Korablja označava Krista i Crkvu

Čovječanstvu, spašenu u korablji na nemirnu moru, golubica s maslinovom grančicom naviješta mir od kataklizme potopa: Grb općine Arch (Kanton Bern, Švicarska).

Sveti Augustin (354.–430.), hiponski biskup i crkveni naučitelj, ovako izlaže o korablji.

Evo, po božanski nadahnutu izvješću, uzroka Potopu: „Vidjevši Gospodin Bog kako su se uzmnožile opačine ljudi na zemlji i kako svaki od njih u srcu svojem pomno smišlja zlo u sve dane, razmisli Bog kako je načinio čovjeka na zemlji, predomisli se i reče: Zbrisat ću čovjeka kojega načinih s lica zemlje, od čovjeka sve do zvijeri, i od gmazova sve do ptica nebeskih, jer srdit sam što sam ih stvorio” (Postanak 6, 5–7).

Srdžba ne muti Božju spokojnost

Božja srdžba nije smutnja njegove duše, nego je sud kojim se nameće kazna grijehu. A njegovo razmišljanje i predomišljanje samo je nepromjenjivi razlog promjenjivih stvari. Naime, za razliku od čovjeka, Bog se ne kaje ni zbog jednoga svojega čina (Brojevi 23, 19), jer Njegova je odluka o svima stvarima tako postojana kao što je i Njegovo predznanje pouzdano. Pismo se služi takvim riječima da bi se približilo svim vrstama ljudi o kojima se skrbi i da zastraši ohole, potakne nemarne, zaposli znatiželjne i nahrani razumne. A sve to ne bi učinilo da se prvo nije prignulo i nekako spustilo do onih na zemlji.

Najavom pak uništenja svih životinja na kopnu i u zraku izražava veličinu buduće nesreće, a ne prijeti uništenjem nerazumnim životinjama, kao da su i one zgriješile.

Pralik Crkve

Noa je čovjek pravednik i – kako istinsko Pismo o njemu kaže – u svojem naraštaju savršen[1] (Postanak 6, 9). Dakako, ne kao što će biti savršeni građani Božjega grada u besmrtnosti u kojoj će se izjednačiti s Božjim anđelima, nego kao što mogu biti savršeni na ovom proputovanju. Bog nalaže Noi da od drva načini korablju da bi se u njoj izbavio od pustošenja potopa, zajedno sa svojima, to jest sa ženom, sinovima, nevjestama i životinjama koje uze u korablju po Božjem nalogu. To je nedvojbena slika Božjega grada što hodočasti ovim svijetom, to jest Crkve koja stječe spas po drvetu na kojem je visio posrednik Boga i ljudi, Bogočovjek Isus Krist (Prva Timoteju 2, 5).

Kristov pralik

Naime, i same mjere korablje, njezine dužine, visine i širine označuju ljudsko tijelo u istini kojega je najavljen da će ljudima doći Krist i došao je. Jer i dužina ljudskoga tijela od tjemena do pete iznosi šest širina od jednoga boka do drugoga, a deset njegovih debljina, od leđa do trbuha; ili, ako pak izmjeriš čovjeka što leži poleđice ili potrbuške, njegova je dužina od glave do pete šest širina od lijeve do desne strane ili deset visina mjereno od same zemlje. Zbog toga je i korablja načinjena tristo lakata u duljinu, pedeset u širinu, a trideset u visinu. A to što su joj načinjena vrata sa strane, svakako je to ona rana kada bok razapetoga bijaše probijen kopljem (Ivan 19, 34). Tuda naime ulaze oni što k Njemu dolaze, jer odatle potekoše sveta otajstva kojima se vjernici posvećuju. A što se naloži da bude od četvrtasta drveta, time se označuje posvudašnja postojanost života svetih; jer kamo god okreneš ono što je četvrtasto, čvrsto će stajati. A i ostale stvari o kojima se govori pri izgradnji korablje predstavljaju znake crkvene zbilje.

Višekatnost korablje

Tkogod može drukčije nego ja shvatiti ovaj stavak iz Svetoga Pisma: „Izgradi je i jednokatnom i dvokatnom i trokatnom” (Postanak 6, 16). Budući da se Crkva okuplja od svih naroda, naziva se dvokatnom zbog dva roda ljudi, to jest obrezanikā i neobrezanikā, koje apostol drukčije naziva Židovima i Grcima (Rimljanima 1, 16; Galaćanima 3, 28); a naziva se trokatnom zbog toga što su se nakon Potopa svi puci obnovili od trojice Noinih sinova. A budući da je Bog htio da korablja ima ne samo prostorije u nižem katu nego i na višem (što nazva dvokatnim dijelom) pa i na još višem (što nazva trokatnim), tako te se treće prostorije uzdižu od dna nagore – ove se može shvatiti i kao one tri krjeposti koje veliča Apostol: vjera, ufanje i ljubav (Prva Korinćanima 13, 13). A to se može još prikladnije shvatiti kao one tri obilne evanđeoske žetve: trideseterostruka, šezdeseterostruka i stostruka (Matej 13, 8), tako te bi najniži kat nastavala bračna čednost, viši udovička, a najviši djevičanska.

Nitko ne treba misliti da su te stvari uzalud zapisane, niti kako tu valja tražiti samo povijesnu zbilju bez ikakve alegorijske oznake. Tko bi – osim onaj što je izopačena uma – tvrdio, kako su uludo napisane te knjige što su tolike tisuće godina čuvane s golemim štovanjem i s tolikom pomnjom oko sređene predaje, ili pak kako treba tražiti samo povijesne događaje kada doista (da mimoiđem ostalo): ako je brojnost životinja nagnala na tako golemu veličinu korablje, što je trebalo ukrcavati po dvoje od nečistih a po sedam parova čistih životinja (Postanak 7, 2–9), kad su se jednakim brojem mogle uščuvati i jedne i druge? Ili ih pak Bog, koji je naložio njihovo čuvanje kako bi obnovio njihov rod, nije mogao ponovo stvoriti onako kao što ih je prije stvorio?

Objašnjenje poteškoća

Oni koji tvrde kako nisu posrijedi zbiljski događaji, nego tek slike označene stvarnosti, prvo misle kako nije moglo doći do tako velika potopa te bi se nadošla voda uzdigla petnaest lakata iznad najviših gora, zbog toga što se, primjerice iznad gore Olimpa oblaci ne mogu skupljati, jer je tu nebo već toliko visoko da nema onoga gušćega uzduha u kakvu nastaju vjetrovi, oblaci i kiše. A ne zapažaju kako je tu mogla nastati zemlja, najgrublja od svih pratvari. Ili će možda zanijekati kako nije zemljan gorski vrh? Ali zašto onda tvrde kako se zemlji dopustilo podići do tih visina neba, dok se to vodi nije dopustilo, kad isti oni mjeritelji i vagatelji pratvari izjavljuju da se voda više podiže i da je lakša od zemlje? Koji onda razlog navode tomu što je zemlja (koja je i teža i niža) mogla zaposjesti područje mirnijega neba na tolike godine, dok vodi (koja je i lakša i viša) nije to dopušteno čak ni na vrlo kratko vrijeme?

Dapače kažu, kako se u korablju takve veličine nisu mogli ukrcati toliko brojni rodovi životinja oba spola, po dvoje od nečistih i po sedam parova čistih. Meni se čini, kako ti računaju samo tri stotine lakata duljine i pedeset širine, ne pomišljajući na prostor na višem katu te na onaj na najvišem, tako da se ove mjere trostruko umnažaju, što iznosi devet stotina lakata sa stotinu i pedeset. Uzmemo li pak u obzir i ono što je Origen vrlo domišljato natuknuo, naime kako Mojsije, čovjek Božji [čijem se ugledu pripisuje Petoknjižje], prema Svetom Pismu, „bijaše poučen u svoj egipćanskoj mudrosti” (Djela apostolska 7, 22), a Egipćani su voljeli geometriju – te je mogao imati na umu geometričke laktove, od kojih kako kažu jedan vrijedi šest naših, tko onda ne bi uvidio: kolike su sve stvari mogle stati u korablju tolike veličine? A ono pak što dokazuju kako se korablja tako goleme veličine nije mogla izgraditi, tek vrlo nesklapno prigovaraju jer i sami znaju kako bijahu izgrađeni i silno veliki gradovi; uz to se i ne obziru na stotinu godina koliko se gradila ta korablja – jer ako kamen može prianjati uz kamen spojen jedino vapnom, kako bi se mjesto opasalo zidom dugim tolike milje, zar drvo ne može prionuti uz drvo – a s pomoću klinova, čepova, čavala i pakline da se izgradi korablja, ne ukrivljena nego ravna trupa, prava i u dužinu i u širinu, koju ne porinjuje u more nikakav ljudski napor, nego je naprosto podiže poplavna voda, kad stigne, po naravnom poretku težine, dok za plovidbe njome više upravlja Božja promisao negoli ljudska razboritost, kako je ne bi nigdje dopao brodolom.

Ono pak što se vrlo sitničavo običava pitati i o najsitnijim životinjicama (kakve su ne samo miševi i gušteri, nego čak i skakavci, kotrljani, muhe i buhe), naime: bijaše li ih u korablji veći broj od onoga što je određen Božjim nalogom, – prije svega treba one koje to zbunjuje uputiti, kako treba shvatiti ono kad se kaže: „što puze po zemlji” (Postanak 6, 20), da nije bilo potrebno izbavljati u korablji one stvorove koji mogu živjeti u vodi, ne samo zaronjeni poput ribā, nego i one što po njoj plivaju, poput mnogih ptica. Zatim kad se kaže „i neka budu muško i žensko” (Postanak 6, 19), dakako da se podrazumijeva potreba obnove roda, pa prema tomu i nije bilo potrebno da tu budu i oni stvorovi koji mogu nastati bez spolnoga snošaja iz bilo kakve tvari ili od raspada stvari; ili pak ako ih je i bilo (kao što običava biti u domovima) mogli su tu biti bez ikakva određena broja. Ili, ako se sadržano najsvetije otajstvo i pralik tolike stvarnosti nisu mogli u zbilji događaja drukčije ispuniti ukoliko tu u određenu broju ne bi bili svi oni stvorovi što ne mogu živjeti u vodi (jer im narav priječi), onda to ne bijaše briga onoga čovjeka ili onih ljudi, nego samoga Boga. Jer nije Noa uhvaćene životinje unutra smještao, nego ih je pridošle i prišle unutra puštao. To označava ono što se kaže: „One će doći k tebi”, naime: ne po čovjekovu činu nego po Božjem nalogu, ali naravno ne tako da bismo povjerovali kako tu bijaše i bespolnih stvorova. Naime, i propisano je i određeno: „Neka budu muško i žensko.”

Neke opet običavaju zbunjivati i vrste hraniva koje su u korablji mogle biti, a za životinje o kojima se misli da jedu samo meso, pa se pitaju: bijaše li tu mimo određena broja – a bez prekršaja naredbe – dodatnih životinja, koje bi se morale uključiti radi potrebe hranjenja onih drugih, ili opet (u što prije treba vjerovati) moglo je tu biti hraniva drukčijega od mesa, koje bijaše prikladno za sve životinje. Znamo kako mnoge životinje, kojima je inače meso hrana, jedu i povrće i voće, a najviše smokve i kestenje. Zar je onda čudo ako je taj mudri i pravedni čovjek, kojega je i sȃm Bog naputio o tome što je za svaku vrstu primjereno, pripremio i spremio i prikladno hranivo za svaki rod životinja, osim mesa?

Zar ima čega što glad ne bi natjerala da se pojede? I zar ima čega što Bog ne bi mogao učiniti ukusnim i zdravim, On koji je svojom božanskom moću mogao učiniti da ti stvorovi žive i bez hrane, kad radi ispunjenja označja toga velikoga otajstva ne bi trebalo i da one jedu? I ukoliko mu nije do puke prepirke, nitko ne može pomisliti da tolikostruci znaci zbiljskih događaja ne služe kao pralik same Crkve. Jer mnogi su puci već ispunili Crkvu, i čisti i nečisti, i ostaju u okviru njezina jedinstva, sve dok ne dođe do predodređena konca; a kako o tom jednomu najbjelodanijem – tako nije dopušteno dvojiti ni o ostalim značenjima, što su izražena ponešto nejasnije i teže se mogu raspoznati.

A kad je tomu tako, onda se nitko – pa koliko god bio tvrdoglav – ne će odvažiti pomisliti kako su te stvari uzalud zapisane; ili pak da ništa ne označavaju, iako su se dogodile; ili opet da su znakovite samo riječi, a ne i činjenice; ili da se razložno, napokon, može reći kako se to označje ne tiče Crkve. Nego dapače mora se vjerovati: i da je mudro što su te stvari zapamćene i zapisane, i da su se zbile, i da nešto označavaju, i da to označje služi kao pralik Crkve.

sv. Augustin, De civitate Dei, XV. knjiga, 24.–27. poglavlje,
s latinskoga preveo Tomislav Ladan (Aurelije Augustin, O Državi Božjoj, svezak 2, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1995., str. 383–391).

[1] Vulgata ima perfectus. Hrvojev misal 1404. svr’šen, Kašić 1641., Katančić 1831. i Skarić 1858. izvrstan, Vlašić 1921. i Žuvić 1940. savršen, Šarić 1941. bez prijekora, Grubišić 1968. neporočan. Masoretski tekst ima tāmîm, a Septuagina τέλειος [téleios].