Kristovo uskrsnuće – temelj kršćanske nade
Koje je bilo temeljno poslanje apostola? Jednostavno. Oni su u doslovnom smislu bili svjedoci Isusova uskrsnuća. To je osnovni sadržaj njihova naviještanja. Prema Djelima Apostolskim to Petar više puta ističe. Na dan Pedesetnice, u svom prvom nastupu, on govori mnoštvu: „Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci“ (2,32). Nakon što su ozdravili uzetoga, Petar mnoštvu naviješta Isusa: „Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci“ (3,15). Pred Velikim vijećem Petar hrabro govori: „Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih događaja“ (5,30-32). Pred bogobojaznim Kornelijom Petar ponavlja: „Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih“ (10,39-41). Konačno, i Pavao se poziva na svjedočanstvo apostola – svjedoka: „Ali Bog (Isusa) uskrisi od mrtvih. On se mnogo dana ukazivao onima koji s njim bijahu uzašli iz Galileje u Jeruzalem. Oni su sada njegovi svjedoci pred narodom“ (13,30-31).
Zašto je za njih bilo toliko važno naviještati da je Krist uskrsnuo? Naravno, zbog toga, što je Kristovo uskrsnuće zalog i našega uskrsnuća. Veli Pavao: „Ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime“ (1 Sol 4,14. Usp. još 1 Kor 15,21-22; Rim 6,5-8). Upravo je to bio temelj radosne vijesti, odnosno radosnog navješćivanja Kristova spasenja za sve ljude. Prisjetimo se. Pavao piše kako je njegovo apostolsko poslanje bilo povezano s velikim nevoljama. Veli za sebe: „U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često“ (2 Kor 11,23). I onda nabraja kako je bio i šiban i kamenovan, kako je bio „u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji“ (2 Kor 11,27). I pored svega toga, on naviješta radosnu vijest! Kako je to moguće? Jednostavno. Pavao je imao čvrstu vjeru da će biti dionikom Kristova uskrsnuća i Kristove proslave. Zato kaže: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8,35.38-39). Govoreći o židovskim rodoslovljima i o ovozemnoj slavi posve neopterećen piše: „Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem…“ (Fil 3,8-9).
To je snaga Kristova uskrsnuća. Kristovo uskrsnuće temelj je naše vjere, ono je osnovni pokretač svekolikog kršćanskog života. Zato su prvi kršćani, još od apostolskih vremena, dan Kristova uskrsnuća – nedjelju nazvali „dan Gospodnji“ (Otk 1,10), zato su još apostoli upravo toga dana (prema židovskom računanju „prvoga u tjednu“) slavili euharistiju. Tako je nedjelja postala spomen Kristovoga uskrsnuća, a kršćani su upravo toga dana slavili euharistiju po kojoj se ostvaruje i uprisutnjuje vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, po kojem i mi iz smrti grijeha prelazimo u život, po kojem i mi postajemo dionici Kristova uskrsnuća i njegove božanske naravi. Zato je nedjelja najstariji i najvažniji kršćanski blagdan. Tako i Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o svetoj liturgiji (br. 106) nedjelju naziva „prvotnim blagdanom“ i to prema „apostolskoj predaji“. Uz slavljenje nedjelje, sredinom 2. stoljeća kršćani su počeli slaviti Uskrs, onu nedjelju koja je kalendarski najbliža datumu Kristove smrti i uskrsnuća. I od tada se Vazam – nedjelja Kristovoga uskrsnuća smatra najvećim kršćanskim blagdanom. Jer, kako veli papa Leon Veliki, „Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće“: mi kao stado smjelo kročimo tamo gdje nas predvodi naš pastir.
Upravo je u ovo vrijeme važno naviještati tu radost i nadu Kristovoga i našega uskrsnuća, Kristove i naše nebeske proslave. U Boga, naime, ništa nije djelomično: onom ljubavlju kojom nebeski Otac ljubi svoga utjelovljenoga sina, tom istom ljubavlju ljubi i nas koji smo po sakramentu krsta udovi Kristova tijela. U onu istu nebesku proslavu u koju je uveo svojega Sina, Bog Otac uvodi i nas.
Zato i u vremenima zarazne bolesti o kojoj svi toliko govore i u vrijeme rata i u vrijeme mira i u zdravlju i u bolesti i u mladosti i u starosti i u ovom i u nekom drugome kutku zemlje mi znamo – uskrsli Krist je s nama, Krist koji nas je učinio dionicima svoga Božanstva, Krist, koji nas pridružuje slavi svojega uskrsnuća. Tako nas Pavao ohrabruje: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati“ (Rim 8,31-32)? Zato, nema straha, nema tjeskobe, nema očajavanja.
Ništa nam ne može pokvariti radost ovoga Uskrsa. Neka nas tješi, neka nas hrabri, neka nas nosi ova radosna uskrsna Pavlova poruka, koja vrijedi uvijek, pa i u vremenima pandemije: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu“ (Fil 4,4-7).
