»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Kristocentričnost morala


Svaki čovjek teži za životnim ispunjenjem, za nečim što on doživljava kao Dobro. Životno iskustvo potvrđuje da nikada njegovu dušu ne mogu ispuniti nikakva materijalna dobra, nego jedinu pravu ljepotu pronalazi u Bogu. Ta je čežnja za Bogom upisana u njegovu nutrinu i zato je on životno ispunjen tek onda kada postigne određeni stupanj blizine s Bogom. Zato kažemo da je Bog najveće Dobro. On je Dobro u sebi, jer je savršen, a istovremeno je i izvor i svrha svakog drugog dobra. Drugim riječima, spoznanje Boga kao najvišega Dobra nužno tjera čovjeka da postaje što sličniji svome Stvoritelju, te time nastoji životno ispuniti dvije zapovijedi ljubavi po kojima smo dužni Boga ljubiti iznad svega, a čovjeka poradi Boga.

Na tom putu otkrivanja Boga kao najvišega Dobra oslanjamo se na ono što nam je Krist otkrio o Ocu i o ukupnom životu Presvetoga Trojstva. Objavio nam je tako Oca kao onoga koji neizmjerno ljubi svakog čovjeka i poziva ga u zajedništvo sa sobom (to je vidljivo npr. u djelu stvaranja, u cijeloj starozavjetnoj povijesti ili u Božjoj providnosti po kojoj nas uvijek prati), kao Onoga koji je milosrdan i spreman je uvijek sve oprostiit onome tko se kaje zbog svojih čina (npr. obećanje raja razbojniku koji je Kristu bio razapet s desne strane, različite prispodobe i zgode, npr. o Dobrom Ocu, o Zakeju, o preljubnici itd.), kao onoga koji poštuje našu slobodu i strpljivo, bez prisile nas poziva u zajedništvo sa sobom itd., a posebno kao Onoga koji je iz silne ljubavi prema čovjeku poslao i svoga Sina Jedinorođenca da nas otkupi od grijeha. 

Krist nam je također pokazao kako je takva objava Božjeg milosrđa tekla postupno, a u njemu se zbilo ispunjenje. Postojali su u tom smislu različiti propisi u Starom zavjetu koji su uređivali ondašnji život u zajednici, ali takav moral, koji je bio češće formalan i nepravedan, više nije vrijedio u Isusovo vrijeme, odnosno Isus je donio određene novine. Tako na više mjesta možemo čitati kako Isus govori o starozavjetnom moralu, započinjući riječima: “Čuli ste da je rečeno starima…”, a onda sam donosi novi poredak, izražavajući tu promjenu riječima: “A ja vam kažem…” Te promjene su pokazivale da se treba strogo držati moralnosti i da treba odbaciti svaku formalnost koja je isključivala odnos prema Bogu.

Tako npr. govoreći o srdžbi, kaže: “Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije bit će podvrgnut sudu…”, a na to dodaje: “A ja vam kažem, svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu.” O preljubu kaže kako je u Starom zavjetu bio propis da se ne čini preljub, dok on naučava da svatko tko s požudom pogleda ženu već u srcu s njom čini preljub, nadodajući kako je takvima bolje iskopati oko ako ih sablažnjava. O ljubavi prema naprijateljima kaže kako je u Starom zavjetu vrijedilo pravilo da se ljubi bližnjega, a neprijatelja mrzi, dok on donosi novu zapovijed po kojoj smo dužni ljubiti svoje neprijatelje i moliti za one koji nas progone. Itd. Imajući u vidu novosti, ali i povezanost sa Starim zavjetom, Isus  kaže kako nije došao dokinuti Zakon i proroke, nego ih ispuniti (usp. Mt 5,17-19).

Svojim činima Krist je posebno pokazao što znači vrhunac moralnosti, a u tom se svjetlu mogu izdvojiti npr. čin pranja nogu učenicima, opraštanje grešnicima, briga za bolesne i one koji su u različitim drugim potrebama, a posebno se njegova moralnost vidi u spremnosti da bude poslušan Očevoj volji do smrti na križu. Upravo po toj njegovoj poslušnosti i silnoj ljubavi za čovjeka, mi se i nazivamo djeca Božja, oni koji su svjesni dara otkupljenja i našeg pobožanstvenjenja.

Stoga smo pozvani slijediti Kristov primjer, a pri tome neizostavnu ulogu imaju kreposti. One su trajna čovjekova nastojanja da čini dobro, iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. Kao takve one su nezasluženi dar Duha Svetoga, po kojima bivamo u posebnoj vezi s Presvetim Trojstvom, nastojeći zahvalnost prema Bogu konkretizirati kako u činima usmjerenima prema Bogu, tako i u činima usmjerenima prema čovjeku. Bogu tako uzvraćamo pobožnošću i bogoštovljem, a čovjeku činjenjem dobra. Na tom nas putu milost Duha Svetoga potiče da u tome ustrajemo i da na tom putu nasljedovanja Krista napredujemo. 

Kreposti se dijele na dvije temeljne vrste: teološke ili bogoslovne ili ulivene, odnosno one koje nam sam Bog ulijeva u dušu da nas privuče k sebi, te ljudske ili stožerne, koje stječemo odgojem, slobodnim činima i stalnim naporom da se sve više usavršujemo na tom putu. Tri su teološke kreposti: vjera, nada i ljubav, a četiri stožerne: razboritost, pravednost, umjerenost i jakost.

Krepošću vjere primamo Božju milost po kojoj vjerujemo da Bog postoji i da je istinito sve što nam je objavio, a Crkva nalaže vjerovati, po kreposti nade ili ufanja nadamo se da ćemo jednom uživati u nebeskoj slavi, a krepost ljubavi nas potiče da Boga ljubimo iznad svega, a druge kao same sebe. U razumijevanju i napredovanju u tim krepostima Crkva nam stavlja pred oči čin vjere, čin ufanja i čin ljubavi, te nas poziva da ih često molimo.

Čin vjere glasi: “Vjerujem čvrsto sve što je Isus Krist učio i što sveta Katolička Crkva predlaže vjerovati, jer si to objavio ti, Bože, koji si nepogrešivo istinit. U toj vjeri želim živjeti i umrijeti. O, Bože, umnoži moju vjeru!”

Čin ufanja: “Ufam se u te, Bože moj, da ćeš mi po zaslugama Isusove muke i smrti i po mojim dobrim djelima, učinjenima tvojom pomoću, oprostiti grijehe i dati nebesku slavu. A to se ufam zato, jer si to obećao ti, Bože moj, koji si u svojem obećanju stalan i vjeran. O, Bože, učvrsti moje ufanje!”

Čin ljubavi: “Ljubim te, Bože moj, svim svojim srcem i dušom, više nego sve drugo na svijetu, jer si dostojan svake ljubavi, i radi tebe ljubim svoga bližnjega kao sama sebe. O, Bože, užeži ognjem svoje ljubavi moje srce!”

I ljudske kreposti potpomaže Božja milost, ali one zahtijevaju i čovjekov izričiti angažman. Svojom pobožnošću i nastojanjem oko ispravnog načina života rast ćemo u razboritosti, odnosno takvoj kreposti po kojoj možemo razumjeti da je Bog najveće Dobro, zatim u pravednosti, kreposti prema kojoj želimo svakome dati ono što mu pripada po pravdi, u jakosti, koja nam pomaže da ustrajemo u činjenju dobra, te u umjerenosti, koja nas potiče da se ovozemaljskim dobrima pravilno služimo, a za nebeskim težimo. Te su kreposti stožerne, a uz njih postoje i mnoge druge nižeg ranga.

Da bismo u svemu tome ustrajali, potpomaže nas Božja milost, odnosno osnažuju nas darovi Duha Svetoga. Njih je sedam, a to su: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Osim toga, primamo i plodove Duha Svetoga, odnosno savršenosti koje On u nama izvodi. Njih je dvanaest: ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, uzdržljivost, čistoća.

Sve nam to pokazuje da je vjernik pozvan slijediit Kristov primjer i nastojati biti što sličniji svome Otkupitelju, kao i da je važno otvoriti se Božjoj milosti koja nas onda usavršuje.

Možemo još nadodati kako se u ranijim vremenima, posebno u slikarstvu, kiparstvu i graditeljstvu, često naglašavala vrijednost kreposti, a koliko je važno da se za njih zauzimamo bilo je vidljivo u činjenici da su kreposti često bile uspoređivane s manama. Više se o tome može pročitati ovdje.

Uz temu “Kristocentričnost morala”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 3. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Prilozi
1
2
3
4
5
6
7

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 3. razredu srednje škole:

Radni materijali za 3. razred
1
2

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta:

Svi radni materijali
1

Kreposti i mane