Četvrtak, 6 svibnja

Kristološka zamagljenja i rasvjetljenja

Giovanni Gasparro, Biskup Nikola iz Mire udara Ariju šamar na saboru u Niceji


Uvod. Jedan mi od vrlih studenata teologije (F. T.) piše nakon što je pročitao članak Katedra sv. Petra: „… Kaže Andrić da je prava književnost kad se ljude iznenadi s poznatim stvarima… Neke ću asocijacije iznijeti. Često se čuje kako ljudi promaše u biranju ljudi za neke funkcije. Ljude se ne pozna pravo dok se ne počne s njima raditi. Nije ni milostivi Isus uvijek dobro ‘pogađao’ ljude. Otpadali su kao zrele kruške… bilo ih stotinama, 72, 12 pa ga od tih 12 jedan izdao, glavni zatajio, i to 3 puta, ostali se osim ‘maloljetnog’ Ivana razbježali čim je postalo gusto po njihove glave… Širim temu: Tajanstveno je da je Isus morao ‘obarati s konja’ Saula da bi imao misionara među ‘poganima’, jer ostali vjerojatno nikad nisu prihvatili da i pogani mogu biti dionici spasenja. Zašto nije uzeo nekog od 12-ce za tu misiju? Kad to spominjem, zašto Evanđelja ne spominju Pavla, pa ni pratioci Luka i Marko? A Pavao je 15 godina prije njih pisao Solunjane. 

Da se vratimo Petru i nasljednicima. Meni je dosta pomogla u razumijevanju ovog pitanja Dvornikova knjiga „Vizantija i rimski primat“ [prevedena na srpski 2009.]. Istočnjacima ni u rano doba nije, dok je Crkva bila jedna, tvrdi on, bilo važno za davanje nekog primata papi Isusovo obećanje, ni Petrov boravak, nego što je Rim bio glavni grad carstva. Kao što ni za Carigrad nije bila važna “legenda” o sv. Andriji, nego što je bio glavni grad. A pape su se stoljećima borile da nose, osim duhovnog mača, i svjetovni, kao što je to razrađivao i Bonifacije VIII., onda kralj Filip pošalje trupe i zatvore ga. Puno je truda, krvi, intriga bilo dok se pape nisu izborile za dobru poziciju. Pitanje je kako bi to bilo da je Rim bio i dalje glavni grad. Jer nije bilo svjetovne vlasti, onda su pape preuzimale i svjetovnu vlast sve do stvaranja Papinske države. A ona se nekad smatrala Civitas Dei, vidi se po Osservatoru kako se kukalo kad je 1870. propala Papinska država, kao da je propala i Crkva. No unatoč svemu u pravu si kad citiraš Ecclesia ab hominibus gubernatur. Ergo divina est! Mislim da je Crkvi i papama pomoglo da je propala država. 

Koliko god bilo problema u povijesti, ipak je bolje s Papom nego bez njega. Dokaz su pravoslavni i protestanti.“ Mlađi kolega zna što govori, onako spontano, a za svaku bi rečenicu i misao mogao napisati poveći članak.

***

Navodimo neke povijesne epizode kako ih najviše iznosi trosveščana Enciclopedia dei Papi, kojoj je kardinal Paul Poupard napisao proslov „Papinstvo u jednoj enciklopediji“.[1] Ne donosimo ništa nova što nije toliko puta napisano po enciklopedijama i u povijesnim knjigama, pa i u školskim udžbenicima, ne uvijek s kritičkim glasom. A i ovdje od više nejednakih „glasova“ ili „izvora“, obraditelji se opredjeljuju za jedan, a spominju i drugi.

Svjesno prilazimo ovoj delikatnoj tematici, i to onim težim sadržajima, koje nam naši sugovornici u dijalogu nerijetko spočitavaju. A mi se neugodno osjećamo, ne vjerujemo povijesti, pobijamo „zle jezike“. Da vidimo u čemu je „kvaka“ i sablazan! Da upoznamo istinu! Da je izreknemo u ljubavi i poniznosti. Istina je najjača obrana i naša i same sebe. Mi se branimo istinom. I zašto bismo imali nekakav kompleks kakvih je sve naslovnika bilo na Petrovoj katedri? Papina je služba bitno odijeljena od njegova života. Služba mu ostaje i kada je najdublje upao u prašinu ljudskih sloboština i slaboština.

Kristološke rasprave i raspre. Pogledajmo kako su crkveni hijerarsi od početka i tijekom vremena odgonetavali svetopisamski glas o Bogu, i sve pretakali u vjerski govor služeći se filozofskom terminologijom svoga vremena. Rasprava je nastala pitanjima: Tko je Isus Krist? Je li on samo čovjek, najuzvišeniji čovjek, savršen čovjek, kojega nije okužilo nikakvo zlo? Ili je on neki posrednik, „demiurg“- tvorac, između Boga i čovjeka, polubog i polučovjek, ili pravi Bog od pravoga Boga, Svjetlo od Svjetla, jedini Otkupitelj i jedini Spasitelj svijeta?

U Novom Zavjetu susrećemo se s pojmom Boga koji se pridaje Ocu, s pojmom Boga koji se pridaje Sinu i s pojmom Boga koji se pridaje Duhu Svetomu. U pitanje ulaze pojmovi osobe i naravi. Što je osoba, a što narav, bit, suština? Narav kao skup svih oznaka i sadržaja jednoga bića, a osoba kao pojedinačna nepromjenljiva bit samo razumne naravi. Božanska narav kao skup božanskih atributa, Božanstvo. A Božanska osoba kao pojedinačna podstojnost (substantia) razumne naravi? Je li u Bogu samo jedna Osoba svjesna toga svoga Božanstva ili naravi? Ili su tri Osobe? Ima li svaka Osoba svoju vlastitu narav? Ili je više božanskih Osoba koje imaju tu jednu božansku narav ili Boštvo ili Božanstvo? Ako svaka Osoba za sebe ima svoj svjesni „ja“, kako se svakoj jednako pridaje božanska narav ili cijelo Boštvo? Kako se može reći Bog Otac, Bog Sin, Bog Duh Sveti, a nisu tri Boga nego samo jedan Bog?   

Nismo završili s pitanjima: ako je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek, kako se to Božanstvo i to čovještvo u njemu sjedinilo? Po osobi ili po naravi? Ako takvo biće može za sebe reći: „ja“, to je osoba. Ima li Isus dvije osobe: božansku i ljudsku? Ima li samo jednu osobu i jednu narav? Ima li dvije naravi: božansku i ljudsku? I jednu osobu: božansku? Kako je to u njemu sve povezano i kakva su to djelovanja, energije? Što je to „hipostatska unija“ ili „jedinstvo u osobi“?

Isusom Kristom/Mesijom/Pomazanikom ne bavi se samo Stari Zavjet u proroštvima i Novi Zavjet od Utjelovljenja Sina Božjega do Silaska Duha Svetoga, nego cijela Crkva već dvije tisuće godina. Sva povijest. Njime se bavio gotovo svaki ekumenski koncil. Podsjetimo se malo na temeljne istine vjere kako su u protoku vremena dublje spoznate i dogmatski zaokružene. Kako se stjecalo teološko spoznanje a brusilo crkveno nazivlje o onomu što je u Svetom Pismu naznačeno a nije razrađeno: biblijska (implicitna) pradogma i koncilska eksplicitna dogma? Nisu u svemu tome bile mirne akademske rasprave nego ponekada žive i polemične raspre do „šamaranja“ i „čupanja bradâ“ pa i na koncilima, barem onim „pokrajinskima“.  

Evo jedne takve raspre koja je izazvala ekumenski koncil. Dva Aleksandrinca u Egiptu, Arije svećenik od 311. godine i Atanazije đakon od 318. godine, uhvatila se u teološku unakrsnu vatru. Arije (256.-336.), 60-godišnjak tvrdi da je Isus samo čovjek, savršen čovjek, da ima ljudsku narav i ljudsku osobu, kao stvorenje posve podređeno Bogu. Možda je Arije najsažetije izrekao svoje kristološko mišljenje u pismu Euzebiju, nikomedijskomu biskupu, svomu prijatelju: „Sin nije nerođen, niti je i na kakav način dio nerođenoga, nego je voljom i odlukom Oca došao u egzistenciju prije vremenâ i vjekova; prije nego je postao – pa ili stvoren ili oblikovan ili utemeljen (usp. Izreke 8,22-25) – nije postojao“.[2] Atanazije (298.-373.), 20-godišnjak tvrdi da je Isus Krist pravi čovjek i pravi Bog, da je u njega božanska narav ili bit ili „ousia“ i da je po toj bîti ili „usiji“ jednak Bogu Ocu.

Rasprava je izazvala senzaciju, proširila se među svećenike, biskupe koji su sazivali pokrajinske sinode. Arije je 321. na saboru u Aleksandriji bio osuđen i prognan u Palestinu.

Nicejski koncil. Neki su biskupi smatrali potrebnim zamoliti cara Konstantina da zakaže sveopći  Koncil (da ništa drugo, tko bi drugi dovezao tolike biskupe na Ekumenski koncil doli carske kočije?!). A prema nekima, bilo je oko 1800 biskupa u Carstvu. Car, nekršten sve do 335. godine,  saziva 325. godine Koncil u Niceji u Bitiniji današnjoj Turskoj, stotinjak km od Carigrada, gdje se sastalo više od 300 biskupa, najviše s Istoka, među kojima Nikola iz Mire (sv. Nikola,[3] Putnik), petorica sa Zapada, među njima „Duje iz Stridona u Dalmaciji“, osim dvojice rimskih svećenika, predstavnika pape Silvestra I. Atanazije je kao đakon dopratio svoga biskupa Aleksandra iz Aleksandrije, iz Egipta. Nije mu bio samo pratitelj i tajnik, nego i teološki stručnjak prvoga reda. Štoviše, istaknuo se na Koncilu kao najbolji poznavatelj teološke materije. Sudjelovao je u formulacijama dogme i kanona. Pobijedila je prava nauka: Vjerujem u jednoga Boga, stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega. Jedinorođenca, rođenog od Oca, to jest od Očeve biti [ex tes ousias – substantia], Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena ne stvorena, iste biti (homoousios – consubstantialis) s Ocem, po kojem je sve stvoreno na nebu i na zemlji…[4]

Poslije Niceje. U grčkoj i latinskoj verziji jedna je razlika u nicejskoj formulaciji: grčki ousia (essentia, bit) prevedena je na latinski substantia, oba puta. A latinska substantia (bit, narav, doslovno: podstojnost) na grčkom hypostasis znači osobu. A latinska persona nema adekvatne grčke riječi, jer prosopon znači glumačku masku! Pa će nastati problem je li iste „biti“ ili iste „osobe“. A neki su se biskupi na Istoku zalagali da se radije kaže da je „slične biti“, sličnobitan – homoiousios, nego istobitan – homoousios. Razlika je u onom srednjem „i“. I to će biti u teološkim raspravama „mali kamen pomutnje velike“, jer se ugrožava vjera u Isusovo božanstvo.

– Carigrad. Trebat će još više od 50 godina da se na Carigradskom koncilu 381. dopuni i definira da je i Duh Sveti Osoba, „Gospodin i Životvorac, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi“.[5]

– Efez. Trebat će daljnjih 50 godina da se u Efezu, 431. godine, definira da je Sin  Božji „Riječ, koja je od Boga Oca, po hipostazi sjedinjena s tijelom“ u Blaženoj Djevici Mariji, i to naravnim ujedinjenjem.[6] 

– Kalcedon. Trebat će daljnjih 20 godina žestokih raspri i osuda da se jasno formulira da je Isus Krist u dvije naravi „nepomiješan, nepromjenjiv, nepodvojen i nedjeljiv“, a dvije se naravi „sjedinjuju u jednoj osobi i jednoj hipostazi“,[7] kako je dogmatizirano na Kalcedonskom koncilu 451. godine.

Vratimo se temi: arijanizmu.

Širenje arijanizma. Opći sabor u Niceji osudio je Arijev nauk i njegova začetnika prognao u Ilirik, amo bliže nama, gdje ne miruje nego stječe nove pristaše. A u progon su morali i neki biskupi, kao što je Euzebije Nikomedijski, koji su nicejsku formulu potpisali „rukom, ali ne i srcem“. Arije nakon više progona i povrataka umire na dan svoga pristupa u puno zajedništvo s Crkvom u Carigradu, 336. godine.[8] Ali s njime ne umire i arijanizam. On se u raznim formama i vremenskim razmacima šulja kroz cijelu crkvenu povijest.

Atanazije biskup. Stari i sveti biskup aleksandrijski, patrijarh Aleksandar, približava se svomu svršetku. Treba misliti na nasljednika. U Atanaziju ga nalazi kao rođena i stvorena. I doista tri godine nakon Koncila, 328. u svojoj 31. godini života Atanazije se prihvaća biskupstva na glasovitoj aleksandrijskoj katedri. Apostolska Stolica tako stara – kažu da ju je osnovao sv. Marko, učenik sv. Petra – a on tako mlad biskup! Svoju je apostolsku službu u prvom redu shvatio kao herojsku borbu za potvrđenje vjerske istine o Isusovu božanstvu neumorno propovijedajući i pišući.

Ali protivnici su još aktivniji i, kako se nisu pokorili Svetoj Crkvi Božjoj ni njezinoj definiranoj dogmi, bili su i u moralnom pogledu bez osobitih obzira i normi. Nasilnički propovijedaju, pišu,  čak i u poetskoj formi, i spise još žešće šire. A potpomognuti carevima.

Prvi progon. Poslije biskupskoga križa na prsima, mladobiskupa čeka teški križ koji mu protivnici prikivaju na leđa. Godine 335. održava se u Tiru, u Libanonu, pokrajinska sinoda. Njega lažno optužuju da se služio fizičkim nasiljem protiv melecijanaca. A nije! Sinoda ga nevina osuđuje. Arijevci trijumfiraju. Obaraju ga s aleksandrijske biskupske katedre i progone u Trier, današnju Njemačku, da mu ne bi palo na pamet da se više vrati u Egipat. Ali poslije dvije godine, nakon smrti cara Konstantina, vraća se u Aleksandriju.

Drugi progon. Nakon smrti cara Konstantina 337. godine, njegova dva sina Konstans i Konstancije preuzimaju jedan zapadni a drugi istočni dio Rimskoga carstva. Na carsko carigradsko prijestolje dolazi Konstancije, koji je skloniji arijevcima nego pravovjercima. U Aleksandriji je Atanazije ostao dvije godine, do 339. Opet ga poveli niz aleksandrijske ulice svezana, ali on ne popušta u svojoj vjeri i hrabrosti.

Papina potvrda. Nakon tolikih muka, progona i jada, zbog veoma loših ondašnjih „faksova i telefona“, papa Julije I. posve ga rehabilitira na jednoj sinodi u Rimu tek 340. godine. Ali protivnici ni tu ne sustaju. Za njih ništa ne znači ni Rimska Apostolska Stolica, Petrova i Petrovih nasljednika. Udaraju još žešćim tempom i ritmom. U njega su leđa ispeglana, živci uzdrmani, tlak povišen, šećerna pojačana, ali savjest savršeno funkcionira prema Kristovu Zakonu i crkvenom kanonu.

Car ga vraća iz progona 346. godine u Aleksandriju.

Treći progon. Poslije nastala mira od nekoliko godina opet na njega udaraju protivnici njegovi i Crkve Božje. Nije bilo druge nego se privremeno skloniti u Tebaidu, među monahe. Tu ostaje do 363. godine. Moli, razmišlja, piše, tumači, naučava pravi nauk. Konačno se vraća u Aleksandriju i ostaje do smrti, 373. U Carigradu 553. koncilski ga oci citiraju kao velikoga naučitelja Crkve. Djela su mu skupljena u tri sveska Patrologia Graeca, svesci 25-27. Od 45 godina biskupske službe veći je dio upravljao biskupijom – iz progonstva!

Sveti i Veliki. Ali samo njega, od svih tih progonitelja njegovih Crkva proglasila Svetim. I Crkvenim naučiteljem, na temelju njegova života i djela. To je učinio i formalno papa Pio V. sveti, 1568. godine. Samo je njega crkvena povijest prozvala “Velikim”, zbog njegove zdrave pameti, zdrava srca i duha, zbog njegove vjernosti.

Papa Liberije (352.-366.) bio je Rimljanin. Izabran je za Papu 352. godine. Došao je na čelo Crkve u vrijeme kada je postojao konkretan razdor između Istoka i Zapada zbog stajališta biskupa prema nicejskoj formuli: Zapadni biskupi, s Papom na čelu, čvrsto stoje uz nicejsku formulu, dok se Istočnjaci sve više udaljuju i tvrde da Sin Božji nije istobitan nego sličnobitan s Ocem, ugrožavajući istinu Isusova božanstva.

Carska je politika imala velik udio u rješavanju religioznih pitanja, i to u korist arijanaca protiv kojih je i definirana dogma. Kada je Konstans bio ubijen, a uzurpator Magnencije pobijeđen, opet je na čelo carstva došao samo jedan car, Konstancije, 350. godine, prijatelj arijanaca iz političkih motiva. Car se dao na dogmatsko pomirenje istočnih i zapadnih biskupa.

U raspravu se uključio i papa Liberije koji se držao Nicejskoga simbola i želio da taj Simbol vjere bude jednako prihvaćen i na Istoku i na Zapadu. On je zamolio cara da u Akvileji, u sjevernoj Italiji, sazove pokrajinsku sinodu na kojoj bi se potvrdila nicejska dogma. Car je 353. godine sazvao sinodu ne u Akvileji, nego u Arlesu, u Galiji, gdje se on privremeno nalazio, i gdje su biskupi, po carevu diktatu, osudili pravovjernog Atanazija i time ugrozili Nicejsko vjerovanje. Čak su pod pritiskom i Papini legati potpisali tu osudu! Koji biskupi to nisu htjeli potpisati – u progon!

Papa je Liberije ponovo iz istih motiva zamolio cara Konstancija da upriliči sinodu u Milanu, što je car učinio 355. godine. Skupilo se oko 300 biskupa. Hrabri car izjavio: „Što mi bude volja, to će biti kanon!“ Car je ponovio svoj čin iz Arlesa: Koji su osudili Atanazija, nastavili su biskupovati; a koji su se tomu protivili, protjerani su sa svojih sjedišta. Trojici od tih protjeranih pravovjernika pismom se obraća papa Liberije hvaleći njihovu hrabrost i moleći ih da se mole za njega da odoli sličnu progonu koji se i nad njim naoblačio, da se odupre većim ranama – „graviora vulnera“,[9] koje mu prijete.

Protjeran i Papa (355.-357.). I doista car je 355. godine poslao svoga izaslanika biskupa Euzebija papi Liberiju da zaište od njega potpis protiv Atanazija! Kako Papa nije htio pristati, naređen mu je izgon iz Rima u Beroju, Staru Zagoru, nadbiskupiju u Traciji, na tromeđi tursko-grčko-bugarskoj, gdje ga je „obrađivao“ mjesni nadbiskup Demofil, izraziti filoarijanac.

Feliks, antipapa (355-365). Dok je papa Liberije bio u izgnanstvu, car se pobrinuo i požurio da na Papino prijestolje dođe njegov čovjek u osobi arhiđakona Feliksa, kojega su u carskoj palači u Milanu zaredili biskupi odani caru i arijanizmu. Novi je papa Feliks, odnosno antipapa, uspostavio i neku vrstu svoje uprave i pratnje u Rimu.

U to doba održana je sinoda u Sirmiju, današnjoj Srijemskoj Mitrovici, 357. godine, gdje su biskupi odustali od nicejske formule homoousios – istobitan, što su pravovjerni biskupi na zapadu nazvali „sirmijskom blasfemijom“ ili bogohulom.

Kao što su se na doktrinarnom i političkom planu događali neočekivani obrati, tako je i u progonu papa Liberije doživio svoj „obrat“. Papa piše raznim biskupima da se kod cara zauzmu za nj da izađe iz „goleme nevolje“ – „de tristitia magna“.[10] Nakon dvije godine zatočeništva Papa potpisuje osudu Atanazijevu, što prije nije htio učiniti. Ali samo se tako papi Liberiju, poraženu i poniženu, mogao otvoriti put prema Rimu, gdje je već kao papa bio zakoračio carski kandidat Feliks, početkom 356. godine.

Liberije je izišao iz progona, ali samo do Sirmija, gdje je održana nova pokrajinska sinoda, 358., na kojoj je sudjelovao i Papa, koji je osudio nicejsku formulu, tj. potpisao „sirmijsku blasfemiju“!

I sinoda i car, ne znajući što bi sada s Liberijem, koji se „popravio“, napišu pismo u Rim da prime papu Liberija zajedno s „papom“ Feliksom – a nijedan ne želi biti emeritus! – da obojica zajedno upravljaju Apostolskom Stolicom s jednakim „biskupskim dostojanstvom“.[11] Ni to se nikada prije nije ni čulo, ni dogodilo. Kako narod i kler rimski nije htio ni čuti ni prihvatiti takvo čudovišno i besmisleno stanje – nego je danima ponavljao: „Jedan Bog, jedan Mesija, jedan Biskup!“ – potjeraju Feliksa protupapu iz Rima, a prime Liberija kao jedinoga Papu.

Feliks je još jednom pokušao na svoju ruku doći u Rim i zasjesti u crkvi sv. Marije u Trasteveru, ali je opet bio prognan.

Svoj je pravi „trijumf“ Feliks doživio tek nakon svoje blažene smrti, ironijom povijesti: ubrojen je, zabunom, ne samo u popis zakonitih redovitih papa, nego ravno i u popis svetaca, štoviše mučenika, pa je nastala prava pomrčina. O tome piše i suvremeni svakogodišnji Annuario Pontificio, 2020.: „Pogrješno zamijenjen s jednim svetim Feliksom, mučenikom rimskim, uzeo je mjesto kao sv. Feliks II. u nizu Rimskih prvosvećenika, određujući pogrješno brojenje zakonitih papa Feliksa III. i IV. i antipape Feliksa V., koji bi trebali biti dotično: II., III. i IV.“[12] Snađi se!

Sinoda u Riminiju. Da dovede u red i samu doktrinu, car je još jednom, 359. godine, sazvao sinodu, ovaj put u Riminiju, kamo su došli zapadni biskupi, a istočni su vijećali odvojeno, na svojoj sinodi u Seleuciji. Zapadni su opet prionuli uz nicejsku formulu o Sinu kao istobitnu s Ocem, a istočni uz arijevsku formulu: sličnobitan s Ocem.

Nakon careve smrti (361.) papa je Liberije ponovo prihvatio pravovjernu nicejsku formulu, ali je svojim postupcima pokazao koliko je bio strašljiv i popustljiv pred carskim ediktima i progonima. Umro je 366., a njegov suparnik Feliks godinu dana prije, 365.

Liberije je zbog svoga glavinjanja i doktrinarna zamagljivanja prekinuo niz od dotadašnjih 35 Papa redom svetaca. Niti mu se našao nasljednik da uzme njegovo ime.

Zaključak. Iz ovoga se vidi kolika je nejasnoća vladala u glavama pojedinih biskupa i Istoka i Zapada, pa i samoga Rimskog prvosvećenika. A kukolj se hereze širio stoljećima, ponegdje sve do dana današnjega. Evo jednoga suvremena primjera, koji sam na rođene uši čuo dok sam bio u Vječnome gradu. Biskupska konferencija jedne europske zemlje predlaže Svetoj Stolici da na njezinu glavnom Katoličkom fakultetu odobri novu katedru za proučavanje lika i djela jednoga živućega postarijega teologa. Iz mjerodavna dikasterija odgovaraju Konferenciji: Pogledajte u posljednjem broju toga i toga časopisa kako vaš teolog stavlja u sumnju Isusovo božanstvo! Arijanac ili barem semi-arijanac! Nisu više insistirali. Da spomenem i ovu: Godine 2000. Kongregacija za nauk vjere objavila je Deklaraciju o jedincatosti i spasotvornoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve – Dominus Iesus, upravo zato što se među pojedinim teolozima bio proširio relativistički nauk o Isusu kao jednomu od „spasitelja“ čovječanstva.

Mi u Hercegovini iz razdoblja koje opisujemo, 4./5. stoljeće, imamo ostatke dviju bazilika, jedne do druge, u Žitomisliću kod Čapljine. Pretpostavlja se da bi jedna mogla biti podignuta od pravovjernih homousiosa, a druga od krivovjernih homojusiosa! Slično i danas, ako ne možemo zakonito preuzeti zakonitu župnu „baziliku“, po crkvenim svetostoličkim dekretima, otvorimo drugu pravovjernu baziliku u blizini one u rukama neposlušnika: kao što je danas u Čapljini ili na Tepčićima! Neka nas u ovim zemaljskim magluštinama rasvijetli Isukrst, Sin Božji, Riječ – Logos, pravo Svjetlo od pravoga Svjetla i pravi Bog od pravoga Boga „istobitan s Ocem“, u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj, koje su sjedinjene u Božanskoj Osobi!


[1] Enciclopedia dei Papi, I-III., Roma, 2000., P. Poupard, Il Papato in una Enciclopedia, I., uvodnih 8 nepagiranih stranica. Vidi još: J. Kelly, Lexicon der Päpste, Stuttgart, 1988. U nas je o Papama izdao knjigu M. Milić, Split, 2000.

[2] Arijevo pismo Euzebiju, nikomedijskomu biskupu, u: Patrologia Graeca, tom. 42, stupac 209 ss, s latinskim prijevodom.  

[3] Za njega legenda kaže da je na Koncilu u Niceji u raspri opalio šamarčinu heretiku Ariju.

[4] Denzinger – Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 125.  

[5] DH, 150.  

[6] DH, 253-254.

[7] DH, 302.

[8] F. Callaey, Praelectiones Historiae ecclesiasticae antiquae, I., Rim, 1962., str. 305: “Ipsa die qua Arius, insolenti plausu fautorum, ad communionem admittendus erat in Ecclesiam Constantinopolitanam, anno 336, “ingressus in latrinas quasi alvi exonerandi causa, derepente, uti scriptum est, pronus factus crepuit medius prolapsusque statim exspiravit, utroque simul, vita scilicet et communione, privatus” – Istoga dana kada je Arije, uz obijestan pljesak pristaša, trebao biti pripušten u zajedništvo s Carigradskom Crkvom, godine 336., „ušao je… isprazniti crijeva, iznenada je mrtav pao… te istodobno ostao bez obojega: i bez života i bez zajedništva“.

[9] M. Simonetti, “Liberio”, u: Enciclopedia dei Papi, I., str. 342.

[10] Isto, str. 343.

[11] Isto, str. 344.

[12] Annuario Pontificio 2020., str. 9* bilj. 10.