Krist Kralj (C) – homilija
Uvod i pokajnički čin
U istočnoj se duhovnosti osobito časti Krist Svevladar-Pantokrator. Obično ga se slika s kraljevskom krunom, okruženog nebeskim anđelima, apostolima i svetima, baš kao kralja okruženog svojom pratnjom. I mi se u Katoličkoj crkvi danas spominjemo Krista, Kralja svega stvorenja, Kralja neba i zemlje, kao onoga po kojemu i od kojega jest sve. Pa ipak, danas ćemo u evanđelju slušati izviješće o Isusovoj muci na križu. To je otajstvo. Isus je velik, jer je bio poslušan svome Ocu sve do smrti, smrti na križu. I mi trebamo biti dionici toga Kristova kraljevstva. Tako smo i mi pozvani da Bogu u svemu budemo vjerni – u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti – da bismo tako s Kristom trpjeli te onda s njime prispjeli u njegovo kraljevstvo.
- Gospodine, ti si u Kristu i po Kristu sve stvorio i sve uzdržavaš. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si svome Ocu bio poslušan sve do smrti, smrti na križu i tako dospio do nebeske proslave. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti i nas pozivaš da slijedeći Krista, noseći svoj križ dospijemo do slave nebeskog kraljevstva. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Nevješte oči redovito ne zamjećuju nešto što je bitno, što je posebno i što je dragocjeno. Tako se zna dogoditi – istina, veoma rijetko! – da netko na tržnici starih stvari jeftino kupi neku staru sliku. Pa se onda ispostavi da je to zaboravljena slika nekoga velikog slikara. Odjednom ta slika stoji i tisuću puta više od iznosa koji je za nju plaćen na tržnici. Ono što ni prodavač, ni slučajni kupac nisu vidjeli, vidjelo je iskusno oko stručnjaka. U arheologiji, istraživanju starina, puno je takvih zgoda. Nekakva obična kamena ploča postane silno dragocjena, kad se otkrije da je u nju ugreban neki prastari natpis. Samo oštro i dalekovidno oko u običnosti može prepoznati veličinu i posebnost.
Podrugivali se Isusu
Evo danas, na svetkovinu Krista Kralja čitamo izviješće o njegovoj muci (Lk 23, 35-43). Izgledalo je da je taj čovjek, Isus iz Nazareta, izgubio sve što se moglo izgubiti. Naviještao je Božje kraljevstvo, činio dobro, okupio učenike. I sada, osim one nekolicine koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke, svi su ga napustili. Puk mu je okrenuo leđa, prijatelji su se razbježali a neprijatelji likovali. Odrekli su ga se pripadnici njegova naroda, a Rimljani su ga prezreli. Čak su se u velikoj svojoj zlobi naslađivali njegovim mukama i rugali se onome lijepom što je bio učinio. Čuli smo, govorili su: Druge je spasio, neka spasi sam sebe, ako je on Krist, Božji izabranik! Tko zna koliko su i u kojoj mjeri u tome trenutku i oni koji su bili uz njegov križ, Ivan i pobožne žene, mogli proniknuti važnost i smisao onoga što se zbivalo pred njihovim očima.
Zar ne, da se tako nešto događa i pred našim očima? Vidimo s jedne strane patnju, nepravdu, bolest i smrt. I onda, u svojoj površnosti držimo sretnima one koji su u ovome svijetu i u ovome društvu uspješni, bogati, slavni i utjecajni. I ne zamjećujemo veličinu i uzvišenost onih koji s pouzdanjem u Boga nose svoj križ nastojeći u jednostavnosti srca praštati svojim protivnicima te ljubiti iskreno Boga i sve bližnje.
Sjeti me se!
I gle iznenađenja! Od svih onih koji su bili uz križ i oko križa, od svih onih Isusovih prijatelja i neprijatelja, ljubitelja i mrzitelja, samo je onaj razbojnik prepoznajući Isusovu veličinu i naglas ispovjedio vjeru u njega. Rekao je: Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje! To su one oči koje, Božjom milošću, vide i dalje i dublje i bolje, sve do vječnosti. Za razbojnika je to ispovijedanje vjere u Krista bio pun pogodak. Isus mu je obećao da će još toga istoga dana biti s njime u raju. Bio je to jedini čovjek kojemu je to Isus izrijekom obećao. U tome smislu silno su duboke riječi koje smo čuli u današnjem drugom čitanju. Naravno, nije Isus osuđeni gubitnik o kojem već sljedeći naraštaj neće ništa znati. Veli sveti tekst za Isusa: On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu. Pravi Sin Božji od vječnosti u određenom povijesnom trenutku utjelovio se, postao je čovjekom. U svojoj je božanskoj osobi povezao ljudsku i božansku narav. U sebi je pomirio nebo i zemlju. Svoje je djelo spasenja izvršio na nama ne baš tako razumljiv način. Postao je poslušan do smrti, smrti na križu. Pa ipak u njemu i po njemu je sve stvoreno. On je Početak, on je i Glava tijela koje je Crkva.
Bog nas prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje
Isus Krist je nama u svemu jednak, osim u grijehu. Štoviše, i nas je izbavio od zla. Veli danas Pavao: Jer svidjelo se Bogu u (Kristu) nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima. Krist nas je oslobodio ropstva grijeha i trajne smrti. Još više, kako je on u sebi pomirio nebo i zemlju, ljudsko i božansko, tako i nas uzdiže u svoju nebesku slavu. Na samom početku današnjeg odlomka veli Pavao: Zahvaljujemo Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti. On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha.
To je naše dostojanstvo, to je naša radost i nada, to je vječnost koja stoji pred nama. Bog je čovjeka stvorio kao svoga prijatelja, a evo, milošću i spasenjem Isusa Krista i snagom njegova križa i uskrsnuća, mi postajemo dionici njegove nebeske proslave, dionici njegove božanske naravi, mi u potpunosti uživamo blagodati njegova kraljevstva koje već započinje ovdje, na zemlji, a ostvaruje se u potpunosti u vječnosti.
Što nam je činiti? Jednostavno, slijediti njega. Želimo li biti dionici njegove kraljevske slave i njegova kraljevanja, trebamo ići njegovim putem. A Isus je bio poslušan svome Ocu sve do smrti na križu. Isus je u potpunosti ljubio svakog čovjeka i svoga nebeskog Oca. Isus je praštao i cariniku i bludnici, pa čak je i već spomenutom razbojniku na križu izrijekom obećao dioništvo u svojemu kraljevstvu. Zato, nećemo se smatrati nesretnima i izgubljenima, pogode li nas ove ili one nevolje i nedaće, dogodi li nam se da nas nepravedno optužuju, da nam okreću leđa naši najbliži, da se zlonamjerno izvrću sve naše dobrohotne riječi i djela iz ljubavi učinjena. Jer, nije nam važan ljudski sud i mjesto u ljudskoj povijesti. U jednostavnosti srca želimo biti vjerni Kristu i njega slijediti, vršeći zapovijedi i čineći dobro. Sve drugo je od drugotne važnosti.
U Očenašu molimo Dođi kraljevstvo tvoje. Molimo Gospodina da svojim životom doprinesemo da Božje kraljevstvo zavlada već danas, ovdje na zemlji, da bi se moglo u svom savršenstvu ostvariti u vječnosti. Molimo da među nama i u našim srcima bude Božje kraljevstvo, kako veli današnja molitva Crkve, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira.
