „Možemo! Kada ja kažem da može, onda može!“
Sveti pisac ne zaboravlja dodati kako je Njegova Uzvišena Oholost Antioh završio ovozemni tijek: „On se ipak svoga divljaštva nije okanio, nego nadut od oholosti i rigajući plamen gnjeva na Židove, zapovjedi da se ubrza vožnja. Tada ispade iz kola u trku, koja su odštropotala dalje, a on u nesretnu padu poiščaši sve udove na tijelu. On, koji je u svome nadljudskom razmetanju mislio da je kadar zapovijedati morskim valovima, on koji je umišljao da može mjeriti gorske vrhove, sad se našao zgruhan na tlu, odakle su ga zatim digli na nosila. Tako se svima očitovala na njemu Božja sila, jer su crvi povrvjeli iz bezbožnikova tijela i sa živog mu tijela, u ljutim bolima, otpadalo meso te je smrad te gnjileži izazivao gađenje u svoj vojsci. Malo prije mišljaše da dohvaća nebeske zvijezde, a sada ga više nitko, zbog nepodnošljiva smrada, nije mogao pratiti“ (2. Mak 9,7-10). Gle inspiriranih riječi: divljaštvo, rigajući plamen, ispade iz kola, nesretan pad, iščaši udove, razmetanje, zgruhan, crvi, smrad, gnjilež, gađenje…
Tragična li svršetka ohola Antioha kojemu bijahu udarili u glavu „valovi morski“, „vrhovi gorski“, „zvijezde nebeske“ – a onda: ispade iz kola u trku, zgruhan na tlu, crvi provrvjeli, smrad nepodnošljivi, ljuta bol, otpalo meso! Nagrada Antiohovu junaštvu i divljaštvu! Kako je tako umišljao da u životu nema uopće „uskih vrata!?
Onaj udbin sin veli svomu kolegi koji je ispitivao jednoga našega:
– „Je li priznao?“
– „Nije!“ odgovori mu ispitivač.
– „Amo ga meni: Priznat će da je rodio svoju rođenu majku!“
Kako će jadnik priznati nešto poput dvije nemoguće stvari, prvo da muškarac rodi, i, drugo, da rodi svoju rođenu majku? Ali u ohola zapovjednika i to je – moguće! Pa mu se raspade cijela državna tvorevina za koju se borio i takvim nemogućim metodama i „priznanjima“! Koliko mu se srce bilo uznijelo! I kako je tako mislio da nikada ne će doći na „uska vrata“?
Samo je Gospodin Isus, Sin Božji, Svemoćni, koračao po genezaretskoj vodi kao po kopnu, i to po noći. On je gospodar i dana i noći, i kopna i mora, i Nazareta i Genezareta, i muška i ženska. I apostol Petar zamoli Isusa da mu omogući hodnju po jezeru. Pokuša Prvak apostolski i ubrzo potonu u vodu. Prekide mu se poveznica vjere s Isusom. Malovjerni! Da ga Isus ne iščupa iz vode, čovjek bi se udušio (Mt 14,25-33), on koji je rođen na moru i bolje se snalazi u vodi nego na njivi. Bio mu je to trening za „plovidbu“ po Kajfinu dvorištu! I da ga Isus opet ne pogleda, Bog zna što bi bilo od njega.
Arapi i Franci. Stara legenda kazuje kako je Karlo Veliki (743.-814.) imao znamenita generala Rolanda, a Roland imao vjerna i neodvojiva prijatelja Olivera. Franački se car Karlo nekom zgodom vraćao iz bitke protiv Arapa u Španjolskoj. Posljednje je pobjedničke čete predvodio general Roland. U jednome trenutku Roland primijeti skupine Arapa kako se približavaju njegovoj pozadinskoj vojsci. A general imađaše vojnički rog tako jak da je mogao ne samo na kilometre dozvati cara Karla, nego je njegov zvuk ubijao ptice koje bi proletjele kada bi on zapuhnuo u rog (kao što danas takve ptice ubijaju zrakoplove). Oliver preporuči generalu da rogom zovne cara u pomoć. General odbije. On će se sam okrenuti protiv Arapa i izvojevati slavnu pobjedu. Arapima, međutim, pristigne i vojničko svježe pojačanje. Stotinu na jednoga. Oliver bî ranjen, a i Roland. Ipak u posljednjem trenutku Roland uhvati rog i počne u nj puhati. Ali kasno Roland roga dohvatio i počeo cara dozivati. Car se vratio i samo vidio pobijenu svu svoju vojsku s generalom Rolandom na čelu. Ubila ih je u prvome redu Rolandova oholost, a tek onda Moreni.
Oholost je zrakoprazna napuhanost pod moždanom korom. Umjesto razumljiva sadržaja javlja se uzaludna napregnutost živaca, pusta taština i praznina, veliko ništa. Što oholost praznija, to jače drži čovjeka u umišljenosti da je tako moćan i sposoban da mu nitko nije ni do peta. Oholost je biti iznad drugih: prazne glave – prazne glave, ali iznad drugih! Oholnik je uvjeren, samo da hoće: znanstveno čovjeku omogućiti da u svoja pluća udiše životvorni ugljični dioksid, a iz pluća izbacuje otrovni kisik! To su oholice umišljene! Kada oni izvrnu naravan razum, onda umišljaju da je ta bezumna novotvorina jača od zdrave pameti!
„Svjetlonoša“. U Bibliji čitamo kako je Zmaj velik, ognjen, svojim otrovnim repom zaveo „trećinu zvijezda nebeskih“ (Otk 12,4), tj. palih anđela, te se htio izjednačiti sa Svevišnjim. Još u stara vremena veliki prorok Izaija piše kako je Lucifer, doslovno „svjetlonoša“, naumio oboriti Boga s njegova božanskoga prijestolja. A onda Bog migne malim prstom i Lucifer se stropošta u dubine paklene provalije. Što je Bogu malim prstom prevrnuti sav oholi svijet i njegovu oholu „znanost“, napuhanu biološku nauku, uznositu parlamentarnu demokraciju, njegova umišljena prava, darwinistički evolucionizam koji je otkrio milijardu fosila, samo nema onoga od kojega je čovjek „evolvirao“! Lucifer je htio zasjesti na prijestolje Božje, a kad tamo:
Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin…
U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa…
Bit ću jednak Višnjemu. A sruši se u Podzemlje,
u dubine provalije (Iz 14,12-15).
Želi li to onaj bezbožni moderni čovjek i moderno društvo: izjednačiti se sa Svevišnjim, odnosno srušiti Boga s njegova vječnoga Prijestolja? Vidi li što dočeka Svjetlonoša, sine Zorin: strovali se u dubine provalije! To je kralj Epifan, i tadašnji i sadašnji; to je general Roland, i ondašnji i današnji; to je Lucifer: da se propne do neba i popne do Boga i Boga obori s njegova trona, pa se nađe u bezdanu iz kojega ga i sva njegova izglasana protubožanska „prava“ ne mogu više izvući.
Bog nas je moćan osloboditi naše uznositosti srca da ne smišljamo protunaravne i protubiološke zakone:
– kako kopnom ploviti, a morem hoditi;
– kako muško pretvarati u žensko, a žensko u muško;
– kako se s Bogom izjednačavati i Njega s Njegova svetoga Prijestolja obarati;
– kako nije prvo Božji moral pa onda ljudska prava, nego prvo prava, a nema uopće Božjega morala. Moderni se čovjek uhvatio s Bogom u koštac: zato mu mogu samo popucati kosti i biti smrvljene u prašinu iz koje je nastao!
Čovjek je pozvan da se ponizno i razumno drži Božjih zakona koje samo Gospodin može mijenjati i savršeno primjenjivati, a mi ih samo razumno u svoj ljudskoj slobodi obdržavati. Da hodimo tijesnim putom koji nas vodi na uska vrata u život vječni. U tome je sva čovjekova mudra pamet, zdrava sloboda i istinska veličina!
